PEVAĆU IZVIĐAČKE PESME SA 300 IZVIĐAČA

Da ne dobijem i ja žuti karton, evo da se ''izvadim''.
Prvo da pomognem mom drugu iz ''Boriše'', Emiru. Onaj broj 44 izgleda strašno kada ga neko drugi napiše. Dobro se ičega sećamo. Svaka ti čast! Da nema ovih pečata, dnevnika, slika, dobar deo naše mladosti otišao bi u zaborav, bespovratno. Ovaj izlet si tako detaljno opisao, a ja dodajem samo još ovaj pečat. Neka se nađe.








A sada opravdanje. U subotu imam jednu pravu izviđačku akciju, takmičenje, ''IZVIĐAČI PEVAJU''. Kao stari izviđač, dobila sam zadatak da sašijem marame namenjene ovom raspevanom druženju. Bila sam i prošle godine. Mladi izviđači pevaju pesme koje smo i mi pevali, a i mnogo novih. Kada se spusti zavesa na ovom takmičenju, imaću dovoljno materijala za novu rubriku na našem blogu. Verujem da će vam se svideti i da ćete mi se pridružiti.




Ovo su prošlogodišnji pobednici.

Pozdrav, Zlatica

ŽUTI KARTON SA ZAKAŠNJENJEM OD 44 GODINE

Kako to dobro primijeti Dado, naš dragi osnivač Vesko, koga od milja zovemo Gazda, Shef, Boss (a on se ljuti), ima ozbiljne namjere da podijeli žute kartone neaktivnim blogistima. Da bih preduprijedio situaciju – prepoznatljiv izraz iz sistema iz ONO i DSZ – odlučih da nešto napišem, iako, kao i Dado, imam problem hladnog i sumorno-depresivnog švedskog januara.
Ako je Vesko zaboravio, ja se ipak još sjećam jednog izleta na kojem je on otkriven kao dobar folirant.
Naime, negdje polovinom septembra 1965. u "Boriši" smo organizovali izlet na Perun. Ne mogu se tačno sjetiti svih učesnika, ali, koliko me pamćenje drži, na izlet su išli čika Lazo – starješina "Boriše", teta Tonkica Dugonjić, Vesko, Biljana, Dindi, Buca, Rešo, Melita,Vesna, Boba, Fahro, ja i još nekoliko drugih izviđača čijih se imena ne mogu sjetiti. Vođa puta bio je Jozo Sajević iz PD "Bjelašnice".

Išli smo u subotu ujutro šinobusom Sarajevo – Vareš Majdan. Onda smo se penjali sat i po do planinarskog doma Karasan na Perunu. Dan je bio divan. Toplo septembarsko sunce omogućilo nam je da uživamo u vangogovskim žuto-zelenim-crvenim bojama hrastove i bukove šume koja nas je čitavim putem okruživala.

Naveče u domu, u toploj atmosferi sa drugim gostima doma, napravili smo pravi dernek – uz puno pjesme, plesa i dobrih viceva.
Sutradan ujutro smo se – za one koji žive na sjevernoj hemisferi malo patnje – po opet prekrasnom i sunčanom danu spustili do planinarskog doma "Bobovac", gdje smo popili čaj i nastavili put za stari grad Bobovac.

Tu smo nekoliko sati uživali u prekrasnom krajoliku koji čine planinski vijenci oko Sarajeva. U popodnevnim satima smo se pješke uputili do željezničke stanice Ćatići, gdje smo se ukrcali na voz za Sarajevo.
E, sada dolazi glavni dio priče.
U vozu, kako je to obično bivalo, uhvatili smo se igranja karata – remija. Biljana, Boba i ja tražili smo četvrtog. Kako nije bilo baš zagrijanih kandidata za igru, nekako stidljivo i bojažljivo javio se Vesko. Naravno, niko od nas nije znao, a niti sumnjao, da Vesko pojma nema o igranju remija. On sam nije ništa rekao niti najavio takvu mogućnost. Jednostavno, prihvatio se igre kao dobar poznavalac. Poslije izvjesnog vremena otkrili smo da u njegovoj igri nešto nije u redu, posebno kada je bacio džokera. Mi smo jednoglasno uzviknuli: "Pa što radiš, čovječe, ti nisi normalan kada bacaš džokera". On je tada iskreno priznao da pojma nema o remiju i da je čitavo vrijeme folirao. Bili smo ljuti, ali mu nismo zamjerili. Naravno, uz našu solidarnost i edukativni rad, Vesko je do Sarajeva naučio osnovna pravila igre, koja je, koliko se sjećam, kasnije dosta uspješno koristio.
Zato, Vesko, dajem ti žuti karton za foliranje svojih drugova, istina sa zakašnjenjem od 44 godine, po sistemu "mogu ti oprostiti, ali ne mogu zaboraviti".
A ti, «Gazda», svoj žuti karton ostavi u džepu, pa makar ga morao držati naredne 44 godine. Vjerujem da bi i ti i ja bili jako, jako iznenađeni da se u 106. godini uopšte nečega sjećamo, a kamoli žutih kartona iz januara 2009. godine.

Emir Omanović

IZ ISTORIJE IZVIĐAČKE ORGANIZACIJE

U ovom periodu, kada su prošla sva slavlja, kada su možda i neki izviđači na zimovanju, nastao je jedan predah i na blogu. Valjda su i naši prijatelji malo zatajili, a možda prebiraju po svojim sjećanjima. Kao velika podrška našem blogu i ovog puta je čudesni čuvar/sakupljač dragocjenog blaga, naš saradnik Goran Rubil iz Doboja.

Ovog puta poslao nam je prilog iz "Izviđačkog vjesnika" kada je objavljen tekst (ne znamo ime autora a ni tačan datum) o 35 godina naše organizacije.

Hvala ti, Gorane!

Redakcija bloga

U Novu godinu sa starim uspomenama

Jučer dobijem žuti karton od Gazde i shvatim da sam stvarno pretjerao sa odmorom i proslavom sada već ne tako nove Nove 2009. Šta da se radi, sjednem za ovu magičnu spravu i pokušavam da osmislim nešto suvislo što bi moglo interesovati izviđačku populaciju, za koju, osim časnih izuzetaka, mogu reći isto što sam rekao i za sebe. Zima, snijeg, izazvali su hibernaciju i duboki san učesnika ovog bloga. Kako je kod vas u Evropi ne znam, ali kod nas u Kanadi da poludiš. Samo pada i zatrpava. Tako je i toliko da sam prestao piti mlijeko. Kada vidim bijelu boju, naježim se. I tako, sjedeći u tom zimskom ambijentu, čitam kako mi se gazda Vesko žali da mora u London po cičoj zimi od –2°C. Prvo pomislim da je greška i tražim brojku koja nedostaje uz broj 2, a kada shvatim da je to nepogoda –2°, kažem naglas: "E, moj Vesko, mi ovdje u ovoj 'obećanoj' zemlji na –2° idemo na plažu".

Da bih ugrijao smrznuto srce, počnem da razmišljam o prošlim vremenima, kako Bećko reče pedesetak godina unazad. Toliko je već davno da i nisam siguran da mi se to desilo. Opet je u pitanju klub brđana "Bratstvo". Da li je bio najbolji klub ili ne – ne znam, ali sam siguran da je za mene i moje prijatelje brđane bio. Davna 1963, naš starješina Gojko dogovorio sa "Bosnalijekom" da skupljamo po kućama stare zalihe neiskorištenih lijekova. Za protuuslugu smo dobili nove šatore i uniforme. Uz mnogo zgoda, nezgoda i smijeha, akcija je uspješno okončana. Klub, opremljen k'o seoska mlada, zaputio se krajem juna u Grguriće kod Slanog.


Zadatak – držanje kampa za odrede izviđača iz bivše nam domovine. Sjećam se da smo bili domaćini odredu izviđača sa Ilidže, izviđačima iz Gnjilana na Kosovu. Ostalih se ne sjećam. Uglavnom, na moru se bilo od 28. juna do 3. septembra 1963. Možete misliti našeg ponosa i zavidnih pogleda naših poznanika kada smo se pojavili u Sarajevu crni k'o telefoni. Tada se desilo prvi i jedini put u mom životu da sam sa mora pobjegao glavom bez obzira. More je more, ali što je bilo dosta – bilo je.
S nadom da ćemo i u 2009. dobro sarađivati, pozdravljam vas

Dado Hegenberger

GDJE SU, ŠTA RADE? Družimo se i mi!

Naš dobri saradnik Alija Preljević slao nam je u više navrata priloge sa fotografijama sarajevskih izviđača kako se druže u lijepoj atmosferi. Vidjeli smo nama drage likove iz odreda PGI, SVČ i MC. A onda neko reče, što i mi ne napišemo nešto kako se mi družimo ovdje u Londonu. I družimo se! Doduše, naši susreti nisu kao vaši kada se vidite ili čujete na Titovoj pa samo kažete: ”Večeras smo... tu i tu”. Pa ipak, zahvaljujući arhitekti (a ko će drugi to osmisliti) Branku Danonu, bar jednom mjesečno se srećemo u prostorijama društva “La Benevolencija”, koje se nalazi u dijelu Londona koji se zove Hendon. Doći do njih nije baš jednostavno. Zamislite samo da neko od vas kaže: ”Hajd’mo na kafu ili piće u Mostar da se vidimo sa dragim prijateljima”. Ali nije teško podnijeti ni taj sat vremena brzim prevozima (neko hvata voz, neko podzemnu željeznicu a neko autobuse) da bismo se sreli sa sarajevskim drugarima. Te večeri su osmišljene tako da ponekada imamo za goste umjetnike sa naših prostora, ponekada neko muzičko veče, nekada neku video prezentaciju...
Treba napomenuti da i na tim susretima svoj doprinos daju i izviđači Sarajeva koji ovdje žive.

---------------------------Sveto Gačinović startuje

Prošle srijede smo se po strašnoj zimi (zamislite, –2° C) sastali da bismo vidjeli video prezentaciju Svete Gačinovića, gdje nam je pokazivao stotine fotosa sa svog putovanja po Indiji.


Možda nas ovog puta nije bilo mnogo, ali kamera je zabilježila prisustvo Mije Kordić, Svete Gačinovića, Darije Stojnić (znaju je kao Dadić), Branke Danon i nas dvoje. Treba li napomenuti iz kojeg smo odreda bili članovi? Sigurno ne! I ovdje smo zajedno, kao i na obaveznom „drugom poluvremenu” u nekom obližnjem pabu.
Ali o tome nekom drugom prilikom. Spominjali smo vas, možda se nekom i štucalo.

Minkica i Vesko

KOLIKO JE VODE PROTEKLO OD TIH NAŠIH DOŽIVLJAJA – Bećko Gribajčević

KOLIKO JE VODE PROTEKLO OD TIH NAŠIH DOŽIVLJAJA

Konačno, evo šaljem prvi odlomak iz ranije pomenutog rukopisa u formi dnevnika koji datira od 1956. do 1961. godine. Ponovo čitam dnevnik koji osobno doživljavam kao sjećanja koja mi se iznova vraćaju. Rukopis je pretežno autobiografski, premda u njemu ima nekih elemenata iz života ljudi koji su mi bili jako bliski. U svakom od tih portreta progovara vesela, razdragana reakcija mladosti. Čitajući, obavezao sam se da moram dobro preispitati zapisana sjećanja da bih izdvojio nešto što bi bilo vrijedno pomena na blogu.
Smatram neophodnim da naglasim da su stilske figure kojima izražavam opise mojih doživljaja primjerene mome dobu i uzrastu, a to je bilo prije 50 godina. Otprilike, prošlo je toliko. Znači prije pola stoljeća.
Obično kažemo: „Koliko je vode proteklo od tih naših doživljaja ?“

NAŠ PRVI BIVAK

Dvadesetog juna poželjeh sretan put šarenoj gomili mojih drugova i uzeh, za moj sretan ostanak, od svakoga po jedan nikotin, imali su ga dosta, jer, kažu, u inostranstvu ga cijene, a tako se može doći i do deviza. Ti „bezveznjaci“, koje usput obožavam i sa kojima sam osam jeseni, zima i proljeća derao pantalone na klupama dekorisanim „golovima“ za pucomet, eto ti „bezveznjaci“ putuju u zemlju nijemih karijatida i jeftinih engleskih vindjakni. Garava lokomotiva ih odvuče prema Grčkoj, a ja krenuh na korzo. U džepu sam imao Objavu, obrazac koji sam usput kupio na stanici, trebalo ga je ispuniti, jer ujutro krećemo na Boračko jezero. Vodim izviđače i planinke mog odreda na sedmodnevni bivak.

Na Objavi je ispunjeno 17 rubrika iznad kojih piše ime i prezime , ali se tih 17 „imena i prezimena“, sada pred polazak, uopšte ne vide ispod opreme, brda opreme: devet šatora i njihove konstrukcije, šerpa, kazan, kutljača, šatorska krila, fenjeri, sjekirice, ašovčići, namirnice i, povrh svega, lična oprema. Dva kupea su puna... Fotoreporter „Oslobođenja“ okida dva-tri puta svojim blicem.

Fotografija iz sarajevskog "Oslobođenja"

Krenuli smo. U Konjicu su nas dočekali: kiša, konjički izviđači i autobus. Proklinjem nebo zbog njegove slabe petlje, baš je nad nama moralo promokriti. Priznajem, zabrinuo sam se; treba podići logor, napraviti ležaje, a nema još dugo do mraka, i još kiša.
Autobus stenje uz serpentine. Na vrhu smo. Vidi se jezero, zeleno, duboko dole, a kiša i dalje bubonja po staklima autobusa.
Stigli smo. Sad smo i mi i oprema na kiši. Prebacujemo se na komadić zemlje koji mi se učinio najsuhlji. Sada se cijedi samo pokoja kaplja kiše. Užurbano zabadamo kočiće u tvrdo tlo i, sa sumrakom, logor je podignut. Između tri oveća kamena palaca plamen i puši se lonac čaja. Ni kamenje koje probada kroz ležaje ne smeta nam da odmah zaspimo. Umorni smo, nema ni straže. Sljedeća dva dana nismo ni nosa pomaljali iz šatora, ljevalo je iz oblaka kao kad spužvu iscjeđuješ. Ipak, dežurni su uspijevali da nešto svare na vatri koja je pištala, ukliještena između ona tri kamena.
Uspavljivala nas je i budila kiša. Preko cijelog dana slušali smo koncert koji su nam priredile kišne kapi, neobuzdano bubnjajući o zategnuto platno šatora. Trećeg jutra vidjeli smo sunce i ono se je otada redovno pojavljivalo svakog jutra. Tih dana prilagodili smo se životu u vodi, izlazili smo iz jezera samo radi „dopune goriva“. Navečer, uz vatru, nadjačavali smo kreketanje žaba, kreketanjem jedne gitare i dvadesetak glasova (u komšiluku su bivakovali izviđači „Mlade Bosne“).
Osman, naš glavni kuhar, bio je pravi mađioničar; skuhao je kompot od 17 trešanja, tako da je u porciji svakog od nas plivala po jedna takva voćka, onda je ispekao kolač koji je bio više ugljenisan nego komad ćumura „Kreka“.
Spavao sam na ¼ šatora, ostale ¾ zauzeo je Milenko, „odredsko burence“ od 12 godina i 80 kg, a broj cipela mu je 45. Izdržao sam samo tri noći, dok je padala kiša, u tom šatoru i onda sam emigrirao na ćebe pored vatre. Milenku je njegov otac, ljekar, rekao „Čuvaj, sine, bubrege“, i on je, taj Milenko, po cijelu noć opipavao mjesto gdje je pretpostavljao da se, po prilici, nalaze bubrezi. Uspostavljao je dijagnozu: „Sad radi samo ovaj lijevi bubreg, sad ne radi ni lijevi ni desni, sad opet radi samo ovaj desni“. Tako naizmjenice, a usput je glasno sanjao o jorganu, jer bilo mu je hladno noću, o bakinoj špajzi punoj tegli sa slatkom. Ja sam i u „emigraciji“ čuo njegove jadikovke: „bubreg..., jorgan..., špajza ...!“
Završio se i zadnji dan bivaka. Trebalo je krenuti sutradan prije sunca, jer smo morali pješačiti do Konjica, a trebalo je uzgurati kraticom, povelikom i strmom kao krivi toranj u Pizi.
Zamolio sam upravnika hotela „Borašnica“ da nam njihov „džip“ preveze opremu. Pristao je i bilo je lakše preći onih 20 kilometara do Konjica. Putem nas je malo kiša kvasila. Četiri kilograma hljeba, jedino što nam je ostalo od provijanta, podijelili smo na nas sedamnaest i gutali zajedno sa crnim dudovima koje smo usput natresli.
U vozu je bilo gužve. U Sarajevo smo stigli kasno navečer.

* Bilo je to mjeseca juna 1958. godine.

Bećko

IZ ISTORIJE IZVIĐAČKE ORGANIZACIJE

Evo još jedne prilike da se podsjetimo na smotre Saveza izviđača Jugoslavije. Vjerujemo da će ovi dokumenti, davno objavljeni u "Izviđačkom vjesniku", a koje je sačuvao i poslao nam Goran Rubil iz Doboja, podstaknuti mnoge da nam se jave sa svojim prilozima.

JAVIO SE I NAŠ TROKO

Juhu! Ja se zovem Troko, to mi je izviđačko ime. Sretan sam što postoji ovaj blog i što ste iščeprkali uspomene iz svojih glava. Istina je da navratim ponekad, ne pretjerano često, vjerujte, nemam baš mnogo vremena, a i ono što prividno imam nije više moje vlasništvo. Čudno je to u mom poslu; potrošiš gotovo cijeli život da postaneš popularan i svima znan (to omogućava veći broj angažovanja i veće honorare), a onda, kada dođeš u neke zrelije godine, pokušavaš pobjeći od javnosti i zavući se negdje sa svojim uspomenama. Još uvijek mi treba više od sat vremena da od Vječne vatre dođem do čaršije, iako veliki broj onih koje znam više nećete sresti u Sarajevu, a neke ni prije onog svijeta.

Mislim da je ova slika sa Fruške Gore ( kod manastira Hopovo), lijevo stoji Mirsad Zorabdić-Mimi, desno Mladen Jeličić-Troko, a čuči Damir Kulenović-Dašo, sve članovi odreda "MILJENKO CVITKOVIĆ".

Sad amandman na Goranin post o Buljaricama 1961; nisam bio u kazni zbog tuče, nego zbog spravljanja smrdljivog koktela koji sam stavio u Viktorov (Rus) šator, zbog ljubomore. Naime, silno mi se sviđala Edina, a Rus se stalno motao oko nje, čak je ulazila u njegov šator i tamo se smijala (možete misliti kako mi je bilo). Ja sam u konzervu od paštete stavio neke školjke, malog morskog ježa, jednog račića i malo morske vode. Ovaj čarobni koktel nije bio namijenjen prehrani, nego se do te mjere usmrdio da je taj smrad bio za ne izdržati. Prosuo sam smrdljivu smjesu po šatoru i tlu, bilo je bez tragova, a smrdilo je da se nije moglo ostati u šatoru. Nakon mog priznanja i primjerene kazne, napustio me je interes za eksperimentalnu hemiju.
Moja sestra Jadranka – Maca, također planinka, živi u San Diegu i postala je baka, a uskoro će biti bogatija za još dva unučeta. Ja sam više u Pisi nego u Sarajevu, ovdje mi se liječi kćer, dobila je bubreg, sada čekamo na transplantaciju pankreasa.
Pozdrav svima koji su se makar očešali o izviđačku organizaciju – to su bila vremena ! Poseban naramak poljubaca teti Zvjezdani, još se sjećam njenog prelijepog osmijeha.

Cmok-trok, Troko

DA I JA DODAM – Nebojša Dukić

Baš si ovo lijepo napisala, Cico, da mi je bilo milina čitati. Ipak moram malo da ispravim neke navode, a kao prvo da kažem da ni jedan izviđač ne bi bio u stanju da da kordinate Grbavice jer je ona poznata i na stranim fakultetima i primjer je kako ne treba da se gradi neko naselje. Odrastao sam na Grbavici, ali nikada nisam znao gdje je koji broj Lenjinove jer su brojevi bili nepravilno raspoređeni iz razloga što je ulica pravila krug. Što se tiče tačne lokacije kluba, i tu si pogriješila, jer je klub bio na broju 105, tačno iznad moga stana (znate da sam stanovao na 5-tom a Feketije na 4-tom spratu). U mome stanu je bilo dosta bučno i čulo se lupanje iz kluba, ali moji roditelji su uvijek govorili da je bolje da smo tu, pa i ako lupa, već da smo na ulici. Drugo, možda bi oni i dan-danas bildali da nisu htjeli da nam oduzmu prostorije. Tada smo se obratili Odredu „B. Kovačević”, tačnije članovima kluba "Mladost", i kolektivno prešli u Odred i tako spasili prostorije. Prije toga smo samo Stevica i ja bili članovi odreda. Jedno vrijeme su postojala dva kluba brdjana, "Mladost" i "Yeti" ("Faraoni"). Onda je došlo do jedne velike čistke u oba kluba i napravljen je jedan, i zadržan je naziv "Mladost". Bio je to možda najbolji klub brđana ikada. Klub je odlično vodio Dragan Bulajić, koji je bio predsjednik kluba. Ja sam ostao u njemu do raspada i smjene generacija u "Boriši". Mladostovci su se povukli, ostali su jedno vreme čika Ratko Todović, Drago Vuković i Vlado Tkač, ali su i oni prestali da rade u odredu i ostao sam sam iz te generacije. Došli su novi izviđači , koji su uglavnom bili koncentrisani u neboderima u Lenjinovoj 8, 8A, 10 i 10A (čini mi se da su to brojevi), i to braća Braco i Satko Fazlinović, Tana, Mica, Brko, Gico, Ivek i Kole i mnogi mladi izviđači; odred smo uspješno obnovili i vodili godinama.

Uf, ovo je malo previše za komentar, a slike još nisam skenirao da stavim post, a mnogi znaju da sam iz SH imao dva samo zato što je profesorica mrzila da ispravlja kečeve pa nam je davala dvojke svima.

Zasad toliko,

Duka

EJ, GRBAVICE…

Sarajevo, Grbavica I, krug koji zatvaraju Zagrebačka i Lenjinova ulica...
Da li mi neko, od vas grbavičke raje, bivših izviđača, može reći tačnu geografsku širinu i dužinu Grbavice, tačnu u stepen, minut i sekund. Može li mi to reći neko od bivših asova orijentacionih takmičenja, vještih sa topografskom kartom i busolom??? Da li je nekome uopšte palo na pamet da sve to svede na brojke?
Naravno da nije, ali zato svako ima koordinate naše Grbavice nepogrešivo upisane u sjećanju i negdje duboko u grudima. Da, baš onako kako se pamti i voli ona jedina kota na planeti, tačka ishodišta koju zovemo DOM.

Kako pamtim svoj dom?

U rano ljeto 1966. ili 1967. godine, razvuklo se vrelo, prašnjavo popodne između četiri paviljona, tri nebodera, Sedmice i Osmice, od obale skoro presahle Miljacke iza fabrike „Obnova“ i škole „Boriša Kovačević“ do šljivika ispod Vraca, od strugare „Lipa“ do Jovinog granapa... Tih godina, to su bile jedine zgrade na Grbavici.

Grad ne čine kuće i ulice. Grad čine RAJA. Tako je svaki kraj u našem gradu imao svoju raju, koja su se uvijek dijelila na veliku i malu raju. Moja braća Vlado i Stevica su spadali u veliku raju. Tu su još bili Braco i Ljerka Dragošević, Kole i Ljerka Šintić, braća Dukići (zvani Duka I i Duka II), Tomo i Ljilja Nevrt, Braco Keser, Gordana i Dragica Ožegović, braća Zdravko i Miro Feketija sa sestrom Maricom, Adela, Vesko, i Vesna Knežević... Koga sam zaboravila, neka mi oprosti.


"Mamac je bačen!" (S lijeva na desno: Stevica, Vlado, Braco, (?) i Vesko)


Mala raja, u koju sam spadala, nisu mi bila interesantna kao velika. Uvijek sam se „šlepala“ uz svoju braću, upijala „fazone“ i priče velike raje, a kad me oni najure, vraćala se svojima sva važna, kao, ja znam nešto što oni ne znaju.

Taj ljetni dan mi je ostao u pamćenju po tome što je u kući vladala užurbanost. Vlado i Stevica su govorili u pola glasa, žustro gestikulirali rukama, a ja pokušavala da uhvatim pokoju riječ. Kolikogod da sam pružala uho, uspjela sam da ulovim samo pokoju riječ: „Klub... izviđači... On je tamo odavno... predveče...“

Shvatila sam da će se u veš-kuhinji, na posljednjem spratu u našem ulazu Lenjinove 103, nešto dešavati. U toj veš-kuhinji, koju niko nije koristio, velika raja su se sastajala, isprva momci da bi razvijali mišiće dizanjem tegova. Kada su povjerovali da su se dovoljno razvili, počeli su da donose gramofon i ploče, kako bi privukli djevojke. Veš-kuhinja, koju su nazivali „Klub“, postala je veoma popularno mjesto za izlaske. Prvo zato što je ulaz bio džaba, što je bilo blizu, i što su se sva raja poznavala. Slušali su se „The Beatles“, „Manfred Man“, Cliff Richard & “Shadows“, Thom Jones, Engelbert Humperdinck... Plesalo se uz „Yesterday“, „Girl“ i „Ha,ha, Said The Clown“... Mi, mala raja, nismo imali pristup, ali smo se snalazili. Izlazili smo na ogromnu terasu i virili kroz male, mutne prozore u „Klub“. Onda smo komentarisali : „ ...ono dvoje pleše stiskavac... Braci kratke pantalone k’o da mu je poplava u kući... Vidi, Ljilja se tapirala, glava joj k’o Cocin bubanj...“. I sve tako dok ne bismo počeli preglasno da se smijemo, pa nas veliki ne najure... A onda stampedo niz stepenice...
Sačekala sam da se Vlado i Stevica počešljaju (što je značilo da razbaruše malo dužu kosu u stilu Paul Mc Cartney-a) i da se popnu u „Klub“. Neopaženo sam se došunjala do onog zamazanog prozora i virila.

„Klub“ je bio pun kao šibica, ali nije se plesalo. Svi su gledali i slušali crnomanjastog visokog, zgodnog momka, koji dotada nije dolazio u „Klub“. Bio je to Vesko Vesković, stariji izviđač iz kluba „Mladost“. Uspio je da, skupa sa Brankom Ripom, pomalo neorganizovanoj velikoj raji ukaže da druženje u izviđačima može biti bolje osmišljeno. Opisivao im je neponovljiv osjećaj kruga oko logorske vatre, druženja na izletima i logorovanjima, akcijama... Kasnije mi je priznao da su ga zvali «Ciceron». Govorio im je da se može naučiti mnogo toga: kako da se voli i čuva priroda, kako se snalazi i orijentiše u prirodi, kako se čitaju putni znakovi, topografska karta i mnogo toga.

Ispostavilo se da su se tog predvečerja sva velika raja učlanila u Savez izviđača BiH, tačnije u odred izviđača «Boriša Kovačević». Do tada neorganizovani „Klub“, dobio je naziv „Faraoni“ (kome li pade na pamet??!), a kasnije „Yeti“.

Novi mladi klub brđana „Yeti“ (s lijeva na desno: Miro, Stevica, Duka II, Marica, Vesko, Vlado, iznad Vlade (?), Zvonko, Stanka, Iskra, Sejo, Zaka i Ljilja)

Svako je uspio da dovede po nekog novog člana, svog rođaka ili druga ili drugaricu iz razreda. Klub izviđača je postajao sve brojniji. Došli su Zorica i Zoran Novković i njihova mlađa rođaka Brankica Tomazović, Ružica i Rade Gestler-Gera, Srđan Perović-Srkut (poznat po tome što je ličio na „Dr. Kildera“ i što je mogao da uništi ogromne količine hrane, a da se ne udeblja ni gram. Zezali su ga da “njegova pantljičara ima gliste“. Džaba im zezanje kad su njega gotivile sve ženske!). Stevica je doveo svog druga iz razreda Musaiba Muhidinovića-Samija, momka sanjalačkih očiju i čelične volje, koja se, ponekad, graničila sa tvrdoglavošću. Eh, Sami, Sami... kad se samo sjetim kako je na logorovanju, na Boračkom jezeru 1968. godine, iscijepao ogroman čvornovati panj, na sitne treščice, a samo zato što je neko rekao da to nije moguće izvesti. Tog ljeta je, iz inata, dubio na glavi čitav sat. Bez obzira na opisane osobine, Samijevo srce je bilo... kao njegove oči, nježno i osjećajno. Znam da me je na Sutjesci, uplakanu, tješio čitav sat. Isto onoliko dugo, koliko je na Borcima dubio na glavi!!!
Sjećam se i Srđana II, Srđana Markovića-Majamuna. Nadimak je dobio kada je uspio da izbjegne „Fiću“ koji bi ga oborio da Srđan nije bio priseban i skočio na haubu, pa na krov, a onda se, elegantno, dočekao na noge! To su ispričali njegovoj mami, profesorici istorije iz III gimnazije, Sofiji Marković, kada je uvrijeđeno upitala: “ Zašto vi moje dete zovete 'Majamun'??“

Sjećam se i Seje Sefića, stalno nasmijanog, rumenog veseljaka- pričalice...

Naravno, ja sam uspjela da se „ušlepam“ braći i u izviđačima, s tim da su se pravila morala poštovati: velika raja su bili brđani i brđanke, a mi mali poletarci i pčelice, kasnije izviđači i planinke. Ali barem smo svi zajedno bili u istom odredu OI „Boriša Kovačević“ Sarjevo. Načelnik odreda tada bio je Branko Rip, a čika Ratko Todović starješina odreda.

Bilo je to vrijeme divnog druženja uz logorsku vatru, vrijeme kada smo sticali prijateljstva za cijeli život, vrijeme kada smo se smijali bez nekog naročitog razloga. Rađale su se simpatije i ljubavi. Sjećam se parova, zgodnih momaka i lepršavih djevojaka: Minkica i Vesko, Rahela i Branko, Snježana i Želimir, Vlado i Brankica. Neki od njih su i danas zajedno, imaju veliku djecu, a uskoro i... poletarce i pčelice!!!

Kad bih mogla da vratim vrijeme, vratila bih se na Boračko jezero, tog ljeta 1968. g...
Tada sam položila izviđačkog kurira, a i sad se smrznem kad se sjetim te noći kad sam pješačila kilometar po mrklom mraku i prenosila napamet naučenu poruku. Sutradan okupljanje oko logorske vatre, svi slavimo, svi položili!!

Milica-Cica kibicuje partiju šaha na Boračkom jezeru



Čitaju se naglas novine „Latrin de kloze“, skečevi, zafrkancija. Te godine sam se prvi put tajno zaljubila u plavookog, plavokosog Miku, Rahelinog brata. Povjerila sam to svojoj cimerki iz šatora Mirsadi, koja se zaklela da nikom neće reći. Mislim da je za 30 minuta čitav odred, a i šire, znao moju tajnu. Mikina mama Jelica, koja je bila u šatoru saniteta, pozvala me i dala mi kocku šećera govoreći mi: “Moram te pripaziti, ti si moja snajkica!!!!“. To okruglo nije bio paradajz, bilo je to moje lice!!!

Nismo se družili samo na logorovanjima i u okviru klubova, vodova i odreda. Izlazili smo zajedno, pravili rođendanske žurke i žurke bez razloga. Jedini i dovoljan razlog je bio matori-otišli-na-put-prazna-gajba. A, u krajnjoj liniji, nisu nam smetali ni oni. Ustvari, podržavali su nas.

Vlado i Stevica su, kad smo se iz stana-kutijice u Lenjinovoj 103 preselili u ogroman stan u Lenjinovoj 33, stalno pravili žurke.
Na dan žurke, opsadno stanje u kući: naša mama Magda satima pravi koktel sendviče, ja slažem na tacne, tata Stevo odjurio do podruma da navuče pića, a Vlado i Stevica... neupotrebljivi. Od rane zore se (prije nego se posvađaju ko će prvi) lickaju u kupatilu, tuširanje, brijanje, friz, a onda slažu face pred ogledalom i biraju koji će „oboriti s nogu tu i tu“.
Predveče dolaze raja, pleše se, smije, glasno priča... Po neki poljubac kradom... Baš su znali da se zabavljaju, velika raja, društvo moje braće!
Sjećam se simpatičnih društvenih igrica, npr. rulet-ples. Ženske uzimaju presavijene ceduljice iz šešira. Na ceduljicama napisana ženska imena likova iz crtanih filmova, stripova i sl. Momci iz drugog šešira uzimaju cedulje sa muškim imenima.

Na fotografiji: Gordana Rip, Đurica Barbarić , Branko Rip, Rahela Papo, u pozadini Vesko i Minkica


Muzika svira, a šef parade, obično Branko Rip, čita: „Neka plešu Paja Patak i Pata Patak“. Sjećam se da je sasvim slučajno (ma ne vjerujem u slučajnosti, nego samo u sudbinu) Paja Patak ispao Vesko, a Pata Minkica, tada najčuveniji par u izviđačima. I danas su zajedno. Skoknućemo jednom do njih, u Ričmond na fuka!

Još je bila jedna simpa igrica: Neparan broj plesača. Jedan momak viška. On mora par krugova da pleše s metlom, prije nego je uvali nekom drugom i uzme njegovu curu. Jednom je Braco Dragošević grlio metlu, kad, uto, upadne moj stari u sobu. Braci bi neprijatno, pa brže bolje diže metlu do plafona, k’o fol, paja plafon od paučine.

Kasnije je sjajno društvo počelo da se osipa... Svi su krenuli svojim putem „za vlašću, zlatom, il’ za hljebom“ (što reče pjesnik), udavali se, ženili, podizali djecu. Viđali smo se katkad na ulici, na pijaci. Pozdravljali se sa toplinom uz neizbježno: “A, sjećaš se kad je Mića Todović...“

Mnogih više nema. Neki ostali na Grbavici, a mnogi se rasuli po svijetu.
Ne viđamo se, pokoji mail, rjeđe pismo – starinsko, papirno.
Sazdani smo od sjećanja i nostalgije. Mislim da svakog od nas kazaljka busole, duboko u srcu, nepogrešivo vodi ka našem ishodištu, ka našoj Grbavici I.

Milica-Cica Čukić

P.S. Poklanjam ovu crticu svima vama, mojim drugarima, drugarima moje braće, raji sa Grbavice.
Oprostite ako nekoga nisam pomenula, možda sam imena zaboravila, ali likove nikad.
Svi ste dio mene, mog odrastanja. Javite se!

EVO ME OPET – VERA STJEPANOVIĆ MRĐA

Nema dana da ne odem na stranice bloga vim.izvidjaci. Tako mi je lijepo odlutati u neka vremena. Stalno pokušavam smisliti kako bih mogla doći do fotografija koje su vezane za izviđački odred "Ivan Senjug Ujak" iz Slavonskog Broda, moga odreda. Nažalost, Ranko nije više među nama, Blaža je negdje u Zagrebu i godinama nismo imale kontakta i tako ja nemam fotografija. Pročitala sam zadnji prilog Stjepka Melera, koji se čudi da se rijetko spominje Tjentište. Ja tu 1968. g. nikada ne mogu zaboraviti i, istini za volju, zbunjuje me da se jednako zvala i smotra 1970. g. "Vječno huči Sutjeska", ili sam ja nešto pobrkala.

Ne znam da li se Zlatan Lučić još sjeća kako smo mi Brođani došli sa šarenom opremom i kako smo kvarili izgled "Čičinih" šatora, poredanih pod špagu.

To je čika-Gojka posebno dirnulo i sve je nekako uklopio, samo nikako nije mogao mali narandžasti šator Ranka Mirosavljevića, koji se iz njega izvlačio kao medvjed Brundo sa velikom glavom i plavom kovrdžavom kosom (a i inače je bio velik). Sa njim je spavao Zoran Krajšić, koji je svojom sitnom pojavom bio sušta suprotnost. Elem, gdje god Ranko postavi svoj šatorčić, čika Gojko obiđe logor pa kaže Zlatanu: "De mu reci da pomakne samo pola metra niže". Zlatan kaže, Ranko sve van, sruši šator, pomakne, namjesti, kad za pola sata: "De mu reci malo, samo malo udesno". Mi smo se smijali Ranku i njegovoj dobroćudnosti kako je to stoički prihvatao, a čika- Gojku je više bilo neugodno. A šator se i dalje nije uklapao.

Z-D-R-A-V-O!

Vera Stjepanović Mrđa

P.S: Molim izviđače i planinke Čičinog odreda a koji su bili na Tjentištu, ako imaju ikakvu sliku, da mi je pošalju. Kako bih bila sretna da ugledam i sebe na njoj. Ista molba važi i za ostale.

IZ BEČA SE JAVLJA STJEPKO MELER…

Stjepko danas, sa suprugom Dubravkom

Od Stjepka, jednog od blizanaca Meler iz našeg odreda “Slaviša Vajner Čiča” dobila sam lijep novogodišnji mail ali bi bilo šteta da dio koji se odnosi na izviđačka sjećanja ne podijelim sa svim blogerima. Nadam se da se Stjepko neće ljutiti, naprotiv, da će to “pogurati” i njegovog brata blizanca Dominka da se i sam oglasi na blogu.

Gorana

“Otkako sam pronašao izviđačku stranicu, mislim da nije ni dan prošao da nisam o tim divnim danima razmišljao i mojoj supruzi opisivao razne događaje iz tih dana.
I kada čitam tu stranicu, vidim da se najviše spominje Vlašić i sve što nas je tada pratilo.

Jako malo je pisano o smotri na Sutjesci 1968, pa Boračkom 1969. ili Bledu 1970.

Ali, i kada bolje razmislim, za Sutjesku me veže samo to da smo Dominko i ja dobili (kupili) prve vreće za spavanje u Bosnasportu preko puta Egipta. (Mislim da se ulica zvala Vase Pelagića. Ide od JNA do Vase Miskina ulice pored hotela Evrope). Koštale su 11400 dinara. Uprkos tim novim vrećama, bilo je hladno spavati, te smo se dodatno pokrivali i dekama. I sjećam se kupanja u Sutjesci. Poslije sam bio na ekskurziji na Tjentištu i nismo mogli ni zagaziti u Sutjesku. I pitam se još i danas kako smo mogli onda plivati i skakati u vodu sa jedne (mislim) vrbe. Sa vrećama za spavanje smo još 1978. do 1980. putovali po Evropi i ljetovali u kampu na moru do 1985. ili 1986.

O Boračkom mi je u sjećanju ostalo kada su Marka i Meco sa još dvojicom drugih zamijenili jednu tzv. pop-rock grupu iz Konjica na bini koja je bila pored našeg logora i puno bolje svirali.

Na Bled smo išli posebnom kompozicijom (Vlak bez voznog reda). Prva tri dana je neprestano padala kiša, tako da na kraju ništa nije bilo suho. Ako se i okačilo nešto u šatoru da bi se sušilo, bilo je poslije još mokrije. Znam da smo čarape sušili na tijelu. Prvo smo stavljali novine na kožu i na njih čarape i tako spavali i sušili čarape. U sjećanju mi je ostala i posjeta selu Vrba i rodnoj kući Franca Prešerna. U jednoj seoskoj krčmi smo jeli domaći kruh sa šunkom. Nikada mi više nije kruh sa šunkom tako prijao! Vjerovatno sam bio i jako gladan.

Povratak kući je trajao barem 20 sati. Jer znali smo skoro satima negdje stajati i čekati da nas puste dalje..

Stjepan Stjepko Meler

ZIMOVANJA, ZIMOVANJA....

Mnogi od naših saradnika slali su nam svoja sjećanja na zimovanja, na dane i noći provedene u nekom domu, nekoj planini sa svojim prijateljima. Ovog puta objavljujemo jedno sjećanje preuzeto iz "Izviđačkog vjesnika". Nisu ga pisali ni Bećko, ni Šilja, ni Jadranka, ni Mlađo... Pisala ga je jedna planinka iz OI "Miljenko Cvitković ". Pa pogledajte to!





Klikom miša na sliku dobićete tekst i slike u punoj veličini .

Pozivamo sve one čija imena se spominju u tekstu, kao i planinke na fotografiji, da nam se jave.