NEKAD DAVNO

EMIR OMANOVIĆ

Napokon – poslije dužeg vremena, da se i ja ponovo javim sa novim prilozima za naš blog. Ovaj put ću pokušati, naravno koliko me pamćenje drži, da prokomentarišem neke fotografije iz mojih albuma koje sam ovog ljeta pokupio u Sarajevu.

Ova prva fotografija stara je više od 50 godina i datira iz proljeća 1957. godine. Naime, na fotografiji se vidi jedan broj članova voda "Crni panter" snimljenih na Čengić Vili I. Kao što sam u prijašnjem javljanju rekao, ovaj vod je formiran u proljeće 1957. godine i bio je u sastavu II čete Odreda "Mladi radnik". Od članova voda prepoznajem Ninu Božića – vodnika, Žarka Lopičića i Sulju – prezime sam mu zaboravio. Tu su još na slici od članova Miško Miković, Ismet – Suljin brat, Srećko Rodić – čuči sa loptom, Đoko Božić drži sjekiricu i ja, stojim ispod zastave. Ostali na slici su znatiželjna djeca i raja iz komšiluka. Ove šatore koji su u pozadini montirali su članovi voda uz pomoć starijih izviđača iz odreda "Mladi radnik". Dobro se sjećam da su šatori ostali i preko noći i da su uz logorsku vatru stariji izviđači ostali do jutra.

Ova druga fotografija datira iz perioda zimskog raspusta 1961. godine, kada sam učestvovao na Izviđačkoj školi na Palama – Kalovita brda. Na fotografiji se vidi dio učesnika škole na izletu na Romaniju i Novakovu pećinu. Fotografija napravljena na ulazu u Novakovu pećinu. Ja sjedim drugi sa lijeva, neposredno kod ulaza u pećinu. Od poznatih na fotografiji su još Bećir Gribajčević-Bećko i Mustafa Tetrevka – sjede sasvim naprijed. Oba su bila predavači na školi i u štabu škole. Pretpostavljam da će moj i vaš drug Željo Majstorović moći više reći o drugim fotografijama jer smo snimali njegovim aparatom a film sam uzeo ja da ih izradim. Tako je došlo do situacije da mojom nedgovornošću vlasnik aparata Željko uopšte nema ovih fotografija, ali zato ima bolje sjećanje. Molim Željka da malo ostavi na miru oblake i vremensku prognozu te se ubrzo javi. Ja ću samo reći da su fotografije koje ćete vidjeti u Željkovom prilogu napravljene u maju 1965. godine ispred Doma planinara na Bistričaku kod Zenice. One pokazuju smotru izviđača prije početka regionalnog orijentacionog takmičenja na kome su učestvovale opštinske ekipe Zenice, Sarajeva, Travnika i Goražda. Naša ekipa Novog Sarajeva bila je prva i izborila u veoma jakoj konkurenciji plasman na republičko takmičenje, koje je održano u junu na Konjuhu. Na takmičenju na Bistričaku opštinska ekipa Novog Sarajeva bila je u sastavu: Dragan Bulajić – vođa, Željko Majstorović i Emir Omanović (svi iz OI "Boriša Kovačević"), Nikola Kozić (OI "Mladi radnik") i Asad Nuhanović (OI "Zelena dolina"). Nastaviće se!
Svima vama upućujem najdivniji pozdrav na svijetu,
Z-D-R-A-V-O

Emir Omanović,

Stokholm, Švedska

GENERACIJO, HVALA TI!!!!!!

Potaknut javljanjem Olje Đurašković, čiji prilog je sjajan (99-ti, uz svesrdnu pomoć Zlatice) potražio sam u svojoj dokumentaciji nešto što bi nadopunilo njeno javljanje. Ipak, uz pomoć Cobera, našao sam kopiju lista kluba brđana "Bratstvo" (iz daleke 1961. godine), gdje je naš Maša tada napisao šale na račun članova tadašnjeg kluba. Objavljujemo ga sada, sa željom da i Maša, kao i njegovi drugari, zaposle svoje prstiće i jave nam se. Jedno je sigurno: NIŠTA NE BOLI!!!!

Klub brđana "BRATSTVO" odred "S. V. Č."

Osnivač kluba brđana

"BRATSTVO"

Gojko Jovanović-Guša

Naslovna strana lista "Semafor" kluba brđana "Bratstvo", iz koga je navedeni tekst:

Autor teksta Helena Hegenberger-Hela

Originalno rješenje amblema kluba
Autor: Mahmud Đikić-Maša

Crepoljsko – dom u kome je formiran klub brđana "Bratstvo"

Prvi članovi kluba, pred domom u kome je formiran klub brđana "BRATSTVO"

Lijevo, prva: Olga Đurašković-Olja i osica Gorana Jovanović-Goga, Šaćir Lalić-Šale, Bogomir Fontana-Krapina, Slobodan Dodoš-Mile. Helena Hegenberger-Hela, Miroslav Hegenberger-Dado, Muharem Hadžidedić-Muha, Zikret Ohranović-Gunđo

i dva učesnika zimovanja koji još nisu stasali za prijem u klub.

Prilog tehnički uredio, na osnovu autentičnih dokumenata, Miroslav Topić-Cober.

STOTI PRILOG – IDEMO DALJE

DRAGI SA IZVIĐAČI–BLOGERI,

Ko bi rekao da vrijeme tako brzo leti. Vidi se to i po našem blogu. Evo, ovo je 100. prilog, a mi idemo dalje. Ipak, vrijedno je spomenuti da smo u 2006. godini, kada smo krenuli sa nama do tada nepoznatom avanurom, da se ponovo povežemo, da se virtualno družimo, možda bili i skeptični. Nismo mnogo znali o blogu a još se učimo, pravili smo greške ali je činjenica da smo bili uporni. U toj godini objavili smo ukupno 9 priloga, od čega u novembru 4 a u decembru 5. Ni tada nas nije napuštala volja da ovim putem budemo u vezi sa onima koje volimo, sa onima sa kojima smo proveli dugi niz godina u izviđačkoj organizaciji. Već ove 2007. godine stvari sa blogom su krenule nabolje, što se moglo vidjeti iz narednih 91 priloga (baci pogled na desnu stranu), uključujući i ovaj 100-ti. Kao što ste i sami vidjeli, svoje priloge, svoje fotose, svoje komentare slali su vaši i naši prijatelji iz našeg Sarajeva, kao i iz drugih država. Samo radi slikovitosti nabrojaćemo zemlje gdje nas sve ima i gdje se blog stalno ili povremeno pogleda: USA, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Belgija, Švedska, Izrael, Njemačka, Norveška, Srbija, Slovenija, Hrvatska…
Svima vama veliko HVALA, jer ste svojim učešćem (na bilo koji način) pomogli da naš blog prevaziđe majautičke (porođajne) muke i postigne, bar za sada, svoj cilj.

Stigli smo do 100-tog priloga na blogu na 100-tu godišnjicu Svjetske skautske organizacije. Vrijedno je pomenuti imena svih koji su svojim učešćem doprinijeli da smo opet zajedno, da se i na ovaj način družimo, da se podsjećamo na stara vremena, kao i da vidimo kako danas izgledamo, kao i da vidimo šta danas rade naši nasljednici, skauti Sarajeva. Svoj doprinos dali su: Branka Danon, Emir Omanović, Mia Kordić, Goga Ilić, Ljilja Kabiljo, Branko Rip, Snježana Mahmutović, Midhat Buljubašić-Šilja, Boris Popović-Pop, Mahmud Đikić-Maša, Željko Majstorović, Emira Kršlak, Branko Parla, Mladen Ovadija-Gvardo, Miroslav Topić-Cober, Miljenko Todović, Mustafa Čelebić-Čelo, Zlatica Ninić, Dževad Tasić, Goran Brajković, Živka Mandić-Kica, Darija Stojnić, Gina Kabiljo-Kovačević, Slobodan Borovčanin, Zlatan Lučić, Bera Pilav-Zirojević, Željka Barčak, Zvjezdana Jovanović, Gorana Jovanović, Momir-Momo Jelovac i Olga-Olja Đurašković. Lijepo je bilo vidjeti stare fotografije objavljene na blogu. Još ljepše je što vidimo kako sada izgledamo. Nema šale, sjajni smo mi, što bi naš narod rekao: ”Djeca rastu a mi se ne mijenjamo”. Pa ipak, treba reći da je rast bloga prerastao naše početne zamisli, ali i okupirao dragocjeno vrijeme. Radi lakše komunikacije, u zajedničkom dogovoru smo odlučili da proširimo listu “urednika” bloga. Otuda možete vidjeti i češće priloge Miroslava Topića-Cobera i Zlatice Ninić. Kako ste vidjeli iz ranijih priloga, Zlatica i Cober, zaljubljenici izviđačke organizacije kao i vi, dali su i daju svoj veliki doprinos. Skupa sa nama, oni su spremni da svaki vaš prilog, tekst, fotografiju uvrste na blog. Pomozite nam svojim idejama, prijedlozima, sugestijama kako da još bolje unaprijedimo stranice bloga koje slijede. Pomozite nam da formiramo razne rubrike (tehnički posebno), jednostavno da budemo atraktivniji i bolji nego do sada. Prevladajte svoju inertnost u pisanju za blog, preporučite ga vašim i našim prijateljima koji još ne znaju za njega, a ako ga čitate (to je naša preporuka), stavite blog na vaš kompjuter pod “Favorite”. Lakše je i jednostavnije ga naći i u miru ga čitati i družiti se sa svima nama. Naravno, očekujemo i dalje da nam se javljate, kako bismo svi zajedno u novembru obilježili naš prvi rođendan.

Sve vas od srca pozdravljamo našim i vašim pozdravom, Z-D-R-A-V-O, zdravo, zdravo, zdravo!!!
Minkica i Vesko

JOŠ JEDAN NOVI BLOGER – OLJA ĐURAŠKOVIĆ

ZLATICA NINIĆ
Evo nam još jednog dragog novog blogera: OLGA ĐURAŠKOVIĆ-OLJA iz odreda "Slaviša Vajner-Čiča" i "Miljenko Cvitković". Neću mnogo pisati ja, ona će vam sama malo reći sada, a mnogo u narednim prilozima. Ima mnogo materijala. Mnogi će naći sebe na slikama i setiti se mnogih izviđačkih akcija. Danas zajedno radimo na ovom prilogu. U pauzi smo se slikale. A evo i njene slike iz mladih dana, da se samo podsetite, jer je niste mogli zaboraviti.
Evo šta piše Olja i koje slike je odabrala za ovaj, 99-ti prilog.

OLGA-OLJA ĐURAŠKOVIĆ

Dragi moji izviđači i planinke naše dične SFR Jugoslavije, rasuti po cijelom svijetu, želim prvo da vam čestitam 100-tu godišnjicu izviđačke – skautske organizacije, i uskoro 100-ti prilog na blogu.
Posebno pozdravljam idejne tvorce ovog bloga, Minkicu i Veska Veskoviće.
Velika im hvala!
Ne mogu da vam opišem sretan trenutak kad me je pronašla naša Zlatica i obavijestila o blogu, a sutradan me lično pozvao Vesko iz Londona. Ta ushićenost me drži i dan-danas. Ne samo ja, nego i moje kćerke su se silno obradovale da poslije više decenija stupim u kontakte sa dragim drugovima izviđačima i planinkama, o kojima sam im pričala od malih nogu.
Sada želim da vam opišem moj prvi susret sa izviđačima Sarajeva, te davne 1956. god. Na Marijin Dvoru, na cirkus-placu, gdje je danas hotel “Holidej in”, za 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva od fašističkog okupatora, kako smo to nekada znali lijepo slaviti, Odred “Slaviša Vajner-Čiča” je podigao improvizovani logor, sa svim aktivnostima, koji je trajao cijeli dan. Pošto sam stanovala u ulici Slaviše Vajnera-Čiče, to sam dan provela u logoru, diveći se svemu što sam vidjela. Moji roditelji me do mraka nisu mogli dozvati da se vratim kući. Iste večeri rodila se u meni želja da i ja postanem izviđač, što je moj tata za nekoliko dana i uradio: povezao me sa čika-Gojkom Jovanovićem, legendarnim starješinom “Čičinog” odreda. Postala sam član I voda “Srna”, koji je pripadao II kolu “Zelengora”. Vodnica mi je bila Vojna, a načelnik odreda Fuad Šišić-Šiške. I danas u sebi nosim ljubav i divna sjećanja na to vrijeme.
Zbog mog izuzetnog zalaganja i odgovornosti, brzo sam napredovala u izviđačkoj hijerarhiji.
Prva velika akcija u kojoj sam učestvovala bilo je logorovanje u Berkovini kod Han Pijeska od 10. 7. do 1. 8. 1957. god. Starješina logora (tabora) bio je Gojko Jovanović, a načelnik Fuad Šišić-Šiške. Naravno, tu je bila i moja voljena vodnica, Vojna. Logorovanje je bilo dobro organizovano, a naši dani puni obaveza od jutra do sutra. Tada sam savladala razne vještine: podizanje šatora, pravljenje i pletenje kreveta, pravljenje pratećih objekata (kuhinja, mjesto za pranje, wc), vezivanje čvorova, i savladavanje svih noćnih strahova dok sam bila na noćnim dežurstvima. Najuzvišeniji trenuci su mi bili podizanje i spuštanje zastave, logorska vatra, uz pjevanje divne himne “Hej Sloveni” i himne logorskoj vatri:

“Plamen se diže”
Zakunimo se imenom majke,
Da ćemo bratstvu krčiti put.
Bratstvo-jedinstvo nisu tek bajke
Već čelik skovan u borbi ljut.
Nek’ iskra vrca, a naše vatre nek’ pale srca
Da bukne plam!
Kliknimo kletvu: nek’ narod satre
Svakoga koj’ nam nanosi sram.

Zavjet sam položila 27. 7, a za Izviđačkog kurira 30. 7. 1957. god. na ovom logorovanju.
Roditelji i brat Momčilo su me često posjećivali i dovodili mog ljubimca, vučjaka Astora. I on je, jednako kao i mi, uživao u Berkovini, i postao maskota logora.
Prvu zvijezdu sam dobila po povratku u Sarajevo, 27. 8. 1957. god.

A sada, do novog javljanja, gledajte ove divne slike iz Berkovine, te 1957. god.

Starješinstvo, na čelu sa Gojkom Jovanovićem.

Ja sam druga s lijeva stojim, do mene Vojna,

a treći s lijeva sjedi načelnik Šiške.

Momo, moja mama, ja i Astor.

Danas, moje kćerke Željka i Slađana i ja.

A ovo je drugarica Olja Đurašković – partizanka.

DRAGI MOJI IZVIĐAČI

Slika je već objavljena, ali sada sa tekstom na poleđini.

Dragi moji izviđači, kad sam vas pozdravila KOSMOPOLITSKIM pozdravom, mislila sam, neću se više družiti s vama. Nikad, ne reci nikad! Teško je odoljeti. Vi ste najljepši dio mog života. Kada su me Aljo, Bećko, Šiške i drugi ubijedili 1956. g. da sa djetetom od 3,5 godine pođem na logor u Foču, činilo mi se da su me braća SELJANI poveli u Abesiniju. Pođoh i zaljubih se za cijeli život, ali ne u Čičin odred nego u izviđače cijele JUGE. "Čiča" je prva, ali ne i jedina ljubav.

Hvala Vesku na lijepoj inicijativi. I on je kao dječak sa svojim vodom (upućen), otišao da pomogne formiranje odreda "Boriša Kovačević ", isto tako prekrasan odred. Tako se širila organizacija, kao cvijet ljubičica – adventivnim korijenom. Uostalom, "Mlada Bosna" je formirala "Čiču" i "Pavla Goranina", a iste godine je nastao i "Mladi radnik" u Švrakinom selu.

APROPO, ovog puta bih pozdravila Dževada Tasića i Ljubišu Jakšića. Mislim da sam posljednja živa ENCIKLOPEDIJA. Pišite mi ako niste zaboravili RUKOPIS. Nisam bogzna šta, ali još mogu pisati i mozak još radi. Ako vam to nešto znači, volim vas kao nekad.

Zvjezdana Jovanović, Emila Zole 8/II, 71000 Sarajevo

ZIMOVANJE NA RUDNIKU 65.

ZLATICA NINIĆ: Jedna od zajedničkih aktivnosti izviđačkih odreda iz Sarajeva bilo je i zimovanje na Rudniku, 1965. god. Ja znam da smo bili mi iz odreda “Boriša Kovačević”, “Mustafa Dovadžija”, “Vladimir Perić-Valter”, a da li je učestvovao još neki odred, ne znam. Evo prostora da se još neko uključi u ovaj prilog.
Bilo je to neobično zimovanje i verujem da ga svi koji su bili pamte. Pošli smo 15. januara u meni nepoznati gradić. Ne baš svima: u Rudniku su bila i dva logorovanja, 64. i 65, odreda “Mustafa Dovadžija”. Kada sam 2oo5. god. ponovo posetila ovaj gradić, u mom dnevniku sam napisala:
“NAŠA PLANINA. Kad se spustimo niz ovu strmu ulicu, bićemo u centru. Videću, levo, poštu, pa staru školu u kojoj smo tada boravili, a desno, odmaralište, gde smo večeri provodili uz ''njihovu'' muziku. Tu je i kafana u koju su me vodili da kuvanim crnim vinom lečim prehladu, a ono me samo opilo. Iza odmarališta je Jabučar, tu smo se skijali, prepuštali zimskim čarolijama. Još dalje, rudnik, čije kupatilo smo i mi koristili, koliko za kupanje, toliko i za zbijanje nezaboravnih šala. Šta je bilo levo ili desno, samo sam zamišljala, a moj pogled je bio uprt ''pravo''. Ako produžimo, prođemo poštu, pa školu, tu je bila prtina kojom smo išli... Sa leve strane, dva stara, debela stabla...
Spustili smo se u centar, a slike iz moje mladosti nema. Lepo uređen trg. Nema stare škole, lepa nova je na njenom mestu. Nema odmarališta, kafane. To je sada novi, lep hotel, „Neda“, ali i danas održava tradiciju: zadnji sprat je opremljen za potrebe đaka koji dolaze na „nastavu u prirodi“. Pošta je tu“...

„Njihova muzika“ je obeležila to zimovanje. ONI su bili, upravo oni, „IZOHIPSE“. Goran Bregović, solo gitara, Slobodan Borovčanin, ritam gitara, Rudan Momčilo-Momo, bubnjevi, i Hasan-Sova Sadiković, bas gitara. Po mom saznanju, „Izohipse“ su nastale u jesen 1964. godine, te 1965. smo imali zadovoljstvo da nama svako veče sviraju na igrankama, a 1966. su prerasli u „BEŠTIJE“, već ozbiljne muzičare. Sećam se da su neko vreme svirali u Tehničkoj školi, gde sam i ja išla na igranke. Nismo tada ni sanjali da će taj mali Goran (bio je najmlađi) napraviti veliko „BIJELO DUGME“. Mi tinejdžerke, oni za nas, i u tim uslovima, najbolji muzičari na svetu. Bilo je simpatija, dogodovština. Priznajem, jedan je bio i moja simpatija, uspomena iz mladosti. Sve ove decenije, kad god čujem ili vidim Gorana ili „Bijelo dugme“, to zimovanje se vrati iz nezaborava.

Još nešto neobično je bilo te godine na Rudniku: MAĐIONIČAR-HIPNOTIZER. Ne mogu se setiti imena, ali njegovih čudesa da. Jedno veče je na binu izveo mog brata Zlatka i još nekoliko izviđača. Hipnotisao ih je, ubedio da im je jako hladno. Moj brat je drhtao na bini od „hladnoće“ a ja sam vrištala, plakala i molila da mi „brat ne umre“.
Sećam se i kuvara Krleta. On je bio kuvar koga nam je vojska posudila. Njemu nikad nije bilo hladno. Grejala ga je rakija. Neću nikad zaboraviti kako sam prala sudove, kad sam bila dežurna. Kuvar Krle nas natera da što brže pokupimo tanjire sa stolova, ubacimo ih u kazan sa vrelom vodom, onako zajedno sa ostacima hrane. Mi neveliki, kazan dubok. Ruke nam u vodi iznad laktova, a po površini plivaju ostaci hrane, masnoća. Uh, bilo je gadno.
Nismo imali ni krevete. Dušeci, jedan uz drugi kao sardine, a garderoba uz uzglavlje. I u tome je bilo draži.
Ne pamtim samo ja ovo zimovanje, i ona dva logorovanja na Rudniku. Te 2005. god., kada sam ponovo bila na „našoj planini“, okupilo se mnogo meštana oko nas. Za to je najviše zaslužan Slobodan Borovčanin, koji je i zamislio ovaj povratak na Rudnik, posle 40 godina. U sali Mesne zajednice bilo je mladih (naših vršnjaka), njihove dece, a i roditelja, bilo je puno uspomena, smeha i poneka suza. Prepričavale su se zgode i nezgode: rudnička deca su se skupljala oko izviđača, nisu odlazili kućama, čak ni kada je vreme ručku. Svima je bilo interesantno šta to rade izviđači. Već ostareo, čika Dragiša Miletić, fotograf, u svojoj arhivi je imao dosta filmova na kojima je ovekovečio boravak izviđača iz Sarajeva u njihovom gradiću. Tu se našla i ova moja slika. Imala sam je, ali nisam znala gde sam se to slikala. Zahvaljujući čika-Dragiši, sad znam: nezaboravno zimovanje na Rudniku, te daleke 1965. godine.

Z D R A V O

ZLATICA NINIĆ

DOLAZE I NOVIJI FOTOSI

Na zalasku ovogo-
dišnjeg žarkog ljeta, iako blog "rela-
tivno" miruje, očekujući nove obećane priloge (prepoznaće se oni), dobili smo i dvije svježe fotografije. Na prvoj je naš saradnik Zlatica Banović (Ninić) na vjenčanju svog sina Vladimira, koji se oženio 15. jula u Beogradu. Kako saznajemo, to se desilo i u Bostonu – USA, gdje se oženio sin Branka i Rahele Rip. Iako nismo do sada dobili snimak i sa vjenčanja njihovog sina Bojana, kako Zlatici tako i Ripovima čestitamo vjenčanja njihove djece.

Pa ipak, drugi snimak (koji su nam poslali Ljilja i Josip Kabiljo iz Izraela) pokazuje kako se staro društvo ovog ljeta skupilo na hrvatskom primorju. Nadamo se da ćete ih lako prepoznati.

NOVI UREDNIK, NOVI BLOGER

ZLATICA NINIĆ, iz ex-Lenjinove 95. Evo mog prvog javljanja u novoj ulozi. Minkica i Vesko su me unapredili u jednog od pomoćnih urednika. Pitam se da li mi ovo ulazi u radni staž, i da li će mi povećati ovu bednu penziju? Imam tremu, iako sam sve već isprobala na mom blogu. Vesko me stalno juri i grdi što ništa ne pišem, a šta će tek biti ako moj prilog ne bude dobar. Imam opravdanje što odavno, već dva meseca, nisam ništa pisala, ali Vesko je strog, i ne uvažava moje izgovore. Više se i ne sećam da li sam pisala za blog da sam u invalidskoj penziji, da koristim ortopedska pomagala (cipele, longete, fiksatore zglobova i dve podlakatne štake). Povremeno moram na Kliniku za rehabilitaciju, na generalku, pa onda teram dalje. To sam radila ova dva meseca, a sada ponovo na posao.
Evo prilog Mome Jelovca koji je poslao Vesku, ali, pošto sam ja prozvana, red je i da ga ja objavim. Dajem časnu reč da nisam ništa izredigovala, osim poneku pravopisnu grešku (tačku, zapetu, dvotačku).
Momo, pošalji jednu sliku iz mladosti. Prošlo je mnogo vremena, ostarilo se, a i trebaće nam za jedno iznenađenje povodom rođendana bloga, koji je u novembru. Vesko skita po svetu, a čeka ga taj veliki posao, to iznenađenje.
Dosta od mene. Evo šta piše Momo Jelovac:

E, moji izviđači, planinari... posebno ovi iz Engleske... najveća planina na koju se sada možete popeti je Pint of Beer... a možete planinariti i po živcima jedni drugima k'o što Vesko planinari po meni ovih dana. Kako god mu ja pomenem zimu i skijanje, on uvijek ima odgovor. "J..o ti svoje plazanje, kako je nama bilo dok smo kao izviđači hodali i planinarili uzduž i poprijeko cijele Juge." Ili, kada god se spremim za kakav put u oktobru ili novembru, on se rastuži: "Znači, vraćaš se kad okopni, tj. oko maja". Nije njemu do mene i mog društva, nego nema koga šaltati i nema kud uteći od Minkice.
Neki dan se dogovorimo da idemo gledati neku trku čamaca na Thames tj. Temzi (kakva trka, uz rijeku je kamara pabova sa najhladnijim pivom na kugli), kad zove Minkica: "Je l' trka? Sigurno si otiš’o lokat s Momom".
Šala na stranu, da nemamo jedan drugog, u ovoj civiliziranoj europskoj mašineriji davno bismo ostali i bez ulja i bez goriva, ovako se nađemo pa prepričavamo dogodovštine i uglavnom se laže na megabajte. Ja moram reći da se za ovih 15 godina nisam, kada dođe zima, spuštao ispod 1000 metara i moram priznati da mi svijet odozgo izgleda sve ljepši i ljepši. Nego ovo je samo početak, javiću se više kad se otisnem zimus, pa ću vam prepričavati kako je na Stjenovitim planinama, tamo ću, nadam se, u novembru, pa po Dolomitima u decembru, pa ćemo malo u Skandinaviju u martu...
A moje bivše kolege novinare (radija, televizije, štampe – prepoznaće se oni) ovim putem pozivam da napišu ponešto. Garantujem ispred brojnog uređivačkog kolegija ovog bloga da će sve što budete napisali biti objavljeno, a ne kao nekada bačeno u korpu ili izredigovano tako da ga ni autor ne bi prepoznao...
Evo jedna slikica da vas malo "naložim".
Veliki pozdrav mojim ex-komšijama sa Grbavice (prepoznaće se Ninići iz ex-Lenjinove 95), Zlatanu Lučiću, nadi našeg rukometa i svim posjetiocima bloga.
Momir-Momo Jelovac

KO ZNA? MOŽDA NEKO I PRIHVATI POZIV

Današnji sunčani dan pružio mi je priliku da sretnem skaute iz New Zealanda. Radosni su bili kada su čuli da sam i sam bio pripadnik te organizacije. U prijatnom ćaskanju, rekli su mi da sa radošću pozivaju skaute iz Sarajeva da vide, kako kažu, njihovu lijepu zemlju. Dali su mi i svoj amblem, kao i posjetnicu njihovog vođe (na slici lijevo od mene).

Ko zna, možda neko od ove mlađe generacije skauta iz Sarajeva koji su već bili i u Velikoj Britaniji i otputuje tamo (hoće li ovo vidjeti Emira Kršlak, Satko Fazlić?...). Ako se to i desi, pošaljite nam jednu razglednicu ili, još bolje, koji snimak.

Vesko

ZVIJEZDE NAŠE – Drugi dio

I evo drugog prikaza ove simpatične knjižice. Nadamo se da će ovaj mali prikaz potaknuti i ostale da svojim prilozima, snimcima svojih vodnih, četnih knjiga, snimcima zastave, marame i ostalih dragih nam uspomena, uskoro budu na ovim stranicama.
ViM

ZVIJEZDE, NAŠE ZVIJEZDE

Zdravo, izviđački blogeri!!!

Dok mi očekujemo da već u septembru vidimo više priloga, još više starih fotosa, još više vaših javljanja, evo par riječi o zvijezdama.
Prije nekoliko večeri Minkica mi je rekla: ”Baci pogled kroz prozor i vidi koliko je večeras zvijezdi na nebu”. U šali dobacih joj: “Gdje: na Kalovitim brdima, na Sitniku, na usranom brdu, negdje u Dalmaciji…”. Sjećajući se neba sa milion zvijezda, Mliječnog puta, Velikih i Malih kola, Oriona, Andromede… pa je upitah: “Je li misliš na prvu, drugu ili treću zvijezdu?”.
Sjetio sam se naših izviđačkih zvijezdi, koje smo sa ponosom savladavali. Sjećam se da sam imao posebnu svesku u kojoj sam imao (pisao, crtao, ukrašavao) sve što je bilo potrebno za polaganje jedne zvijezde. Pisali smo o istoriji: osnivaču (tada mu nisam znao titulu – lord) Bedn-Pauelu, o osnivačima izviđačke organizacije u Jugoslaviji (Borisu Lešniku), o osnivačima izviđačke organizacije u BiH, o Slavki Butini, Aliji Melezu, Muzaferu Osmanagiću-Agi… pisali smo našu zakletvu, zakone, o dijelovima opreme za izlet, bivak i logor, o vještarstvima, o čvorovima, o signalizaciji, pjesme… O tome sa kolikom sam strašću sačinjavao svoju svesku, o pritajenom strahu šta će mi vođa reći pregledavajući je, da ne govorim. A samo polaganje bio je poseban doživljaj. Polagale su se na logoru, pred komisijom sastavljenom od iskusnijih izviđača i planinki. Osjećaj odgovornosti i pritajenog straha, čini mi se, bio je veći od svih kasnijih fakultetskih ispita. A o sreći, radosti, uzbuđenju te ponosu kada bih nakon položenog ispita svoju zvijezdu stavio na dodatak na na lijevom džepu izviđačke uniforme, ne treba ni govoriti. Jedva bih čekao naredni izlet, smotru, skupštinu, da se malo prošetam među svojim prijateljima kao paun.

Nedavno mi je Miroslav Topić-Cober iz Sarajeva poslao skeniranu knjižicu Saveza izviđača Hrvatske pod nazivom “ZVIJEZDE i zlatni krugovi”, izdatu negdje krajem pedesetih godina prošloga vijeka. Neka i vas podsjeti na dane sticanja izviđačkog znanja.

I još nešto. Vidjeli ste da se na blog uključuje veći broj naših prijatelja. Uskoro očekujemo nastavak priče sa fotosima o "Brigadi veterana", prilog Emira Omanovića ili Željka Majstorovića o sjećanju na "Bistričak 1965. godine", prilog Olje Đurašković iz Beograda, možda i od Gorane Jovanović ili pak od svih drugih planinki i izviđača… uz nadu da će se i ostali javiti sa svojim prilozima. Dovoljno je (ukoliko nemate skener ili se ne volite bakćati unošenjem podataka) to poslati Coberu, Zlatici ili nama dvoma (a adrese su: cobertopic@gmail.com; bninzlata@yahoo.com i veskovic@yahoo.com i sve će biti sređeno. Ne štedite vaše učešće i u rubrici “Comment”, dragocjeno je!
Pozdrav,
Vesko

Gle, probudila se pčelica-muhica!!!!!!

Uprkos svim mojim obećanjima, iz poznatih tehničkih razloga sve do danas nisam uspijevala ni čestito pogledati blog, a kamoli se uključiti. Povuklo me da dam komentar na OVO JE DIVNO !!! i ZAGONETNU FOTOGRAFIJU, a imala bih još toliko toga reći i obratiti se mnogim dragim imenima svih generacija koja sam srela na blogu. Moj dragi sin rijetko mi može "iznajmiti" svoj laptop na duže vrijeme u danu, a poznato je mnogim kako stojim s vlastitim računarom, koji je tako kvalitetan da se na njemu mogu samo igrati. Na poslu moj računar nije priključen na intenet. Nikakvo čudo, s obzirom na to da nemam ni telefon u kancelariji, vidio si. Zato te molim da ti ovo pismo staviš na blog, a ja obećavam kao prava pčelica-muhica da ću biti aktivnija i da ću sa svim izviđačima-blogerima podijeliti dio moje prebogate izviđačke fototeke. Veliki kiss, a svim izviđačima širom svijeta
Z-D-R-A-V-O!
vaša,
Gorana Jovanović, Sarajevo

BREGA MEĐU NAMA

E, pa pogledajte malo bolje ova dva fotosa. Na prvom fotosu su niko drugi do Goran Bregović, da, Brega iz “Bijelog Dugmeta”, i njegov izviđački vođa Slobodan Borovčanin. Slika je načinjena na logorovanju odreda izviđača “Mustafa Dovadžija” na planini Rudnik u Srbiji, tamo neke 1964. ili 1965. godine.

Na drugoj fotografiji je grupna slika sa istog logorovanja. Kako nam je napisao Slobodan Borovčanin, u gornjem redu su (s lijeva na desno): Goran-Gricko Bregović, Slobodan-Slobo Borovčanin i Ahmed Hodžić . U drugom, donjem, redu su: Safer Muratagić (Slobodanov vjenčani kum), Malik Hot i Čedo Skakavac. Goran je na relaciji Beograd – Pariz i ostatak svijeta. Slobo je na relaciji Kanada – domovina, dok je Ahmed Hodžić odavno dobar ugostitelj u Njemačkoj. Safer je bio i poslije rata u Švedskoj, a preminuo 6. februara 2006. Čedo Skakavac je u Beogradu, dok za Malika Hota nemam nikakvih informacija. Naravno, svih se rado sjećam, piše Slobodan, i dodaje da bi mu posebno drago bilo da se i oni jave na naš blog.

Ono što ostaje nedorečeno je pitanje: je li li tada nastala ideja o formiranju vokalno-instrumentalne grupe "IZOHIPSE"? Ako neko zna, nek nam se javi bar u komentaru.