Sjećam se ovakve jedne zgode: izviđači su o nekim praznicima znali čuvati počasnu stražu ispred nekadašnje grobnice narodnih heroja u Velikom parku: po jedna planinka i jedan izviđač: naravno, u stavu mirno. Mislim da su se straže smjenjivale svakih petnaestak minuta, razvodnik straže bi doveo drugo dvoje, a ovi prvi su odlazili, po uhodanom ritualu: okret nalijevo, nadesno, toliko koraka itd. Jedne godine smo tako stali na stražu Ubavka Cikota i ja. Državni je praznik, građani prolaze, malo nas zagledaju, već znaju ko su to izviđači, bez nekih komentara. Mi stojimo u stavu mirno i gledamo pravo preda se. A vrijeme ide, meni je jasno da je prošla naša smjena, i nigdje nikoga. I mislim da je prošlo preko pola sata da stojimo tako kao dva kipa, i u neko doba se odnekle pojavi brđanin Franjo Vrankić (možda je tada bio načelnik odreda), stade pred nas i samo reče: »Odstupi!«. I mi »odstupismo«. Sve mi se čini da je s njim bio ili Vehbija Đonlagić, ili Vilko Andrijusi. Nas su lijepo tada zaboravili, ali se to lako ne zaboravlja. (Ispravi me, Ubavka, ako čitaš ovaj blog i ako te pamćenje bolje služi.)
(Na fografiji planinke SVČ, s lijeva na desno: Ljilja, Snježa, Mira, Gordana i Slađana)
Pošto su neki blogovci izrazili izvjesno čuđenje povodom mog »izviđačkog imena«, tj. nadimka, kao – nepoznato im, nešto i ne moram da ga upotrebljavam. S izviđačkim pozdravom,
Vladimir Osipov
No comments:
Post a Comment