KLUB BRĐANA "MLADOST"

Ko bi rekao da je prošlo toliko godina. Kotrljaju se kao lude. Koliko me sjećanje služi, sve je počelo u proljeće 1964. godine. Vesković Veselin, taj neumorni izviđački aktivista i entuzijasta, došao je na ideju da i mi u "Boriši" formiramo klub brđana. U prilog njegovoj ideji išle su dvije, a bogami i tri činjenice. Naime, u "Boriši" je stasala jedna grupa izviđača i planinki koji su prerasli period rada u vodovima i četama i koji su već kao srednjoškolci imali druge interese i razmišljanja o angažovanju u izviđačkoj organizaciji. Sa druge strane, kao važan argument za formiranje kluba brđana, bila je i činjenica da su u "Čiči" i "Mladoj Bosni" veoma uspješno djelovali klubovi brđana, koji su upravo okupljali srednjoškosku i studentsku izviđačku populaciju. A kada oni mogu, zašto i mi ne možemo. I zato je, možda kao najvažniji argument za formiranje kluba, i činjenica da je "Boriša" slovio kao veoma uspješan odred, sa velikim ambicijama i perspektivom, tako da je Veskovićeva ideja o formiranju kluba brđana bezrezervno prihvaćena od strane izviđača i uprave odreda. Treba takođe reći da je u fomiranju ideje i u samoj realizaciji osnivanja kluba Vesković imao podsticaj i konkretnu pomoć od Gojka i Zvjezdane Jovanovića, koji su, kao i uvijek do tada, dobronamjerno i bezrezervno prenijeli svoja iskustva iz formiranja i rada Čičinog kluba "Bratstvo". Naš starješina odreda Milisav Lazarević, popularno zvan čika Lazo, oduševljeno je prihvatio ideju o formiranju kluba i obećao svoju pomoć u realizaciji ove ideje. Na prvom, osnivačkom sastanku Kluba, naš čika Lazo je biranim riječima govorio o novoj fazi našeg uzrastanja, djelovanja u odredu, našim budućim zadacima.

Ako me pamćenje dobro služi, na prvom, osnivačkom sastanku bili su prisutni: Veselin Vesković, Dragan Bulajić, Gordana Ninić, Branko Rip, Melita Skalić, Rešad Karamešić, Slobodanka Mandrapa, Zlatica Ninić, Slobodan Bojanić, Stanka Josifovski, Biljana Radić, Jasminka Alikadić i ja. Dogovorili smo se da se naš Klub brđana zove “Mladost”. Za predsjednika kluba je izabran Veselin Vesković, a Dragan Bulajić, Branko Rip i Biljana Radić su prihvatili obavezu da naprave plan rada kluba: dogovoreno je da plan rada obuhvati, pored svih klupskih aktivnosti, i instruktorsku pomoć u radu naših jedinica, koja će se ogledati u obuci i praktičnoj primjeni topografije, signalizacije, organizaciji izleta, priprema za zimovanja i logorovanja, takmičenja unutar odreda, pa i šire. Naša čestita planinka Stanka Josifovska predložila je da imamo posebne marame i ona je zajedno sa svojom majkom izvezla na naše marame ime našeg kluba, koje smo dugo sa ponosom nosili.
Aktivnost kluba brđana se odmah primijetila, kako u našem odredu, tako i šire. Postali smo prepoznatljivi po svom drugarstvu, zajedništvu, solidarnosti, a, bogami, i po pučkom veselju. Svi ti krasni trenuci iz naše bezbrižne mladosti zaslužuju da budu zabilježeni bar kao iskrice jednog srećnog trenutka življenja. Ja tako mislim, jer znam da se život živi unaprijed, ali se razumije unazad.
Vremenom se naš klub širio, tako da su nam se uskoro priključili i Vesna Dugonjić, Asim Abdurahmanović, Snježana Ninić, Ibro Hromo, Branka Skalić, Ismet Kalić, Nada Adžić, Boro Stević, Novak Prodanović, Gordana Ožegović, Slavica Marin, Miodrag Rakić, Nenad Lojović, Gorjana Ostojić i Dindi – ja mu nikad nisam znao ime i prezime,… i ko će se nakon ovoliko vremena sjetiti svih imena.
Na slici su: na vrhu stoje s lijeva na desno: Rešad Karamešić, Milisav Lazarević i Ismet Kalić; sljedeći red: Nada Adžić, Vesna Dugonjić, Jasna Gajić, Jasminka Alikadić, Biljana Radić, Gorjana Ostojić i Mirjana Lazarević; sjede: Snježana Ninić, Zlatica Ninić, Gordana Ninić, Stanka Josifovski, Iskra Janičić, Melita Skalić, Slobodanka Mandrapa i ?; sjede na podu: Emir Omanović, Branko Rip, Vesko Vesković, ? , Dragan Josifovski.
Za ovaj uvodni tekst o klubu brđana "Mladost" nepravedno bi bilo zaboraviti našeg dobrog i velikog druga, saradnika i starješinu Ratka Todovića. Ratko Todović, koji je zapamćen u istoriji Odreda izviđača “Boriša Kovačević” kao starješina sa najdužim stažom, uvijek je i bezrezervno podržavao naš rad i sa pravom se ponosio svojim brđanima.
O radu kluba brđana, o nezaboravnim dogodovštinama, o našim izletima, smotrama, o našim ljubavima i druženjima vjerujem da će svoj prilog dati i drugi članovi kluba.
Ubijeđen sam u to, jer se držim one grčke izreke "da je početak polovina svega".
Emir Omanović

IGRAM SE ASOCIJACIJA (4)

(Planinke odreda izviđača „Slaviša Vajner Čiča“ na proslavi Dana borca u Vrdniku, Fruška gora, davne 1966. S lijeva na desno: Goranka Mirić [u prvom planu], Jasna i Azra Alić, Zilha Pinjo, Azijada Jaganjac, Ljilja Bodnaruk, Mila Šehagić, Tilda Romano, Sanela Brčić, Ranka Šipka, Ljilja Pitić, Mia Kordić, Gina Kabiljo i Olja Đurašković. Naravno, sva su prezimena djevojačka. Slika se klikom može povećati.)

1966. Za moju generaciju veoma važna Smotra SIJ-a na Fruškoj gori u selu Vrdnik, ispod Iriškog venca. Zašto je bila važna?

Na toj smotri smo nekako stasali u prave izviđače-planinke, gro odreda. Konačno smo bili bliže brđanima nego poletarcima! 13 i po, nije šala!

Logor je bio smješten u voćnjaku jednog seoskog imanja, gazdarica se zvala teta Julka. Moj mali brat Neven, tada sedmogodišnjak, igrao se po cijele dane s njenim pilićima. Inače, po logoru su slobodno šetale guske, koke, patke... Nama, gradskoj djeci, ekskluzivna prilika da te životinje vidimo i izvan slikovnica i enciklopedija.

U blizini logora nalazio se neki stadiončić, lokalno igralište, tačnije, blatište. Po njemu su, također, šetale pernate životinje. Omiljeni sport Mileta Dodoša, našeg kuhara iz kluba brđana „Bratstvo“ i Cobera (tada vodnika legendarnih „Ljubičica“) bilo je gađanje te peradi strijelama iz improviziranog luka, bez namjere da ih povrijede (strijele su bile tupe). Pri tome je Mile nosio neki smiješni šeširić sa zataknutim perom. Uniforme “Ljubičica“, pa i Coberova, po posljednjoj modi, bile su skrojene poput „frulica“, uske, da uže ne mogu biti. Bio je dovoljan jedan širi, neoprezni „raskorak“ izazvan klizavim, blatnim terenom i... jedna se planinka morala uhvatiti igle i konca!

Frušku goru pamtimo po Coberovim „Ljubičicama“ (on je o tome na ovim stranicama detaljno pisao), ali i po velikom podvigu naše generacije: polaganju izviđačkog kurira.

Kakvo uzbuđenje! Pretpostavljate da je meni teško pala i šutnja i gladovanje, ali ipak je najupečatljiviji dio bio takozvano „samovanje“. Naš neizbježni načelnik Zlatan odveo nas je u šumu (Ljiša Bodnaruk kaže na groblje!?), rasporedio ispod drveća, naredio nam da zaspemo i – otišao! Svi smo mislili da smo kilometrima udaljeni jedni od drugih, da smo sami – ne u toj šumi, nego na cijelom svijetu. Zvjezdano nebo jedva se vidjelo kroz guste krošnje iznad nas. Šuma je proizvodila svoje uobičjene zvukove, a te noć pridružilo im se i kucanje nasih (uplašenih? nikad ne bismo priznali!) srca... I gle čuda – zaspala sam! Taman kad sam „ušećerila“, Zlatan me prodrmao, probudio i onako bunovnoj izdiktirao poruku koju sam morala zapamtiti, kao pravi kurir, i kasnije je u logoru „izrecitirati“. Krenula sam stazom kroz šumu ponavljajući u sebi poruku (ponavljanjem se najbolje pamti!): „Neprijatelj nadire iz pravca Ruma-Vrdnik, osigurati povlačenje žena, djece i staraca. Komandant“. (Da se ne bih kitila tuđim perjem, tekst poruke su mi „iz cuga“ izrecitovale Mia Kordić i Ljiša Bodnaruk.) Osjećala sam se kao pravi mali partizan, neustrašivo i važno. I uspjela sam! Te noći iz mene su iščilili zadnji ostaci Muhice iz Foče i postala sam prava, pravcata planinka.

Gorana Jovanović

IZVIĐAČKI VREMEPLOV

U više navrata tražio sam na “Google”-u ime Borisa Lešnika, bar kako ja znam, osnivača izviđačke organizacije u Jugoslaviji. Ljudi koji nose isto ime i prezime zaista ima mnogo. Najviše u Sloveniji. Čak sam i neke telefonski kontaktirao, ali, nažalost, nisam našao Borisa Lešnika kojeg sam tražio. Treba biti iskren i reći da na više izviđačkih sajtova (raznih odreda ili saveza-udruga) nailazio sam na podatke da je “izviđačka organizacija u Hrvatskoj” formirana 1950. godine, te da su je osnovali Danko Oblak, Kamilo Ferenčak i Boris Lešnik, uz kratak opis da je organizacija nastala ujesen iste godine u tadašnjoj XI sedmogodišnjoj školi u Harambašićevoj ulici, današnja općina Maksimir.
Ko je bio Boris Lešnik? Kažu, oficir JNA. Gdje je on? Zadnju informaciju imamo da je bio prisutan proslavi 40 godina postojanja izviđačke organizacije. Da li je živ i, ako jeste, gdje živi?
Na ta pitanja nisam našao odgovor (bar zasada).
A nakon nekog vremena, naš saradnik bloga Midhat Buljubašić-Šilja iz Sarajeva poslao nam je zaista vrijedne podatke koji su zabilježeni u izviđačkim novinama pod naslovom “Izviđački vremeplov”. Evo prilike da ih vidite i vi.

Kliknuti za veci PDF dokument:
http://www.fileden.com/files/2007/5/4/1045662/Prvi%20pocetci%201.pdf

Kliknuti za veci PDF dokument:
http://www.fileden.com/files/2007/5/4/1045662/Prvi%20pocetci%202.pdf

Kliknuti za veci PDF dokument:
http://www.fileden.com/files/2007/5/4/1045662/Prvi%20pocetci%203.pdf

Kliknuti za veci PDF dokument:
http://www.fileden.com/files/2007/5/4/1045662/Prvi%20pocetci%204.pdf

Zamolili bismo sve naše članove, pogotovo sve one iz starije generacije, sve one koji su sa njim sarađivali ili kontaktirali, da nam se jave. Bio bi to još jedan poduhvat u sjećanju na čovjeka koji je i bio idejni i stvarni osnivač naše organizacije. Toliko je sigurno zaslužio.

SRETAN ROĐENDAN

Dragom blogeru Miroslavu Hegenbergeru-Dadi (Hemingveju, Kanaderu, Hengelebengele) – na slici sa „ljepšom polovinom“ Vojnom na njegovoj omiljenoj Kubi) , SRETAN ROĐENDAN (18. avgusta, nećemo reći koje godine) žele članovi uredništva bloga – Gorana, Minkica i Vesko, sa željom da i dalje čitamo njegove odlične priloge. Živio!

MOŽDA NISTE ZNALI?

Starješine i načelnici odreda "Boriša Kovačević" bili su:

– Starješine odreda

1. Carević Savo,
2. Lazarević Milisav i
3. Todović Ratko, koji se na toj funkciji najduže zadržao i u čije vrijeme je odred proglašen partizanskim.


– Načelnici odreda

1. Arifhodžić Enes,
2. Vesković Vesko,
3. Bulajić Dragan,
4. Rip Branko
5. Vuković Drago i
6. Fazlić Satko.

Napominjemo da za period od 1957. godine, kada je odred formiran, pa do 1960. godine nemamo nikakvih podataka.

EVO I OGNJENA MARKOVIĆA

Na insistiranje moje školsko-izviđačke drugarice Gorane, već nekoliko dana pokušavam da se sjetim neke od anegdota i/ili zanimljivih priča iz mog izviđačkog života, ali nikako ne uspijevam složiti od toga nešto suvislo za blog.

Naravno da se sjećam sa zadovoljstvom tog perioda. Izviđači, naročito moj odred “Slaviša Vajner Čiča”, obilježili su moje gimnazijske dane, ali većina slika vezana je za neke ozbiljne stvari u kojima sam učestvovao. Na primjer, u živom sjećanju mi je polaganje partizanskog kurira na Boračkom jezeru 1969, kada sam u šumi na “samovanju” zaspao k’o top, pa kad me je načelnica Goranka (tada Mirić, sada Oljača) probudila, nisam znao gdje se nalazim. Upečatljiva su mi ostala i takmičenja u orijentaciji, koja su bila i naporna i interesantna, ali i puna nekih anegdota. Ne mogu da vjerujem da se ne sjećam nijedne konkretno. Znam da ih je sigurno moralo biti jer smo u ekipi bili Meco (Nenad Kostić), Šerif (Ustamujić, nažalost nije više među nama), ja... i to nije moglo proći bez nekog smiješnog događaja...

Kada se sjetim tog vremena i druženja, prijateljstva i odnosa među mladima, gledajući sa današnje tačke, sve to mi izgleda kao nešto što je odsanjano ili se dešavalo na nekoj drugoj planeti, u nekom drugom filmu...

Gledajući ova vesela mlada lica našeg voda „Cvrčak” na slici sa zimovanja na Palama 1970. godine, koju prilažem (s desna na lijevo moja malenkost, Mia Kordić, Stana Ristić-Caca – pridruženi član iz „isturenog” beogradskog voda „Gazele”, Nenad Kostić-Meco, Gorana Jovanović, Branko Parla, a čuči Radomir Majkalović Baća, čiji je tata bio bliski suborac legendarnog Čiče Romanijskog, čije ime je nosio naš odred), bez problema se vraćam u te razdragane dane mladosti...

Ognjen Marković-Marka

I KARANFIL SE JAVIO

Evo, javljam se, nadam se, ne na raport ili vanredno dežurstvo. Neki od izviđača bivšeg OI "Pavle Goranin-Ilija" povremeno se sastaju na kafi i druženju, naravno u Sarajevu, te se pri tome vrlo rado sjećamo lijepih dana iz izviđačkog života.

Kada smo se prvi put sastali, svaka parlamentarnost je izgubila na smislu jer smo bukvalno jedno drugom uskakali u riječ i prekidali jedni druge. Međutim, ljutnje nije bilo.

U izviđače sam stupio davne 1963. godine u Srednjoj medicinskoj školi na Bjelavama. Proveo više zimovanja i logorovanja, smotri, škola na Tjentištu, marševa izviđača, radnih akcija (domovi izviđača na Mejtašu i Palama). Prošao na rukovodećim položajima od vodnika do načelnika odreda koji je bio proglašen partizanskim odredom.
Radim u Zavodu za javno zdravstvo Kantona Sarajevo, RJ za epidemiologiju. U okviru svojih redovnih aktivnosti izdajem i potvrde za osobe koje iz ovih ili onih razloga, privremeno ili stalno, odlaze u "bijeli svijet", o vakcinalnom statusu ili drugim izvodima iz medicinske dokumentacije. Jedno ugodno iznenađenje. Danas je došao mladić po imenu Ivan, a prezimena Butina. Odmah sam ga pitao da li mu je šta u rodu pokojni Slavko. To je unuk nama dragog Slavka. Na njegovo traženje dao sam mu adresu našeg bloga, a on mi se zahvalio i preko mene upućuje riječi zahvale svima koji se još sjećaju njegovog djeda. Puno pozdrava svima koji se javljaju na naš blog.
Za prvi put toliko
Pozdrav,
Alija Preljević-Karanfil

BILO KUDA IZVIĐAČI SVUDA

Ove godine ‘brčkanje’ na Jadranu je palo u Njivicama kraj Herceg-Novog, gdje nam je domaćin bio niko drugi do Dragan Cikota, brat Ubavke Cikote (oboje među prvim sarajevskim izviđačima). Njih dvoje imaju divnu kuću na samom moru. Prije nego sam otišla više sam znala o Ubavki nego o Draganu. Njegovo ime sam slučajno vidjela na ovom blogu u onom spisku iz arhiva Slavka Butine, gdje sam vidjela da je Dragan neke davne 50 i neke prešao iz voda, čini mi se ‘Jelen’, u vod ‘Golub’. A, ha! Sad ću ga iznenaditi kada dođem i spomenem izviđače i šta nas veže. Naime, do ove godine Dragan i ja se nismo poznavali.

------------------------------------( Dragan i Mia )

Nakon formalnog upoznavanja rekoh onako usput: “A tako se seljakalo iz voda u vod! ‘Jelen’ nije bio dobar pa se otišlo u ‘Galeb’ (ja sam mislila da je ono Golub bilo štamparska greška i da se vod vjerovatno zvao ‘Galeb’). Ako sam mislila da Dragan neće imati pojma o čemu ja to, malo sam se prevarila. Odgovor stiže kao iz topa: “Vod se zvao ‘Golub’, a razlog što sam prešao je što su me postavili za vodnika voda. A usput da ti kažem da je moja četa ‘Gavrilo Princip’, čiji sam bio načelnik, prva proglašena za partizansku četu na smotri na Palama nekih davnih godina. Kod kuće (što je u BGD) imam popriličnu arhivu.” Kad to čuh, kao pravi bloger odmah mu izmamih obećanje da će, čim dođe natrag (Dragan je u penziji i vrijeme dijeli izmedju Njivica i Beograda), zakopati po kutijama i javiti nam se sa dragocjenim prilozima. Kako je on profesor informatike, sigurno neće imati problema sa tehnikom slanja koju ja imam.

Evo, dok se Dragan sam ne javi, jedan izviđački pozdrav svima koji nas znaju sa divne terase njegove kuće (joj ljepote i debele hladovine pod kivijem).

Mia

JEDAN PRILOG, JEDNA FOTOGRAFIJA I ....

U prilogu objavljenom na blogu 5. augusta, čiji je autor Goran Rubil, objavljen je jedan od istorijskih zapisa o počecima izviđačke organizacije u BiH, a koji je tada napisao Ešref Smajević-Eške. Nismo ni tada a ni danas znali da li je Eške živ ili možda više nije među nama, ali nam je rečeno da ipak najpouzdanije podatke i sjećanja na taj period imaju Alija Melez-Aljo, Bećir Gribajčević-Bećko i Ljubomir Jakšić-Ljubiša.
Na ovaj prilog svoj komentar dao je, a ko bi drugi do naš Vladimir Osipov-Repeta, čije dijelove prenosimo.
“Eške je bio apsolutni autoritet upravo zato što je bio predratni skaut (prije II svjetskog rata). Uostalom, to se vidi i iz njegovog priloga o istorijatu izviđačke organizacije. Bio je najstariji brđanin, proćelav, debeljuckast, ne previsok, veliki šeret. Radio je kao komercijalista. Mnogi učesnici logora su imali svoje specifične pjesme ili humorističke tačke, koje su rado izvodili na opšte traženje na logorskim vatrama, pa i po nekoliko puta u toku logorovanja (a vidi se da su ona tada bila dosta duga). Eške je svakih nekoliko dana imao svjež komentar, često podrugljiv, na račun pojedinaca, pa su ljudi nestrpljivo (a neki, bogami i sa zebnjom: da neće Eške po meni opaliti večeras?) očekivali njegovu pjesmicu.

Objavljeni novinski prilog (ni ja ne znam o kojim se novinama radi) svjedoči o Ešketovoj ozbiljnosti i temeljitosti.

Slika je za bogove. Reći ću vam koga sam prepoznao na njoj.

U zadnjem redu prvi s lijeva je Slavko Butina, prvi s desna Aljo Melez, do njega Branko Putnik (spada u raju iz komšiluka Pionirske doline; bio je strašno solidan izviđač, nešto poput Mustafe Čelebića-Čele, u malčice starijem izdanju). Do njega možda Rino Palestra, brđanin, krasno je svirao gitaru; odselio je u Beograd i postao psihijatar.
Planinke ispred tog zadnjeg reda: prva s lijeva bi trebalo da bude Vojka Jakšić, Ljubišina prva rodica, kao i on s Jezera, tj. pored Pionirske doline. Njihove kuće su porušene kad se širio i uređivao stadion Koševo, uz ulicu a ispred pomoćnih terena, odnosno sada šehidskog groblja. Do nje je Adela Juričić, Paulina sestra. Njih dvije su plivale i skakale kao delfini, stanovale su na Jezeru, otvorenom bazenu, smještenom otprilike na mjestu Fakulteta za fizičku kulturu: njihov otac je bio čuvar bazena. Do Adele stoji Vasvija-Vasva Prndelj. Treća od nje je Karmela Arčon, sestra dvojice braće Arčona, svi iz istog kraja pored Pionirske doline. Čuči peti i s lijeva i s desna Muzafer Osmanagić-Aga (Slavko Butina ga je znao zvati Muzo); drugi od njega udesno je Mehmed Čamo-Medo, stariji brat pokojnog Bakira Čame-Kirbe, a ovaj je karijeru počeo u mom vodu "Soko". Prvi s desna je Kemo, kome sam zaboravio prezime*.
I još nešto. U mojoj izviđačkoj legitimaciji učešće na I smotri SIOJ-a u Beogradu ovjerila je pokojna Sabina Sijarić, majka izviđača Faruka Sijarića, koji je postao violinista i profesor violine, a supruga dvostrukog akademika – BiH i CG – književnika i novinara Ćamila Sijarića, sjajnog pripovjedača; ona mi je predavala u nižoj gimnaziji fiziku (a možda i hemiju). Sjećam je se i u izviđačkoj uniformi. U uniformi je znala biti i profesorica matematike u I muškoj gimnaziji Ljubica Tuta (u je kratko!). To su ti prosvjetni kadrovi o kojima govori Eške u svom članku”.



Vaš Repeta

________________
* Naknadno dodato:
"Sjetio sam se! Kemo Slipičević, kasnije inženjer (više, nažalost, nije među živima), sin istoričara Fuada Slipičevića. – V. Osipov"

NAKON 40 GODINA…

Kada sam se 7. juna sasvim slučajno zatekla u Sarajevu i dobila prekrasnu priliku da se vidim sa starom izviđačkom rajom, prvo sam se počela raspitivati zna li iko išta o mojoj prvoj vodnici Jasni Alić. Od Jasne Ibrulj-Šantić dobila sam dragocjen podatak za početak portage i, nakon 40 godina, vidjele smo se ljetos u Splitu! Sada se preziva Kohn. Naravno da smo se odmah prepoznale, iako smo obje pomalo strahovale da je vrijeme učinilo svoje.

Kako smo se osjećale? Nakon dvije minute činilo nam se kao da se nismo nikad ni rastajale (uostalom, to se dogodilo i na susretu 7. juna s ostalima), kao da smo juče pušile prve cigarete i pisale dnevnike o “tajnim ljubavima”. Jasna, nekad buca, sada je malo mršavija, ali njene rupice na obrazima – smijalice, po kojima je svi pamtimo, ostale su iste! Naravno, pet-šest sati koje smo provele zajedno bilo je malo da “prepričamo” 40 proteklih godina, ali sada, kada smo se ponovo našle, nastavljamo druženje!

Ovog ljeta uspomene samo sustižu jedna drugu. Prvo susret u Sarajevu, pa susret s mojom Jasnom, a kao aktivan planinar jednog vikenda u julu ponovo sam se našla na Fruškoj gori, u Vrdniku, mjestu mog prvog logorovanja – smotre 1966! Nažalost, ništa nisam prepoznala ali sam cijelo vrijeme u mislima bila na logorovanju… Ne znam zašto, najvise sam se sjećala našeg kuhara Mileta i njegovih “specijaliteta” – fecvica, blonđica, kurblajznica… Naime, kad god bi ga neko upitao šta je za ručak, odgovor je bio jedan od tri navedena

“niđe veze” specijaliteta. Ah, Mile…

(Vod "Bubamara" na zimovanju na Palama 1966 – s lijeva na desno: Sanja Šehagić, Mila Šehagić, Alma Hrnjević, nepoznata planinka s bijelom kapicom, Jasna Alić-Kohn, Dubravka Janjić i Ljiša Bodnaruk).

Uskoro se nadam novom odlasku u Sarajevo i susretu s Goranom, Coberom, Jasnom Ibrulj-Šantić, možda Sanelom, Mecom, Markom i ostalim dragim izviđačima i planinkama “Čičinog” odreda koji tamo žive i koji zauvijek ostaju moji prijatelji…

Ljiljana-Ljiša Obrenović (Bodnaruk)

PROBUDIO SE YETI, RUŽILI GA, RUŽILI...

Dragi izviđači-blogeri,

Kad ste me tako izribali u par navrata, stvarno ne mogu više da se ne javim na blog "zaprave". Vjerujte mi ipak da sam odlagao samo zbog toga što sam se nadao da ću naći bar nešto za ilustraciju. Rezultat je više nego polovičan. Što se teksta tiče, ni to nije neki domet. Možda Ljubiša Jakšić-Ubaja ima pravo ono oko "pisanja eseja". Vidjećete sami šta i koliko odgovara duhu i stilu bloga.
Još malo vađevine: ponovo Ljubiša ima pravo, jer potezanje uspomena ostavlja različite tragove kod pojedinaca. On i ja smo ista generacija, čak smo jedne godine bili u istom razredu u II muškoj gimnaziji. Ni kod mene to ne ide lako: uostalom, nisam jedini. Recimo, Bećkova ćerka Maja-Pčelica mi je dojavila da se njen tata ozbiljno sprema da odgovori na prozivku, kopa nešto po slikama i piše nešto na papiriće... Ali i on i Aljo su u Faletićima pretežni dio godine, čak sam se začudio da su šljegli na Boračko jezero na susret veterana…
Naravno, umiljati Zvjezdanin post me je pokrenuo iz letargije. Sajt pratim i svaki put sebi kažem da nema dalje smisla ne odazivati se na direktnu prozivku, ali i normalna ljudska sujeta ne ostaje ravnodušna na komplimente. Hvala ti, draga Zvjezdana. Ni onda a ni sada mi nisi bila »teta«, kao što mi ni tvoj Gojko nije bio »čika«. Sve ovo društvo koje se sada javlja dooobro je zagazilo u izvjestan period života (da ga ne „imentujemo“), ali u djetinjstvu i mladosti razlike od dvije do četiri godine gore-dolje su »drastićne«. U neku ruku mi je žao što sam mogao biti zapamćen po nekakvoj eventualnoj strogoći. Danas bih rekao da se kod mene tako ispoljavao osjećaj odgovornosti prema poslu (onda je to bilo – prema zadatku). Samom sebi sam je nametao kako i koliko sam znao, a onda sam vjerovatno to tražio i od drugih.
Konkretno, 1956. sam maturirao i spremao se za prijemni ispit na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama, zakazan nekako odmah poslije logora u Foči. Na taj ispit sam ponio mali pehar sa izgraviranim natpisom »Vladi – Čičin odred«, kao znak rastanka sa Sarajevom i izviđačima. To je bila inicijativa »čika«-Gojka, mislim da je tada bio starješina odreda. Jer, kao, nije se sumnjalo u ishod prijemnog ispita (ma položio sam ga ja, čak kao drugi u rangu, ali je možda personalcima nešto zasmetalo kod mene, pa sam srećom ostao civil). I tu dođe znameniti Zvjezdanin susret sa logorovanjem. Po njenoj priči, ja sam izdijelio kontrolne markice uz kolektivnu objavu (ah, sretnih li vremena kad je popust za izviđače i ferijalce bio 75%!); bio sam blagajnik logora, ali zbog nečega nisam otputovao sa odredom u tom vozu sa sumnjivim komforom. Jer kad sam stigao na logor dan ili dva kasnije, prvo me je pogodila vijest o bliskom susretu bosonogog Alje Meleza i zmije šarke (prvo poluvrijeme 1 : 0 za šarku, krajnji ishod 1 : 1, jer mislim da su je ucmekali) i kako su ga odmah utrpali u čamac i, veslajući iz sve snage niz Drinu, najhitnije dopremili u fočansku bolnicu. Bogami, Aljo, dobro si se izvukao. Osjećao sam se tada prilično otkačeno zbog te mornarice koja me je trebala primiti objeručke i zbog stalne brige o gotovini u novčaniku u zadnjem džepu. Resto love od uplata ležalo je na odredskoj štednoj knjižici, pa se moralo povremeno ići u banku u Foči. Sliku kako Šiške predaje raport štabu logora (uz Zvjezdanin post) nisam dosad vidio. I, recimo, ne bih mogao reći da li su Paula i Ubavka bile tada tamo; a očigledno da jesu. Slavek sa slike je Slavko Savić. Imao je i sestru Miru, koja je takođe bila u klubu brđana. Ništa ne znam o njima (kao ni o mnogim drugima). Brđani su, ne pretjerano javno, imali pravo da puše (posljednji, deseti izviđački zakon u prvobitnoj varijanti je glasio »Izviđač ne pije, ne puši i ne psuje«: slatko je, zar ne?). Kasnije je preinačen u nešto kao »kloni se štetnih navika«. Nije nego: prva formulacija je bila OK.
Poslije Broda na Drini pokušao sam još neko vrijeme biti aktivan u organizaciji (zapala su me jedno dva logora i jedno zimovanje), ali sam se tada zagrijao za Klub romanista na Filozofskom fakultetu, kasnije više planinario, a onda se zaposlio kao profesor u Bucima kod Visokog, pa su izviđači postepeno otišli u drugi plan. Jes’ da me je republički savez slao kao nešto u inspekciju u trebinjski i bilećki odred, pa moli upravitelja za razumijevanje ako zakasnim. E, to tako nije moglo dugo ići... Ali izviđači su mene formirali. Mislim da sam srž smisla za organizovanje pokupio na samom početku od Slavka Butine, načelnika odreda »Mlada Bosna«, koji mi je pokazao kako se pripremaju vodni sastanci i vodi vodna knjiga. Iskustvo koje sam tada stekao bilo je strašno dragocjeno i primjenljivo na razne druge situacije u životu.
Gojko Jovanović je i na mene ostavio snažan i trajan utisak; i dan-danas ga se sjećam sa puno respekta, pa i divljenja. Bio je pravi čovjek na pravom mjestu. Izviđači su mu ležali (a i on njima – dokaz je sve ono što zrači iz tekstova sa ovog bloga kad ga ljudi spominju) i njima je dao strašno mnogo. Sjajno je što je i Zvjezdana krenula u tu avanturu s njim, a, naravno, i Gorana. Izviđačkim poslom sam i ja, kao i mnogi drugi, zalazio kod njih, dok su još svi stanovali kod Zvjezdaninih roditelja u Novom Sarajevu. I zavolio ih.
Elemenat odgovora na Zvjezdaninu „dilemu“: što li smo se rasuli po meridijanima? – našao sam u jednoj od nebrojenih zbirki viceva sa Interneta:
– Zašto ima puno Bosanaca po svijetu?
– Zato jer odu van i ne znaju više kako da se vrate!
Roveći po »prašnjavim kartonskim kutijama«, što kaže Vesko, iskopao sam ovu sliku iz 1958. Ravno prije 50 godina. Pa zar nije jasno što sam Repeta? Vidite me kako se brinem za voljenu porciju!

A sa fočanskog logorovanja prilažem dvije razglednice. Išli smo na Tjentište, gdje se tada nalazio samo taj skromni spomenik Savi Kovačeviću: uh, kako mi je drago što imam te potpise na poleđini! Dervoviću Sabahudinu-Laletu i Igumanu (Edi Ekartu) bio sam ranije vodnik, razaznaje se dobro poznati Gojkov potpis. A tu je i Zvjezdanin.

Slavko Butina. On je mnogima iz prvih generacija bio pojam. Imao je ogroman dar za rad sa djecom. Kao uspješan pionirski rukovodilac iz Zenice pozvan je u Sarajevo. Za svega pet-šest godina pionirska i omladinska organizacija su izgubile svaki šarm, pa bih rekao da su bivši skauti ubijedili partijsko rukovodstvo da se pokret obnovi pod novim imenom i sa promjenom u ideologiji i nekim vanjskim detaljima. Slavko Butina je poslan zimi 1952. na tečaj za prve izviđačke kadrove u Donju (ili Gornju?) Bistru u Hrvatskom Zagorju. Po povratku je osnovao prvi odred izviđača u Sarajevu, koji je nedugo zatim dobio ime »Mlada Bosna«. Istovremeno je bio upravnik Pionirske doline, koja je pogodovala izviđačkim aktivnostima. Odmah je okupio tinejdžere iz okoline, vjerujem da nije bilo nikoga u komšiluku da nije postao izviđač, planinka, brđanin ili brđanka. Pa nije slučajno drugi vod prve čete Romanijske dobio ime Orao Doline, dok se prvi zvao Orao.
Ja sam u Pionirsku dolinu zabasao dosta slučajno 1953. godine i sve mi se odmah svidjelo. Mog druga iz razreda Albija Papu i mene »drug Slavko« je zaposlio u redakciji Glasa Doline, minijaturnih novina na četiri strane, recimo formata A5, koje su se valjda nakon prva dva broja slavno ugasile. Ali zato sam prvi put vidio izviđače i odreagovao kao Olja Đurašković kad nas je ono vidjela na Marindvoru na »cirkus-placu«: morao sam pošto-poto unutra! (»Čuo ja sam let-let-let, vidio igara pet...«). Posebno poslije jednog izviđačkog izleta na Lisac kod Zenice, koji je vodio Slavko Butina. Koliko se sjećam, krenuo sam u sandalama u nedostatku prikladnije obuće (!), a uzbrdo i nizbrdo je bilo i blata; to, međutim, nije pokvarilo moje oduševljenje tim čudom neviđenim od organizacije. Ali za logor na Strmcu (Papuk) bilo je, nažalost, kasno te godine. Ili me moji nisu pustili, ili sam još bio »zelen«. Naravno da mi je bilo krivo. Primljen sam u prvi vod »Soko« treće čete Igmanske, čiji je vodnik i istovremeno načelnik čete bio Vlado Sultanović-Cako. Pred sam kraj 1953. položio sam I zvijezdu i preuzeo od njega vod. Imao sam petnaest godina.
Ono što sam iskopao iz svoje tzv. arhive zasada se svodi na par razglednica i na moju prvu člansku knjižicu; nedugo zatim zamijenila ju je druga, ali ova mi je nekako draža. Slici koja je u njoj, naravno, nema se šta dodati ni oduzeti (šega je i meni samom), a i starija je koju godinu od 1953, kada je nalijepljena. I krvnu grupu su nam odredili: dolazila je medicinska sestra u Pionirsku dolinu i bocala nas u prst. Što uopšte nije bilo glupo. Legitimacija je i dokaz o tadašnjoj organizaciji odreda »Mlada Bosna«: onaj spisak Midhata Buljubašića-Šilje iz lične arhive Slavka Butine pomalo mi je nerazumljiv: moguće je da je Slavko to kasnije radio po sjećanju. Tu nedostaju i ljudi i čitave jedinice. O tom drugi put.

To što su mi akcije upisane a nisu ovjerene i što ih ima jako malo, posljedica je zamjena članskih karata novima, koja je upravo tada uslijedila. Pečat kolonije Glasa pionira (preteče čuvenih Malih novina) u Bistričaku u junu 1955: ona je Alji Melezu i meni priznata kao logor. Jer Slavko Butina (naš »drug Slavko«) radio je tamo kao novinar i angažovao nas kao konačare i »veliku braću«. Podigli smo sve šatore i ostalo i dočekali polaznike kolonije, dopisnike Glasa pionira. Ostali smo sve vrijeme tog, ustvari, izviđačkog logora, čuvali stražu, ložili logorske vatre, organizovali programe i sve redom. Tada nam je na nekoliko dana naletio Hajrudin Halapić-Šole, koji je upravo bio preselio iz Zenice u Sarajevo, i došao meni u vod »Soko«. Nije mogao imati više od četrnaest godina. Vazda je bio nasmijani šeret, ali i sto posto odgovorna osoba. Ima pravo Gorana Muhica što ga se po dobru sjeća. A Šole je postao kao skraćenica njegovog prvog nadimka »Šokac«.
A ovo je upravo za Muhicu Jovanović: Francuzi imaju izreku »glup i disciplinovan«. Kad sam vidio da u toj drugoj po redu članskoj karti ima rubrika »izviđačko ime«, ja sam i glupo i disciplinovano sam sebi smislio nadimak Repeta. Ali to tada nije bilo daleko od istine; na logorima sam mogao potamaniti dosta porcija repete. Vitkost... hm! možda nekad. A možda sam imao gliste. Danas nastojim da ne budem Repeta. Ne valja opterećivati srce i ostalo.
Vitkosti što se tiče, upravo sam konstatovao na slikama sa susreta veterana na Boračkom jezeru da je Aljo skroz u liniji, kao i Bećko (njega, opet, ne bih mogao zamisliti sa dramom sala na sebi!) – Bećo gleda otprilike kao »ko je taj što me slika i šta hoće?«.

Toliko od Repete i svima pozdrav.

IZ DOBOJA GORAN RUBIL PIŠE

Evo još jednog dokaza da je naš izviđački blog čitan. Javio nam se Goran Rubil, dugogodišnji izviđač iz Doboja. Kako piše, svoju mladost dao je ovoj organizaciji, kao i to da je bio posljednji predsjednik SIBiH-a. Goran, koji danas radi kao okružni tužilac u Doboju, poslao nam je dosta priloga interesantnih za našu organizaciju. Jedan od njih je vezan za istoriju izviđačke organizacije, koji, evo, danas i objavljujemo.

Radi se o jednom članku objavljenom u novinama (vjerovatno se radi o našim izviđačkim novinama ali ne znamo kojim? – op. V. V.), a koji je napisao Eške, stari izviđački entuzijasta, poznat po nadimku “Sivi Vuk”. U tom opširnom članku, Eške između ostalog piše o: Sreskom starješinstvu, pomoći prosvjetnih radnika, prvim logorovanjima izviđača BiH… Pogledajte taj, sada već istorijski, članak, koji govori o prvim počecima naših aktivnosti.

(Klikom miša na sliku vidjećete puni tekst sa fotografijom)

Napomena: originalni snimak priloga koji je na pisaćoj mašini uradio Slavko Butina možete vidjeti u prilogu od 14. aprila 2008. godine.

Nakon dobivanja ovog priloga od Gorana, zanimalo nas je ko se krije pod nadimkom Eške. Treba biti iskren i reći da smo još iz tih davnih vremena slušali (a možda i susretali) čovjeka sa tim nadimkom. Ako nas pamćenje ne vara, radi se o Ešrefu Smajeviću-Ešketu, koji je još davne 1959. godine proglašen “izviđačem partizanom”.
Da li smo u pravu ili ne, vrijeme će pokazati. Zato pozivamo sve one koji ga znaju da nam putem svojih komentara o tome pišu, a još draže bi nam bilo da se i on sam javi…

Zahvaljujemo se i Goranu Rubilu na poslatom prilogu, očekujući od njega, kao i drugih izviđača Sarajeva i BiH, da nam se jave.

SUSRET IZVIĐAČA VETERANA – BORAČKO JEZERO

Dragi moji,
kao što sam obećao, šaljem svježe snimke odmah po mom dolasku u Sarajevo.
Danas je (02.08.2008) po četvrti put održan susret izviđača veterana Odreda izviđača “Neretva” Konjic, koji je nastao iz poznatog odreda izviđača “Maksim Kujundžić”. Na susretu se okupilo oko osamdeset izviđača veterana iz Konjica, Sarajeva, Mostara, Zenice i iz mnogih zemalja širom svijeta gdje sada žive naši izviđači. Medju prisutnima su bili : Aljo, Bećko, Kićo, Šilja, Šona, Ale, Pela, Hari, Parla, Mirza Jarić i mnogi drugi. Mnoga imena i ne upisah, pa neka mi ne zamjere.
Ovo je postalo već tradicionalno okupljanje svake prve subote u avgustu mjesecu na terenu logorišta konjičkih izviđača.
Dan je bio izuzetno lijep, topao, kao što je bilo cjelodnevno toplo i razdragano druženje svih prisutnih izviđača veterana, naravno uz pridržavanje dnevne zapovijesti. Dizala se i zastava, zajedno ručao izviđački pasulj, a završeno uz izviđačku pjesmu i roštilj i obećanje da ćemo se opet okupiti na istom mjestu i naredne godine.

Logor konjičkih izviđača na Boračkom jezeru


Veterani se spremaju za zbor

Alija Melez-Aljo i --------------------- Bećir Gribajčević-Bećko

Alija Peljević-Karanfil ---------------------Veterani u stroju

Krsto Laganin i Mira Gribajčević

Jakiša Stanišić i Hajdar Arifhodžić

Bisa, Vesna i Hari

Šaljem ove snimke, pa se nadam da sam bar malo izbrisao minuse koje sam zaradio ne šaljući priloge za blog. Cijeli dan sam dijelio adrese bloga i pozivao na saradnju.

Uz nas pozdrav Z- D- R- A- V- O, zdravo, zdravo, zdravo!
Odoh sada spavati jer je sada 02.39 sati dana 03.08.08.

Branko Parla

VRIJEME USPOMENA

(iz privatnog maila izviđača Ljubomira Jakšića planinki Gorani Jovanović – šteta bi bilo da ovaj dio ne pročitaju svi koji makar zavire na naš blog – uz dozvolu autora, naravno)

“…Ovo jeste vrijeme uspomena ali u meni se uvijek nešto bunilo protiv vraćanja životnog filma jer mi je to vraćanje u vremena koja su bila ljepša od ovih, uvijek izazivalo neku vrstu "duševne" boli.
Zato nerado pišem o uspomenama i to je glavni razlog što se nisam javljao na izviđački blog, jer bi mi svako to i takvo vraćanje provociralo neželjene emotivne posljedice. Posebno se, iz istih razloga, nisam želio vraćati ni u izviđačko doba, koje je svima nama, sasvim sigurno, bilo najljepše, pa mi je zbog toga otpor bio najveći.
Uz ovo treba dodati profesionalnu deformaciju, jer sam uvijek, kao i sada, bio u toj našoj novinarskoj profesiji obavezan da pišem o vremenima sadašnjim i vremenima budućim…
Naravno, bez obzira na sve gore rečeno, želio bih da mi se jave svi oni koji su raspoloženi za, nazovimo je, privatnu komunikaciju, na: ljubomirjaksic@hotmail.com
To i takvo komuniciranje je nešto drugo. Jer ako čovjek ne želi
praviti "eseje" o vremenima prošlim, vremenima lijepim, to ne znači da nema veliku potrebu da komunicira sa ljudima koji su mu ta vremena učinili lijepim, bez obzira da li je sa njima bio sasvim blizak ili, iz nekih razloga, tada nije, pa mu je stalo da dopisivanjem nadoknadi to, tada, nedorečeno, a to je već vrijeme sadašnje.
Ljubiša Jakšić, Prag

IZVIĐAČKE PORODICE

Gledajući po ko zna koji put stare fotografije (i teta-Zvjezdanu je zarazio blog!), pronađosmo i ovu na kojoj su, s desna na lijevo: Rikica Ovadija, Vaska Dejić, Zvjezdana Jovanović, Envera Đikić i Paula Juričić. I odjednom se sjetismo izviđačkih porodica, supruga i muževa, mama, tata, djece, tetaka, braće i sestara, baka, djedova, unuka, koji su svi, generacijama ili istovremeno, bili izvđači! Malo se organizacija može pohvaliti nečim takvim! Pa da se prisjetimo nekih, a koga zaboravimo neka oprosti i javi se na blog!

Krenućemo od ove sličice: Rikica Ovadija mama je našeg Mladena Ovadije-Gvardijana, Vaska i njen suprug Mirko nisu imali svoju djecu, ali su svi „Čičini“ i „Borišini“ izviđači bili njihova djeca. Nas Jovanoviće znate – Gojko, Zvjezdana, Gorana i Neven, ali možda ne znate da je i tata / punac / deda Cvitan pomagao gdje god je mogao, da je mama / punica / baka Janja u Zatonu 1962. kuhala za „Čiču“, da je sestra / tetka / svastika Ljerka bila jedno vrijeme brđanka a njen sin Igor, također nakratko, izviđač. I sin brata / ujke, Javor, nosio je izviđačku uniformu. Envera Đikić je mama našeg Mahmuta-Maše, aktivna u „Čiči“.

Cijela porodica Ibrulj: Fajo i Ankica i njihova predivna djeca Jasna i Ranko-Špico, zahvaljujući tetki Ljubici iz Slavonskog Broda, starješini tamošnjeg odreda, stvorili su vezu „Čičinog“ odreda sa slavonskim izviđačima, što je rezultiralo zajedničkim logorovanjima i zimovanjima.

Pepina, Slađana-Caka i Emica Mujkić, njihov rođak Vesko Vesković i njegova Minkica prava su izviđačka porodica. Pepinin dom bio je dom sviju nas.

Dervo, Marija i Mustafa Čelebić-Čelo... ko se ne sjeća Slanog i Dervinog smokvinog lista ispod sunčanih naočala kojim je uzaludno pokušavao sakriti nos da mu ne izgori na suncu?

Ljubica, Hela i Dado Hegenberger. Brat i sestra, brđani „Bratstva“, „uvukli“ su mamu u odred da nije ni znala šta ju je snašlo!

Porodica Čamo – mama Sultanija i kćerka Rusmira u „SVČ“, Bakir – alfa i omega „Pavla Goranina“ i Medo, jedan od prvih članova „Mlade Bosne“... A bilo je i rođaka u „Savi Kovačeviću“...

Jeličići – Zvonko-Hećim, Zdravka, Jadranka i Troko... Ćosovići – otac Dušan, sin Slobodan, zvani Ljupan iliti „Sveti Uhljup Marindvorski“, i kćerka Slavica...

Todovići – mama Pejka, tata Ratko, sin Mišo i kćerka Snježana...

Butine – Slavko, Dragica, Dubravko i Javor...

Rahela Papo (sada Rip) – mama Jelena, tata Jakica, brat Miko i suprug Branko...

Posebno je interesantna porodica Dugonjić: mama Tonkica i kćerka Vesna bile su u odredu „Vaso Miskin-Crni“, a kćerka Vlasta u „Slaviši Vajneru-Čiči“. Nagradno pitanje – u kojem je odredu bio brat Dado? Mislimo u „Vasi Miskinu-Crnom“, također.

Čika Dimšo (Dimitrije Ninić) u izviđače (čiji je jedan od osnivača uz Jakicu Gaona) doveo je svoje dvije kćerke Gordanu i Snježanu.

U „Boriši“ su bili otac (starješina) Milisav Lazarević, zvani Lazo, i njegove kćerke Mirjana i Gordana, kao i posinak Milan Lerotić.U „Boriši“ je starješina nekad bio i Savo Carević sa svojom kćerkom Senkom. Pa teta Sejda Janičić i njena kćerka Iskra i sin Slobodan-Beco, također iz „Boriše“.

Među interesantnije izviđačke porodice spada porodica Fazlić-Kršlak. Kršlak su bliznakinje Edina i Emira, a Fazlić je Dinin muž Satko i njhova djeca Sanjin i Dunja. Sanjinov jednogodišnji sin također je počasni član dedinog i naninog odreda „Bosna 92“, a biće da će ga i keka Emira učlaniti u svoj „Prvi dobrinjski“...

Tu su onda Biljana Radić-Šipovac i njeni roditelji, kao i sestra Ljilja (udata za Dragana Bulajića-Bulaju, čija je sestra Slavica također bila izviđač), kao i muž Risto.

Pa Čišići: Jelena, Šaćir, Biljana (kasnije i njen muž Asim i sinčić Mimo)...

A tek braća i sestre, rodice i rođaci... Mia i Mirko Kordić i njihova rodica Stana Ristić-Caca, Dragan i Ubavka Cikota, Ljilja i Mira Latifić (obje u izviđačkim brakovima – Mira se udala za Bećka Gribajčevića a Ljilja-Aida za Icu Lomigoru), Aljo i Nećko Melez, Gina i Ljilja Kabiljo, Ljiša, Branka i Boban Bodnaruk i njihovi rođaci Jaso i njegova sestrica Nina, Boriša i Tanja Starović, Cober i Ljilja Topić, Jasna i Vesna Alić, Mila i Sanja Šehagić, Mikica i Sanja Hasanbegović i njihova rodica Suzana, Marija i Viktor Nikolajev, Brano-Smlata i Davor Jovanović, Antun-Grof, Marcela i Viktor Prleši, Vesna i Dragan Božanić, Vera i Nada Barbarić, braća Fontana – Zvonimir-Krapina i Braco-Krapinče, blizanci Stjepko i Dominko Meler, Iris i Davorka Devetak, Mirjana i Mirko Gajić, Ranka i Vojo Šipka, Snježa Tvrz i Goga i Mira Mulahusić, Sanja i Snježana Derviškadić, naša Zlatica Ninić i njen brat Zlatko, braća Tkač – Stevo i Vlado, braća Fazlić, među najstarijim brđanima i braća Miro i Zdravko Žlof, pa Dijana i Srđan Perović, Zoran i Dragan Došenović, Minkica (naša draga sada Vesković) i Nenad-Bato Bilić, Sejo i Eso Bahtijarević, Gordana i Dragica Ožegović, Miro i Nada Zdravič...

A to je samo iz dva-tri odreda!

Nisu svi članovi izviđačkih porodica nosili uniforme i bili na logorovanjima i zimovanjima. Mnoge porodice bila su moralna i materijalna podrška odredima u kojima su bili njihovi članovi. Pored njih nikada se nije moglo desiti da neko ne ode na logorovanje ili zimovanje zato što nema dovoljno novaca. Bili su dobrovoljno „oporezovani“. U službu izviđača povremeno su stavljali svoja zvanja, znanja, radno mjesto, slobodno vrijeme, a uvijek ljubav i razumijevanje i širom otvorena vrata svojih domova. Miina tetka, a Cacina mama Negosava Ristić iz Beograda oprala je, nahranila i na dan-dva udomila kompletnu „Čičinu“ ekipu koja se blatnjava, umorna, gladna i žedna vraćala sa COT-a na Kosovu... A Caca tada još nije ni bila izviđač!

Voljele bismo da ovaj tekst dopune i izviđači iz drugih odreda u kojima je situacija sigurno bila ista ili bar slična.

Gorana Jovanović