GDJE SU, ŠTA RADE?

Iznenadila nas je naša “muhica”, Gorana Jovanović, koja se jedno duže vrijeme ušutjela, bar na našem blogu, poslatim prilogom o susretu na moru sa svoje dvije izviđačke prijateljice (vidi prilog “Ljeto je vrijeme druženja” od 3. 7. 2010). I zaista ih je lijepo vidjeti, vesele kako “u radnoj i konstruktivnoj atmosferi” gule kropmpir, potvrđujći znanje stečeno prije ihi-hi godina za osvojeno vještarstvo “Kuhara”, vjerovatno pod budnim okom Mileta Dodoša.
I nas dvoje je taj prilog inspirisao da vam pošaljemo nekoliko fotografija sa našeg godišnjeg odmora po Jadranu. Pogledajte koga je objektiv naše kamere zabilježio.

Negdje na splitskoj rivi zatekli smo našeg starog izviđačkog druga Gojka Pavlovića, nekadašnjeg alfu i omegu Odreda izviđača “Vaso Miskin Crni”. On i Bobo Kovačević, ispijajući kavicu, poslali su pozdrave svim izviđačima koji ga se sjećaju a posebno, kako je rekao Goja, svojoj novosarajevskoj raji.

U Herceg Novom smo se sreli sa Tanjom Danon, koja sada živi i radi u Leidenu u Holandiji. Ova nekadašnja planinka, vodnica čuvenog voda “Munje”, načelnica čete planinki u Odredu izviđača “Boriša Kovačević”, boraveći sa kćerkom i unucima na moru, stalno se raspitivala za sve njoj poznate likove iz Sarajeva.
Kaže da joj je žao sto “se slabo snalazi sa kompjuterom” te još nije uspjela pogledati blog. Posebne pozdrave je uputila svojim mezimicama (Munjama – danas su mnoge već odavno mame), kao i svim dragim prijateljima iz Sarajeva.

Ako su prethodne dvije fotografije za nas dvoje bili slatki kolačići, onda nam je susret sa Prapotnicima bio šlag. Naime, Slavica (djevojački Bulajić) i njen suprug Branko naši su prijatelji i izviđački drugovi iz prošlog milenijuma. Sa njima smo se družili u izviđačima, isti dan se vjenčali (nije bilo


dogovora), dobili stanove (kakva slučajnost) u istoj zgradi i ulazu, išli na izlete, akcije, logore… Danas Branek (tako su ga svi izviđači zvali – jedini Slovenac među nama) i Slavica žive i rade u Mariboru, šalju velike pozdrave svojim kumovima Raheli i Branku Rip, kao i ostalima koje su nabrajali. Kako niko od nas četvoro nije imao vještarsvo kuhara (a zavidni smo Gorani, Ljilji i Miri), morali smo naše apetite zadovoljiti jednom večerom pored mora.

I ljeto je na kraju. Mi ipak očekujemo i od vas koji ste upravo sada pročitali i ovaj prilog, da nam pošaljete svoje svježe fotografije sa susretima koje ste i vi imali. Ili, ako pak niste imali tu priliku ovog puta, pošaljite nam (još bolje!) vaše stare i zaboravljene izviđačke fotografije.
Minkica i Vesko Vesković

NERETVO, LIJEPA LI SI – da uzdahnemo

Uvod
Ovo je priča o gornjem toku rijeke Neretve i prostoru u okruženju vodotoka nazvanog Gornja Neretva, koji predstavlja izuzetnu prirodnu vrijednost i rijetkost, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u širem okruženju. Područje Gornje Neretve je do danas ostalo sačuvano i netaknuto u svom izvornom prirodnom ambijentu.

Geografsko određenje
Neretva je najveća i jedina rijeka u BiH koja se ulijeva u Jadransko more (izuzmu li se podzemne vode Trebišnjice). Kao i sve bh. rijeke koje izviru u području Dinarida, i Neretva se od izvorišta usmjerava prema sjeveru, tačnije teče u smjeru sjeverozapada sve do ušća desne pritoke Rame, kada mijenja pravac prema jugu. Dužina rijeke Neretve je oko 230 km.
Gornji tok Neretve do 50-ih godina prošlog stoljeća upravo je bio od izvora do Rame, ali se reducirao, pod čovjekovim uticajem, izgradnjom brane HE Jablanica i formiranjem akumulacije poznate pod nazivom Jablaničko jezero. Danas se pojam Gornja Neretva odnosi na tok rijeke od izvora do Konjica u dužini od 84 km.

Geomorfološke odrednice
Gornji tok Neretve, svojim tokom u pravcu jugoistok-sjeverozapad upravo se podudara sa pravcem planinskog masiva Dinarida. U neposrednom okruženju rijeke nalaze se planine Zelengora i Čemerno u izvorišnom dijelu, Visočica, Treskavica i Bjelašnica sa sjevera, te Crvanj i Prenj sa južne, odnosno jugozapadne strane vodotoka.

Veliki broj pritoka i vrela utiče u gornji tok Neretve, a posebno se ističu Gornji i Donji Krupac, kao i pritoke: Ljuta (Dindolka), Rakitnica, Lađanica, Župski Krupac i Ljuta kod Konjica.

Gornji tok rijeke Neretve odlikuje se bistrom i čistom vodom, gdje rijeka protiče kroz kanjonsko-klisuraste predjele i rijetke doline, pri čemu stvara niz atraktivnih brzaka, slapova i virova.


Ovo zaista treba vidjeti!


I uživati u čarima neviđene ljepote.

Kanjon rijeke Rakitnice se svrstava u najatraktivnije kanjone ovog dijela Evrope, ali i u takvim izrazito nepristupačnim dijelovima ove jedinstvene rijeke postoje pitoma mjesta koja pohode ljubitelji iskonske prirode.

Ova priča o rijeci Neretvi potiče od Udruženja za zaštitu okoline “Zelena Neretva” – Konjic.

Bećko

RTUO – RIPV – ROT → COT – JIPV – 1965. god.

Pokušaj da SLOŽIMO KOCKICE
Nekad bilo, sad se sjećamo

Ovo je prilog nas nekadašnjih „orijentiraca“ da se zajedno podsjetimo na takmičenja u orijentaciji, da se podsjetimo na imena odreda, na takmičare koji su sačinjavali ekipe, na rezultate takmičenja, na ljude koji su organizovali i vodili takmičenja.
SAVEZ IZVIĐAČA BiH REPUBLIČKO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI
RTUO – RIPV – ROT
CENTRALNO ORIJENTAC
IONO TAKMIČENJE
COT - JIPV

VI RTUO KONJUH – Banovići – 1965. 24. - 27. juni

ZABILJEŽENO NA NAŠEM BLOGU:

http://www.vim-izvidjaci.blogspot.com/

Ovako kaže Željko Majstorović:

''Sve je počelo u Rajlovcu na takmičenju u orijentaciji izviđača opštine Novo Sarajevo. Sjajna ekipa čete "Simela Šolaja" (odred "Boriša Kovačević"), u sastavu: Zlatko Ninić, Željko Majstorović, Radovan Todorović, Branko Majstorović i Milan Bošnjak, ostavila je iza sebe i ekipu sa Draganom Bulajićem i Veskom Veskovićem (i mnoge druge) i plasirala se na sresko takmičenje na Bistričak.
.

Članovi obje muške ekipe, neki, kad su se slikali, nisu ni slutili da će se sastav ekipe koja ide dalje promijeniti, da će biti jedna, koja će predstavljati odrede Saveza izviđača Novog Sarajeva. Pobijedila je i "Borišina" ženska ekipa i u istom sastavu nastavila dalje.
Našoj radosti nije bilo kraja, ali ubrzo je stiglo i razočarenje. Pošto je "Boriša" u više navrata pobjeđivao, ovog puta je u opštinskom rukovodstvu odlučeno da se na sresko takmičenje pošalju kombinovane ekipe iz više odreda.

Ovo je sjećanje Emira Omanovića: ''Naša ekipa Novog Sarajeva bila je prva na sreskom takmičenju i izborila u veoma jakoj konkurenciji plasman na republičko takmičenje, koje je održano u junu na Konjuhu. Na takmičenju na Bistričaku opštinska ekipa Novog Sarajeva bila je u sastavu: Dragan Bulajić – vođa, Željko Majstorović i Emir Omanović (svi iz OI "Boriša Kovačević"), Nikola Kozić (OI "Mladi radnik") i Asad Nuhanović (OI "Zelena dolina"). Muška ekipa: Željko Majstorović, Nikola Kozić, Emir Omanović, Dragan Bulajić i Asaf Nuhanović. Ženska ekipa: Melita Skalić, Zlatica Ninić, Vesna Dugonjić, Jasminka Alikadić i Biljana Radić. Posebno mi je bilo žao što je iz kombinovane ekipe izostavljen Zlatko Ninić, koji je izvanredno vladao topografijom i crtanjem krokija. Šta je tu je, ove kombinovane ekipe su bile vrlo jake i spremno dočekale takmičenje. Takmičenje je bilo vrlo jako. Ženska ekipa je bila uspješnija.

Kada su se vratili sa Konjuha, dvije nagrade: planinke osvojile prvo mjesto i priliku da idu u Metliku, a Ramiz Pamuk nagradu za fer-plej: kada je vidio da je tuzlanska ekipa skrenula sa staze, upozorio ih je i pomogao im je. Tuzlaci su zahvaljujući tome bili prvi, naša ekipa druga. Ipak svaka čast našem sada već rahmetli drugu Ramizu, FER-PLEJ je izviđačima važniji.

..
.
Ovako kaže Zlatica Ninić (Banović): Ovo je prilog o RTUO i COT '65, ali ne zamerite što je umešano i sresko takmičenje na Bistričaku. Verovatno je u nama bilo dosta jakog takmičarskog duha, naboja. Nas nekoliko smo mislili da se u detalje sećamo ovih takmičenja, ali nije bilo baš tako. Emir je u Švedskoj, Željko u Sarajevu, ja u Beogradu. Trebalo nam je dosta prepiske da složimo kockice. Tu nam je pomogao i Tuzlak Dragan Vasić, sa kojim sam i danas u kontaktu.

Posle pobede na Bistričaku, Opštinski savez Novo Sarajevo je organizovao sedmodnevne pripreme na Jahorini za obe ekipe. Ja sam bila ubeđena da su sa nama išli Tuzlaci, da smo se spremali za RTUO. Tek je ova fotografija, koju ja nisam imala, rešila dilemu. Mi smo se posle Bistričaka, Sreskog takmičenja, spremali za Republičko, na Konjuhu.

Bili smo u domu, mislim “Šator”. Preko dana smo obnavljali znanje iz svih disciplina, a posebno iz orijentacije u prirodi. Jednog dana smo dobili zadatak da malo okolo-naokolo odemo na vrh Jahorine. Maršrutu nam je odredio instruktor. Dan je bio tmuran, ali nas to nije sprečilo da krenemo. Međutim, naglo se spustila magla, verovatnije oblak. Magla je postala kišica, a onda prava gusta kiša. Smračilo se. Od tmurnih oblaka i guste kiše nismo mogli ni da gledamo. Odustali smo od vrha Jahorine. Večeri smo provodili uz džu-boks i “again and again”, slušali i igrali “Twist again”.

Zborno mesto svih ekipa za RTUO je bilo u Tuzli, odakle su nas kamionima prevezli na Konjuh. Na našu radost, iznenađenje ženske ekipe, sreli smo mušku ekipu izviđača iz Tuzle, naše stare poznanike. Naša ekipa u novom sastavu, u odnosu na onu iz 1963. god., ali od starih takmičarki smo bile Jasminka Alikadić i ja, Zlatica Ninić. To je bilo dovoljno za druženje naših ekipa pre takmičenja. Staza je postavljena na severnim obroncima planine Konjuh, u malom mestu Litva kod Banovića.

Kada sam objavljivala prilog o ovom takmičenju, nisam imala amblem akcije. Ideja mi je bila ova karta. Verujte da sam se mnogo trudila. Nekoliko atlasa, karata, i jedva sam pronašla ovu na kojoj je upisana Litva. Meštani su nas ispravljali da mi nismo u Banovićima. Insistirali su na tome toliko, da nisam, evo, do danas mogla zaboraviti. Podsećali su nas i na pesmu i bili oduševljeni kada su nas čuli da je pevamo. Možete li se setiti šta se to pevalo na Konjuhu? Pa naravno: "Konjuh planinom vjetar šumi, bruji".

Dogodio se jedan incident, na samom početku takmičenja. Prva kontrolna tačka nije dobro zadata. Neke ekipe su se odmah vratile, a neke su, misleći da su pogrešile, bile malo upornije. Na kraju smo se svi vratili u logor. Takmičenje je odloženo za sutradan jer je vreme poodmaklo. Nema vremena da se ispravi greška i da se svi zadaci odrade do mraka. nama je ovo baš bilo simpatično. Imali smo jedan dan za druženje. Drugi polazak je bio uspešan!

.

.

Plasman izviđača:

1. MJESTO OI „Ivo Lola Ribar“ Tuzla /1449 bodova/

Mustafa Azabagić, Hajrudin Đug, Jusuf Vezir, Drago Vasić i Sadik Đulović.

2. Savez izviđača opštine Novo Sarajevo /1367 bodova/

Dragan Bulajić, Nikola Kozić, Emir Omanović, Željko Majstorović i Asad Nuhanović.

3. OI „Milan Ličina“ Bosanski Novi /1312 bodova/

Mirzet Dizdarević, Nedžad Muftić, Jovan Drageljević, Ekrem Bužimić i Ibrahim Veletanlić.

4. OI „Huso Hodžić“ Tešanj /1252 boda/

Momčilo Spasojević, Edhem Ajanović, Kemal Hatibović, Rasim Prnjavorac, Enes Deljkić.

5. OI „Jure Galić Veliki“ Ljubuški /1197 bodova/

Miro Granić, Hase Hrnjičević, Dario Hrstić, Mirsad Cerić i Vladimir Paradžik.

6. OI „Mahmut Ibrahimpašić“ Bihać /1050 bodova/

Husein Šabanagić, Dragan Bidlović, Branko Ripp, Josip Plantak, Fahrudin Jakupović.

Plasman planinki:

1. MJESTO Savez izviđača opštine Novo Sarajevo /1290 bodova/

Zlatica Ninić, Jasminka Alikadić, Melita Skalić, Vesna Dugonjić i Biljana Radić.

2. OI „Mahmut Ibrahimpašić“ Bihać /1163 boda/

Radojka Sarač, Ismeta Šehić, Tanja Tomić, Mira Leko i Ljiljana Delić.

3. OI „Ljupko Matijević“ Lištica /1092 boda/

Iva Čavar, Zlata Čavar, Jadranka Burić, Jadranka Tepić i Azra Duraković.

4. OI „Danko Mitrov“ Teslić /1066 bodova/

Lucija Radović, Čedomila Popović, Sena Mahmutović, Marija Mamić, Nada Gačić.

5. OI „Vahida Maglajlić“ Banjaluka /953 boda/

Sena Kulenović, Borka Ducanović, Mirsada Dedić, Marija Refo i Danica Došen.

6. OI „Ivo Lola Ribar“ Tuzla /ekipa diskvalifikovana prema tačci 8. glava „Ocjenjivanje“ Propozicija RTUO/

Prelazni pehar SIBiH-a osvojio Sreski savez SARAJEVO.

Takmičarska komisija: Miralem Variščić, Mladen Stijačić, Miroslav Popović, Faruk Muštović, Faruk Hasanbegović, Midhat Buljubašić i Bećir Gribajčević.

Drugi put smo postale prvaci Bosne i Hercegovine!

Dobitnici smo prelaznog pehara kao najuspešnije ekipe!

.Dok smo se mi radovale što idemo na COT u Metliku, muška ekipa se na rastanku slikala za sećanje sa Konjuha sa ekipom Tuzlaka.
.

.VII COT 1965. METLIKA 65. – SLOVENIJA

.

Jedini dokaz da smo bile u Metlici je ovaj pečat hotela u kome nismo odseli. Izmolila sam na recepciji da mi ga stave u knjižicu; i ova karta iz školskog atlasa.
A uspomena? Imala sam, više nemam, sliku u šorcu. Znači noge gole, a obula duboke cipele preko vunenih čarapa. Zagazila sam u plićak reke čija se jedna obala zvala Hrvatska, a druga Slovenija.

Nedavno sam dobila još jednu fotografiju "koju nisam imala". Vunene čarape, "gojzerice"! Sasvim sam sigurna da je ova fotografija sa COT-A 1965. U Metlici.

.

Svako takmičenje u orijentaciji ima iste discipline: topografija (poznavanje karte, rukovanje kompasom, crtanje itinerera, skica), signalizacija, prva pomoć, gađanje iz vazdušne puške, brzina podizanja i pakovanja šatora). Savezno je drugačije. Traje dva dana. Na jednoj kontrolnoj tački moramo napraviti bivak (ognjište, šator od šatorskih krila, skuhati jedan obrok). U zoru takmičenje se nastavlja. Proglašenje rezultata takmičenja: nekom radost, nekom ne.
Ni ovog puta nismo osvojile prvo mesto. Glavno je učestvovati!!!

Plasman ekipa iz SIBiH-a:

Planinke: Savez izviđača opštine Novo Sarajevo 3. mjesto

Izviđači: OI „Ivo Lola Ribar“ Tuzla 2. mjesto
.
Molimo sve dobronamjerne za pomoć, da svojim sjećanjima, raznim dokumentima – Vjesnicima i drugim zvaničnim glasilima, fotosima, drugim zapisima /tonskim ili video/ pripomognu u kompletiranju ove nakane. Posebno one koji raspolažu dokumentacijom za period 1974.-1991.g.

Stalno zahvalni

Bećko i Šilja i uredništvo Bloga

Posted by zlatica

P. S.: Na blogu Odreda "Marjan" iz Splita Šilja je pronašao fotografiju sa COT-a u Metlici. Sada imamo dvije slike sa tog takmičenja: ženska ekipa BiH i ova. Možda još neko ima neku sliku sa bilo kog od ovih takmičenja. Dodat ćemo je, kao i ovu.

IZ ISTORIJE IZVIĐAČKE ORGANIZACIJE – Rostislav opet među nama

Ako ste pratili naše priloge na blogu, vjerovatno se sjećate priloga Rostislava Polčaninova (pogledajte prilog objavljen 20. juna 2010. godine), jednog od najstarijih živućih skauta, koji je svoje mlade godine proveo u Sarajevu. Ovaj naš prijatelj iz Njujorka javio nam je da redovno prati naš blog i da se raduje uspjesima izviđača na prostorima ex-Jugoslavije.
I ovog puta poslao nam je iz svoje bogate riznice dokumenata iz vremena Kraljevine Jugoslavije, kada je bio aktivni skaut, više dokumenata. Izdvojili smo tri. Prvi je originalna koverta koju su koristili skauti Sarajeva, Drinska skautska župa (obratite pažnju na jednakost oba pisma), zatim kopiju uvjerenja o položenom vještarstvu prevodioca, kao i jedan pečat sa logorovanja skauta iz 1953. godine.


Original koverte sarajevskih skauta





















Svjedočanstvo o položenom vještarstvu



Pečat sa njegovog posljednjeg logorovanja na ovim prostorima

Zahvaljujemo se gospodinu Rostislavu na poslanim dokumentima, koji će poslužiti svima onima koje zanima istorija izviđačke organizacije. Od srca mu želimo dobro zdravlje.

Redakcija bloga

BORAČKO JEZERO I IZVIĐAČI – da se sjetimo

Boračko jezero nesumnjivo je snažno utkano u razvoj i opstanak izviđačke organizacije u Konjicu. I ne samo u Konjicu. Ovaj prirodni dragulj, gorsko oko sa svojim okruženjem, predstavlja skoro idealnu lokaciju za izviđačke aktivnosti i provođenje u prirodi svih znanja i vještina koje izviđači stiču.

O prirodnim vrijednostima Boračkog jezera najbolje će poslužiti jedno podsjećanje, preuzeto iz knjige „Rijeka bez povratka“: „… Kada je stručna ekipa Državnog instituta za fiskulturu (danas Fakultet fizičke kulture) iz Beograda davnih pedesetih godina prošlog vijeka tražila na prostoru tadašnje Jugoslavije najpogodniji prostor za ljetni kamp svojih studenata, uzela je u razmatranje 50-ak lokacija diljem zemlje. U konkurenciji Triglava, Bleda i Bohinja, Jadranske obale i Velebita, Sutjeske, Kopaonika, Mavrova i niza drugih lokaeija izabrano je Boračko jezero. Zašto? Jer je tu na prostoru ne većem od 5-10 kilometara bilo sve: i mirna, čista voda gorskog oka – jezera za plivačke i ronilačke sportove, za kajakarenje na mimim vodama, plahovita Neretva sa kanjonom Rakitnice za sportove na divljim vodama i Prenj sa vrhovima preko 2.000 metara za planinarenje i vertikalama za alpinizam i prirodne trim staze za pješačenje i trčanje, itd…“. Upravo taj prostor idealan je i za izviđačke tabore i bivake, izlete i marševe, za osvajanje izviđačkih zvijezda, vještina i vještarstava, za orijentaciona takmičenja i izviđačke višeboje. Više od 50 godina Boračkom jezeru u pohode dolaze izviđači, od prvih mostarskih, davne 1952., pa konjičkih 1956. godine, pa sve do danas. Na Boračkom jezeru logorovanja su organizovale desetine izviđačkih jedinica iz Mostara, Sarajeva, Stoca, Zenice, Doboja, Tuzle i drugih gradova BiH, ali i izviđači iz Subotice, Beograda, Splita, Zagreba, Maribora i drugih gradova bivše države. Boračko jezero pohodili su i izviđači iz drugih zemalja – od poljskih harcera, do belgijskih, njemačkih, francuskih i drugih skauta. U jezerskoj dolini sklopljena su mnoga poznanstva i prijateljstva, često za cijeli život, a mnoga od njih ni do danas ne blijede, jer im sjaj održavaju uspomene na djetinjstvo i mladost iz prekrasnog krajolika.

Uz ovaj tekst dajemo i nekoliko osnovnih fizičko-geografskih karakteristika Boračkog jezera: smješteno je na sjeveroistočnom dijelu prenjskog masiva na 404 metra nadmorske visine, pa u pravom smislu i ne pripada grupi bosanskohercegovačkih planinskih jezera. Jezerska dolina se nalazi između Crne gore s juga i Tranjine na sjeveru, a od Konjica je udaljeno cca 20 km. Jezero vodu dobiva iz Boračkog potoka i niza obilnih vrela, a otoka mu je rječica Šištica koja se poslije 3 km probijanja kanjonom, vodopadom od 25 metara visine ulijeva u Neretvu. Boračko jezero je glečerskog porijekla, ali prema tumačenju naučnika i sa elementima tektonskih uzročnika. Okruženo je šumama, s južne strane na nižim padinama bukovinom, a na višim crnogoricom sa čuvenim endemskim crnim borom, a sjeverne padine su obrasle hrastovinom. Osnovni podaci (u ljetnom periodu) su: površina jezera: 240.808 m2; dužina jezera: 762 m; maksimalna širina: 408 m; dužina obalne linije: 2.400 m; zapremina jezera: 2.490.875 m3; maksimalna dubina: 13,8 m. Nažalost, navedeni podaci su znatno manji nego prije 50-70 godina, jer je jezero izloženo eutrifikaciji (zasipanju i zarastanju), što je neminovni prirodni proces.

(preuzeto iz monografije Odreda izviđača „Neretva“ – Konjic, 1956. – 2006.)

Pozdrav, Bećko

EKSPEDICIJA U KANJONU RAKITNICE – Bećko Gribajčević

Vama je već poznato da je održana izviđačka kadrovska škola na Boračkom jezeru za načelnike četa i vodnike, uz učešće mladih sarajevskih izviđača i planinki, članova Odreda “6. april”. Škola je održana u periodu od 27. 6. do 10. 7. 2010. na terenu “Izviđačkog centra Zenica”, koji ima izvrsne uslove za izvođenje škole i taborovanje. Instruktorski tim od četiri člana na školi bio je mješovit, tu su bili instruktori iz Zenice i Sarajeva. Pogledajte nekoliko snimaka učesnika škole i taborovanja koji će ostati svim učesnicima u nezaboravnom sjećanju.








































Međutim, na radost nas, instruktorskog tima, i svih polaznika škole, posjetio nas je Edin Durmo, ostao sa nama i u program škole unio i izveo niz izuzetno zanimljivih i korisnih aktivnosti. A o tome piše i Oslobođenje od 29. 07. 2010.
Edin Durmo je poznat izviđač iz Zenice, iz prijeratnog doba, a sada osnivač Kluba ekstremnih sportova “Scorpio” i vlasnik popularnog Sportskog edukacionog ekološkog centra na Smetovima – Zenica.











... ZENIČKI KLUB EKSTREMNIH SPORTOVA "Scorpio" provodi ljetnih dana niz atraktivnih i korisnih aktivnosti. Bili su tako sa izviđačima u kanjonu Rakitnice. Na Boračkom jezeru je održana izviđačka kadrovska škola u organizaciji Saveza izviđača Zenice, u sklopu koje je Scorpio realizirao dio obuke koji je sadržao posjetu kanjonu Rakitnice, gdje je izvedeno spuštanje niz uže (tzv. abzejl) sa cjelokupnim poligonom spretnosti i aktivnostima na vodi, kao što su spust u čamac, forsiranje Rakitnice čamcem, zip-line preko kanjona Rakitnice, itd. Ovom jednodnevnom programu prethodile su pripreme od dva dana u samom kampu izviđača, uz učešće 50 polaznika izviđačke kadrovske škole.
Ovo je prvi put u historiji Saveza izviđača BiH da se u zvanični program uvode ovakve aktivnosti i to kao ogledne, a trebalo bi da u budućnosti budu zastupljene u svim nivoima, s obzirom na to da je to prirodan slijed izviđačkih aktivnosti. Ove kreativne aktivnosti mogu biti jako korisne u stvarnim slučajevima spašavanja, forsiranja, traženja, evakuacija i svih drugih situacija gdje se primjenjuju ovakve vještine i znanja, kažu iz ovog kluba. Nakon toga su organizirali svoj tradicionalni kanjoning u Rakitnicu i Mostarsku Bijelu…

(Oslobođenje od 29. 07. 2010., str. 46.)

Ljeto je vrijeme druženja...

Mirjana Mulahusić, Ljiljana Pitić i Gorana Jovanović provele su djetinjstvo i ranu mladost u Odredu izviđača „Slaviša Vajner Čiča“ iz Sarajeva. Život je Miru odveo u Ljubljanu, Ljilju u Rijeku a Gorana i danas čuva svoje Sarajevo da slučajno i ono ne ode za mnogim svojim stanovnicima...

Recimo četrdesetak godina kasnije, Mirjana Škofic, Ljiljana Peršić i Gorana zauvijek Jovanović provele su nezaboravan produženi vikend u Mirinoj kući u Jurandvoru na Krku. Naravno, pričama nikad kraja, tabirili su se logorovanje po logorovanje, zimovanje po zimovanje, akcija po akcija... Smijale smo se kad smo ustanovile da svaka ima različita sjećanja na iste događaje. Što ti je ljudski mozak! I godine...

Još jedna zanimljivost: sticajem okolnosti Ljilja i Mira su se sretale u ovih četrdesetak godina, Ljilja i Gorana su s Miom Kordić i Gogom Ribizlom prošlog ljeta proslavile 50 godina neprekidnog prijateljstva, a Gorana i Mira se nisu vidjele od gimnazijskih dana...

Da izviđačke navike ne blijede lijepo se vidi na slici: Mira je kuhala a Gorana i Ljilja su bile dežurni vod i gulile krompire! Kao u stara, dobra vremena...

Na rastanku smo si obećale da nećemo opet čekati toliko dugo da se družimo jer se pokazalo (kako smo se i nadale prije susreta) da, kao u pjesmi, „godine nisu važne“ – ali ih je sve manje pred nama i ne treba propustiti ni jednu priliku za susret i druženje, što toplo preporučujemo svima koji se vole a žive na raznim tačkama planete Zemlje.





Mira (prva s lijeva, stoji) i Ljilja (u prvom planu) davne 1969. na RTUO u Bosanskom Brodu. Prepoznali ste ih, zar ne?

Gorana Jovanović