JOŠ JEDAN STARI FOTOS – Ile Vitorović

Šaljem vam fotos koji sam dobio od Henike Konforti. Mislim da se radi o fotosima sa dočeka na Novoj željezničkoj stanici predsjednika Sukarna u Sarajevu. Ako me pamćenje dobro služi, na blogu je ranije (11. 7. 2010.) objavljen prilog o istom događaju.

Na fotografiji sam prepoznao od izviđača (s lijeva na desno) Muzafera-Agu Osmanagića, Heniku Konforti, sebe i Zorana Gajića.

Ile Vitorović

MI PLANINKE SRCA VESELA + DVA "POLETARCA"

Na blogu se neki hvale u stilu "Bili smo u Sarajevu i vidjeli, sreli… ovog i onog". Šta se hvalite (prevedeno na stari sarajevski žargon: hasite), u isto vrijeme i mi smo bile tamo, tačnije 23. 6. u večernjim satima. U veseloj i opuštenoj atmosferi proveli smo jednu divnu veče u restoranu "Marijin dvor". Pričalo se, šalilo se, plesalo se, a i spominjali smo vas. Štucalo vam se garant!

(S lijeva na desno: Sanela Topić, Mladen Ovadija-Gvardo, Mira Mulahusić-Škofic, Gina Kovačević-Barzel i Slađana Mujkić-Thompson-Caka).

Dva "poletarca", Rajko i Mladen, izvodili su svoje vragolije na radost Sanele

Smijeha je bilo u izobilju

I plesa do zore

Naravno i fotografisanja

Planinke i izviđači "Čičinog" odreda
Prilog pripremila i fotografije poslala
Gina Kabiljo-Kovačević

STT KAKAN I OSTALI MORSKI STALNI TABORSKI TERENI – STT Kakan 1964. – Sjećanje Borne Šulca

Vrijeme je taborovanja, koja su već uveliko u toku. Naš redovni saradnik Borna Šulc iz Osijeka sjetio se davnih dana kada je kao poletarac bio učesnik na taborovanju na otoku Kakan. Njegov prilog, realan ali i emotivan, sa lijepim fotografijama, odslikava jedno već davno vrijeme. Posebna zanimljivost su njegova sjećanja na njegove prijatelje iz BiH.

Prije početka izgradnje Otoka mladosti na otoku Obonjan kod Šibenika 1971. godine, Savez izviđača Hrvatske je imao STALNE TABORSKE TERENE (STT) na otocima Kakan i Zlarin i Centar za poletarce Brodarica.

(Fotografirao sam se pod jarbolom u Centru za poletarce na Brodarici 1964. na obali uz samu magistralu.)

Kakan i Brodaricu (koji su bili vojni objekti) SIH je još 1961. susretljivošću vojske počeo uređivati kao STT za svoje jedinice. Četiri godine kasnije, zahvaljujući razumijevanju Skupštine općine Šibenik i Mjesne zajednice Zlarin, SIH je iznajmio terene na Zlarinu. Nasuprot Brodarice je otok Krapanj, gdje je često logorovao Odred izviđača „Lenjin“ iz Zagreba, a kasnije i Samostalna četa „Bratstvo-jedinstvo“ iz Laslova. Na otoku Prvić godinama su logorovali izviđači Podravske Slatine, u Tijesnom je bio STT Saveza izviđača Beograda, a u Zablaću, koliko se sjećam, STT izviđača Novog Sada ili Beograda. Svi ovi STT-ovi (iz šibenskog arhipelaga i obale) za morsko logorovanje radili su ljeti, a Brodarica i zimi, kada su poletarci imali zimske kolonije ili je SIH organizirao zimske tečajeve za predvodnike. I tako su svakoga ljeta hiljade izviđača iz cijele zemlje logorovali na moru. Nekima je od njih to bio prvi susret s morem, a nekima i jedini. Godine 1968. je na terenima Šibenika, Zlarina, Kakna, Brodarice i Prvića održavana i II. smotra Saveza izviđača Hrvatske u vremenu od 18. do 28. srpnja.

Ja bih nešto više napisao o otoku Kakan. Zašto? Draži mi je i ljepši od ostalih SIH-ovih STT. Na amblemu Kakna napisano je STL Kakan jer se nakon 1966. koristi naziv STALNI TEREN ZA LOGOROVANJE.Kakan su izviđači prekrstili u „Galebov otok“ jer, viđen iz zraka (iako ga izviđači nisu vidjeli ni iz helikoptera ni iz aviona), podsjeća na galeba u letu. Otok Kakan se nalazi 15 kilometara jugozapadno od Šibenika i leži paralelno uz otok Kaprije. Na Kaknu nema naselja, logorski tereni su bili u borovoj šumi sa izgrađenim sanitarijama, vodom, pristaništem, cisternom za vodu, vlastitim generatorom za proizvodnju električne energije, koji su mogli primiti oko 700 učesnika u jednoj smjeni u 17 logora. Najbliže naselje je Kaprije, ni milju preko mora na susjednom otoku Kaprije. Kaprijani imaju svoje vinograde i maslinike na Kaknu i svakodnevno dolaze brodovima da ih obrađuju. Kaprije su malo selo smješteno u lijepoj uvali. Selo se proteže od vrha brežuljka do samog mora i ima vrlo slikovit izgled. PO LEGENDI, STANOVNICI KAPRIJA (BILO IH JE NEKOLIKO STOTINA) BILI SU OVČARI DOSELJENI IZ BOSNE. Na otoku Kakan logorovali su osječki izviđači i to: Odred izviđača „Bratstvo-jedinstvo“ Osijek 1962., 1963. (pročitajte novinski prilog osječke MALE ŠTAMPE broj 32. od 22. novembra 1963; na IZVIĐAČKOJ STRANI objavljena je priča „Veliki noćni podvig“ koji se dogodio u Odredu izviđača „Bratstvo-jedinstvo“ Osijek na logorovanju 1963. na Galebovom otoku, odnosno na STT Kakan.)1965., 1966., 1967., 1968. i 1969., Odred izviđača „Ivo Lola-Ribar“ Osijek 1964. i 1965. Odred izviđača-porječana „Mate Jerković“ Osijek 1965. i 1970. Često su tu bili Skopljanci – Izvidnički odred „11. oktomvri“ i Posada porečana „Đuzepe Garibaldi“. Još su dolazili SIO Palilula Beograd, Četa „Vikinzi“ Beograd, Odred izviđača „Srđan Vranicki“ Zagreb, Odred izviđača „Moša Pijade“ Zagreb, Samostačna četa izviđača „Bratstvo“ Zagreb, pojedini odredi iz Splita, Odred izviđača „Tonko Gržan“ Sisak, Odred izviđača „Boško Buha“ Virovitica, Odred izviđača „Mladi graničar“ Beli Manastir, SIO Varaždin. Dolazili su i izviđači Saveza izviđača Bosne i Hercegovine. Bilo je i tabornika iz Ribnice u SR Sloveniji. Najvjerniji koji su svake godine dolazili bili su izviđači Odreda „Marko Kovač“ Čakovec i brojnih jedinica Međimurja, uglavnom samostalnih četa. Naravno da to nisu svi učesnici. Sve nije moguće zapamtiti. Starješina štaba STL (STT) Kakan svake je godine u svim smjenama bila Štefica Šalamon, „guvernerka“ supruga Rafe Šalamona, potpredsjednika SIH-a, koga su nazvali „guverner“ jer je njezin suprug. Radi se o čovjeku dobrog srca i izuzetnog poštenja.Velik su doprinos uspješnom funkcioniranju STT-a davali (isto svake godine) njihovi sinovi Zdravko i Branko zvani Masa. Masa je gradonačelnik Čakovca.(Masa me jednoga dana sa Kakna poveo na Kaprije. Bio je odličan plivač i ronilac na dah i lovac podvodnom puškom, kao i njegov brat Zdravko. On me je naučio plivati. Kako? Imao je mnogo prstenova za maramu izrađenih od morskih puževa. Rekao mi je da plivam, skačem i ronim u moru, a, kada naučim plivati, dobijem jedan prsten za maramu. Kad smo se vratili sa Kaprija na Kakan, ja sam odmah skočio u more ronio i tako proplivao.)

Na otoku Kakan bio sam od 01.-23. VII. 1964.

(Centralni jarbol na STT Kakan 1964. Desno od jarbola bio je Štab STT Kakan i to svake godine. Lijevo od jarbola je logor osječkih izviđača. Lijevo od njih pored zborišta bili su logori izviđača Tuzle i Živinica, koji se ne vide.),

01.-23. VII. 1965., 01.-23. VIII. 1966. i od 15. VII. do 6. VIII. 1970. Godine 1964.u isto su vrijeme na Kaknu logorovali među mnogima odredi „Husinski rudar“ iz Živinica (čiji odredski žig je u mojoj izviđačkoj knjižici drugoj po redu), odred izviđača iz Tuzle i „Ivo Lola Ribar“ iz Osijeka. SIBiH-ovi izviđači ušli su u Bihaću u vlak kojim smo mi dolazili. Neki su nosili jedan gajtan a neki dva gajtana za „partizanske“ jedinice… Pitao sam se zašto dva. Radilo se o „partizanskom odredu“, a oni koji su nosili dva su iz „partizanske čete“ koja je u „partizanskom odredu“. Razvilo se prijateljstvo između osječkih i tuzlanskih izviđača.

(Tri poletarca [iz Osijeka, Čakovca i Tuzle] na vrhu Kakna 1964. Iza njih se vidi otok Žirje.)

Sjećam se žutog Pegaza (mislim da je bio tuzlanski starješina), tu je bio i Fegiz, visokopozicionirani tuzlanski izviđač, za kojega sam čuo da je umro. Idriz iz Tuzle je prilikom tjelesnih izviđačkih igara povrijedio (i to dosta jako) jedno od rebara na desnoj strani i dobio u Šibeniku u bolnici neke široke flastere.(Sjedim na krmi privezanog čamca „Trajca“. Otok Kakan nije imao ni radio-vezu ni telefon. Zato je Ratna mornarica poklonila ovaj čamac da se mogu njime prevoziti ekonomi u Kaprije, a onda brodom u Šibenik i natrag. Tako je i Idriz prevezen do Kaprija, Šibenika i natrag. Čini mi se da je u slučaju hitnosti (požar, povreda) noću korištena signalizacija raketnim pištoljem ili paljenjem vatre na jednom od vrhova na starom talijanskom bunkeru, koju bi vidjeli mornari na Žirju i tada došli pomoći. U šumarku lijevo od jarbola vide se šatori logora izviđača Tuzle i Živinica koji su dijelili kape, zastavice i pića „Tuzlanskih likera“. Osječani su reklamirali „Saponiju“ Osijek i dijelili njihove biciklističke „Favorit–kape “.)
Sa SIBiH-ovcima je bio i Dragan Vasić, kojega sam tada upoznao, a nakon dosta vremena sreli smo se na porječanskoj plovidbi Osijek-Vukovar i kasnije u Beogradu. Nezaboravna je pečena ovčetina koju su izviđači Tuzle sami spremili (tri ovce donešene iz Kaprija) i počastili izviđače Osijeka na završnoj logorskoj vatri koja je trajala dugo, bez obzira što se ujutro rano polazilo kući. I izvinili su se jer nam daju velike komadine mesa u ruke pošto su tanjire i porcije spremili u rančeve jer sutra prije nas napuštaju otok. Ovako dobro jelo do tada, a i dugo vremena nakon toga nigdje nisam našao. I zagrljeni, pomiješano, tuzlanski su i osječki izviđači stajali i pjevali oko logorske vatre. Ovo je bila nezaboravna noć, a ovčetine je bilo i ujutro. Neki osječki i tuzlanski izviđači međusobno su se posjetili i nakon loogorovanja. Starješina logora Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek bila je Ankica Pihler, vođa logora Stjepan Cindrić-Cindro (umro prije nekoliko godina), sekretar i ekonom Mirko Sajler (poznati osječki novinar, kasnije suprug Ankice Pihler, umro prije mjesec dana). Na tom logorovanju su bili i Josip Pihler, starješina Odreda „Ivo-Lola Ribar“ Osijek, Oto Neuman, starješina Odreda izviđača „Bratstvo-jedinstvo“ Osijek, Dragomir Šulc, predsjednik Saveza izviđača općine Osijek, koji su bili funkcioneri Štaba STT, a od poznatih zagrebačkih izviđača Skender, i kasniji funkcioneri SIH-a Zlatko Šnur-Vrabac i Hasan Osmanagić-Hasko. Jedinice izviđača koje su logorovale na Kaknu posjećivali su i drugi izviđači i gosti.(„KAKAN 1964.“ Poznati ljudi SIH-a jedu školjke i piju crno domaće dalmatinsko vino kupljeno na otocima Žirje i Kaprije. Funkcioneri Saveza izviđača Hrvatske Lešnik, Macarol i … , koji su logorovali na otoku Zlarinu posjetili su drugove na STT Kakan. Za stolom s lijeva na desno su: Boris Čepelak iz Pleternice (blizu Slavonske Požege) u kupaćim gaćama, Boris Lešnik u bijeloj košulji, Štefica Šalamon, „guvernerka“, Dragomir Šulc bez košulje, Branko Šalamon-Masa, drug koji pije vino iz dubokog tanjura je došao sa Zlarina, i Branko Macarol. SIH još nije počeo izgrađivati STL Zlarin. Tamo je samo Klub izviđača „Mladen Ljubović“ iz Zagreba logorovao na vlastitom stalnom taborskom terenu. Velik broj brđana toga kluba članovi su bivšeg Skautskog stega Zagreb. Svi su doprinijeli obnovi izviđačke organizacije u NR Hrvatskoj i FNR Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Većina njih kasnije je radila samo u tom Klubu).
Pri povratku kući na putu brodskim prijevozom Kakan-Kaprije-Šibenik SIBiH-ovci su sretnije prošli jer su otplovili ranije za vrijeme lijepog vremena, a Osječani su mogli tragično završiti jer je jugo valova visine preko 4 metra ljuljao brodić – stari drveni motorni leut zvani „Gaun“ i tako se put od sat vremen dužine trajanja produžio na više od sedam sati.(Iz pramca izvirujem jer su nas natjerali dolje u štivu „Gauna“ da ne popadamo u more. Tamo je bilo zagušljivo pa smo izvirivali. Brodićem u kojem je bilo 26 izviđača upravljao je umirovljeni pomorac sa Kaprija. Dok je vodio brodić, nije mu se pomakao ni jedan mišić na licu. Znao je svoj posao. Na vrata štive naslonio se Marjan, koji je kao malo stariji imao privilegiju neko vrijeme biti na palubi. Nismo smjeli ni zbog nevremena ostati dan duže jer smo imali potvrđene rezervacije za vlak i trebalo je poslati i svu logorsku opremu. Sretno smo stigli u Šibenik. Ljuljali smo se i dok smo hodali na željezničku stanicu, jer smo 7 i po sati ljuljani po nemirnom moru.).
O ovoj pomorskoj avanturi (Kakan – Šibenik) uz dozvolu vođe logora kasnije je reportažu napisao Mirko Sajler za „Glas Slavonije“.

Slijedeće 1965. godine sa izviđačima Osijeka u isto su vrijeme bili izviđači Bosanske Krupe. I ovi su igrali opasne igre. Kod centralnog bi se jarbola poredali u krug i uzeli neko jako ćebe ili nešto slično vatrogasnom platnu i bacali u zrak jednog malo većeg poletarca, što je izazvalo užasnutost u Štabu STT, odakle su to gledali. Na sreću svaki put taj je poletarac pao u krug i nije probio platno. Dok su pekli janje, zvali su me da s njima umačem kruh u loj koji se cijedio u tavu. Tako smo uživali dok smo jeli. Tih godina malo je ljudi slikalo. Znam da su neki izviđači imali fotoaparate: „Smena 8“, „Ljubitelj 2“ i „Regula III-a“, ali se malo snimalo. Više se razmišljalo da se ispuni Dnevna zapovijed i da se ostvari planirani program, da se potpuno savladaju zvijezde i položi što više vještarstava.
Dobrovoljna izgradnja STT na otoku Zlarin počela je 1965. i trajala do 1969., a djelovala je IORB „Rade Končar“ od izviđača SIH-a. Tada je SIH počeo više pažnje iskazivati Zlarinu nego Kaknu, što je posebno bilo teško Rafi Šalamonu, potpredsjedniku SIH-a iz Čakovca. 1971. godine se na Obonjan iskrcala Izviđačka ORB SIH-a „Rade Končar“, te godine nazvana „BRIGADA HRABRIH“.(SIH je u hotelima „Solaris“ kod Šibenika često u proljeće ili jesen organizirao razne seminare, savjetovanja i sjednice svojih najviših organa. U sklopu jednog takvog skupa 1971. (ili 1972.) godine, na inicijativu sekretara SIH-a Slavka Bjažića, brodićem „Biberica“ učesnici su obišli i otok Obonjan, budući „Otok mladosti“, najmoćniji SIH-ov STT na moru. S lijeva na desno: Stanko Stokanović, starješina Samostalne čete „Bratstvo-jedinstvo“ Laslovo i blagajnik SIO Osijek, do njega jedan od učesnika razgovara sa sekretarom SIJ-a Predragom Rafailovićem-Rafom, iza Rafa je Dragomir Šulc, predsjednik SIO Osijek, koji razgovara s čovjekom bez košulje. Brkove ima izviđač iz Zadra. Do njega je s naočalima Kamilo Ferenčak-Milko. Tamne hlače i majicu ima Janez Bukovec, istaknuti starješina iz Zadra. Čovjek ispred planinke u košulji kratkih rukava je vodio Dom izviđača Zagreba na Sljemenu.)
Isto je doživio STL Zlarin zbog izgradnje „Otoka mladosti“ kao i prije STL Kakan zbog izgradnje STL Zlarina. A kako je završilo s „Otokom mladosti“? Brojne novine pišu – još žalosnije. Ovim prilogom ispunili smo želju Stjepana Cindrića-Cindre da se morsko logorovanje na Kaknu 1964. i skoro pogibeljan povratak motornim leutom „Gaun“ Odreda izviđača „Ivo lola Ribar“ Osijek ne zaboravi.

ZDRAVO!
Borna Šulc

BILI SMO U SARAJEVU – II DIO

U Sarajevu smo imali priliku sresti naše prijatelje koje nismo vidjeli duže vrijeme. Svi su sem Branka Parle bili dugogodišnji izviđači OI "Pavle Goranin-Ilija". Tako smo u Velikoj bašti proveli lijepo vrijeme u društvu sa Vesnom Hausler-Krstović, sa Bisom, Alijom Preljevićem, Hajdarom Arifagićem, Brankom Parlom.
Sreli smo i Željka Majstorovića, danas veoma poznatog meteorologa, kojeg poznaje šira gledalačka publika u BiH. Željko, nekadašnji izviđač OI "Boriša Kovačević" te načelnik čete "Bane Šurbat" i učesnik mnogih orijentacionih krosova, danas slobodno vrijeme provodi planinarenjem i u krugu svoje porodice.
Iznenadni susret sa Branom Džamonjom bila je prilika da se sjetimo starih dana, rivaliteta OI "Vaso Miskin-Crni" i OI "Boriša Kovačević". Pozdravio je sve one koji ga se sjećaju, a poseban pozdrav proslijedio je Tomi Bekeru u Beograd.
I njih tri (Minkica, Rusmira i Lejla) bile su planinke OI "Slaviša Vajner-Čiča". Prijateljice od malih nogu, školske drugarice koje danas žive u tri različite zemlje (Engleska, Bosna i Kanada) iskoristile su dane u Sarajevu za "češljanje" svojih uspomena.
Sreli smo još neke, ali nam foto-kamera nije bila pri ruci. I znate šta im je zajedničko? Svi se druže i vole kao nekada. Sa časnim izuzecima, kažu da im je pisanje teško kao olovo.
Iskreno rečeno, nisu jedini! Ipak nada ostaje da i njihove priloge vidimo na stranicama bloga.

ZENIČANI ZA UZOR – Fotoreportaža "Magija koja traje decenijama"

Današnji dnevni list "Oslobođenje" (17. 07. 2011.) objavio je fotoreportažu pod naslovom "Magija koja traje decenijama". Ako se sjećate, i naš blog u jednom od ranijih priloga pisao je o izuzetno vrijednim izviđačima Zenice. Da biste što bolje vidjeli slike i tekst ove fotoreportaže, dovoljno je da na donje dvije slike dva puta kliknete svojim mišem na vašem kompjuteru.

Nama ostaje da uputimo iskrene čestitke našim prijateljima iz SIOZ-a (Saveza izviđača općine Zenica), želeći i svim izviđačima da slijede njihov primjer.
Bravo Zeničani!
Redakcija bloga

BILI SMO U SARAJEVU

Tokom mjeseca juna boravili smo u Sarajevu. Baš kao i svaki put, sreli smo svoje drage prijatelje, sa kojima smo proveli godine družeći se na mnogim izletima, logorima, školama, smotrama i ostalim manifestacijama koje su bile i ostale dio naših života. Naše susrete sa njima imali smo u slastičarni “Palma” na Grbavici 2, u Velikoj bašti, u “Imperijalu”, na Baščaršiji… Susreti su bili sazvani na brzinu, ali, kao i uvijek, odaziv je bio izvrstan. Bili su to susreti sa prijateljima koji su se, nakon srdačnog pozdrava, nastavili kao da smo se jučer rastali.

Na našem prvom skupu u “Palmi” 14. juna bili su: Bećir Gribajčević-Bećko, Krsto Laganin-Kićo, Blanka Laganin, Vahida Mičijević, Nedžad Dizdarević-Nećko, Branko Parla, Midhad Buljubašić-Šilja, Lejla Buljubašić, Miroslav Topić-Cober, Alija Preljević-Karanfil i nas dvoje – Minka i Vesko. Veselu atmosferu koja je vladala prekinula je vijest iz Praga (prenio nam ju je Karanfil) da među nama nema više

istaknutog izviđača, novinara, privrednika, a iznad svega našeg prijatelja Ljubiše Jakšića. Uz evociranje sjećanja na razne nebrojene susrete sa njim, o njegovom doprinosu razvoja sarajevskih i bosanskohercegovačkih izviđača, svi su sa sjetom govorili. Iako udaljeni od Praga, to je bio i naš oproštaj sa njim.

Da susret nije prošao tek tako, bilo je i iznenađenja i za blog. Naime, naš Kićo obećao je da će svoj „kofer uspomena” iz izviđačkog doba napokon otvoriti i bar neke dijelove ustupiti nam za objavljivanje. Spomenuo je da ima dosta fotografija iz 60-tih godina, a koje do sada nisu objavljivane, na primjer iz vremena obnove odnosno izgradnje izviđačkih domova na Kalovitim brdima na Palama, fotografija sa Smotre SIBiH u Čapljini 1972. i drugih. Midhat Buljubašić dao nam je jedan CD iz koga ćemo, kako je rekao, naći dosta interesantnih stvari koje nam mogu koristiti.

Naš susret završili smo dogovorom da ćemo na blogu imati vijesti sa narednog susreta izviđača na Boračkom jezeru početkom augusta, da ćemo (vjerovatno) imati i vijesti sa smotre izviđača Srbije u Šapcu, također u augustu. Dakle, imaćemo dosta materijala uz, nadati se, mnoštvo priloga svih vas koji pratite ovaj blog.

Našim prijateljima, veteranima izviđačima Sarajeva, poželjeli smo dobro zdravlje i uzajamne posjete. I već ih iščekujemo sa radošću.

Minkica i Vesko Vesković

MOŽDA NISTE ZNALI?

Odred izviđača “Ivo Lola Ribar” iz Mostara je prvi odred izviđača Hercegovine koji je formiran još početkom davne 1952. godine. Tokom svog dugogodišnjeg rada bio je i ostao rasadnik izviđačkog života na ovim prostorima. U toku svoje bogate istorije i aktivnosti, iz ovog odreda nastali su i:
- Odred izviđača „Midhad Hačam” na podrucju Balinovca, Ilica i Zahuma 1963. godine;
- Odred izviđača „Gojko Vuković” na području Donje Mahale 1964. godine;
- Odred izviđača „ Franjo Kluz” na području Jasenice, Rodoča, Kolonije „Soko” 1966. godine;
- Odred izviđača „Šefik Obad” na području Blagaja 1971. godine;
- Odred izviđača „Bratstvo jedinstvo” na području Bijelog Polja, odnosno Potoka 1973. godine, kao i
- Odred izviđača „Mostarski bataljon” na području Zgona, Bijelog brijega i Rudnika 1976. godine.

Danas u Mostaru sa velikim uspjehom tradiciju svojih prethodnika nastavlja OI „Neretva”.

OTIŠAO JE NAŠ DRAGI DRUG LJUBIŠA

14. juna ove godine na adresu bloga stigla je iz Varšave iznenađujuća tužna vijest.

"Dragi prijatelji,
opet jedna tužna vijest.
Danas je u Pragu umro naš zajednički prijatelj Ljubiša Jakšić. Sjećaćemo ga se uvijek kao dobrog i iskrenog druga. odanog i vjernog prijatelja. Ljubo, teško je povjerovati da si zauvijek otišao.
Ile"

Istog dana dobili smo i ovaj tekst:

"U Pragu preminuo novinar Ljubiša Jakšić
15. 06. 2011.

Nakon kratke bolesti u Pragu je 14. juna preminuo novinar Ljubomir Jakšić, bivši direktor sarajevskog Oslobođenja, šef dopisništva Tanjuga za Bosnu i Hercegovinu, kao i funkcioner Grada Sarajeva i predratne Privredne komore BiH.

Kada je 30. augusta 1988. godine Oslobođenje obeležavalo 45 godina postojanja, o novinarskim dometima lista, kao i poslovanju firme, Ljubomir Jakšić, tada u ulozi generalnog direktora, rekao je: "Za ovih 45 godina što su iza nas, u porodici 'Oslobođenja' oko matičnog lista okupilo se 18 novih izdanja, dnevnih, nedjeljnih i periodičnih listova i časopisa, više od 3.000 ljudi – novinara, radnika Marketinga, brojnih službi i djelatnosti bez kojih novine ne mogu do čitaoca”.

Početak rata u BiH, u proleće 1992. godine, Ljubišu Jakšića zatekao je u inostanstvu, gde je radio kao predstavnik Privredne komore BiH.

Poslednje godine života proveo je u Pragu i do poslednjeg daha bavio se novinarskim poslom kao dopisnik slovenačkog Dela i još nekoliko publikacija u regiji."

Mi, izviđači Sarajeva, našeg Ljubišu (tako smo ga svi zvali) poznavali smo veoma dugi niz godina. Znali smo da je bio skupa sa svojom generacijom jedan od pionira-začetnika izviđačke organizacije Sarajeva. Pamtimo ga kao veoma energičnog i nadarenog čovjeka, kome je izviđačka oganizacija bila duboko u srcu, kojoj je davao sebe skoro do posljednjeg daha. Njegova profesionalna novinarska dužnost nije ga nikada kočila da bude skupa sa nama, bilo da su u pitanju obični izleti, logorovanja, izviđačke škole, smotre ili obična druženja. Godine provedene u Pragu, pored profesionalog posla iskusnog novinara i posvećenosti svojoj porodici ipak su bile ispunjene njegovim stalnim vezama sa sarajevskim izviđačima. Okružen svojim prijateljima u Pragu, posebno sa Ilijom Vitorovićem i Gorankom Oljača bili su njegovi trenuci veze i sa svima nama.

(fotografije su preuzete sa bloga a prilozi, koje možete vidjeti i pročitati, objavljeni su 21. 5. i 9. 11. 2009. godine)

Svojom neiscrpnom energijom uvijek je bio spreman pomoći mlađim generacijama. Iz redova sarajevskih izviđača mnogima je bio i rukovodilac na njihovim novinarskim zadacima, a neki od njih su i danas aktivni novinari. Pamtimo ga i kao posljednjeg predsjednika Saveza izviđača Jugoslavije.

Da je bio poznat širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, dokazuje i tekst Gorana Rubila iz Doboja, koji je napisao sljedeće:

"Kako je Doboj bio i udaljen od Sarajeva a i pokojni Ljubiša bio aktivan izviđač znatno prije nego što sam se ja uključio u rad na „republičkom nivou“, relativno kasno sam imao priliku s njim i da se upoznam. Sreli smo se na Boračkom jezeru, u julu 1982. godine, u vrijeme održavanja XV klase Republičke škole za načelnike odreda. U posjetu su došli on i Vlado Sultanović – obojica izviđači iz najljepših pionirskih vremena naše organizacije, a u to vrijeme funkcioneri Gradskog komiteta Saveza komunista u Sarajevu. Jednodnevnu posjetu iskoristili su da popričaju sa učesnicima i instruktorima, iznesu svoja sjećanja na rad organizacije, a, kako je bilo uobičajeno u to vrijeme, razgovaraju i o aktuelnim temama društvenog života, posebno mladih. Iako sam i ja tada profesionalno radio u dobojskom komitetu SK, susret sa funkcionerima iz „viših struktura“ bio je i instruktivan i zanimljiv, posebno zato što su oobojica bili (i ostali) izviđači. Starješina škole bio je (i tada već izviđačka legenda) Slavko Butina – njihov prijatelj iz mladih dana, a tada i izvršni sekretar u Gradskom komitetu (ili je već tada prešao za direktora časopisa „Porodica i dijete“). Sjećam se da je tada sa Ljubišom bila i njegova kćerka, koja je tada mogla imati 4-5 godina i stalno se sa planinkama vrzmala oko šatora, sve joj je bilo interesantno i ponosila se izviđačkom maramom. Bilo je i nekoliko fotografija sa tog druženja, jer s njima je bio i Hajdar Arifagić, koji je to sve zabilježio kamerom, a sigurno je vijest objavljena i sačuvana u listu koji je izdavan na Školi.

I poslije toga je bio česta tema razgovora, kako je tada sekretar SIBiH-a bio Branko Krstić, koji je poznanstvo sa izviđačima koji su se već popeli visoko na društvenoj ljestvici, znao dobro iskoristiti kroz traženja i dobijanja pomoći svih vrsta za naše akcije.
Mnogo češća druženja imao sam narednih godina, kada je Ljubiša izabran za predsjednika Saveza izviđača Jugoslavije, u vrijeme kada je bio i direktor NIŠRO „Oslobođenje“. Najčešće bi Ljubiša i Branko, putujući iz Sarajeva u Doboj, i mene pokupili, i u putovanju smo napričali se priča, naravno o našoj organizaciji. Ljubiša je s lakoćom vodio sjednice Predsjedništva, vidjelo se da je stalno u kontaktu sa Kićom – sekretarom SIBiH-a – i Brankom, koji ga je brifirao o tekućim aktivnostima. I stizao je da posjeti sve značajnije akcije i razgovara sa učesnicima. Mene je plijenio lakoćom razgovora, uvažavanjem mišljenja i dolaženjem do pravih tema i dogovora. Osjetio sam da je izviđačka organizacija uvijek kod njega prisutna, i da nastoji da ona bude još bolja. Sjećam se da je i prilikom učešća na kongresu poljskih harcera, kada su već krupne promjene u istočnim zemljama, pa i kod nas, bile vidljive, dogovorio učešće izviđača na Forumu mladih – tradicionalno održavanom u Olešnici, zamku koji koriste njihovi instruktori hufca (poletaraca) i kolonije poletaraca. Preko Branka imao sam saznanja da je neposredno prije rata otišao u Čehoslovačku za dopisnika, gdje je i ostao onih ratnih dana.

Vijest da ga nema među nama ožalostila me. S njim polako odlaze i drugi izviđači koji su gradili našu organizaciju. Vjerujem da se ponovno sreću i zajedno logoruju.

Goran Rubil – Doboj

(posljednji predsjednik SIBIH do 1992.)"

Vijest o njegovom odlasku iz naših redova zatekla nas je u Sarajevu. Koliko je vrijeme dozvoljavalo, na nabrzinu organizovanom skupu u slastičarni "Palma" okupilo se društvo sarajevskih izviđača-veterana. Cijeli skup protekao je u evociranju uspomena na Ljubišu Jakšića. Prepričavale su se uspomene još iz doba Pionirske doline, susreta na izgradnji našeg doma na Kalovitim brdima na Palama, mnogim smotrama, te evociranju uspomena na najsvjetlije dane Doma izviđača na Mejtašu. Spominjali su se i mnoge njegove ideje i ostvarenja koji su bili kulturni događaji Sarajeva "4×15" gdje su nastupali eminentni umjetnici, slikari, muzičari i izvođači, ali i izviđači širom Jugoslavije. Svoj posljednji pozdrav našem Ljubiši objavili smo sutradan u "Oslobođenju".

Iako udaljen od Sarajeva, gdje je i dalje obavljao svoju novinarsku profesiju, okružen svojom porodicom i malim brojem svojih izviđačkih prijatelja (Ilija Vitorović i Goranka Oljača), i dalje je bio u stalnom kontaktu sa mnogima od nas. Radovao se uspjesima svojih prijatelja i davao im snažnu podršku.

(Jedan od zadnjih fotosa, gdje je bio prisutan na otvorenju izložbe slika I. Vitorovića)

Ostaje nam da ga se uvijek sjećamo kao izvrsnog druga, saradnika, prijatelja, koji je svojim djelom i radom obilježio jednu veoma uspješnu epohu rada sarajevskih izviđača.

(Prilog pripremili: M i V)

______________________________________________________

11. 07. primili smo i sljedeće:

Pridružujem se posljednjem izviđačkom „ Z D R A V O “ Ljubiši Jakšiću. Divno je sjećati se tog izviđača. Veliko ohrabrenje ovoj težini gubitka njega i drugih pravih je rečenica Gorana Rubila „Vjerujem da se ponovno sreću i zajedno logoruju.“

Borna, Osijek

Dragi tatini izviđači, dragi prijatelji,

Veliko hvala za podršku, pomen i posljednji izviđački pozdrav u Oslobođenju mom dragom tati. Hvala vam za divna prijateljstva i druženja koja su mu uljepšala život. Saznanje kakve je drugove imao velika je utjeha nama, njegovoj porodici, u ovim bolnim trenucima.

Molim vas prenesite naše veliko hvala svim ostalim tatinim izviđačkim drugovima, koji će ga nositi u srcu, od mene, mame i brata.

Vaši Vesna, Ognjen i Tanja

SVE S VREMENOM PROLAZI – M. Spasojević o tešanjskim izviđačima

Momčilo Spasojević, profesor, novinar, pisac, erudita i saradnik na blogu napisao je kako je skoro kod Đerđa Konrada, mađarskog savremenog pisca, pročitao jednostavnu rečenicu koja mu se dopala: "Treba posvetiti i goveđoj supi i kafi i cigareti vrijeme koje im pripada", ali, kako kaže: »ja to, nažalost, nikada nisam znao«. Pouzdano znamo da se svemu predaje do savršenstva a izviđačima pogotovo.


SVE S VREMENOM PROLAZI – istaknuti tešanjski izviđači

Prošlost živi, sve dok živi čovjek. Što je dalja, ljepša je, bar se tako čini. Gotovo uvijek čovjek više voli ono što je bio (pa makar i da je ništa), nego ono što trenutno jest. To je naročito izraženo kod izviđača, od kojih nema većih nostalgičara. I to je, izgleda, baš ono što me je povuklo da nešto napišem o tešanjskim izviđačima, možda više nego zamolnica velikog zaljubljenika u izviđaštvo – Veska Veskovića.

Slika Tešnja 1957. godine više je nego skromna. Mala varoš, vrlo mala, zbijena ispod srednjovjekovnog grada. Osnovna škola, Niža realna gimnazija, Dom za ratnu siročad, FK „Tošk“, Vatrogasno društvo. Pored toga tu je i biblioteka od 2-3 hiljade knjiga i bioskop „Budućnost“. Đaci koji putuju u Doboj, te godine, osnivaju izviđačku organizaciju, koja je već ranije osnovana u tom sreskom mjestu. Prve polovne šatore tešanjski izviđači dobijaju od Crvenog krsta, a prvi izlet, naravno, napravljen je na Kiseljak, pet kilometara južno od Tešnja. Odred je dobio ime narodnog heroja Huse Hodžića, Tešnjaka koji je poginuo kao antifašista i komesar Prvog proleterskog bataljona na Kozari. Od tada, pa do danas, kroz Odred prolaze mnogi mladi Tešnjaci, i moglo bi se kazati, kasnije će svi oni biti dobri i uzorni građani. Ovom prilikom želim, s rečenicom-dvije, da se prisjetim samo onih, po mom sudu, najistaknutijih. Držim da bi to, možda, moglo biti zanimljivo za one koji su ih poznavali (ili poznaju), pa i prilika da se dopuni ovo moje nesigurno i nedovoljno skromno sjećanje.

– Bahrudin Srkalović Babe – Bio je srednjoškolac u Doboju, jedan od osnivača Odreda i prvi njegov starješina. Dugo je radio kao jedini bibliotekar u Opštinskoj biblioteci u Tešnju. Pisao pjesme i oženio se iz ljubavi, jednom hromom ali lijepom nastavnicom književnosti. Brak je trajao kratko. Umro je mlad i sahranjen na groblju Đonlagićka. Kasnije je jedan vod Odreda dobio ime po njegovom nadimku – „Babe“.

– Fehim Adžamić-Adeš – Prvi je načelnik odreda, a zatim njegov drugi starješina. Kao ratno siroče (muahadžir), došao iz istočne Bosne u Tešanj i tu ostao. Izučio je tapetarski zanat. Bio je uvijek živ, veseo i pun dinamike i svestran: igrao je rukomet, glumio u pozorištu, svirao u tamburaškom orkestru, aktivan lovac. Kasnije postaje uspješan privatni poduzetnik. Sagradio kuću i zasnovao porodicu. Umro devedesetih godina prošlog vijeka u Tešnju.

– Risto Petrović – Rođen je u selu Cerovcu i svaki dan je putovao po desetak kilometara do škole i natrag. Bio je prva generacija tešanjskih gimnazijalaca i najbolji đak u svojoj generaciji. Obavljao je dužnost načelnika odreda, bio vođa izviđačke ekipe na tadašnjim sreskim izviđačkim višebojima. Zaljubljuje se u učiteljicu Biljanu, prekida studij matematike u Sarajevu i odlazi u Rijeku, gdje se zapošljava i umire mlad.

– Ekrem Ajanović Sos - Bio zamjenik načelnika Odreda, njegov načelnik i starješina. Vrlo komunikativan i druželjubiv. Dugogodišnji trgovac, član takmičarske ekipe na sreskim takmičenjima. Dugo je ekonomat Odreda bio u njegovoj porodičnoj kući. Sagradio je sopstvenu kuću i zasnovao porodiicu u Tešnju, gdje i danas živi.

– Raza Bukvić – Jedna je od prvih planininki u inače tada još uvijek dosta konzervativnoj sredini. Završila je osmogodišnju školu u Tešnju. Kasnije je bila manekenka u Zagrebu, gdje, pretpostavljamo, i danas živi.

– Momčilo Spasojević – Završio je petnaestodnevnu sresku izviđačku školu za vođe u Kaštel Starom. Bio je prvo vodnik, pa načelnik čete, te načelnik i starješina Odreda. Višegodišnji je vođa ekipe na sreskim i republičkim takmičenjima i mnogim taborovanjima širom Jugoslavije. Pokretač je i urednik odredskih listova („Soko“, „Tabor“, „Plamen“). Organizovao odredske škole za vodnike i načelnike četa. Autor je više od dvadeset knjiga. Danas živi i radi u Čelincu.

Na fotosu učesnika smotre u Čapljini 1971. godine su, stoje: Besim Hotić (u trenerci), Alija Mehinagić, Ibrahim Škapurević, Zlatko Mehinović, Halid Galijašević, a ispred njega Nermin Piknjač, pa Slobodan Pantelić (u naočarima), Moman Toprek, Nešad Škapurević, Amir Galijašević, Petar Ekart, Senad Livnjak i Fuad Sarić; čuče: Ćefa Smailbegović, Azemina Smailbegović, Nermina Piknjač, Erna Smailbegović, Momčilo Spasojević, Alma Vasiljević, Janja Toprek, Mevlida Mešinović, Jasna Ramić i Emir Hotić.

– Feđa Alićehajić – Kao gimnazijalac bio je vođa tešanjske ekipe na nekoliko takmičenja. Završio je studije mašinstva u Sarajevu i radio kao mašinski inženjer u tešanjskoj „Pobjedi“. Živi i radi u Tešnju.

– Dunjezada (Dunja) Alićehajić – Kao učenica osnovne škole uključila se u izviđačku organizaciju, a kasnije bila vodnik i načelnik čete. Predvodila je tešanjske planinke na nekoliko izviđačkih orijentacionih takmičenja. Završila je medicinski fakultet u Sarajevu, udala se i kao ljekar živi i radi u Goraždu.

– Mićo Spasojević – Jedno vrijeme načelnik i starješina odreda. Učesnik i vođa Odreda na nekoliko izviđačkih smotri. Radio u fabrici „Pobjeda“ u Tešnju, a danas radi u Agenciji za šumarstvo u Banjaluci.

– Avdo Hažiahmetović – Vodnik, načelnik čete i Odreda. Dugogodišnji izviđač i vođa muške ekipe na izviđačkim takmičenjima. Temperamentna i dinamična ličnost. Završio je školu za načelnike odreda. Kao mašinski inženjer radio je u Fabrici „Pobjeda“ u Tešnju. Autor je dvije stručne knjige. Umro je u Tešnju devedesetih godina. Iza njega ostala supruga (planinka) i dva sina.

Takmičarska ekipa, s lijeva na desno: Slobodan Pantelić (sa naočarima), Emir Hadžismailović, Avdo Hadžiahmetović, vođa ekipe, Moman Toprek (poginuo) i Senad Livnjak (stradao u saobraćajnoj nesreći)

– Milovan Kojić – Vodnik, načelnik čete, zamjenik načelnika Odreda. Završio školu za načelnika odreda (nosilac kravate). Jedno vrijeme profesor u Srednjoj školi u Tešnju i inženjer u Fabrici svjećica „Enker“ Tešanj. Za vrijeme rata odlazi u Njemačku, gdje izvjesno vrijeme živi i radi, a iz Njemačke odlazi u Ameriku, u Sent Luis (država Misuri), gdje i danas živi i radi.

– Ćefa Smailbegović –

Vodnik, načelnik čete „Musa Ćazim Ćatić“ u Gimnaziji. Završila školu za načelnike odreda. Kao vođa tešanjskih planinki na republičkom takmičenju na Kalinoviku osvojila prvo mjesto, a na COT-u u Nikšiću, 4. mjesto. Inženjer je elektrotehnike i radi u Gradskoj toplani u Tešnju (jedno vrijeme bila i direktor).

– Moman Toprek – Bio je dugogodišnji član Odreda, a jedno vrijeme i njegov načelnik. Završio republičku školu za načelnike i bio član muške takmičarske ekipe. Pravnik u Fabrici „Pobjeda“ u Tešnju. Poginuo kao pripadnik Armije BiH. Sahranjen na groblju Tepe. Iza njega ostala supruga i dva sina. Jedna ulica u Tešnju danas nosi njegovo ime.

– Irfan Ljevaković – Ekonom, vodnik, načelnik čete, član štaba Odreda i vođa muške ekipe Odreda na izviđačkim takmičenjima. Nekoliko godina bio je jedan od glavnih stubova izviđačke organizacije u Tešnju – „posvećeni izviđač“. Završio školu za načelnike odreda. Danas živi i radi u Sarajevu.

– Adil Mujčić – Vrlo aktivan član Odreda i zamjenik načelnika Odreda. Zalagao se za formiranje samostalnih izviđačkih četa po mjesnim zajednicama Opštine. Zubni tehničar i samostalnih uspješni privrednik. Danas živi i radi u Tešnju.

– Mujo Pobrić – Vodnik , načelnik čete, a danas i Odreda. Pokretač je i urednik četnog lista „Kelner“. Poslije rata obnovio rad izviđačke organizacije u Tešnju, odnosno Odreda koji sada nosi ime „Crni vrh“, po planini na južnoj strani Tešnja.

Slika sa priznanjima: U sredini je Mujo Pobrić, koji prima Opštinsku plaketu kojom je nagrađen Odred, sada "Crni vrh", umjesto "Huso Hodžić", desno je Fuad Šišić, moj đak iz tešanjske gimnazije a sada načelnik općine Tešanj, ovaj krajnji lijevo bi mogao biti direktor Srednje škole u Tešnju (nisam siguran) koji je primio priznanje dodijeljeno školi za 2010. godinu. Inače, da se pohvalim, i ja sam nosilac i Devetoseptembarske povelje i Zlatne plakete opštine Tešanj, najviših priznanja u moje vrijeme.

Pored petnaestak članova Odreda o kojima sam ponešto kazao, pomenuo bih i imena još samo nekih od onih mnogobrojnih koji su prošli kroz tešanjsku izviđačku organizaciju: Avdo Bukvić, nastavnik, Nermin Piknjač, farmaceut, Đana Piknjač, stomatolog, Nermin Piknjač, farmaceut, Suljo Galijašević, vozač, Husein Hodžić, ekonomista, Emir Hotić, ekonomist, Emir Barjaktarević, muzičar, Izeta Agić, farmaceut, Šemso Mandžukić, v. k. tokar, Zimaid Mehinović, v. k. bravar, Emir Hažismailović, nastavnik, Azemina Smailbegović, novinar, Faketa Smailbegović, profesor, Ibrahim Prnjavorac, vozač i pekar, Alija Meninagić, mašinbravar, Biljana Jukić, profesor, Halid Galijašević, trgovac, Amir Galijašević, profesor (umro), Mevlida Mešinović, ekonomista, Jasna Kudić, ljekar i Emira Smailbegović, ljekar (umrla). Ne znam, nisam sasvim siguran, da li su svi „izdvojeni“, uglavnom sada, bivši izviđači zaista „najistaknutiji“. Možda sam kod nekoga pogriješio i izdvojio ga a on to nije zaslužio, ili nekoga ko je to zaslužio izostavio, sasvim pouzdano ne znam, ali ako i jesam, sigurno to nisam učinio svjesno, odnosno namjerno.

Momčilo Spasojević