HOĆEMO LI DALJE?

Već izvjesno vrijeme, kako se vidi, na našem blogu vlada neko zatišje. Da nije “okorjelih” saradnika (a mali ih je broj) te nekolicine članova redakcije, mrka kapa bi se pisala blogu. Čovjek bi pomislio da je zimski san, ali lijepa jesen nam ukazuje da se polagano približavamo kraju godine. Upravo zato nas i čudi da nemamo dosta priloga i od vas koji listate ove stranice. Za ne povjerovati je da niste nigdje bili, nikoga sreli (stare prijatelje), da jednostavno nastaje lagani muk. Na blogu smo otvorili i neke nove rubrike (“Vijesti iz regiona”, “Sjećam se” – rubriku sjećanja na naše prijatelje koji nisu više među nama…), pozvali smo sve izviđače iz ostalih gradova BiH i šire da nam se pridruže na blogu. Doduše, prateći komentare, primijetili smo da se javljaju naši prijatelji sa pseudonimima („bezimeni”, „tajanstvena”, „sarajka 67”…) koji su svojim komentarima samo načeli, dodirnuli neku temu ali se nisu aktivnije javljali, da ne govorimo pisali ili slali fotografije.
Možda i ova mala karikatura odslikava trenutno stanje.

Uskoro ćemo se približiti 400-tom prilogu na blogu. Pozivamo vas da nam se javite. Pišite nam o aktivnosti novih snaga u opštini / općini Centar Sarajevo, javite nam šta se događa u Novom Sarajevu, Novom Gradu, Hrasnici, Ilidži. Očekujemo da nam se jave stari i novi prijatelji iz Mostara, Konjica, Zenice, Tuzle, Bijeljine, Doboja, Bosanskog Broda, Laktaša… Pišite nam o vašim odredima, aktivnostima, podsjetite nas na vaše akcije, logore, izlete. Pošaljite nam fotografije sa makar kojom rečenicom, nije to teško – vjerujte nam.
I vi koji ste ranije bili mnogo aktivniji, trgnite se, pogledajte u vaše kutije, u vaše albume i šaljite nam vaše priloge. Obradovaćete mnoge koji prate naš blog. Sigurni smo da znate adrese na koje se možete javiti a, ako ste zaboravili, onda malo skrolajte po blogu, naći ćete ih sigurno.

Uz naš pozdrav,
Z-D-R-A-V-O! Zdravo, zdravo, zdravo!
Redakcija bloga

HAJDE DA ZAPJEVAMO !

.
Odavno nismo objavili neku pesmu. Otišli su neki nama dragi izviđači-veterani, pa nismo ni mislili na pesme.
Ali, idemo dalje.
Ovu pesmu nismo pevali onih davnih 50-ih, 60-ih, 70-ih godina. Koliko sam ja saznala, ispevali su je izviđači na jednom logorovanju kasnih devedesetih godina. Ovi novi izviđači je često pevaju. Od njih sam je i naučila.
Ponovo se izvinjavam što nije bolji snimak. Ja sam samo amater.

Vodnik Baća

Vodnik Baća sedi sam, pokraj reke

A suze mu teku ko slap

Jer kapija je već srušena a i jarbol

bez zastave je sad.

Logoru je došao kraj, plače Baća

Mi kući sad moramo poć'

Jer kapija je već srušena a i jarbol

bez zastave je sad.

.

Kapija je srušena i jarbol

I zastava ne vije se više

U mom srcu sad je samo bol

Jer drugove neću videt više.

Zašto vreme nije sad za me stalo

Da mogu ja ostati tu

Sad moram čekat' još celu godinu dana

Da opet budem tu.

Reka Pakra teče sad tiho dalje

Sreća mu ostaje tu

Al’ dogodine možda neka nova će reka

Mu vratit sreću svu.

.

.Zlatica

GALERIJA SJEĆANJA – 1962. GODINA

.
Nastavljamo sa objavljivanjem fotografija iz već tradicionalne "Galerije sjećanja". Ovog puta na blog stavljamo pristigle, kao i ranije sačuvane fotografije iz 1962. godine. Na njima su:

1. Učesnici zimovanja na Tari, kluba brđana "Bratstvo " iz Odreda ''Slaviša Vajner Čiča".

.

.
.

.

.

Za očekivati je da će neko od učesnika ovog zimovanja navesti imena svih na fotografijama.
.
.

2. Izviđači i planinke Odreda "Boriša Kovačević" sa izleta na Jahorinu.

.

.
.

.
.

3. Fotografije sa skupštine odreda kao i obilježavanja 22. decembra u Sarajevu.

.

.
.
.

.
.
.
.

.
.

VIJESTI IZ REGIONA

Na Internetu se može svašta otkriti, saznati. Sa malim zakašnjenjem, Vladimir Osipov je pronašao ovaj podatak o izviđačima Crne Gore. Na sajtu http://www.barinfo.cg.yu/, a i u dnevnom listu ''Pobjeda'', 08. 06. 2008. god. objavljeno je:

''CRNOGORSKI IZVIĐAČI USKORO
U SVJETSKOJ SKAUTSKOJ ORGANIZACIJI

Od 14. do 18. jula ove godine na ostrvu Džedžu u Koreji, održava se Svjetska skautska konferencija – najveći dogovor skauta svijeta, i na njemu će Svjetska skautska organizacija (WOSM) uskoro za svog punopravnog člana primiti Crnu Goru. Biće to veliki dan za Savez izviđača Crne Gore, organizaciju koja ima skoro 1000 članova i preko 15 izviđačkih odreda. Interesantno je da samo mjesec dana ranije Savez izviđača naše zemlje, zajedno sa odredom izviđača "Milan Perović" iz Kralja kod Andrijevice, organizuje zbor izviđača Crne Gore.

To je povod za razgovor sa Miloradom Tanjom Masoničićem, generalnim sekretarom Saveza izviđača Crne Gore. On nam je potvrdio da pripreme za odlazak naše delegacije u Koreju teku po planu i da je Svjetski skautski komitet odlučio da konferenciju koja će se održati pod sloganom "Stvaranje boljeg svijeta", fokusira na strategiju skautizma u naredne tri godine.

"Veliki skup svjetskih skauta biće u stvari kruna našeg intenzivnog rada u prošloj godini", ističe Masoničić. "Jer, 2007. će u radu Saveza ostati zapamćena kao godina preporoda. Kao godina intenzivnih međunarodnih aktivnosti. Uspostavili smo dobre odnose sa svim skautskim organizacijama u Evropi i svijetu, država je podržala brojne akcije koje smo organizovali. To su, između ostalog, i dva zbora Saveza izviđača Crne Gore (u Nikšiću i na Cetinju, odnosno Ivanovim Koritima) na kojima je učestvovalo preko 200 izviđača i planinki. Osim toga, u septembru prošle godine u organizaciji Izviđačkog odreda iz Bara, održani su susreti poletaraca i pčelica u Sutomoru, a bilo je i više seminara za instruktore, tečajevi za vodnike. Treba reći i to da Savez izviđača posebnu pažnju posvećuje međunarodnoj aktivnosti, pa su izviđači iz Bara zajedno sa 59 skauta iz Bavarske uradili projekat sanacije dijela škole u Starom Baru", veli Masoničić.

Slično će biti i ove godine, kaže Masoničić. Kad to kaže, on misli na saradnju skauta Francuske i izviđača Crne Gore, odnosno na boravak Tristina Le Bergiota u našoj zemlji. Cilj njegovog boravka je bio razvijanje partnerstva između dvije zemlje, kao i razmjena mladih skauta, lidera i trenera. Osim majske posjete skauta Velike Britanije, odnosno čelnika Evropskog skautskog komiteta za Balkan, tu je i zbor izviđača u Kraljama koji će se u kompleksu Selina, održati od 13. do 15. juna, zatim i brojne druge manifestacije – smotre drugarstva i ljubavi prema prirodi i uopšte prema radostima življenja. Takav je bio i tradicionalni Četrnaesti susret skauta izviđača "Mimoza 2008", u organizaciji Odreda "Orjen" iz Herceg-Novog, na kojem je učestvovalo skoro 500 izviđača iz bivših jugoslovenskih republika. Odred iz Bara organizovao je i vodnu školu za svoje članove, a Odred "Milan Perović" jednodnevni izlet u Prokuplje...

Ljubitelji pustolovine, duha nezavisnosti, ali i ljubitelji prirode i radosti života, koji krase svakog izviđača, u Crnoj Gori su prvi put organizovani daleke 1928. godine. Naime, te godine je znameniti Tibor Sekelj organizovao prvu skautsku organizaciju u našoj zemlji, u Nikšiću. U Savezu izviđača podsjećaju da je za vrijeme rata rad prvih crnogorskih skauta bio prekinut i da je obnovljen u septembru 1955. I opet u Nikšiću, tačnije u Vidrovanu, gdje je te godine organizovana i prva šumska škola. Inače, Savez izviđača Crne Gore kao svoj dan slavi – Prvi maj 1956, kada je ova organizacija zvanično osnovana na Glavi Zete''.

Čestitamo izviđačima Crne Gore!

Teta Vera, ili kako sam ponovo postala izviđač!

Moj prijatelj Milenko Popović, prijeratni načelnik IO "20. april" Bosanski Brod, došao mi je jednog dana 1999. g., sa pričom da bih mogla u novoformiranom odredu "Petar Kočić" osnovati četu poletaraca, jer ja radim u osnovnoj školi. "Daj, Milenko, mani, kada sam ja bila izviđač." "Pravila znaš..." "Pravila ne znam jer, kada sam ja bila izviđač, uvijek sam gledala da ih kršim". I tako počesmo mi sa radom: "Sitni dječak Žika-Mika", pa čvorovi ovakvi-onakvi, prva pomoć. I došlo vrijeme za 1. poletarčevu olimpijadu u Bijeljini.

A ono još oskudno poratno vrijeme, sa opremom tanki, slabo se i putovalo. Roditelji se nisu odvajali od djece, boje se, pa još pod šatore. Moji povjetarci (tako sam ih iz milošte zvala) uzgraktali se, kako će sa pozdravom, predstavljanjem, mikrofonom. "Teta Vera, teta Vera" – prava mala djeca. Dođosmo tamo, a ono puno igralište djece. Gledaju druge ekipe, upijaju, zaziru da ne omanu. Prozvaše ih, odoše i ne osvrću se, ne traže me pogledom, već se usredotočili na radne zadatke. Samo mi je bilo žao što im nema roditelja da ih vide. Kako su samo u jednom trenu odrasli, kako su se transformisali, od onih nesigurnih materinih maza postadoše otresiti, sigurni u sebe izviđači koji se zalažu za uspjeh ekipe. Što uradi izviđačka organizacija od bezlične grupe djece. I poslije, kada god sam vodila nove članove ekipe, samo sam gledala tu preobrazbu.
Kada smo došli na taborovanje u Mlinsku rijeku, Jošavka kod Čelinca, iskipali opremu i autobus otišao, vide oni – nema nikakvog objekta, samo grmlje i visoka trava. "A gdje ćemo spavati?" – "Ovdje, do večeri moramo podići šatore". Čini mi se da su suze zablistale za onim autobusom što je otišao. Pada sumrak, priprema se vatra, miriše večera, a veliki klipani jure se sa malima preko šatorskih konopaca, i prva pjesma preko razglasa i prvi stisci ruku… Drugari stari šta bi dali za još jedno takvo veče. Sjedimo jednom tako uz Jošavku, a znate kako noći umiju biti svježe i hladne. I teče pjesma tiha, polagana. Tek neko reče Milenku i meni: "Znate li vas dvoje nešto novije?" Počesmo mi, a iz mraka dopre nervozni glas: "Bog te tvoj, kada su ovi rođeni!" I zato sam se obradovala naumu sarajevskih veterana da pomognu oživljavanju rada izviđačkih organizacija. Ako vas zdravlje imalo služi, i ako vas mnogo ne žulja šatorski ležaj, povedite djecu na logorovanje, na izlet. Pomozite im da se organizuju, da skupe opremu, jer ta životna škola ne može se ničim nadomjestiti.

Voli vas teta Vera (to mi je izviđačko ime)

IZVIĐAČKE PORODICE

Već smo pisali o izviđačkim porodicama koje su obilježile našu organizaciju i o svim ljepotama odrastanja u takvim porodicama. Učinile su mnogo za organizaciju, kao i organizacija za njih, najviše u emocionalnom domenu.
Jedna takva porodica bili su i Jeličići: tata Zvonko zvani Hećim, mama Zdravka, sin Mladen-Troko i kćerka Jadranka. Upoznala sam ih u Buljaricama, na logorovanju davne 1961. godine. Bilo je nešto posebno na tom logorovanju, ne znam tačno šta, ali samo prebrojte postove na ovom blogu u kojima se spominju Buljarice…

Vratimo se Jeličićima i mojim sjećanjima na njih. Tata Zvonko bio je prije svega jako duhovit čovjek, oko njega se uvijek čuo smijeh. Jednom sam napisala da sam preko njegovog nadimka naučila da „hećim“ znači „doktor“.
Mamu Zdravku pamtim po divnoj frizuri (kako li je samo održavala u onim uslovima?), smirenosti, ugodnom glasu i – uniforma joj je tako lijepo stajala!

Troko je bio (i ostao) duhovit na tatu, a na koga je bio „azrail“ – ne znam! Sjećam se da je oko njega uvijek bilo neke frke, pa i kazni, a moja mama Zvjezdana (ne mogu i neću da napišem „pokojna“) obožavala ga je i uvijek ga branila od strogog starješine Gojka, mog tate.

Jadranka (jesmo li je zvali Maca?) bila mi je najbliža. Ona, Marija Nikolajev i ja bile smo najmlađe na tom logorovanju, jedine „pčelice“ i ljubimice cijelog logora…

Sada smo i mi roditelji, do kraja posvećeni našoj djeci, koja, na žalost, nisu bili poletarci i pčelice jer ih je u tome omeo rat.

Jedno „naše“ dijete, koje to po godinama više i nije, jeste Trokina Mia, koja se već dugo bori za život. Naime, Mia je od svoje pete godine dijabetičar, prima tri do pet doza inzulina na dan… Imala je pet puta intervencije na očnom dnu i sadašnje stanje njenog vida je oko 80%. No Mia i dalje slika prelijepe slike na svili, pune života i radosti.

Najveći problem je otkazivanje rada bubrega, što je također posljedica dijabetesa. U proteklih šest godina bila je prvo na peritonalnoj dijalizi četiri puta dnevno, potom na kemodijalizi.

Napokon 2007, u maju mjesecu, odlazi na liječenje u Pizu, Italija, na kliniku Cisanello. Na pomenutoj klinici se konstatuje neophodnost transplantacije bubrega i pankreasa.

U maju 2008. joj je uspješno transplantiran bubreg. Tada počinju problemi sa dijabetičkim ulcerima (otvorene rane), koji veoma teško zacjeljuju i tek nakon devet mjeseci je u situaciji da je ponovo stave na listu čekanja za transplantaciju pankreasa…

Sâmō liječenje pokriva donacija (Crveni križ Toskane). Ostali troškovi smještaja u Italiji i neophodne cjelodnevne njege finansijska su briga porodice i, uz najozbiljnije mjere štednje, mjesečno je potrebno oko 4500 eura. To postaje sve teže i naš Troko čini čuda, kao i svaki otac, ali i čudima ima kraja…

Mia je jako samozatajna, svjesna je da je njen otac javna ličnost i užasava se uobičajenih humanitarnih kampanja po medijima. I naš blog je medij, ali je ovdje naglasak na „naš“. Zato, dragi blogeri i izviđači širom svijeta, koji pamtite ili ne pamtite jednu od pravih izviđačkih porodica, Jeličiće, napregnite moždane vijuge i pokušajmo smisliti kako da pomognemo Trokinoj Mii. Mi koji smo ovdje, u Sarajevu, nešto organiziramo, nadamo se da će biti uspješno i na nivou koji Jeličići zaslužuju, ali to nije dovoljno. Svaka vaša ideja je dobrodošla.

Teta Zdravka u Buljaricama

Jadranka je u sredini

Troko je drugi s desna

Objavljujemo račune na koje se inače uplaćuju donacije, ali mi izviđači možda možemo učiniti još nešto!

Pokušajmo! Izviđačka porodica Jeličić je to zaslužila...

BENEFICIARY: Jeličić Mia

ADDRESS: Čekaluša 51
71000 Sarajevo
Bosna I Hercegovina

UNICREDIT BANK DD MOSTAR
Kardinala Stepinca bb
88000 Mostar
S.W.I.F.T. code: UNCR BA 22
IBAN : BA 39 3383202897768212

ACC.40212814101 EUR
40212814102 USD
40212814104 CHF
40212814106 CAD
40212814107 SEK



Ako se uplaćuje iz Bosne i Hercegovine:

40212814002 Žiro Račun
40212814003 A'Vista štedni račun

Gorana Jovanović

Onako, o svačemu pomalo

Dobro jutro, dan ili veče (ovisno o vremenskoj zoni), dragi blogeri. Već poduže se nakanjujem nešto napisati, ali problem je šta. Mnogo godina je prošlo, događaji se poboravili. Moram priznati, na ovaj pokušaj pisanja natjerala me i griža savjesti, ali i tu ima ali. Svaki put kada otvorim blog naletim na sliku i prilog Emira Omanovića. Nećete vjerovati, pisao davne 2007, 27. septembra. Pa kada on može, mogu i ja, kažem sebi i poravnim. Ali što je dosta, dosta je. Otvorim blog prije sedam, osam dana i naletim na Zlaticin prilog iz Buljarica. Gledam slike, nečega se sjećam, a nečega ne. Međutim, jedna slika mi odmah probudi sjećanja.

Slika brda ko piramida, normalno zaboravih kako se zove. U tu kamenu gromadu sam gledao svaki dan kada sam izlazio iz šatora. Ujutro, vrlo rano, normalno jutro, navečer pred spavanje. U rano jutro sam gledao sedam Vlašića, vrlo interesantnu skupinu zvijezda. Lijepo ih je vidjeti, ali problem je što se mogu vidjeti samo oko dva, tri sata ujutro. Svaki dan u to doba bio sam buđen od strane mog prijatelja, velikog poznavaoca astronomije, Ede Ekarta zvanog Niger. Sjećam se i plaže i brda na lijevom kraju, na strani prema Baru i Ulcinju.

.

Slika ispod koje stoji komentar o pravoslavnim i katoličkim crkvama probudi mi sjećanja na magare koje smo rentali od nekog domaćeg. Svako jutro grupa od pet ili šest brđana je išla u selo iznad magistrale, uzimala magare i prenosili neki teret (hranu ili šta drugo). Magare bi redovno krenulo i išlo izvjesno vrijeme i stalo. Muke su se rješavale metodom štapa i šargarepe. Dvojica naprijed sa mrkvom ili kojom drugom magarećom đakonijom, ostali sa strane ili iza magareta. Natezanje bi obično trajalo pet, deset minuta (valjda zavisno kako je magare provelo noć).

.

Gledam i slike sa logorovanja. Bože, koliko nas već fali. I kako smo bili mladi. I da razriješimo jednu dilemu. Sarajevski izviđači su bili prvi koji su logorovali u Buljaricama. To znam po tome što su nas domoroci ispitivali koji smo pa mi. Nikad prije nisu čuli za izviđače. Beogradskim priznanje na upornosti. Uglavnom, hvala, Zlatice. U tebi, izgleda, jedinoj još uvijek bukti izviđačka vatra. Mi ostali kako ko.

.

Za sebe mogu reći da sam našao topli kutak na Kubi. Mnogo sitnog pijeska, sunca, palmi. I dupe u ćošak. Lezi i gušteraj se. I ove godine je bilo isto mjesto (Varadero), ista plaža, ali na drugom kraju. Naime, na toj plaži, na dva kraja su dva hotela. Melia Varadero i Melia Las Amerikas. U prvom smo bili lani, u drugom ove godine. Samo ove godine, a, što mi je posebno žao, nije bilo Havane i Hemingveja. Nije se uklapalo. Ali bože zdravlja.

.
Događaj koji me posebno potresao bila je vijest o Zvjezdaninom odlasku. Znao sam da je bila teško bolesna, ali mi valjda nikada nismo spremni na rastanke. Kada sam čuo, više se ne mogu sjetiti imena glasnika, pred oči mi je izašla slika našeg zadnjeg susreta. Sarajevo, kraj zime 1994, pred zgradom Predsjedništva. Kako sam se ja našao tamo, ne sjećam se. Uglavnom, sreli smo se, ispričali i rastali, nesvjesni da je to bilo zadnji put. Neka joj je zemlja laka.
Eto dragi moji planinke (bečka škola) i izviđači, toliko za danas. Ako opet ne naletim na Emira, možda se javim uskoro.

.
Dado Hegenberger

.

SJEĆANJE – na Aidu Bačevina-Avdić

Rastužena viješću da Aida nije više sa nama, poklanjam njoj , njenim dragima i svima nama, ovu crticu. Aida, ljepooka, bistrooka, sjajna djevojčica, naš saučesnik osjetljivog doba na prelazu iz djetinstva u nježne godine, u prosjeku 1968-1970. g. Planinka, vodnica, drugarica. Vesela narav, čista dušica, spremna da priskoči i odgovori. Mekane svijetle kose svezane u rep, živog duha i oštroumna i rječita, uvijek je bila među prvima. U svemu! Bilo kao vodnik, ili urednik naših zabavnih novina “Latrin de Kloze” sa logorovanja na Boračkom jezeru, ili u rukovodstvu skupština odreda izviđača “Boriša Kovačević”…
Kako me struja godina nepovratno vuče ka drugoj obali “Modre rijeke”, sklona sam da vjerujem da tamo nije “tma i tmuša neprebolna”. Lakše je ako vjerujem da je tamo neko bolje mjesto, možda opet neka modra rijeka?! Hoću da vjerujem da upravo tamo odlaze oni koji nas ostavljaju, dragi ljudi,sjajne djevojčice, kao naša Aida… Kao spomen i umjesto cvijeta, podijeliću sa vama trenutak ljepote koji sam 41 godinu dijelila sa Aidom.

Vraćale smo se kamenitim puteljkom koji je vodio ka zapadu, ka našem logoru, na kraju ljeta ’68, u smiraj dana. Sunce ispred nas je bilo ogromno, narandžasto, kotrljalo se, lagano po horizontu. Zastadosmo pred ljepotom prizora, plavičastim i rumenim nebom, i suncem koje se uplelo u krošnje vitkih, neobičnih borova koji rastu samo na Borcima. Pogledah ka Aidi. Na osvijetljenom licu jasno se čitalo prepuštanje ljepoti, ljubav i stapanje sa prirodom. Svjetlucanje njenih zjenica se uplelo u poluspuštene trepavice… Dva malena, čudesna sunca…
Koliko je puta od tada do danas sunce otišlo i ponovo se rodilo?
Ne vjerujem u konačnost…

U Beogradu 29. 08. 2009. godine
Cica