MOŽDA NISTE ZNALI

Prva izviđačka literatura za potrebe izviđača i planinki štampana je u Hrvatskoj, zatim Srbiji, Bosni i Hercegovini, te drugim krajevima. U isto vrijeme izdavane su i izviđačke novine, među kojima su bile najpopularnije “Mi mladi”, “Izviđač”, “Javorov list” i druge.
Evo nekoliko primjeraka tadašnje literature:

Knjižica štampana u Zagrebu 1956. godine

Priručnik iz Srbije
Knjiga iz Sarajeva

Novine “Izviđač” iz Sarajeva

Prvu knjižicu sa izviđačkim pjesmama u Sarajevu napisao je Zlatan Lučić iz odreda “Slaviša Vajner Čiča”
Pozivamo sve izviđače i planinke koji u svojoj arhivi imaju primjerke knjiga, priručnika, te novina za izviđače (a posebno one koji imaju primjerak novina “Mi mladi”), da nam ih skeniraju i dostave na ranije adrese objavljene na blogu.
P. S. Navedeni snimci su iz arhive naših saradnika Midhata Buljubašića, Miroslava Topića te Veskovića.

KAKO JE STANJE NA NAŠEM BLOGU?

Vec duže vrijeme na našem blogu vidimo jednu aktivnost koja nas raduje. Javljaju se naši dragi prijatelji iz Sarajeva, Beograda, Pančeva, pišu nam iz Kanade, Švedske, Francuske, Engleske, Češke, USA... javljaju se prilozima a i komentarima. I to je zaista lijepo. Neki od nama dragih izviđača su putem svojih komentara najavili slanje svojih fotografija kao i pismenih priloga. Možda nije na odmet napomenuti da su nam to obećali Vladimir Osipov-Repeta, Zikret Orhanović-Gunđo, Goran Brajković, Željko Majstorović, Toma Beker i mnogi drugi, da ih ne nabrajamo. Mi čekamo da to i ugledamo na ovim stranicama. Ipak, nije samo u pitanju slanje fotografija. Dakako, one su nam izuzetno važne, ali fotografija bez popratnog teksta je isto kao i poljubac preko marame (izviđačke, naravno). Ne dozvolite da pogađamo, nagađamo, molimo druge da nam pomognu u tome. Jednostavno želimo da naš blog i prilozi u njemu budu sadržajniji. Znamo i pored e-mail-ova da naš blog (a to vidimo na posebno za nas uređenom programu) koliko nas čitaju ili pogledaju naši i vaši stari prijatelji. I vjerujte, svakim danom smo sve posjećeniji. I evo, ljeto je na pragu. Slijede sasvim očekivani susreti starih drugara, kako u Sarajevu, tako i na nekim drugim mjestima. Saznali smo da su neki naši dragi prijatelji bili ili su sada u posjeti našem gradu, gradu našeg djetinjstva i naše mladosti. Saznali smo da se nakon dugog perioda, početkom juna, sastaju novosarajevski izviđači. Saznajemo da neki dolaze sa drugih kontinenata, da neki dolaze na nezaobilazne proslave godišnjica matura, a neki, kako bi smo znali reći, tek onako. Ne želimo biti naporni – daleko od toga, ali za svaki slučaj kako onim prozvanim, tako i drugima koji nisu u mogućnosti da se sami priključe na blog, šaljemo e-mail adrese naših vjernih saradnika koji će to sa zadovoljstvom za vas odraditi. Ako se odlučite (a što da ne?), evo adresa:

cobertopic@gmail.com – Miroslav Topić,

bninzlata@yahoo.com – Zlatica Banović,

mhegen@cogeco.ca – Miroslav Hegenberger,

goranajovanovic@yahoo.com – Gorana Jovanović,

veskovic@yahoo.com – Minkica i Vesko Vesković

Dakle, na vama je. Pošaljite vaše fotografije (stare ili nove), vaše tekstove, vaša sjećanja, vaše poruke, sa radošću ćemo to odmah objaviti.

Vaši,

Minkica i Vesko Vesković

MI PLANINKE SRCA VESELA

Kao i svi drugi, tako smo se i mi, bivši poletarci i pčelice, izviđači i planinke, brđani i brđanke, raštrkali po bijelom svijetu. To se vidi iz priloga koje blogeri šalju iz Sjeverne Amerike (Dado, Srđan i Branko i Rahela Rip), Švedske (Emir), Beograda (Zlatica), Londona (Vesko i Minkica, Goga-Ribizla i ja), pa iz Češke (Goranka Mirić-Oljača) i taka natamu, što bi rekli braća Makedonci.

Jedino nisu raštrkani Cober i Gorana (a ima ih više, ali ne pišu al' redovno čitaju), koji su više nego izuzetni blogeri iz rodnog nam grada. E, pošto smo se rasuli, stepen vjerovatnoće da ćemo u svakom kutku naći nekog ‘svog’ znatno se povećao. Taj stepen je vrlo visok ako krenemo u gradove tipa Londona, Toronta, Melburna, gdje ima ‘naših’ k’o kusih pasa, ali rapidno opada ako krenemo u malo ‘egzotičnije’ krajeve i gradove.

A meni se to upravo desilo prilikom moje nedavne posjete ‘svetoj zemlji’ (što bi mi sada čika Gojko dao svetu i tako to), tj. Izraelu. Pored mnogo prijatelja koji nisu vezani za izviđače i žive očekivano u Tel Avivu, Jerusalemu i Haifi, ja nađoh

Nakon dugo godina opet zajedno

moju dragu Ginu Kabiljo (udato Kovačević), članicu opasno konkurentskog voda ‘Popajke’, odred SVČ, u Be’er Shevi, pustinjskom gradu u Negevu, gdje sa mužem Rajkom opet liječi bolesne.



Ah, što su kulinari

Naš kratki susret je prošao u vidu izuzetne gostoljubivosti Gine i Rajka, kulinarskih bahanalija dovoljnih da nahrane cijelu četu, na divnoj terasi punoj zelenila (vidi slike u prilogu),

uz prisustvo njihovih komšija iz Slavonskog Broda, što probudi uspomene na naš bratski odred iz tog grada. Zamislite, zaboravila sam mu ime, nek Gorana i Cober (daću ti ja onu lijepu Zlatu sa Vlašića) dopune, i nekog Željka, koga sam ‘begenisala’ na smotri na Sutjesci davne 1968. god. Hej, to je bilo prije ravno 40 godina – u prošlom vijeku iliti stoljeću!



Pozdrav blogerima

Sigurna sam da će ovakvih susreta biti još, a mojoj dragoj Gini i svim blogerima sve Naj
uz moj novokomponovani pozdrav

CIAO TUTTI SKAUTI
Vaša Mia

IZ PRAGA PRILOG STIŽE

Prije nepunih 10 dana poslali smo jedan fotos neke visoke Holanđanke (2,39 m) i teške 130 kg, a koji smo mi primili od Dade Hegenbergera. Poslali smo ga nama i vama dragoj Goranki Mirić-Oljača. Poslali smo ga šaleći se sa njom da ćemo joj poslati tu tetu ako nam se ne javi. Nedugo zatim primili smo njeno pismo, koje uz odobrenje i objavljujemo.

"Dragi moji, ne morate me strašiti ničim. Ni sada se ne javljam s namjerom da napišem kao neki prilog za blog. Ne ljutite se na mene. I ne iznenađujte se. Nisam mnogo vrijedna kada je u pitanju uobličavanje vlastitih uspomena i pisama. A i klonim se toga. U kući mi računar uglavnom služi za montiranje emisija, a na poslu sam takođe non-stop vezana za njega. Dakle, osim kad ne moram, puštam ga da spava i odmara se. Ponekad otvorim našu web-stranicu i onda to iščitavam do kasnih sati, prebirem uspomene i... ne mogu više uopšte zaspati.
U Pragu osula kiša. Ni u Sarajevu je nisam voljela. Jedino mjesto na svijetu gdje sam joj se skoro radovala je Boračko jezero. Ne znam zašto, ali tada u toj davnoj 1968. godini, šum kapi koje padaju na šatorsko krilo nada mnom doživljavala sam kao najljepši zvuk i najljepšu moguću uspavanku. Ostalo mi je to do danas. Odraz mira i sklada sa prirodom. A nije da je to bila moja jedina izviđačka kiša – u Moluntu nas je potapala nekoliko puta tokom jednog jedinog logora. Tada mi je moj mlađi izviđački buraz Mušto darovao i nadimak Komarac, što je valjda bila moja slika i prilika.

Na Romaniji nam je kiša skoro prekinula marš, na koji sam se „utrpala“ kao četrnaestogodišnji djevojčurak. I u Zatonu, mom prvom logoru, naravno je padala i od izvorčića gdje smo se umivali, a, čini mi se i radili nekakvu jutarnju gimnastiku, pravila omanja jezera. Zbog ovog drugog joj nisam nikad zamjerila. Jedino je bilo loše što su nam tada zabranjivali i kupanje. Tih što su se iskreno brinuli za naše zdravlje bilo je više, ali ja sa Zatonom spajam prije svega čika-Gojka i tetu Zvjezdanu. Tada sam ih prvi put vidjela i zavoljela. Tada sam dobila i prvog, starijeg brata Mašu. Koju godinicu poslije još jednog, Špicu. A kada smo već kod Zatona i ja se, kao i Gorana, sjećam brđanskih plesova, na koje smo mi malešni uglavnom pogledavali iz prikrajka. Za mene je do dana današnjeg ostao neprevaziđeni pojam plesa, kada zaigraju Dado Hegenberger i Jasna Baturina. A to sudeći i sa ove vremenske distance, sigurna sam nije posljedica činjenice da plesati nikad nisam pošteno naučila.

Naučila sam, ali, da osim vlastite porodice postoji i ta šira, druga porodica, da postoje ljudi koji su spremni roditeljski se pobrinuti za tuđu djecu i da je moguće imati braću i sestre i kada nismo istog roda. Za jedinčad, kakva sam bila i ostala, to su veliki darovi u životu. A na to mislim, mili Veskovići, i kada vam ne pišem. Na sreću, kiša u Pragu polako prestaje. Inače, ko zna dokle bi trajalo i čim bi završilo ovo bubnjanje uspomena. Svako dobro,

Vaša Goranka"

No name

Hvala ti, Vesko prijatelju, na pomoći. Sada, kada sam uspio doći do stranice na kojoj mogu pisati, osjećam se k'o ronilac na dah poslije izrona sa pedest metara. Za moje novo javljanje je "kriva" Muhica (za mene intimno, samo za našu upotrebu, Little Jo). Piše o logorovanjima, zimovanjima, smotrama. Na većini njih u tom periodu (1957-1967) i ja sam bio, ali se godina ne sjećam da me ubijete. I još nešto, što pouzdano znam. Logor u Toploj kod Herceg Novog 1959. Mislim da je to bio prvi izviđački logor na moru, a niko ga ne spominje. Lokacija kod pruge za Zeleniku. Ja još uvijek obični izviđač, klub "Bratstvo" još nije postojao. Jedino koga se sjećam sa tog događaja je planinka Vojna. Da li je bila načelnik čete ili nešto slično, ne sjećam se, ali jedino imena da. Toliko mi se to žensko ime svidjelo da sam na kraju i ja našao i oženio Vojnu.
A sada poslije ovih oficijelnosti nekoliko nezaboravljenih uspomena. Na logor u Moluntu, o kome svi toliko pišu išao sam kao konačar. Kojim slučajem, ne sjećam se, ali prvi smo krenuli Brano Smlata, Muha i ja. Mi smo nosili neku opremu. Sarajevo-Dubrovnik noćnim autobusom, pa u rano jutro sa Gruža lokalnim brodom do Molunta. Tamo smo dizali logor, u koji su dolazili omladinci članovi komiteta i držali neki seminar. Sjećam se da smo po smjene, na željezničku stanicu u Grudama, išli nekim kamionom zaostalim iz rata, lokalnim makadamskim putem. Pošto moj nijedan logor ili akcija nije mogla proći bez anegdota, jedna i sa tog logora. Zove mene jedan dan starješina kampa i pita da li studiram pravo. Neko mu rekao. Ja, čuveni pravnik, došao u Molunat sa položenom predvojničkom i sociologijom. Friško sa prve godine. Kaže mi da neki domaćin ima sina uhvaćenog u krivolovu i zbog toga osuđenog na zatvor. Hoće da piše Maršalatu u Beograd i traži da mu se kazna odgodi do poslije završetka sezone ribolova. Ja pokušam da se izvučem, ali nema šanse. "Ništa ti ne brini, ima ovdje jedna polaznica seminara, Gara, inače daktilograf u sudu. Ona će ići sa tobom." Šta ću, tekicu pod ruku i sa Garom kod domaćeg. Priča on, priča Gara, a ja se dohvatio ribe i vina. Bi nama tako lijepo desetak dana. Ja pazio Garu, da joj se šta ne desi, k'o zjenicu oka. Ali nakon deset dana Gara se pakuje. Smjena završena, a predstavka Maršalatu ima samo naslov. Kada je Gara otišla, k'o da mi je umro neko najbliži. Poslije sam bio jednom sam i nikad više. Ostatak logorovanja sam proveo uglavnom roneći. Jednom prilikom bio sa kamionom u Grudama i po povratku ide domaćin prema nama. Moj šofer ne može da se čudom načudi kako čovjek može da se smota na podu oko mjenjača. Od čitavog događaja, ja sam jedini profitirao. Lijepo se popravio i prvi put sa mora došao kući, a da nisam smršao.
Pozdrav Dado

IGRAM SE ASOCIJACIJA N° 3

1965 – Nemoguće! Odred „Slaviša Vajner Čiča“ ide na Papuk na logorovanje bez i jednog Jovanovića iz moje obitelji. Zar se nebo otvorilo?
Neeee. Razlog je tadašnja prva „privredna reforma“, kada je starješina, čika Gojko, morao raditi dan-noć bez godišnjeg odmora pa je familiju smjestio u Brist a on se u Sarajevu kupao u znoju lica svog! Zašto ja nisam išla? Ne sjećam se... Pa bilo mi je tek 12 godina.

1964. ili 1966 – MOLUNAT. Dvije smjene: prva sa izviđačima iz Foče, samo moja Mia i ja od Čičinih. Sjećam se dvije stvari: našeg šatora zvanog Medeni a do nas neki Fočaci u šatoru zvanom Ledeni i kako smo jedno jutro osvanule bez šatora nad glavom. Naše komšije iz Ledenog, dok su bili na straži, digli nam šator iznad glave a da nas dvije nismo ništa čule! Pukla bruka, obrukale se slavne Čičine planinke! Ali je najviše bilo smijeha.

Na logorovanju je bio i danas poznati slikar Afan Ramić i Sejo Čerkez.

Čini mi se da sam to ljeto naučila Miu da roni...

Mislim i da smo se malo pubertetski folirale, zabušavale dnevnu zapovijest i brisale u kuhinju da jedemo najljepši puter na svijetu – onaj iz konzervi namazan na topao domaći kruh. Od mještana smo nabavile i opanke lokalnog dizajna – bijelo platno sa potplatima od automobilskih guma. Joj, što bi sada bile „in“! A i onda su.

Druga smjena – Fočaci odlaze, dolazi naš odred u punom sastavu. Iako mi se dosta toga miješa u glavi ( za Molunat mi je vezano sjećanje i na druženje s četom „Uraganke“ iz Beograda, ali pojma nemam kad je to bilo) pamtim neke detalje: dvije velike i dramatične ljubavi – Nećka Dizdarevića i Jelene Parezanović i Nenada Jovanovića-Čvoke i Ljilje Topić, Coberove sestre. Prava „sapunica“. Sjećam se i da je Coberu, po običaju, zbog nečeg skinuta marama, a onda je, kad se „popravio“, palio posljednju logorsku vatru kao najveću čast! Moja Mia je bila u timu za „g... akciju“, čišćenje latrina, kako je to u svom duhovitom stilu nazvao pokojni Slavko Butina. U timu je bio i dr. Fuad Šišić-Šiške, u koga sam bila smrtno zaljubljena, ali ne tog ljeta nego 1956. u Foči, kad je meni bilo tri a njemu 17...

Sjećam se i zemlje crvenice na kojoj je logor bio podignut, nadomak plaže, koju ni iz čega nikako nisi mogao isprati...

Da li je ovo baš sve bilo ovako? Pamćenje vara, ali zato je tu moja Mia da me ispravi za prvu smjenu a Cober, na primjer, za drugu. Pa, valjda za to služe komentari! Gospođi u godinama kao što sam ja dopuštene su rupe u sjećanju vezane za nevažne stvari kao što su datumi...

Gorana Jovanović

DAN POBEDE NAD FAŠIZMOM I DAN EVROPE

09/05/2007 DAN POBEDE NAD FAŠIZMOM I DAN EVROPE
Danas se širom Evrope obeležava 9. maj – Dan pobede nad fašizmom i Dan Evrope. Evropska unija obeležava 9. maj kao Dan ujedinjene Evrope, u znak sećanja na donošenje "Šumanovog plana", kojim je 1951. godine osnovana Evropska ekonomska zajednica za ugalj i čelik (ECSC). Francuski ministar Rober Šuman ovim je planom postavio temelje današnjoj ujedinjenoj Evropi, koju čini 27 zemalja članica. Dan pobede obeležava se u znak sećanja na 9. maj 1945. godine, kada je, kapitulacijom fašističke Nemačke, okončan najtragičniji ratni sukob na tlu Starog kontinenta u istoriji – Drugi svetski rat.
SVI SLAVE POBEDU!
U Moskvi se danas održava centralna evropska proslava Dana pobede, među slavljenicima i pobednici i poraženi.

Podsećam sebe i sve nas: nešto smo zaboravili, nešto smo propustili.
Niko nije uzvratio Vesku čestitku za 1. MAJ – PRAZNIK RADA. Mnogi smo penzioneri, nismo više radnici za platu, ali to su naša deca, naši unuci, mnogi ste još radnici.
Zar smo zaboravili prvomajske uranke, parade, na koje smo išli i u izviđačkim uniformama? Zar smo zaboravili da je to međunarodni praznik rada, da je “... na predlog radnika iz SAD na prvom kongresu Druge socijalističke internacionale 1889. godine u Parizu doneta odluka o obeležavanju 1. maja kao praznika radničke borbe i solidarnosti, a crvena zastava postala je simbol radničke krvi koja je prolivena za ostvarivanje prava radnika... “
Američki zvaničnici i biznismeni potrudili su se, međutim, da zamaskiraju pravu istinu o majskim događajima u Čikagu, predstavljajući 1. maj kao praznik „levičara“, koji se isključivo proslavlja na Crvenom trgu u Moskvi.
Kinezi slave sedam dana!
Prvi maj u SAD tako je proglašen Danom zakona, a na proslavu Dana rada („Lejbor dej“) Amerikanci i Kanađani moraju da pričekaju do prvog ponedeljka u septembru. Na Novom Zelandu odlučili su se za četvrti ponedeljak u oktobru, a na australijskom kontinentu Dan rada proslavlja se čak tri puta – u centralnom i južnom delu Australije slavi se prvog ponedeljka u oktobru, u Viktoriji i Tasmaniji drugog ponedeljka u martu, a na severu zemlje prvog ponedeljka u maju. U Turskoj su 1. maja zabranjena protestna okupljanja, a u Indoneziji i Južnoj Africi radnički dan nije ni dobio status državnog praznika! Koliko je zemalja, toliko je različitih običaja kojima se obeležava praznik rada i radnika i specifičnih razloga za protest.

Proslava 1. maja u Mostaru
Unija neovisnih sindikata Federacije BiH organizirala je na mostarskom šetalištu proslavu 1. maja, Međunarodnog praznika rada, u spomen na radnike u Chicagu koji su 1886. stradali na protestima tražeći osmosatno radno vrijeme.A ovako su moji izviđači, moji naslednici, proslavili 1. maj.
Tri dana je trajala smotra izviđača, a održana je u Košutnjaku, Pionirski grad u Beogradu. Najmlađi, Uroš, novopečeni izviđač, ponosan na svoju uniformu, izviđačku maramu i knjižicu, osvojio je prvo mesto u takmičenju „savladavanje prepreka”. Mislim da je tog dana porastao 5 santimetara.

JOŠ NEŠTO SMO ZABORAVILI! Umesto reči, evo samo, skinuto sa Interneta.
I ja sam tamo bila, ali mi nisu dali da slikam jer sam bila baš ispred Kuće cveća... Bilo je mnogo posetilaca, iz cele EX YU.

I ovaj prilog, i mnogi koje sam objavila u 2007. god., nisu direktno vezani za naziv našeg Bloga: SA IZVIĐAČI. Ali, obeležiti višedecenijske jubileje, znači obeležiti i vreme kada smo mi bili izviđači, i u svojim aktivnostima obeležavali te iste događaje. Osećam se pomalo kao neki hroničar, ali neka, treba i neko takav na našem blogu.

Zlatica

TOMO BEKER – IZVIĐAČ VETERAN

Da ne morate da se vraćate u priloge iz februara, evo kako je počeo svoje prvo javljanje na blog TOMISLAV-Toma BEKER, koji je bio izviđač, član odreda "Mladi radnik" i to, kako je Vesko napisao, kada je izviđačka organizacija u Sarajevu još bila u “kratkim pantalonicama”, još davnih 50-tih godina.

„Oni koje nosiš u srcu i najlepšim izviđačkim uspomenama iz mladosti, ne zaboravljaju se. Trenutno imam mnogo obaveza, ali nisam zaboravio obećanje da se redovno javljam na blogu. Zasad pokušavam da u sećanjima povežem imena Dimše, Kiće, Džamonje, Slavka Butine, Volića, Goje, Halapića, Sneže i Gordane, Blanke, braće Šljivo sa stare stanice, Gaona, starijeg i mlađeg, mojih bliskih prijatelja Aždajića, Makse i njegove sestre, Dubravke, teta-Time i njenih sinova, familije Cikota, Gordane i Suade iz Švrakinog sela, Sokola iz Saveza, Janjića iz Vodovoda, Jakice Papo, Ramiza Pamuka, Rokija, Bunde, braće Djede, Fatime i Suade iz Parovićeve ulice itd. Takođe, sećam se i Trefa i Tere, vučjaka koji su s nama išli na logorovanja. Tad smo između sebe komentarisali „Tref – Teri jumba stipu....”

Za one koji ne mogu da se sete njegovog lika, evo mala pomoć.

Ovako izgleda izviđačka knjižica jednog veterana.
Ja sam imala to ogromno zadovoljstvo da se prva sretnem s njim. Zapravo, on je došao kod mene, ali ne sam. Njegova supruga Ljilja, i sama nekada planinka u Pančevu, nije htela da propusti priliku da vidi kako dvoje ljudi u godinama podetinje kada počnu da pregledaju slike i evociraju uspomene iz mladosti, zapravo detinjstva.

Ja se sada stavljam na Ljiljino mesto, kao gledalac i slušalac. Svaka slika je budila neku staru, zaboravljenu priču, koju smo u nastavcima sastavljali, malo Tomo, malo ja. Priznajem, Tomo više! Iz onog dela njegovog prvog javljanja, vidite da mu sećanje nisu pokrile prohujale godine, daljina, a Ljiljin osmeh je slika našeg predivnog putovanja u mladost, sa izviđačima. Ko može da zaboravi ovakve slike? Možda se više ne sećamo gde su nastale, ali one nas podsećaju na sva logorovanja na kojima smo bili. A tek slike! Ima ih dosta, slika koje još nisu viđene na blogu.

Ovih nekoliko sam „posudila” od Tome.
Tomo će otvoriti stranice knjige o izviđačima Novog Sarajeva, posebno odreda „Mladi radnik”, čiji je član bio. To ćemo sve videti i pročitati iz njegovog pera, a ovo je samo moj doživljaj našeg prvog susreta.
Tomo je slučajno otkrio naš blog, surfujući po Internetu. I njemu je sve ovo uskočilo u svakodnevne brojne obaveze, obradovalo ga, malo zbunilo, uzburkalo sećanja. Zato, malo strpljenja, Tomo ima svašta da nam pokaže i ispriča, upravo o onome što mi ne znamo: o stvaranju izviđačke organizacije u našem gradu, Sarajevu.

A ovih par, opet pozajmljenih slika, poziv su i bivšim izviđačima da i njih vidimo na ovim stranicama.

Tomo i Branimir Džamonja, kao dokaz da se izviđačka prijateljstva ne zaboravljaju.
Gojko-Goja Pavlović i Nebojša Volić, drugari iz istog odreda.

Toliko za ovo javljanje. Ja sam uživala u susretu sa starim drugom.

Sada prenosim njegove pozdrave svim izviđačima i planinkama iz Sarajeva, svim blogerima, a posebno članovima odreda "MLADI RADNIK", i verujem da će njegovo sledeće pojavljivanje na blogu biti lično i interesantno.

MOŽDA NISTE ZNALI (peti put)

Dali se sjećate ili možda niste znali sve o smotrama Saveza izviđača Jugoslavije?


Prva smotra od 30. IV do 3. V 1954. na Banovom brdu (Košutnjak – Pionirski grad) u Beogradu sa 1200 učesnika.

Druga smotra od 7. do 16. VIII 1957. na Palama kod Sarajeva sa preko 6000 učesnika.







Treća smotra 1961. na području cijele Jugoslavije.


Četvrta smotra od 1 . do 10. VII 1966. na Fruškoj gori sa oko
10000 učesnika.

Peta smotra od 2. do 12. VII 1970. na Lescu (Bled) sa oko 7500 učesnika.

Šesta smotra od 1. do 14. VII 1975. na Petrovoj gori sa oko 6000 učesnika.

Sedma smotra od 1. do 10. VII 1983. na Tjentištu sa oko 9000 učesnika.

Osma smotra od 30. VI do 9. VII 1987.
na Adi Ciganliji u Beogradu sa preko 12000 učesnika.

Podaci preuzeti iz priloga Z. Ninić (oktobar 2007)