"S. V. Č." – vod "LJUBIČICA"

Januar 1965. godine. Odred S. V. Č. je zimovao na Bobovcu, iznad Kraljeve Sutjeske.
Meni je to bilo peto zimovanje, zaredom. Pošto sam procijenjen kao nemiran i sklon zabranjenim aktivnostima, u čemu me zdušno podržavala Jelena Parezanović-Dizdarević, oboje smo bili pod specijalnim nadzorom. Ja nisam imao sreće. Pred sam kraj zimovanja, bio sam nedovoljno oprezan i uhvaćen sa cigaretom. Po belaju, uhvati me Alija Melez-Aljo, koji je tada vršio funkciju starješine odreda ili zimovanja. Bilo mi je 15,5 godina i slijedi kazna, ni manje ni više nego isključenje iz odreda. Tako se završi moja slavna izviđačka karijera, ali ne i ova priča. Ovaj uvod je neizbježan, ali ne brinite, ne pišem autobiografiju. Već neko vrijeme mi škola nije baš previše bila na srcu, a postao sam ovisnik-izviđač, te sam počeo da tražim kompenzaciju. Po nesreći, opet zanimacije koje se nisu mnogo uvažavale, pa sam tako stekao nekoliko novih prijatelja istomišljenika, ali i neke koji su se družili sa nama, ali nisu zapostavljali svoje školske i druge obaveze. Dok smo čekali da društvo završi svakodnevne obaveze, mi smo vodili vrlo šarolik život, pun zezanja, jako dinamičnog dokoličarenja i, za nas, prepun avantura.Tijesno nam je bilo, od Sarajeva do Dubrovnika i šire. U to vrijeme u tandemu smo najbolje funkcionirali Gordan Marjanović-Gogo i ja, Miroslav Topić-Cober. Bilo je još kompanjona, ali nas dvojica smo tada bili nerazdvojni.
Tog ljeta sam, prvi i posljednji put, bio na moru sa mamom i sestrom. Jedva sam dočekao povratak u Sarajevo i uhodanu ekipu. Život se nastavio po starom i polako je došla i zima. Prvi put u posljednjih 6 godina nisam se pripremao za zimovanje i osjetio sam koliko mi sve to nedostaje.
Ne znam tačno kad, ali neposredno poslije zimovanja, koje sam propustio, ukazuje mi se nova prilika za povratak u odred. Slučajni susret sa čika-Gojkom Jovanovićem otvorio mi je tu novu šansu. S obzirom da je, kao i obično, bio dobro upoznat sa mojim(našim), novim i veselim druženjem sa ulicom, prvo je palo debelo ribanje u njegovom poznatom stilu: "Mamu li vam maminu, mangupsku itd... Lutka moja, ima da okupiš tu svoju ekipu, formiraš vod i sa njim se vratiš u odred." Iznio sam raji prijedlog ne očekujući da će biti oduševljenja. I pored mog pesimizma, većina je bila spremna da i to probamo. Čika Gojko se saglasio da to bude mješoviti vod, starijih planinki i izviđača.
07. 02. 1966. godine, u prisustvu starješine Gojka Jovanovića i načelnika odreda Zlatana Lučića, održan je osnivački sastanak, u prostorijama osnovne škole "S. V. Č.". Između ostalog, neko od prisutnih je u šali predložio ime, što je odmah jednoglasno usvojeno, i tako je nastao vod srednjoškolaca "LJUBIČICA".



Izlet na Pale, 01. 05. 1966. Sa lijeva leže: Šefik Miralem-Kiko, Slobodan Ćosović-Ljupan, Faruk Gutić-Miki, Boris Popović-Pop, Dželal Serdarević-Zeko, Boban Bodnaruk-Gavrilo i Miroslav Topić-Cober, iza nas stoji Pavle Pavlović-Paja (članovi voda).



Snježana Jovanović-Belade, Zeko, Boban i Brankica Bodnaruk, Zlatko Milčević-Kićo, Smajović Jasenko-Smajo, Cober, Ljupan, Pop, Miki i, izvinjavam se, ne sjećam se 2 posljednja člana. Smotra saveza izviđača opštine Centar, na Ilidži 1967. god. Vod je, neočekivano, dobro funkcionisao i skoro svakog mjeseca išao bar na 2 izleta ili bivaka, u okolini Sarajeva. 1966. god. učestvovali smo (skoro u punom sastavu) na IV smotri SIJ-a, Vrdnik – Fruška gora. Tom prilikom vod je pohvaljen i pripojen klubu brđana "BRATSTVO". U januaru 1967. god. pet članova je bilo sa odredom na zimovanju. Učestvovali smo i u svim drugim aktivnostima i takmičenjima.



Boban, Snježana, Brankica i Pop, pobjednička ekipa na takmičenju u signalizaciji, Pionirska dolina 1967. god. Snježana i Brankica su bile najstarije u vodu, ali im ove izv. vještine nisu bile nimalo mrske, kao ni ostalima.



Brankica je strpljivi instruktor, a Gordan Marjanović-Gogo i Kićo vrlo ozbiljno vježbaju SEMAFOR.



Zabrđe – izlet, 1967. god. Tada su BITLSI bili vrlo aktuelni, a melodija HELP očito inspirativna. Kićo, Gogo, Brankica i Pop


















Brankica i Boban Bodnaruk, članovi voda, moje drage komšije i prijatelji (iz moje olovke). Mislim da me Brankica navela da se malo zabavim crtanjem. Skoro da me natjerala da pročitam knjige "Mulen-Ruž" (o Tuluz-Lotreku) i biografiju Van Goga. Sada sam ubijeđen da je i to uticalo da diplomiram na Likovnoj akademiji. Ono VAN na crtežima je dopisao Gogo.


Ovo je jedan od, recimo, civilnih izleta-šetnji nekolicine članova voda na Ilidži, a pridružili su nam se Zvjezdana, Gorana i Neven Jovanović, te stari izviđač Ćamil Karamehmedović-Keki. Između Brankice i Bobana je Neda Leki, a desno od Bobana Dubravko Terzić.
18. 09. 1967. god. u sali II gimnazije održan je sastanak na kome je odlučeno da se vod "LJUBIČICA" rasformira, a njegovi članovi postanu punopravni članovi kluba brđana "BRATSTVO". Tako smo postali tadašnje jezgro kluba, koji se tada popunio sa još nekim starijim planinkama i izviđačima.



Izlet na Bjelašnicu, dio nove postave kluba "BRATSTVO" odmara se na usponu na Stanare; sjede sa lijeva Zlatan Lučić-Zlaja, teta Zvjezdana, Brankica, Husamedin Mandić-Huso, stari član kluba, Ranka Šipka, dvije djevojke koje ne prepoznajem, a stoje novopečeni brđani Gogo i Biljana Radanović-Bića.



Sunčanje ispod doma na Stanarima. Krajnje desno, Fuad Lipovača-Fudo, bivši član voda "Ljubičica"



Očigledno je vrlo ugodno na suncu, ali nismo tako ljenčarili sve vrijeme.



Poziv u pomoć, ali u novoj koreografiji i novoj postavi. Fudo, Gogo, Zlaja i Boban; Huso, Ranka i teta Zvjezdana su samo dekoracija.



Fotografija svih učesnika izleta, ispred planinarskog doma Stanari-Bjelašnica, 02. 11. 1967. godine. Sjećam se još zimovanja na Vlašiću, gdje smo Gogo i ja učestvovali, bivši članovi voda "Ljubičica" i 28. 05. 1968. god., kada su me prijatelji ispratili na odsluženje vojnog roka. Bivši članovi voda, koji su završili gimnaziju, došli su na Staru željezničku stanicu, pravo sa proslave maturske večeri. Narednih 17 mjeseci sam bio privremeno u drugom stroju.
Žao mi je što nemam fotografiju Borjanke Savić, koja je takođe bila član voda, a izvinjavam se ako sam nekoga izostavio. Možda neko od sparušenih Ljubičica naleti na ovaj prilog, pa neka me dopuni dodatnim informacijama.













Vodna knjiga, poklon sa posvetom planinki voda "BUBA MARA"

Pozdravi svima, Cober – bivši vodnik, bivšeg voda "LJUBIČICA"

JOŠ MALO O SKUPŠTINAMA

Kako bismo mogli da ih zaboravimo. Taj dan je bio uvek poseban dan. Uniforma se peglala do perfekcije, čvor na marami savršeno vezan, sve zvezdice izglancane, lica ozbiljna, svečana.
Tog dana smo se “igrali odraslih”. Onda to nismo znali, ali danas, da. Oni stvarno odrasli ničim nisu pokazivali da smo mi deca, tog dana smo svi bili jednaki.
Za desetak godina u izviđačima bilo je mnogo skupština, ali jednu neću nikada zaboraviti. Moram se ispraviti: zaboravila sam je, ali Vesko je stručnjak da iz nas izvuče uspomene.
Približavala se skupština Odreda Slaviša Vajner-Čiča. Po tradiciji, uvek su prisustvovali gosti iz drugih odreda. Te godine, ispred mog, “Borišinog”, ja sam izabrana da budem taj gost. Možda je još neko išao, to već ne znam. Bilo je to veliko priznanje, a za mene i velika obaveza. Danima sam sastavljala pozdravni govor, ispravljala, dopisivala, prepisivala.
Tu noć nisam ni spavala. Preslišavala sam se, da slučajno ne pogrešim. Kada sam ustala iz kreveta, nešto nije bilo u redu. Noge kao da su mi se smanjile, umesto “dobro jutro” izgovorila sam nešto nerazgovetno. Doručak? Ni govora. Škola na Marijin Dvoru mi je bila beskrajno daleka. Lepo su me pozdravili, uveli u salu, pokazali stolicu. Bila sam kao robot. Podigla sam pogled, a ispred mene ogromna govornica, kao planina. Kako ću ja doći do nje, da li će me videti iza nje, da li su me već prozvali, ili mi se to samo učinilo? Nije. Neko je rekao: “A iz odreda ... Ninić Zlatica”. Nije mi bilo druge: skupila sam ono malo hrabrosti, proverila, papir sa govorom je u džepu, i krenula.
Govornica je stvarno bila visoka, ali popeću se malo na prste. Vadim moj “govor”, otvaram ga. Na vrhu velikim slovima piše ZDRAVO! A ispod toga, ništa. Od treme nisam mogla da hodam, nisam mogla da govorim, a sada još i ne vidim. Malo duže sam ćutala, samu sebe grdila, pa hrabrila, pa kašljuckala i na kraju se ipak dogodilo čudo. Progovorila sam:
“Neću vam reći ZDRAVO, jer još neću da idem. Hoću danas da se družim sa vama. Ispričaću vam jedan nezaboravni doživljaj. Bilo je to na zimovanju, na Opservatoriji na Bjelašnici. Već je zalazilo sunce kada smo se popeli na vrh. Stajali smo na grebenu, na vrhu. Mislili smo da ćemo videti Sarajevo, ali, sa one strane Bjelašnice je već bio mrak. Planina je sakrila sunce, koje smo mi još mogli da vidimo, iza leđa. Onda smo videli ono o čemu hoću da vam pričam. Na nebu je bila linija koja je delila dan i noć. Naše siluete su se oslikavale na toj liniji. Podignem ruku, podigne i moj lik na onoj liniji. Zbijali smo šale, pozirali, a smeh i radost se gubili negde dole u mraku. Na našu žalost, senke su postajale sve bleđe i na kraju nestale. Nismo imali fotoaparat da se slikamo, nemam sliku da vam pokažem. E, ja hoću da vas pozovem da ovo ponovimo, zajedno, dobro opremljeni za slikanje. Ovakve stvari se događaju jednom u životu, treba ih ovekovečiti.
A sada ZDRAVO, ali samo do moje stolice”.
Da li mi verujete da je bilo sve baš ovako? Slično, da. Stvaran je aplauz koji sam zapamtila, reči nekoga ko je sedeo do mene: BRAVO!


I onda i danas sve mi je zbrčkano, kao i ova slika. “Pozajmila” sam tri, četiri slike, amaterski napravila ovu. Svi na njoj su stvarni, samo vreme, mesto, ja, malo izmešani.
To nije važno. Tog dana sam postala velika, naučila kako da savladam tremu.
Ostala sam dužna pozdrav. Posle puno, puno godina, izviđači Čičinog odreda:
ZDRAVO, ZDRAVO, ZDRAVO!
ZLATICA

NAŠE SKUPŠTINE

Da li se još sjećate naših skupština? Skupština naših odreda, skupština opštinskih, regionalnih ili republičkih. Prema utvrđenim regulama SIBiH, svaka veća organizaciona jedinica je trebala održati jednom godišnje svoju skupštinu. One su se većinom održavale na početku godine. Na tim skupovima su se podnosili izvještaji o radu u prethodnoj godini, analizirali uspjesi, kritikovali propusti, donosili planovi rada za iduću godinu. Odredske skupštine bi obično kao uvertiru imale smotru svojih svih članova. Smotru bi izvršio starješina uz pratnju načelnika odreda. Nakon toga, svi članovi su ulazili u prostore za tu namjenu, obično su to bile školske dvorane a kasnije i naš Dom izviđača. Pored članstva, skupštinama su prisustvovali i roditelji, prijatelji, kao i gosti iz drugih odreda.

Samu skupštinu bi obično otvorio starješina ili načelnik odreda. Nakon samog otvorenja podnosio bi se izvještaj o radu i slijedila bi diskusija. Slično se dešavalo i sa planom rada za iduću godinu. Obično, na kraju skupštine su se proglašavale najbolje jedinice i pojedinci, te dodjeljivala priznanja. Iza skupština (zavisno od vremena u koje su se održavale) slijedilo bi druženje uz zakusku.

Jedan od poziva za skupštinu odreda

Zvjezdana i Gojko Jovanović i Miša (zaboravio sam joj prezime)

Podnošenje izvještaja

Sa skupštine OI "Mlada Bosna"

Lijepi osmjesi planinki (M. Bilić i J. Šantić)

Priznanja za zaslužan rad

Nastavak neformalnih razgovora po završetku skupštine

Slijedi nastavak

NAŠE SKUPŠTINE – drugi dio

Možda nam je, dok smo svi bili dosta mladi, ponekada bilo i dosadno, ali imaju neke činjenice koje govore da smo uz te skupštine postajali otvoreniji, samosvjesniji, da su nam one davale sigurnost i odlučnost koja je svakoj planinki ili izviđaču valjala u životu. Osim obaveza koje su prethodile skupštini (u pripremi: kucanje i štampanje poziva, izrade izvještaja, dekoracija sala i sl.), većina članova bi izlazila pred taj skup bilo da bi podnijela izvještaj ili pak učestvovala u diskusiji. Upravo ti momenti gradili su nas da postanemo ozbiljniji, da se navikavamo učešću na nekim većim skupovima, da bez straha iznesemo ono što mislimo. Mnogi od nas su svojim kasnijim djelovanjem u preduzećima, društvenim organizacijama, zauzimali važne funkcije te, koristeći izviđačko iskustvo, bili korisni članovi zajednice.

Detalj sa proglašenja OI "Boriša Kovačević" partizanskim odredom

Detalji sa jedne od odredskih skupština

Dodjela priznanja (B. Rip i V. Vesković)

Dodjela priznanja (Jasminka Alikadić-Buca)

Poziv za skupštinu OI "Vladimir Perić-Valter"

Diploma i odlikovanje za izviđačke zasluge Zlatice Ninić

Boban Jakovljević i Slobodan Borovčanin

Neka vas i ovi prilozi podsjete na neke od trenutaka, sa nadom da će i drugi koji imaju fotografije ili dokumente iz tog perioda nam se priključiti.

POZDRAVI IZ VANKUVERA

Više sam zaboravila šta znači imati prijatelje, kao što je bilo u prošlosti – u "bivšem životu" – koji žive u istom gradu, sa kojima se viđaš kada poželiš, koje slučajno susrećeš na ulici i sa kojima pričaš telefonom koliko želiš, a ne brojiš minute pošto potrošiš pola vremena izvinjavajući se što moraš skratiti razgovor. Ti prijatelji nisu više sa mnom, kao ni ja sa njima. Rat nas je rastavio. Oni danas žive na svim znanim kontinentima i na svim stranama svijeta, obično daleko od ovog moga evropskoga. Uobičajeni kontakti se svode na već spomenute užurbane telefonske priče ili besplatni SkyPe, ali, svejedno, broje se sati razlike da bi se ugodilo vrijeme za razgovor. Novogodišnji praznici su za nas uvijek značili sastajanja. Prijatelj traži prijatelja sa kojim će dočekati Novu godinu... Ovaj put, umjesto da idem na Vrbanju kod moje Jasne, kako bi to već bilo normalno, ja sam "zapucala" u Vancouver, gdje ona danas živi, daleko, na kraju svijeta, ali sa svojom porodicom. Upoznala je i nove prijatelje, tako da sam negdje krajem decembra, pravo sa aerodroma "uklizala" u njen novi život. Sve je već bilo spremno za doček Nove godine, koji oni tradicionalno slave kod Žanke i Mikija, i tako se ja pridružih, sigurna da sam dobro došla. Čim sam ušla na vrata, shvatila sam da društvo znam!! I onda je počelo da se odmotava još jedno sarajevsko klupko, namotano davnih godina, kada smo svi živjeli u istom gradu, išli u školu, odrastali i bili u izviđačima, neko u Slaviši Vajneru-Čiči, neko u Mladoj Bosni i Miljenku Cvitkoviću. Istu večer smo otvorili blog i počelo je "masovno" prepoznavanje: vidi mene... pa nije moguće da sam to ja... vidi ovoga... itd.
Da ne duljim, Jasna Vinšbah, odavno već Filipović, Zinaid-Miki Memišević, Goran Serdarević, Žanka, Mikijeva supruga, i ja, prebirali smo uspomene iz gimnazije i izviđača. Sjetili se Cobera, Ćamila, Zlatana, Mileta, Sanele... i drugih, jer imena, događaji, zimovanja, ljetovanja, samo su navirala... i u jednom trenutku kao da se stvorila mala izviđačka oaza od uspomena, u dalekom Vancouveru, i mi se svi smjestili i ušuškali u nju, svako sa svojim sjećanjima.
Bilo je zaista lijepo.
Družili smo se do "sitnih sati". I još bi, da Miki negdje u 5 ujutro nije zapomagao: Imate li vi, ljudi, svoju kuću?

Pozdrav
Darija

Također, pozdravi, svim izviđačima od Jasne, Žanke, Mikija i Gorana

Jasna Filipović (Vinšbah) i Darija Stojnić (Dadić) piju pivo u bašti usred zime u Vancouveru

Miki (Zinaid Memišević) pleše sa metlom, jer mu je suprugu Žanku neko privremeno ukrao

Kao iz onog vica, ovaj u plavoj jakni je Goran (Serdarević)

ŠARPLANINSKI KUP U SKIJANJU

U par navrata, skijaška ekipa Saveza izviđača grada Sarajeva predstavljala je BiH na Izvidničkom šarplaninskom kupu u skijanju. Važno je bilo učestvovati i uživati na predivnim stazama Šare.

Tehničko vođstvo, na čelu sa Zlatanom Lučićem, tadašnjim sekretarom SIGS-a, bili su:

Prof. Ara, Zoran Glasović-Ždero i Hasan Trebo, nastavnik fizičkog i stari izviđač iz Visokog.

Na narednim slikama vidimo pripreme za skijanje i druženje na stazi.


I onda, presudna 1971. god. 08.-12. 03. Popova šapka. Ponovo tradicionalni Šarplaninski kup u skijanju. Učestvovale su ekipe svih republika i pokrajina ex. Jugoslavije, Italija i Bugarska. U tako žestokoj konkurenciji Slovenci prvi put ostaju bez pobjede, a primat preuzima ekipa B-H.


Pobjedničku ekipu su sačinjavali: Vera Čabak, sestre Vidović, Branka ? prezime, Žan Banić, Jasminka Muradbegović, Midhat Česović, MRVA – nadimak (odred M. Dovadžija), Krsto Kureš, Snežana Kureš, Darko Rudić i njegova sestra sa Pala.
Pobjeda je obezbijeđena, pa se ponovo može uživati u suncu i trijumfu:


Žan Banić – takmičar, Musaid Špiritović-Muše, sekretar Republičkog saveza izviđača B-H i Zlatan Lučić, sekretar SIGS-a.


Na kraju, proglašenje pobjednika, Zlatan sa priznanjima, a desno do njega u šarenom džemperu, General Vasko Karangeleski, pokrovitelj Šarplaninskog kupa.

Pozdrav svima, vođa pobjedničke ekipe Zlatan Lučić-Zlaja