Moja prva prava izviđačka akcija, duža od 2-dnevnog bivaka, bio je logor u Buljaricama 1961. g.; a zatim zimovanje na Crepoljskom 1962. g. Upoznavanje i aktivnosti po dnevnoj zapovijesti, disciplina, rad i red. Lako sam se uklapao, iako su me smatrali "živim" dječakom još iz Buljarica. Nemam, niti sam uspio pronaći, ni jednu fotografiju sa ovog zimovanja, ali sam upoznao dosta nove raje, pored već poznatih sa prethodnog logora. Većina su za mene predstavljali stare izviđače i većinu likova sam upamtio. Tri lika su mi ipak posebno ostala u sjećanju zbog događaja uz koje su povezani.Imali smo neku stazicu za skijanje, koju smo sami štampali i održavali. Prilikom nekog vratolomnog spusta, pao sam i ozlijedio nogu. Tada se pojavljuje stariji izviđač, Mladen Drljača, koji me podigao i u naručju odnio do Ferijalnih domova, u kojima je radila ambulanta. Nema sumnje da je to bio drugarski čin, ali meni je bio najbolja ilustracija drugarstva, ulaganja nadljudskih napora da se pomogne drugu u nevolji i sve ono o čemu smo slušali da treba da karakteriše dobrog druga, izviđača. To je bio moj heroj i uzor, jer me poslije pregleda i neke male intervencije odnio nazad u naš, tj. planinarski dom. Bez obzira na bezazlenost ozljede, morao sam mirovati neko vrijeme u domu. Moj spasilac se potvrđuje praveći mi društvo u domu dok svi drugi uživaju na suncu i snijegu. Drugi lik je Mirjana Gajić, koja se od početka pridružuje Mladenu i, kao brižna starija sestra, pokušava da mi ugodi društvom, čajevima i ko zna kojim sve sitnim pažnjama, da mi olakša moje "teško" bolovanje. Te pažnje nisam zaboravio do danas.
Treći lik je Lučić Zlatan. Mislim da je i tada bio načelnik zimovanja. Između ostalog vodio je i jutarnju gimnastiku, što se svodilo na trčanje u koloni oko doma. Pošto je dom bio izgrađen djelimično u strani, staza ispred njega bila je ravna, od prvog uzlaznog profila terena se blago penjala oko doma i završavala nekih 50 cm od polazne tačke. Tu je trebalo skočiti na niži dio i nastaviti po ravnom dijelu. Po nesreći, baš pred tim skokom Zlatanu je nešto iza njega skrenulo pažnju, te se okrenuo nazad. Kad je vratio pogled pred sebe već je bio u letu koji se završio (što bi rekli trbuha), bez imalo gracioznosti. Dočekala ga je solidna kamenčina, koja je virila iz zemlje i malo utabanog snijega. Nije bilo bezazleno, ali padovi, valjda u pravilu, izazivaju nekontrolisanu buru smijeha svih prisutnih. Odmah su mu pritekli u pomoć, ali smijeh je teško bilo zaustaviti. Ne znam ko je njega njegovao, ali obojica smo preživjeli svoje tragične letove.
OZREN kod Srednjeg, 1963. g. Opet zimovanje. Ovaj put ide grupica konačara da pripreme doček ostalih učesnika. Ide se možda 2-3 dana prije raje. Zlatan je vođa, a idu Zoran Stevanović-Zoka, Nenad Jovanović-Čvoka ili Guto, Džimi – zvali smo ga Džim iz džungle, pravog imena se ne sjeća ni Zlatan, i moja malenkost Miroslav Topić-Cober sa punih 13,333 godina.
Pojma nemam kome sam se sve popeo na glavu, svojim molbama i dosađivanjem, da mi dozvole da i ja idem sa konačarima. Bilo je to i na dnevnim redovima štaba i starješinstva odreda, da bi na kraju bilo odobreno, uz saglasnost starijih konačara. Imali smo prevoz do Srednjeg a dalje pješaka uz brdo i kroz snijeg, trasom stare šumske željeznice. Bio sam presretan što sam u grupi konačara i siguran da sam dorastao zadatku koji sam toliko želio i dobio priliku. U Srednjem smo uprtili rančeve i skije te veselo krenuli prema domu na Ozren. Imali smo informacije, orijentire za pravac, pa i satnicu za prelazak dionice do doma. Dan je bio lijep i, mada dosta mlađi od ostalih, trudio sam se da držim korak sa ostalima.To baš nije bilo lako i pod teretom svoje opreme brzo sam gubio snagu. Došao je momenat kad sam se rasplakao, osjećajući se bespomoćno i na kraju snaga. Bacio sam skije, a uskoro je neko od starijih preuzeo i moj ranac. Tako rasterećen, nekako sam se dovukao do doma.
U kuhinji nas je dočekao ogromni tiš-šporet, brzo smo ga naložili i onako mokri i smrznuti, popeli se na platu u čarapama i brzo zaboravili sve teškoće koje smo prošli.
Ispunila mi se želja da budem konačar, ali uz visoku cijenu. Naučio sam da se ne treba precjenjivati, ali ekipa je preuzela dio tereta i nisu nikome pričali o mojim slabostima.
Svoj dug sam vraćao u kasnijim akcijama, pomažući mlađim i slabijim izviđačima u svakoj prilici koja se ukazala.
Cober
No comments:
Post a Comment