NEMA IZVINJENJA, IDEMO DALJE

Dragi prijatelji,

Neke još davne 1961/2. godine, primila sam jednu novogodišnju čestitku, još kada sam bila načelnik čete planinki u Čičinom odredu. Poslao nam je Aljo, naš Alija Melez, tada načelnik odreda "Slaviša Vajner Čiča". Doduše, nije bilo interneta, radila je pošta! Sa radošću je čuvam!

Neka mi ne zamjerite, uz ovu njegovu davnu, davnu čestitku, priključujemo i čestitke za Novu 2008. godinu koje su nam poslali i naši i vaši prijatelji, nakon roka pristiglih čestitki, koje su obrađene u "Čestitanki" (pogledajte klikom miša malo niže nakon ovog priloga).
Minkica Vesković



A EVO JOŠ PRISTIGLIH NOVOGODIŠNJIH ČESTITKI

1. Dobri moji drugari,
Sve, ama baš sve, od najstarijih do najmlađih izviđača, planinki, brđana i brđanki Sarajeva, a posebno sve one sa kojima sam dijelio svoje i njihove godine, srdačno pozdravljam. Svima želim
SRETNU NOVU 2008. GODINU
sa željom za dobro zdravlje, radost i nove ponovne surete,
Vaš Mustafa Čelebić-Čelo.
P. S.: “Bumbari”, budite aktivniji bar na ovom našem blogu!

2. Svim dragim prijateljima izviđačima
sve najbolje u novoj godini od srca želi

Seka-Jasna Jakovljević.

Tu negdje oko Brna, Republika Češka

3. Svim mojim dragim prijateljima izviđačima, ma gdje bili, kao i svim sadašnjim i bivšim sarajevskim izviđačima, želim sretnu 2008-mu godinu. Najviše što mogu da vam poželim jeste da budete sretni i veseli kao što smo mi bili kada smo bili izviđači i planinke Čičinog odreda. Posebna čestitka mome prijatelju Coberu na super doprinosu ovom našem blogu.
Srdačni pozdravi svima.

Goga-Ribizla sa porodicom

Hvala svima što su me podsjetili na miris logorske vatre,
svježe trave i tajnih ljubavi.

SRETNA NOVA i sve predsto-
jeće, uz nadu da ćemo se nas-
taviti družiti.

GINA KABILJO (Kovačević-
Barzel).
Nisam se ponovo udala, samo
smo promijenili tj. preveli pre-
zime.
C M O K

Dopuna uz izvinjenje

Iz tehničkih razloga, tekst čestitke Dade Hegenbergera je objavljen u skraćenom i osakaćenom obliku. Uz izvinjenje i dužno poštovanje, ponovo objavljujemo Dadinu čestitku sa originalnim i potpunim tekstom:

Evo, dobri moj Coberu,
tebi pripada slava, da u moje ime preneseš najbolje želje u Novoj 2008. godini, svoj izviđačkoj raji, na čelu sa tobom a i šire.
Pošto je blog izviđački, i svim ostalim izviđačima, aktivnim i onim u penziji.

Dado Hegenberger

P. S. Sada bi moj drug Vojo-arhitekta, rekao:
I PLANINKAMA, majmune, opet si zaboravio PLANINKE.



Očigledno, sudeći po fotografiji, Vojini komentari su u potpunosti prihvaćeni. Dado, izgleda, nigdje više ne zapostavlja PLANINKE širokog spektra.

Pozdrav, Cober !

ČESTITANKA

Čestitanku za Novu 2008. godinu možete skinuti ovdje.

Upute za download:
1. Klinite na link iznad (na tekst ovdje)
2. Spustite se na sredinu stranice (do "FREE DOWNLOADMODE" teksta) i sačekajte da brojač dodje do nule
3. Kada se umjesto brojača pojavi slika sa tekstom i ispod nje polje pored kojeg piše "Please enter code", prepišite u polje brojeve i slova sa slike
4. Kliknite "Download this file" i uobičajeni download bi trebao početi
(ponovo sačekajte).

NAPOMENA: Za otvaranje čestitanke potreban je program Microsoft Office Power Point. Ukoliko nemate instaliran taj program, preglednik koji će vam omogućiti otvaranje filea možete skinuti ovdje.

TAKO SMO NEKADA SLAVILI

Sjećate li se ove zgrade? Ma naravno, to je nama svima poznati Dom JNA, kako se nekada zvao. Izgrađen je 1881/2. godine i u početku se zvao Oficirska kantina. Bio je i ostao mjesto okupljanja Sarajlija raznih generacija. Mi ga se sjećamo pod imenom Dom Armije, u kome smo nerijetko kao izviđači imali priliku da pokažemo svoja umijeća. U tom domu (do izgradnje Doma izviđača na Mejtašu) obično smo obilježavali Dan Armije za članove naših odreda i naše roditelje. Slične manifestacije su se održavale po mjesnim zajednicama, posjetama kasarnama, kao i prijemima kod visokorangiranih vojnih starješina. Obično smo te večeri zvali izviđačko-patrizansko veče, gdje smo izvodili raznorazni repertoar.
Da se sačuvaju uspomene na te dane, kada je malo ko od nas imao fotoaparat, pobrinuo se naš prijatelj Zlatan Lučić, čijim sačuvanim fotografijama skidamo veo zaborava na te dane. Fotosi koji slijede su sačinjeni 22. 12. 1962. godine, upravo u Domu Armije.



Zastavu podiže Ljiljana Topić-Mandić, a zastavu pozdravljaju učesnici ovog programa: desno Vesna Mašić-Pejaković, a sa lijeva: Faruk (prezime ?), Ljilja Štimac, Enes Muhedinović i Mirjana Gajić.



Na ovom fotosu sa te izviđačko-partizanske večeri su (s desna na lijevo): Zlatan Lučić, Mira Gajić, Faruk (prezime smo zaboravili), Miki Memišević, Ljilja Kabiljo, Ljilja Topić, Vera Barbarić, Ljilja Štimac i Aida Kotlo.

Ovdje se vide: Enes Muhedinović, Zlatan Lučić, Nenad Jovanović-Čvoka, Faruk i Mirjana Gajić.

Na trećoj fotografiji su: Enes Muhedinović (sa glavom u rukama), Zlatan Lučić, Nenad Jovanović-Čvoka, Mirjana Gajić i Aida Kotlo.



Naredna je slična prethodnoj.

Ovdje se vide: Miki Memišević (glumac, kažu da je u Beogradu), Edo Bogeljić (poznat kao član VIS “Plavi dijamanti”), te Miroslav Topić-Cober.



Na ovoj fotografiji sa iste priredbe se vidi glava Olje Đurašković, a do nje su jedna rodica i mama Cobera Topića (teta Dragica), zatim Alija-Aljo Melez, osoba koju smo zvali Struja (zaboravili ime), Nada Barbarić i na kraju Stevo Kovačina-Štef.













Pored ovakvih manifestacija, boravili smo na prijemima kod raznih komandanata, a nama je u sjećanju ostao narodni heroj Ratko Vujović-Čoče, dugogodišnji predsjednik SIBiH-a, u čije vrijeme izviđači BiH su doživjeli veliki procvat. Skupa sa Ratkom Vujovićem su (s lijeva na desno): neki oficir, Jasna Ibrulj, Ratko Vujović-Čoče, Mijo Kovačević i Iskra Jančić; dok su u drugom redu Vesko Vesković, Nebojša Volić i Dinarko Boras.

Kasnijih godina slijedile su slične manifestacije, ali su one isto tako uspješno održavane u našem Domu izviđača.

Da ovaj prilog bude potpun, pobrinuo se i Miroslav Topić-Cober, napomenuvši da je ipak jedan čovjek bio izuzetno važan za sve naše predstave i priredbe. Pa čak i za ovu priredbu, scenografiju je pravio taj tihi ali agilni čovjek.

Ovo je samo jedna od sačuvanih pozivnica koju je kreirao, kao i mnoge druge, te diplome i druge prigodne stvari, naš prijatelj Vehbija Đonlagić zvani Wemblija, kome možda tek sada izražavamo zahvalnost i šaljemo naše pozdrave. A o njemu više u narednim prilozima.
Vesko

SUSRET U SARAJEVU

Iz Kanade (Windsor) javio nam se Branko Rip. Prilikom nedavne iznenadne posjete Sarajevu (sahrane njegovog oca) susreo se sa Muzaferom Osmanagićem-Agom, jednim od osnivača izviđačke organizacije u Sarajevu i BiH. U svom kratkom javljanju napisao je ovo:

“Lijepo smo se ispričali i podsjetili na stara dobra i sretna vremena koja smo proveli zajedno.

Naročito nam je bilo drago sjetiti se marša izviđača tragom 6. istočnobosanske proleterske brigade, čini mi se, 1965. ili 64, već sam zaboravio. Aga je bio komandant te brigade izviđača, kada smo hodali od, čini mi se, Donje Trnave do Fruške gore, i svaki dan zanoćimo u selu kod predivnih ljudi koji nam prirede večeru, a mi umorni i gladni i tako nekoliko dana. Poslije na Fruškoj gori logor i programi oko logorske vatre. Nažalost, ni jedne slike nemam sa tog marša. Možda neko od učesnika ovog marša ih ima, pa bi bilo lijepo da ih stavi na blog. Pozdrav svima, 3× zdravo, Branko”.

Hvala ti, Branko, za javljanje, uz nadu da će nam se i naš Aga uskoro javiti.


Samo dva dana nakon objavljivanja ovog priloga, dobili smo dvije fotografije sa ovog marša, zahvaljujući Jasni Ćatić-Lipa, te od Mirsada Zorabdića-Mimija. Na njima su u prvom planu planinke Odreda izviđača "Miljenko Cvitković", učesnice već pomenutog marša. Na prvoj fotografiji vide se planinke: Jasna-Ćatić-Lipa, Mira Moro-Vulović, Jasna Arnautalić, Jesenka Mujkić, skupa sa Agom. Na drugoj fotografiji, pored pomenutih planinki, vidi se u prvom planu i Mimi. Neka naš Branko uzme lupu, pa možda i sebe nađe među ovim učesnicima. Očekujemo da nam se jave planinke na fotografiji, napišu svoja imena, poneko sjećanje, a dobrodošle su i ostale fotografije.

NEMA ZABORAVA – II DIO

Ako filmovi mogu biti u nastavcima, zašto ne bi mogla biti i sjećanja, ona su i tako nanizana poput perli u dugom lancu koji se prekida samo onda kada nas više ne bude.

Prošli put kada sam napisala nešto o našem harizmatičnom starješini Gojku Jovanoviću, spomenuh, a znam da dijelim mišljenje svih, da isto tako dužnu pažnju otimanja od zaborava zaslužuje i njegova životna saputnica, brđanka i ‘dežurna mama’ Zvjezdana-Zvijezda (kako su je mnogi stari izviđači zvali) Jovanović, čija uloga u formiranju duha i lika ‘Čičinog’ odreda, iako ne tako prominentna, nije bila ništa manje značajna, ni uticajna. Ne zaboravimo, iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna čvrsta žena (de, ne bunite se, nisam ja to izmislila, nego je to ‘naučno dokazano’).

Zvjezdana Jovanović nije bila samo supruga starješine i mama, prvo pčelice i poletarca, potom planinke i izviđača, na kraju brđanke i brđanina Gorane i Nevena. Ona je na svim silnim logorima, zimovanjima, smotrama i akcijama bila ‘dežurna mama’, neko kome su mali mogli otići po zagrljaj, tinejdžeri povjeriti svoje ljubavne jade, a odrasli imati vrlo načitanog i obrazovanog sagovornika. Ako je Gojko na tom famoznom Vlašiću govorio ‘naprijed’, Zvjezdana je bila ta koja je, čim smo provalili u napušteni dom da se sklonimo, organizovala kuvanje supe od ničega, tj. jedno desetak tankih kobasica koje smo iskupili između sebe i izvukli iz mokrih ruksaka i, kao Isus sa šest riba, nahranila gladni odred, znajući da je, kada si smrznut, najvažnije pojesti nešto toplo i tečno. Kada smo došli na konačnu odrednicu Šantiće (bravo, Zlatane, slike su super) morala se, zbog ograničenih zaliha, vrlo racionalno organizovati ishrana. Zvjezdana je organizovala kuvanje uz pomoć dežurnog voda i uspjela da osmisli jelovnik da ne bude dosadan. Ona je imala velikog smisla za improvizaciju i pravljenje novih jela od raspoloživih sastojaka, nešto čime se danas odlikuju poznati kuvari koji se šepure po televiziji. Ona je svako veče mijesila i hljeb (zamislite koliko hljeba, da odred ima za doručak i večeru), koji smo sami pekli i koga nam nikada nije bilo dovoljno. Toga se sjećam, jer sam ja na Vlašiću položila vještarstvo kuvara i znam da sam pod Zvijezdinim nadzorom napravila neki nazovi đuveč za cijeli odred, prethodno sama ogulivši jedno pola vreće krompira.

Zvjezdanin cijeli život udate žene bio je ‘podređen’ i posvećen izviđačkoj organizaciji i ljudima koji su je činili. Nije se ništa završavalo sa logorom, ili zimovanjem. Naprotiv, tek je onda počinjalo. Kuća Jovanovića je bila otvoreni dom u kome su generacije i generacije izviđača i planinki dolazili kada im se prohtije, održavali i planirali vodne sastanke, gdje su brđani mogli popiti lozu i meziti uz čuvenu Zvjezdaninu pogaču i ajvar (mljac!) i placke ‘a la baba Janja’ (Zvjezdanina mama i Goranina baka – neodvojivi dio mog djetinjstva). Znam da će se mnogi toga sjetiti, i oni koji više ne žive u Sarajevu, kada dođu u vizitu, neka odu u Dobrinju, Emila Zole 8, dočekaće ih ona ista Zvjezdana, koja, i pored godina, nije izgubila ništa od svoje ličnosti , vitalnosti i lijepih plavo-sivih očiju. Sigurna sam da će se tu naći i pogača i loza da se nazdravi svima onima koji su tu, kao i onima koji više nisu, ali žive u nama i jedna su od sjajnih perli u našem neprocjenjivo vrijednom lancu sjećanja.

Da pokažem svijetu kakvom se ljepoticom naš starješina oženio, prilažem sliku Zvjezdane sa njenim i našim Gojkom.











Vaša Mia Kordić

JOŠ JEDNA USPOMENA

Mislim da je to bilo krajem 1967. ili početkom 1968. godine. Ne sjećam se ni kako, ni zašto, ali naš odred "S. V. Č." preuzeo je obavezu da spremi i izvede priredbu (zabavni program) u kasarni "Maršal Tito" u Sarajevu. Ozbiljno smo se dali na posao, počev od scenarija, proba, pa do konačne izvedbe. Zahvaljujući Pepini Mujkić, Slađinoj i Emicinoj mami, dobili smo i muzičke podloge (matrice) za nekoliko pjesama. Jednu od njih, "Mi se volimo", pjevali smo Goga-Ribizla i ja. Bila je to pjesma sa "Šlagera sezone", koju su izvodili Sabina Varešanović i Kemal Monteno. Sjećam se i Mile Šehagić-Rumenke, koja je izvanredno izvela neku pjesmu od Bitlsa, također na matricu.
Na gornjoj slici ja pjevam, a Cober mi tercira, nažalost ne sjećam se pjesme. Možda se ne bih sjetio ni ove priredbe da nisam pronašao ovih par slika.

Evo i našeg popularnog Ćamila Karamehmedovića-Kekija, koji uz gitaru i pratnju grupe planinki izvodi šaljivu pjesmu "Kuhar Miško".

Miroslav Topić-Cober uz moju pratnju izvodi tada vrlo popularnu melodiju "Tamo gdje se sunce rađa".



Opet neka pjesma kojoj se ne sjećam naslova. Tu sam ja sa gitarom, a za klavirom je Snježana Tvrz-Mahmutović, zvana Zec. Sve je proteklo izvanredno i bez i jednog kiksa. Zahvaljujući ozbiljnim pripremama, program je izveden vrlo profesionalno uz burne aplauze tada dragih nam pripadnika armije. Oficiri zaduženi za saradnju sa nama pozvali su nas da isti program izvedemo i u kasarni u Neđarićima. To je bilo definitivno priznanje za kvalitetnu pripremu i izvedbu vrlo zabavnog programa. Sa istim uspjehom smo ponovili program i u drugoj kasarni. Izvinjavam se zbog rupa u sjećanju, ipak je to bilo prije 40 godina.

Svima veliki pozdrav, Zlatan Lučić-Zlaja.

PRVI POLJUBAC

Mnogi od nas, družeći se u izviđačkoj organizaciji, imali smo mnogo doživljaja. Na izletima, akcijama, logorovanjima, zimovanjima, smotrama, zaiskrile bi oči nekog izviđača i planinke. Iz te iskre rađale su se i ljubavi, koje su kod nekih čak krunisane i brakovima (a ima nas dosta). Jedno od lirskih sjećanja uputio nam je nas izviđački drugar i saradnik na blogu, čiji prilog sa zadovoljstvom objavljujemo.

Samo sam čekao 40 godina na drugi poljubac... teško je vama, a i meni povjerovati da izviđač može biti toliko strpljiv, a bio sam, bio jer šta je to 40 godina kad to čovjek stavi u neki drugi kontekst. A kad je riječ o čekanju na drugi poljubac, onda to brzo prođe... hm!!! Neću reći o kojoj je planinki riječ jer smo to obećali jedno drugom prije 42 godine, da nikad i niko neće saznati za naš prvi poljubac. Uostalom, čekalo mi se i šta tu ima loše. Prvi je bio u januaru a drugi u junu i to na istom mjestu, a jedina razlika je tih kratkih 40 godina. Priznao sam joj te 2005. godine koliko mi je trebalo hrabrosti i zraka u plućima (a srce da iskoči) da se odlučim na taj 'PODVIG'. Priznala mi je – a ja joj još uvijek ne vjerujem – da je isto osjećala... ne mogu da kažem ono "laže" jer je sad starija djevojka i ne ide to. A vjerujte mi da sam u pravu, pa ima mnogo razloga da joj ne vjerujem jer činjenica koliko sam čekao na drugi poljubac mi to najbolje govori. Na tom istom mjestu sam pokušao da poljubim jednu drugu planinku i nije htjela jer joj je nana rekla da jedan poljubac znači dan života manje, a ja sam joj vjerovao i danas vjerujem, a i što bi se ljudi ljubili kad ima prečih stvari. I da se vratim tom mom prvom filmskom poljupcu. Ako se sjećate (bar neki od vas), u to vrijeme se zvalo umjesto ljubiti i 'DAVITI'. I tako dok smo šetali prtinom samo za nas, ja, jadnik i kukavica muška, razmišljao sam kako da je navedem na razmišljanje da bih volio da se poljubimo-davimo.Tako ja skontam da je najbolje da krenem od divljih životinja koje bi mogle da se pojave i da nas 'UDAVE' i onda bi i ona znala šta bih jadnik ja volio. A onda joj rekoh: “Šta misliš da sad skoči pred nas medvjed i udavi nas”, a ona će na to: ”Pa šta, jednom se živi”. Kontam: i nije medvjed neka životinja i pomislih da je vuk bolje rješenje, a ona opet: “ Pa šta, jednom se živi”. Izredao sam sve divlje i domaće životinje, a ona ne reaguje. Nisam imao kud nego odlučih šta ću, uzeti i napuniti moja pluća što više zrakom, koji mi je veoma nedostajao, i krenuti naprijed. I tad mi pade na pamet: šta ako se ona bolje ljubi i iskusnija je od mene? I kako da postavim usne? Koliko jadnik da zinem i šta ako počne,ne daj bože, nešto sa jezikom? Brzo se sjetih Nikole molera (koji nas je učio kako postupiti u sličnim situacijama) i odlučim da budem kopija. A ako ona (zine) otvori usta malo, i ja ću malo, a ako otvori skroz, ja ću još više (jer sam jači od nje). Ako bude mrdala jezikom i ja ću mrdati, lijevo-desno, pa ko više izdrži. Sve je to bilo dobro isplanirano (u to vrijeme se to planiralo), samo mi je falilo zraka. Znao sam, blento jedan, ako je ne poljubim dok idemo naprijed, od poljupca nema ništa kad se budemo vraćali i odluka je bila čvrsta. Sad ili nikad. Stanem ja, stane i ona, ja naslonim ruku na vrat, nisam je smio zagrliti jer bio sam ubijeđen da može zbog toga prekinuti i ostaviti me. Zinem, pardon – otvorim malo usta i na jedno oko gledam koliko je ona zinula – otvorila medene usne. Nikola moler je nama govorio: ”zažmiri kad se ljubiš”. Nisam dalje ništa vidio, a znam da mi je bilo lijepo i nikad ljepše u mom životu. Koliko je to naše "zijevanje " trajalo, nemam pojma i ništa nisam čuo sem ono moje sitno srce koje je lupalo i mislim da bi iskočilo da nisam ponovo uzeo zraka... bio sam skroz gore – na nebu... mogao sam tad preskočiti brdo i više, da me Kasijus Klej izazvao, ja bih ga tad pobijedio.
Otada više ne pamtim – ne sjećam se poljubaca narednih nekoliko decenija, a onda poljubac, ali ovoga puta u lice (nije bio filmski ), razlika je samo 40 godina. Neka sam čekao 40 godina... nemojte me pitati za ime, a nju, ako pročita, molim da to čuva kao našu izviđačku tajnu – neka to ostane naš zavjet jer smo to obećali a izviđač i planinka ne smiju da lažu sem .....????......... ima neka tajna veza............. Nikola moler je govorio: ”Ne reci nikad nikome ako si nekoga poljubio”.

Vaš

Slobodan Borovča-
nin (Ottawa – Canada)

OBAVIJEST POSJETITELJIMA NAŠEG BLOGA

Dragi prijatelji, izviđači i planinke,

Izuzetno nas raduje što vidimo da se naš blog gleda, čita, što bi naši ljudi rekli, na sve četiri stane svijeta. To vidimo kako iz komentara na pojedine priloge, tako i iz e-mail-ova koje nam šaljete.

Iz čisto praktičnih razloga molimo one koji komentarišu pojedine priloge da se pridržavaju sljedećih uputa:
1. Prilikom ukucavanja komentara slijedite sljedeće upute:
– kada otvorite blog i nađete prilog koji želite komentarisati, uradite ovako:
a) kliknite na "comment";
b) nakon otvaranja sljedeće strane, u desnom gornjem uglu u kvadratu upišite svoj komentar;
c) nakon toga ispod tog kvadrata upišite svoju e-mail adresu i ispod nje svoj password (lozinku);
d) kliknite na "publish" (objavi) i to je to!
2. Ne žurite, jer je potreban protek vremena da se vaš komentar pojavi na blogu.
3. Na taj način, pomoći ćete da se vaši komentari i poruke ne pojavljuju višestruko a da administratori bloga moraju duple komentare brisati.

HVALA VAM UNAPRIJED!

Još nešto. Redakcija bloga vam nudi da do 25.12. pošaljete vaše tekstove čestitki za Novu godinu. Napišite tekst, čestitajte svojim izviđačkim prijateljima, čestitajte izviđačima Sarajeva, čestitajte svima onima koji danas žive na ovoj planeti.
Vaše tekstove novogodišnjih čestitki šaljite na sljedeće e-mail adrese:
Miroslav Topić cobertopic@gmail.com,
Zlatica Banović bninzlata@yahoo.com i
Vesko Vesković veskovic@yahoo.com

Budite uvjereni da ćemo sve tekstove objaviti dan ili dva iza zadatog roka.

Hvala na saradnji,
Redakcija

OBELEŽILI SMO 100 GOD. IZVIĐAČA

Verovatno se pitate: kakva je ovo slikovnica? Ovo je dobar način da zaokružimo ovu jubilarnu 100-tu godinu izviđačke organizacije. Nama se pružila čast da je proslavimo. Koliko je generacija dece ponosno nosilo uniformu, maramu, koliko je njih odraslo, ostarilo, više nisu sa nama! Nisam mogla odoleti a da na ovaj način pokažem koliko smo veliki. Računam i nas, veterane.

Da u nama još gori iskra izviđača dokaz je što smo se ovde okupili.

Skupljala sam marke, i nisam znala šta ću s njima, mnogo ih je.
Odluka je pala iznenada.
Lejla Puzić-Đumišić iz Kanade (Quebec) poslala nam je dosta poštanskih maraka posvećenih Jamboree-u 2007. Ovo je deo njene i naše zbirke, a ima ih još. Kad je stigao do mene i ovaj novčić od FIFTY PENCE, već je ’’slikovnica’’ bila skoro gotova.
Sačuvajte ovu zbirku za naše potomke, koji će slaviti buduće godišnjice, a što da ne, i 200-tu.

ZLATICA, jednom planinka, uvek planinka

POJMA NEMAM KAKO DA POČNEM - Ira Isović

Pojma nemam kako da počnem!

Sasvim slučajno, ničim izazvana, u sitne sate kada moja sitna djeca spavaju, nabasam na vaš blog i, vidi čuda, otvori se cijeli jedan svijet, ma šta jedan, cijela galaksija svjetova sretnih i živim bojama obojenih, svjetovi od bajki satkanih i prepunih sretnih, nježnih likova mog djetinjstva. Taj je čika Gojko držao moju ruku svojom i gladio svoju bradu, a ja sam bila sigurna da samo ja znam njegovu tajnu i nikada je nikom nisam odala. On se samo pravio da je Gojko Jovanović. On je, ljudi, moj Deda Mraz.

Ira Topić, mala djevojčica

Ta Goga-Ribizla, iako poznata i milion puta viđena, samo u mojim očima imala je jarko crvenu kosu (jer kako bi inače taj njen nadimak imao opravdanje) i bila najljepša na svijetu. Gorana Jovanović je imala u bronzi portret iz djetinjstva, koji bi mi teta Zvjezdana ponekad dala da dodirujem i nikad, nikad poslije je nisam drugačije zamišljala, uvijek i zauvijek je meni ozbiljna djevojčica sa šiškama i repom. A Slađa i Emica, pa na spomen njihovog imena ja se uvijek sjetim tete Pepine, njenog toplog osmijeha i još prije njenog kristalnog lustera koji mi je bio fascinacija. Ja sam možda, ipak, najviše voljela Ćamila. Ne znam kako se prezivao, znam da odavno nije među nama, da budem iskrena, malo se toga u vezi s njim sjećam, a i to vjerovatno nema veze sa onim kako je stvarno bilo, ali znam da mi često padne na pamet, da se raznježim i da nikad nisam potpuno prestala vjerovati u njegove tajne moći i dobrotu, koju sigurno nije mogao isfolirati ni, tada, maloj djevojčici. A Cober?! Ta slika dječaka, malo zabrinutog i previše ozbiljnog. Godinama sam željela znati na šta je tada mislio. Sanelina fotografija iz tih dana uramljena stoji na mom zidu. Kakav osmijeh! Danas se više niko tako ne smije. Fotografisao je kum Mile. Pa Mile! Ja ne znam ništa o njemu, samo znam da je bio dio mog djetinjstva. Ima još tih imena. Ta imena, za mene, već dugo nemaju lika, ali, kada ih se sjetim, osjetim samo radost i toplinu i zato mislim, treba ih spomenuti. Bio je Burhan, Hiroš, Asim, Jasna Lučić (zapravo je se nje sjećam više kroz njenu sestru Hasnu koja je bila moja omiljena vaspitačica u obdaništu), bila je neka žena u Domu izviđača koja mi je poklonila majicu sa Bambijem... E, baš me ponijela pjesma!

Ira Isović sa suprugom Benjaminom

Nisam se ni predstavila, a časna izviđačka, nisam nepristojna osoba. Ira Isović, nekada Topić, tako se zovem, a sa tri godine sam bila počasni starješina odreda Slaviša Vajner Čiča. Imam i fotografiju, ne obećavam, ali ću se potruditi da vam je proslijedim. Bilo mi je idiotski da se uopšte javljam, ali nisam, izgleda, mogla odoljeti. Kratko, prekratko sam bila dio svijeta o kojem svi vi pišete, a to je, po svemu sudeći, ostavilo dovoljno traga pa sebi dopuštam ovakav izljev emocija. Ne znam kako, nemam ama baš nikakvu ideju, ali postoji li ikakav način da svu tu energiju i ljubav svih tih ljudi koje ste uspjeli sakupiti pretvorite u konstukciju. Super je sjećati se, ali je jalovo. Čika Gojko i teta Zvjezdana su radili za vas. Za moju generaciju nije niko. Ima li iko da radi takve stvari za našu djecu? Nadam se da niste pogrešno razumjeli ovaj prijedlog/pitanje! Ja vam se svima najiskrenije zahvaljujem, sretna sam što se poslije toliko godina opet okupljate oko tako divne i plemenite ideje. Dokaz ste da bajka mog djetinjstva nije plod moje mašte, i na tome HVALA!!!



Ira Isović

LJUBAV NAM JE POMOGLA

"Da ljepote žene nije,

bi li bilo poezije,

šta bi bilo od od izviđača i drugarstva,

zbog žene su pala carstva"

Prebirajući ovih dane stare fotografije, naišao sam na ovu sa našeg logorovanja u Moluntu 1965. godine. Na fotografiji su Dragan Bulajić, Željko Majstorović i ja. Napravljena je na brodu prilikom nažeg izleta u Kotor i Herceg Novi. Ta fotografija me je ponukala da napišem nešto i za naš blog.

Iako se ne mogu pohvaliti da se sada mogu sjetiti svih važnih detalja i činjenica sa tog logorovanja, onoliko koliko mi sjećanje dozvoljava, tog logorovanja se u cjelini sjećam kao jednog od mojih najdražih jer to je logorovanje po druženju i događanjima na njemu bilo zaista za trajno sjećanje. To je bilo logorovanje novosarajeskih izviđača i na njemu su učestvovali izviđači "Vase Miskina-Crnog", "Boriše Kovačevića" i "Mladog radnika". Sa nam su bili izviđači odreda "Ivo Veličanin" sa Ilidže. Na logorovanju bilo je preko 100 izviđača i planinki. Pored svakodnevnog kupanja, na logorovanju su organizovane mnoge izviđačke aktivnosti: učenje signalizacije, polaganje vještarstava, organizovanje orijentacionih takmičenja, paljenje logorskih vatri, a naveče obavezni ples uz muziku sastava "Crvenih koralja", gdje su opet glavnu riječ igrali muzičari braća Šišić – izviđači sa Ilidže. Moram napomenuti da je izuzetno dobru organizaciju logora proveo odred "Vaso Miskin-Crni" na čelu sa pokojnim Mehom Basarićem, Mićom Kilibardom i Nebojšom Volićem. Nekako pred sami kraj logorovanja organizovano je i najteže i najizazovnije polaganje vještarstva partizanskog kurira. Istini za volju, za polaganje tog vještarstva nije se javio veliki broj kandidata. Od stotinjak izviđača na logorovanju, za polaganje ovog vještarstva prijavilo se samo nas 8 izviđača i planinki. Koliko se mogu sjetiti, na jutarnjoj smotri u 4 ujutro na startu su se pojavili: Vesna Dugonjić iz "Vase Miskina" i Melita Skalić, Dragan Bulajić i Emir Omanović iz "Boriše Kovačevića", Nikola Kozić i pokojni Ramiz Pamuk iz "Mladog radnika" i Mirsad Pilav iz "Ive Veličanina". Jednog se učesnika ne mogu sjetiti, isto što nisam siguran u učešće Ramiza Pamuka. Dragan Bulajić bio je vođa ekipe i on je bio zadužen za određivanje maršrute i kontrole ispunjavanja kriterija za polaganje ovog dosta zahtjevnog vještarstva. Oni koji su polagali ovo vještarstvo znaju da je potrebno u toku 24 časa preći preko 30 km i u tom periodu nije dozvoljeno pričati, piti i jesti. Nakon tog dijela dolazi i spavanje na osami, gdje moraš sam sebi od šatorskih krila napraviti privremeni smještaj. Sa druge strane, u našem vođi Draganu Bulajiću imali smo dosta principijelnog i u izviđačima poznatog militantnog momka, koji je ponekad znao i pretjerivati u svojim zahtjevima.

Elem, mi smo tako u cik zore krenuli u nepoznato. Krenuli smo makadamskim putem iz Molunta prema magistrali i, kada smo došli na magistralu, mogli smo krenuti lijevo prema Dubrovniku, što nam se činilo logičnije, ali mi smo ipak krenuli desno prema Herceg Novom. Tako smo gargali čitavo jutro po nemilosrdnoj vrućini i pod budnim okom Bulaje, da, ne daj bože, neko nešto kaže ili kriomice prekine post. Negdje poslije 12 sati, kada smo već dobrano bili iscrpljeni i poslije pređenih 20 kilometara, pojavila se tabla mjesta Igala. Krenuli smo prema plaži, gdje je bilo puno kupača, a nama nije bilo dozvoljeno kupanje. Tako smo sjedili malo podalje od njih i proklinjali našu sudbinu i psovali malodušnog i rigidnog Bulaju. Dok smo mi tako sjedili, ojađeni i nesretni, naš vođa se negdje izgubio. Mi smo i bez njegovog prisustva i do kraja principijelno i izviđački odgovorno bili nijemi, gladni i žedni. Nakon 15-tak minuta pojavljuje se naš vođa u društvu sestara Radić, Biljane i Ljilje – planinki odreda "Boriša Kovačević". Za nas je to bilo prijatno iznenađenje, a još veće iznenađenje je bilo to što naš vođa prijatno i zanosno čavrlja, kao da i on sa nama ne polaze vještarstvo partizanskog kurira. Mi smo se i dalje držali zadatih kriterija, te smo nastavili šutjeti i sa našim dragim Radićkama govorili išaretom i rukama. E, onda je došlo pravo iznenađenje, gotovo šok. Naš vođa teatralno objavljuje voljno na 1 sat, što je podrazumijevalo prekid šutnje, mogućnost konzumiranja vode i hrane, a, što je najvažnije, dozvoljeno je i kupanje. E, onda su Biljana, Vesna i Melita otišle do Biljaninog stana (gdje su sestre tada ljetovale) i spremile nam dobru klopu, sokove i voće. Dok smo mi zadovoljno jeli, pili i rashlađivali se u moru, dotle se je naš vođa odmakao od nas 20-tak metara i zanosno čavrljao i ašikovao sa Ljiljom. Brzo je prošao 1 sat, a bogami i drugi, a mi smo još bili pod voljno. Negdje oko 14 i 30, kada se je naš vođa dobrano naašikovao, pojavio se onaj stari i "odgovorni" Bulaja. Dato je naređenje za povratak. Trebalo je klapnuti taj isti put i pod istim uslovima totalne apstinencije. Kada smo se vratili u logor oko 22 časa, išli smo na bivake koje nam je odredio vođa. Znam da sam jedva napravio neki improvizovan šator od dva šatorska krila i da sam mrtav od umora pao na tvrdu zemlju, zamotan u jedno ćebe. Mislim da sam tada najbolje spavao u svom životu. Ujutro u 6 časova probudio me Bulaja i čestita mi na položenom vještarstvu partizanskog kurira. Naveče, kada smo uz logorsku vatru proglašeni da smo položili vjestarstvo “partizanski kurir“, bio sam jako sretan i ponosan jer sam osvojio to željeno vještarstvo. Ali jedno je sigurno: da nije bilo Ljilje Radić – buduće supruge Dragana Bulajića, ja bih polaganje ovog vještarstva pamtio samo kao jedno veliko iskušenje. Ovako ga pamtim kao jedan divan hepening koji nikada neću zaboraviti. I ovaj put je pobijedila ljubav, ljubav koja ruši granice, norme i principe. Ovo polaganje vještarstva nisam nikad spominjao Bulaji, jer se valjda podrazumijevalo da smo svi skontali što je baš određena ta maršruta za polaganje vještarstva... Zato hvala Ljilji što nije ljetovala u Kotoru, jer bismo mi u ime Bulajine ljubavi klapnuli duplo veći put, ali znam da bismo i to uradili jer smo mi – partizanski kuriri.

Emir Omanović

Evo me opet – ZLATAN

Prethodni prilog o zimovanju na Vlašiću koristim kao priliku da pridodam još nekoliko fotosa snimljenih tokom tog spektakularnog događaja. Velika je šteta što je Mia navela samo fragmente ukupnih zbivanja na tom zimovanju. Najljepše se nadam da će nastaviti ovu priču, punu dinamike i opasnosti, a u isto vrijeme toliko punu nepredviđenih situacija, zabave, uživanja i prekrasnog druženja. Isto tako se nadam da će još neki od učesnika pronaći slike sa Vlašića, kojih je bilo mnogo, te pomoći da se njima što kompletnije ilustruje ovaj jedinstveni događaj.

Na ovoj fotografiji, na terasi doma na Šantićima, kraj mene je mali izviđač po nadimku Orljava, koji je, sa još troje izviđača iz Slavonskog Broda, gostovao na ovom zimovanju.



Druga fotografija prikazuje Mileta – Slobodana Dodoša, Kekija – Ćamila Karamehmedovića, Gvardu – Mladena Ovadiju i mene. Snimljena je ispred napuštenih domova JNA na Babanovcu, gdje smo proveli nekoliko dana, dok seljaci nisu probili prtinu do doma na Šantićima, našeg krajnjeg odredišta.



Slijedi fotos staze za skijanje, koju su uporni skijaši sami štampali, pošto tada na Vlašiću nije bilo nikakve mehanizacije.



Na posljednjoj fotografiji, iza mene se vide raja, koja uživaju u suncu pred domom i na njegovoj terasi.

Veliki pozdrav svim izviđačima, Zlatan Lučić-Zlaja