IGRAM SE ASOCIJACIJA – MOJA ZIMOVANJA 2.

VLAŠIĆ 1968 – ne, nije greška. Ovo zimovanje iz sto razloga zaslužuje velika slova. Zabilježiću samo ono što Mia i Snježa-Zec već nisu napisale u svojim prilozima za blog o toj legendarnoj avanturi.

Onako zatrpane, posjećivali su nas vojnici sa vlašićkog releja (jedan se zvao Gera i zaljubio se u Goranku) i donosili nam ogromne okrugle kruhove koji su jedino virili iz snježnog tunela kada su momci prilazili domu.

Mećava nas je doprtatila do odredišta, ali svi ostali dani bili su sunčani. Snijeg je napadao do gornje terase doma, tako da smo skakali s terase visoke preko tri metra bez problema u duboki snijeg. Na terasi smo se „gušterali“ i u neposrednoj blizini doma, nije bilo govora o skijanju i sankanju, bojali smo se smetova, ipak.

S nama su bili i izviđači iz Slavonskog Broda.

Ferinović Željko- Feri

Vodnica našeg voda „Ružini pupoljci“ bila je Goranka.

Spremali smo se za maskenbal, zadnje veče, kad je u dom iznenada banula Gorska služba spasavanja, plus naš drug Eko u funkciji novinara. Došli da vide ima li preživjelih i da nas „spase“, a mi živi, zdravi i čili spremamo maskenbal! Htjeli su da odmah idemo u Sarajevo, napravili cijelu frku, ali mi smo tonama suza izmolili da ostanemo još tu noć i da sutra idemo, kako je bilo i planirano!

Otkuda Gorska služba i cijela frka? Tada nije bilo mobitela, ali je postojao način da se razglednicom uzbihuzure duhovi u Sarajevu. Poštu smo slali preko naših vojnika s releja. Tako je Biljana Čišić napisala alarmantnu razglednicu o našoj avanturi penjanja na Vlašić, a njen tata „budža“ nadigao je Sarajevo da se djeca spase! Čudim se da tada moj tata, kao starješina, nije zaglavio u zatvoru!

I poče „spasavanje“. Po divnom sunčanom danu dali su nam neke vojne kreme protiv opekotina da namažemo lica, tražili su od nas mrtvu tišinu dok se spuštamo da se ne bi pokrenula lavina (!?), pri tome se naš drug Eko (Ferid Korić), koji je došao u funkciji novinara, spuštao niz Vlašić na manjerki! Posmatrajući okolinu, tada sam prvi put shvatila da su neki pjesnici u pravu kada su tvrdili da su planine – plave! Uz neku igru svjetla oko nas je sve bilo plavo-bijelo!

U Travniku pravi skandalozni doček. Vojska, novinari... Mi kao s Marsa – šta se događa? Uveli su nas u neku salu i dali nam da jedemo neki vojni obrok (sjećam se ogromnog mesnog nareska). Bolje da nisu! Svi do jednog smo dobili proljev! A Sarajevo nije blizu autobusom, još po snijegu! Autobus je toliko smrdio da je Gojko bacao „tajnim“ pušačima cigarete i vikao: „Sad pušite, istjerajte dimom ovaj smrad!“ Goranka je najgore prošla, ali, iz respekta prema dami, nećemo o detaljima!

I svi su se nekako dovukli do kućnih WC-prostorija u Sarajevu, a mi Jovanovići opet smo nadrapali: bilo nas je četvoro na jedan WC!

(Slika s Pala 1969: „Mi planinke srca vesela...“ Caca, Gorana i Mia)

Pale 1969 – Nakon vlašićke avanture čika-Gojku, to jest mom tati, više nije palo na pamet da vodi odred na zimovanje dalje od Pala. A i zašto bi? Lijep dom, divni tereni za skijanje, sanjkanje, šetnju, a svima nama „domaće“ mjesto jer smo tokom godine tamo odlazili na izlete, takmičenja... Naša generacija već je na Vlašić dovela mnogo novih „faca“ iz Druge gimnazije koji su se, za tadašnje pojmove kasno, uključili u izviđače (prije ove generacije to se desilo samo s legendarnim „Ljubičicama“) jer je glavna baza bila osnovna škola „Slaviša Vajner Čiča“ i druge osnovne škole. S novim facama došle su i nove ljubavi... Najpopularniji su bili Neno Đurkin i jedan Željko u žutom džemperu, Snježa Zec će se sjetiti i njegovog prezimena, bio je u „Leptirčićima“. Ja sam na tom zimovanju imala pljuskavice i zaradila nadimak „Pljuska“, koji je, srećom, potrajao samo tih desetak dana...

Sjećam se i plesne grupe zvane GOMICAZA (od nasih imena Gorana, Mia, Caca i Zdravka) i naših šetnji Palama (već smo bili prestari za sankanje a skijanja se nešto i ne sjećam na našim zimovanjima), s kojih su se, srećom po blog, sačuvale i slike...

(Slika s Pala 1970: gornji red: Gorana, Zoka Aleksić, Zdravka Puhalac, Suzana Hasanbašić, Ljiljana Šljivar (beogradski vod „Gazele“), teta Zvjezdana, Mikica Hasanbašić, Brankica Prica i Vesna Birovljev (vodnik „Gazela“). Čuče: Vlado Kačmarčik, Mia Kordić i Vesna Božanić)

Pale 1970. – Zimovanje bez čika-Gojka. Starješina teta Zvjezdana, načelnica Goranka Mirić. Ovog puta u domu koji još nije bio obnovljen, lijevo od ulaza u izviđački kompleks. Ledeno kupatilo, ledene sobe (kao, grijalo se nešto), sve planinke u jednoj dugačkoj sobi, na zidovima iznad kreveta lijepile imena svojih simpatija od keks-slova... Gro zimovanja čini naša generacija gimnazijalaca (polugodište trećeg razreda). Teta Zvjezdana uhvatila Marku, Mecu, Baću, Ceru, Vladu Kačmarčika i ko zna koga još da kartaju, digla se nečuvena dževa a njima ništa nije jasno... Goranka vazda uz bubnjaru u trpezariji, s novim cvikama na nosu za čitanje, sprema ispite... Za promjenu malo Brankica muti sa Coberom... I opet se ne mogu zakleti koje su pojedinosti bile 69-te a koje 70-te. Upomoć, generacijo! Mislim da su Mia i Zdravka Puhalac 69-te imale dugu kosu (GOMICAZA-kvartet je imao pluton-kikice) a 1970-te obje kratku. Miina maska "madam Rajka" nešto najbolje ikad viđeno na našim zimovanjima, kao da je bila u novom domu? A u novom domu bili 1969-te, a Mia kao "madam Rajka" imala kratku kosu? Mjesecima pokušavam razvrstati ove stvari ali nikako! Objavljujem ovako pa šta bude! Javite se svi koji se sjećate bolje od mene! I – kraj asocijacija! Zimovanje na Palama 1970. bilo je moje posljednje zimovanje. Poslije njega bila je još smotra na Bledu, ali o tome sam već pisala.

Gorana Jovanović