VETERANI NA SVOJIM POČECIMA

Na našem blogu imali ste mogućnost da gledate, čitate razne priloge iz života izviđačke organizacije Sarajeva, BiH, i šire. Svojim prilozima izviđači i planinke prikazali su svoja sjećanja, opisivali događaje, izlete, logorovanja, smotre…

U fototeci našeg bloga sačuvali smo i fotografije naših saradnika iz najranijeg doba njihovog izviđačkog života. Iako su oni danas odrasli, ozbiljni ljudi, roditelji sa više potomaka, evo objavljujemo njihove fotografije iz najranijih dana.

----Borna Šulc -------------------------Gorana Jovanović








Gina-Goga Kabiljo

Miroslav-Cober Topić

Molimo posjetioce bloga da nam dostave svoje fotografije iz najranijeg djetinjstva provedenog u izviđačkoj organizaciji. Ukoliko primimo vaše fotografije, sa radošću ćemo ih objaviti i na kraju ove godine dodijeliti naša priznanja.

Redakcija bloga

100 godina od rođenja Meše Selimovića

Interesantno kako smo svih izviđačkih godina do 1992. godine tako malo znali o skautskom pokretu između dva svjetska rata. Tek potkraj osamdesetih godina stidljivo se pričalo o prijeratnim skautima, a sjećanje je najbolje oživio prekaljeni izviđač Ešref Smajlović-Eške (ili Sivi Vuk), koji je serijom tekstova u "Izviđačkom vjesniku" podsjetio na skautski pokret u Bosni i Hercegovini.

Nekako tih godina počelo je i približavanje skautskim organizacijama u drugim državama, prvo su izviđači Slovenije bili na Džemboriju u Australiji (u decembru 1989. godine, kao gosti na jednom susjednom imanju, jer SIJ nije bio član WOSM), pa je Tone Simončič iz Ljubljane bio na Svjetskoj skautskoj konferenciji u Parizu (čini mi se 1990. godine), zatim je Irjo Gorski iz Evropskog biroa WOSM u aprilu bio u posjeti izviđačkim jedinicama u gotovo svim dijelovima ex-Jugoslavije, posjeta delegacije SIJ sjedištu WOSM u Ženevi, razgovori izviđačkih delegacija u Evropskom birou WOSM u Ženevi u januaru 1992. godine… a kako je kraj SFRJ gotovo nastupio, rezultati tih posjeta bili su vidljivi tek narednih godina.

Na temu skautizma između dva svjetska rata (kako oni naši plemenski, vođeni devedesetih godina, na veliku žalost plemenskih vođa, ne prerastoše u nekakav treći) postoji veći broj tekstova u mnogim knjigama. O skautskoj mladosti pisali su Leo Mates – poznati revolucionar (pričao mi je Ibrahim Džafić-Baja da je nekih šezdesetih godina bio u prilici na izviđačkom okupljanju da se sretne s njim kada je pričao svoje uspomene), Stevan Dedijer (brat Vladimira Dedijera)… i mnoge druge poznate osobe.

Nedavno nađoh ovaj lijepi tekst pisan perom velikog Pisca i Čovjeka, Meše Selimovića. Iako u fusnoti, on nije zaturen, jer se osjeti sa koliko topline piše o skautima. Nadam se da će obradovati posebno tuzlanske izviđače, a Bože, da li je Dragan Vasić znao za ovo kada smo išli na Vukosavce i mjesto pogibije Irca. U povodu 100 godina od

rođenja Meše, neka ovo bude naše malo izviđačko podsjećanje na njega…

Goran Rubil

IZVIĐAČKE MAJSKE IGRE – Stojčevac 2010.

Jučer su na Stojčevcu kod Ilidže održane Izviđačke majske igre 2010, a koje su organizovali izviđači Odreda izviđača „Igman ‘92” iz Hrasnice. Na ovom susretu uzelo je učešće 15 ekipa, koje su se takmičile u orijentaciji, signalizaciji, brzini podizanja šatora i drugim izviđačkim vještinama.
Ni jaka kiša nije omela mlade izviđače i planinke da pokažu svoja znanja. Uostalom, fotografije sve pokazuju. Pogledajte.

Fotokamera Branka Parle zabilježila je niz detalja koje objavljujemo.
Očekujemo da nam se sa širim komentarom jave organizatori kao i drugi učesnici majskih susreta.

ŠTA JE OVO, PRIJATELJI MOJI? NIKO NE PIŠE

I evo dođe taj dan, dragi moji planinke i izviđači kao i pripadajući podmlatku. Svako jutro otvaram blog nadajući se da ću naći priloge ljudi iz moje kategorije, odnosno bivših. I mogu vam reći da sam se već počeo brinuti. Javljaju se bivši, sadašnji i budući sa svih strana bivše nam domovine, ali od mojih bivših sarajevskih ni znaka. Šta je bilo sa profesorom iz Pariza (Osipov), čovjekom koji je znao napisati i opisati događaj u sitnicu, da ti je sve jasno poslije prvog čitanja. Ja znam da je Pariz velik, ali on već dugo živi tamo i nije da se negdje izgubio. Nestrpljivo očekujem izvještaj iz francuske metropole.
Za Emira se iskreno brinem da nije gdje zalutao u švedskim šumama. Još danas, poslije erupcije vulkana na Islandu?
Željko Majstorović je vjerovatno negdje u oblacima. Čovjek zaprijetio i izgubio se. Majstore, daj jednu, ali tačnu vremensku. I dokle će taj vulkan. Eto, Željko, tema pa nam piši. Nemoj da ja sada prijetim.
Ako ovako nastavim, neće mi biti dosta kilometar papira. Imena naviru k'o plima. Moja dobra drugarica Gorana Jo. Hajde što se meni ne javlja, nisam ni ja njoj odgovorio na zadnji mali. Ali ko joj se sa bloga zamjerio. Pa Gunđo, o kome je bilo toliko riječi. Itd. itd.
Dođoh ja na kraj i sjetih se da nisam spomenuo najvažnijeg. Mene. Dok sam kritikovao moje parnjake, pade mi na pamet da se ni ja baš nisam satirao od javljanja. Pa evo da se tuspasim. Sada mogu serbez opet u krpe.
Do sljedećeg javljanja, voli vas sve skupa,

Dado Hegenberger

GALERIJA SJEĆANJA – 1969. GODINA

1969. godinu karakterišu mnoge aktivnosti kako sarajevskih tako i drugih izviđača BiH. Održano je mnogo izleta, marševa, škola. Međutim, i pored velike želje da objavimo što više fotografija, u tome (bar za 1969. godinu) nismo uspjeli. Pa ipak ćemo u ovom prilogu prikazati:

– 2 fotografije OI "Boriša Kovačević" sa marša od Popovog mosta do Tjentišta;
– 3 fotografije sa učesnicima IV klase Republičke škole za načelnike odreda održane na Palama i
– 1 fotografiju sa obilježavanja dana JNA.


Na prvoj fotografiji su s lijeva na desno: Niko Mioč, Jasminka Alikadić, Miodrag Rakić… i zadnji u redu Marko Divčić, dok su na drugoj Dragan Bulajić i Milisav Marković.

Na prvoj fotografiji se vide svi polaznici IV klase Republičke škole; na drugoj je jedan od detalja sa škole, dok su na trećoj fotografiji učesnici škole Buco Petrović, Branko Parla i Jozo Čarapina.






Na posljednjoj fotografiji se vide izviđači i planinke Sarajeva na prijemu u povodu dana JNA. S lijeva na desno su: Jelena Mirić, Vahida Mičijević, Nebojša Spec i (?) – ne znamo ime mladog iziđača. U pozadini je Kićo Laganin.

Molimo sve posjetioce bloga, naše saradnike i sve ostale da nam pomognu u slanju fotografija od 1973. godine pa nadalje.

MAŠA ĐIKIĆ – posljednje izviđačko ZDRAVO

Posljednje izviđačko

Z-D-R-A-V-O

Za manje od godinu dana izviđačka organizacija izgubila je svoja tri zaljubljenika koji su joj pripadali dušom i tijelom i koji su joj ostali vjerni do kraja svojih života. Najprije Zvjezdanu Jovanović, zatim i Miru Gribajčević, a sada i Mašu Đikića.
Govoriti o sarajevskim izviđačima, a ne govoriti o našem Maši gotovo je nemoguće, jer to je Maša. Sjećaju se toga najstariji izviđači, sjećajući se mnogih susreta, logorovanja, smotri i marševa, počev od logorovanja na Berkovini, Buljaricama, Bjelim vodama…

Naš Maša Đikić, u prvom redu, prvi sa desne strane

Pripadao je organizaciji koja je imala prijatelje diljem svijeta, družio se sa svim narodnostima i od svakog od njih uzimao sve ono najbolje i vedrije.

Maše više nema. Otišao je na svoje posljednje putovanje šestog maja, jedan dragi čovjek, jedan dobri i hrabri čovjek, miljenik svih izviđača.
Bio je i pomalo "otkačen" čovjek, ali duboko humano i plemenito "otkačen". Fanatik vrlo uspješan u svom poslu i fanatik u svom životu. Vedar, veseo, uvijek spreman na šalu, najčešće na svoj račun, a to su mogli samo izuzetno pametni i obrazovani ljudi. Njegov neobičan humor bio je za sve nas neka vrsta svjetlosti. Unosio je svježinu u naše živote. Jednom riječju, obogatio je na svoj poseban način naše djetinjstvo i našu mladost.
Sarajevo je srećan grad, njegovi izviđači posebno, jer su imali i imaju tako drage, časne i umne ljude kakav je bio i naš Maša Đikić. Ostaće nam trajno sjećanje na ovog dragog i nadasve veselog čovjeka.
Dragi Maša, neka ti je laka zemlja bosanska i hvala ti na drugarstvu i ljubavi koju si nam darivao.
U ime najstarije generacije sarajevskih izviđača,
Vahida Mičijević

RTUO – RIPV – ROT → COT – JIPV – 1961. god.

POKUŠAJ DA SLOŽIMO KOCKICE
drugi dio

Nekad bilo, sad se sjećamo!

.

Ovo je drugi prilog nas nekadašnjih „orijentiraca“ da se zajedno podsjetimo na takmičenja u orijentaciji, da se podsjetimo na imena odreda, na takmičare koji su sačinjavali ekipe, na rezultate takmičenja, na ljude koji su organizovali i vodili takmičenja.
.
SAVEZ IZVIĐAČA BIH

REPUBLIČKO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI

RTUO – RIPV – ROT
CENTRALNO ORIJENTACIONO TAKMIČENJE

COT – JIPV

.

.

.

.

.II RTUO – PALE 1961. 17.-19. juni

.

.
Ovo takmičenje je označilo utemeljenje tadašnjeg načina bodovanja i nivoa RTUO /period 1961-1971/. Na ovom takmičenju uveden je kao trofej prelazni pehar SIBiH-a za Savez izviđača sreza čije su ekipe zbirno postigle najbolje rezultate.

.

Plasman izviđača:

.
1. OI „Rajko Bosnić“ Banja Luka /627 bodova/
. . Slavko Đuričić, Hajro Turčinhodžić, Smajo Šahović, Boško Granović i Senad Tančica.
2. OI „Ivo Lola Ribar“ Mostar /547 bodova/

. . Vođa ekipe: Senadin Čerkez
3. OI „Veljko Lukić Kurjak“ Brčko /506 bodova/
. . Vođa ekipe: Velibor Mihajlović
4. OI „Josip Jovanović“ Doboj
. .Vođa ekipe: Ibrahim Deraković
5. OI „Ibrahim Čelik“ Goražde
. .Vođa ekipe: Jozo Ćurak
6. OI „Miljenko Cvitković“ Sarajevo
.
.
Ekipa: Miralem Variščić, Bećir Gribajčević, Suad Tuzlić, Mladen Stijačić i Ferid Korić
.

7. OI «Simela Šolaja», Jajce . . Vođa ekipe: Mirko Bešlija
.
Plasman planinki:
.
1. OI „Miljenko Cvitković“ Sarajevo /512 bodova/
Olga Đurašković, Vahida Mičijević, Nada Ristić, Suada Muštović ? i Jasna Ibrulj.
2. OI „Ivo Lola Ribar“ Mostar /405 bodova/
Vođa ekipe: Bahra Šestić
.
Na ovom takmičenju prelazni pehar SIBiH-a osvojio je Sreski savez BANJA LUKA.
.
Olja Đurašković, vođa pobjedničke ekipe, u svom izviđačkom albumu je sačuvala ove fotografije sa dragocjenim zapisom kada su nastale, imenima i potpisima članova ekipe.
.
.
.
.
.
.
.
Nekad bilo:
»Kolektivna objava« pa »ćirom« u naš Centar na Kalovitim brdima – Pale
.
.






.

.
.

.1961. III COT – ŠTORE PRI CELJU

.. SLOVENIJA
.

.

.

Plasman ekipa iz Bosne i Hercegovine:

.
Planinke iz Sarajeva 3. mjesto
Emira Pašović-Mira, Aida Pašović-Ljilja, Lidija Muzika, Rabija Baljak i Melika Salihbegović
.
Izviđači iz Banjaluke 5. mjesto
.
Vođa ekipa na COT-u ispred SIBiH-a: Bećir Gribajčević-Bećko
.
Napomena: Na COT je otišla ekipa planinki BiH koja nije učestovala na RTUO 61., a čak nisu ni iz istog odreda. Kako je došlo do ove zamjene, ne znamo, davno je to bilo. Po sjećanju Olje Đurašković, nastali su neki problemi oko organizacije, i donijeta je odluka da planinke ne učestvuju na COT-u. Pobjednička ekipa sa RTUO-a nije bila obaviještena da se ipak ide, ali u drugom sastavu.
.
Molimo sve dobronamjerne za pomoć, da svojim sjećanjima, raznim dokumentima – vjesnicima i drugim zvaničnim glasilima, fotosima, drugim zapisima /tonskim ili video/ pripomognu u kompletiranju ove nakane. Posebno one koji raspolažu dokumentacijom za period 1974.-1991.g.
.
Stalno zahvalni Bećko i Šilja.
.

IZ MITINE BELEŽNICE

SVIM POSJETIOCIMA BLOGA ČESTITAMO SRETAN PRAZNIK 1. MAJ!

Mita Golić
IZ IZVIĐAČKE BELEŽNICE
1983.

Treća sveska iz naše izviđačke biblioteke „Iz izviđačke beležnice“, koju je za štampu pripremio Mita Golić, izviđački entuzijasta i novinar, biće sasvim sigurno ono štivo koje će, kako vrijeme bude prolazilo, sve više dobivati na svojoj vrijednosti. U njoj su sabrana kazivanja mnogih poznatih ljudi o našoj organizaciji, njenim vaspitnim i plemenitim ciljevima, mnogo toga što smo od njih čuli, ali nismo zapamtili ni zapisali. Autor je to učinio umjesto nas. I to je ta vrijednost koja plijeni svakog ko prati rast i rad izviđačke organizacije.
Biće za izviđače od velike koristi da se knjiga nađe i van kruga čitalaca koji ne nose izviđačku uniformu, ne ljetuju pod šatorima, ne pješače u koloni, niti su ikada sjeli i zapjevali uz logorsku vatru. Oni će sa njenih stranica moći da osjete dio snage kojom zrači naša organizacija i zbog čega je koristan njen rad u školi, u mjesnoj zajednici, životu uopšte. Iznenađen ljepotom biranih riječi kojima su poznati govorili o izviđačima, mislim da nas sve ova knjiga obavezuje da ubuduće izviđačka bilježnica bude punija za nova izviđačka kazivanja.
Hajdar Arifagić (1983.)


TITOVA PORUKA
Mi tražimo od omladine mnogo, a ne dajemo joj uvijek ono što joj potrebno da bi mogla da se razvija kako valja.
Vidite, sviđa mi se što je počela da se razvija izviđačka organizacija. Ali i tu često izostaje pomoć i teško nam je dati neki milion dinara za šatore koji ovoj organizaciji nedostaju. To nisu tako skupe stvari. Nastojaćemo da zajednica da više sredstava da bi ova organizacija obuhvatila što veći broj omladinaca. Djeca tu nalaze sama sebe, tu svako dijete ima svoju dužnost, tu se razvija disciplina, osjećanje obaveza prema kolektivu. To je od osobitog značaja, jer u vaspitnom pogledu kolektiv na pojedinca može najjače djelovati.
(Intervju druga Tita „Mladosti“, objavljen 22. maja 1957. godine)





PORUKA PJESNIKA MIROSLAVA ANTIĆA

Možda nijedan psiholog neće umeti da objasni zašto su izviđači listom dobri ljudi. Tu nema pravila, nema recepta, tu postoji klima, nešto što formira i svest i savest, neka posebna toplina, neka lepa svetlost u očima.
Biti izviđač, to znači u samom sebi biti zdrav, običan, pravedan, sanjar, poeta i drug. U ovoj sveopštoj jurnjavi za egzistencijom, u ovim grčevima koje nameće ritam urbanog života, u ovim ekscesima koji tu i tamo zahvataju mlade, izviđači su ona bela strana mladosti.
Čista strana života.


Miroslav Antić
MOJE ZDRAVE GODINE
Pesnik Miroslav Antić se često družio sa izviđačima. I ne samo družio. Miroslav Antić je i bio izviđač.
– Druže Antiću, recite nam kada je i kako počelo to Vaše druženje sa izviđačima? Kako ste postali izviđač?
– Ja hoću da budem iskren. Čuo sam da postoji izviđačka organizacija, međutim, ja nikada nisam imao posla sa izviđačima sve do svoje 22. godine. Zato što je to meni, valjda, delovalo nekako isuviše zdravo. To su ljudi koji su odlazili negde u prirodu, disali vazduh, bavili se nekakvim normalnim, ljudskim stvarima, a ja sam svoje dane provodio radeći za redakcijskim stolom, a noći u kafanama sa prijateljima i, nekako, bio sam dosta inertan, nepokretan…
… Sećam se, jedanput sam morao da se popnem, za svoju dušu, onako, da vidim Brankov grob. Bio sam već tri meseca ovde, u Novom Sadu, pa 'ajde da odem do Stražilova. Mal' dušu nisam ispustio dok sam se popeo na Stražilovo. Prokleo sam i trenutak kada sam bio i odlučio da krenem. Morao sam da zastajkujem na svakih dvadeset koraka…
… A imali smo u redakciji jednog kolegu, Duška Draginčića, koji je vodio izviđače. To je jedan valjan čovek, koji je izviđačkoj organizaciji Vojvodine strahovito mnogo pomogao: da oživi, da radi, da postoji… Jednom me je pozvao da idem sa njim na Smotru izviđača, da uređujem novine. Ne dajemo, kaže, dnevnice – to je bilo ono romantično doba kad se išlo bez pet para svuda – ne dajemo honorar, ali bićeš tamo, stanovaćeš u šatoru s nama, ješćeš s nama i biće ti prijatno. I, pristao sam.
Tada sam prvi put u životu video jedan sasvim drugi svet. Prvi put sam imao prilike da upoznam neke ljude koji žive u Novom Sadu, a koje ja nikad nigde nisam imao prilike da sretnem. Vesele, mlade, zdrave… I, što je najzanimljivije, ja sam nekako polako, polako, za tih desetak dana ostavio piće. U početku sam tamo, krišom, dovlačio piće, a onda mi se posle više nije ni pilo. Valjda me ošamutio onaj vazduh tamo. Počeo sam i ja sa njima da sedim kraj logorske vatre i bio sam odlučio da počnem malo više da se interesujem za njihov rad.
Sećam se, dobili smo tada svi i po jednu dnevnicu. To je prva dnevnica koju sam dobio u životu i poslednja u izviđačkoj organizaciji.
Ali, ono što je najzanimljivije, tu sam ja mnoštvo ljudi odjedanput upoznao. Neke Slovence, neke ljude iz Makedonije. Odjednom se jedan moj drug koji ima isto prezime kao i ja, Bata Antić, oženio jednom Makedonkom. Odjedanput su tu neka poznanstva, drugarstva, neke ljubavi… I, što je najčudnije, ja sam se bio zaljubio tada, u ono doba, u jednu devojčicu iz Zagreba. Zbog nje je jedna cela knjiga posle napisana.
Posle mog povratka sa Pala ja sam, valjda, zbog te Ijubavi, a malo i zbog drugarstva sa tim ljudima, polako, onako neprimetno nekako, počeo da dolazim, da se družim sa njima. Prestao sam da odlazim u pozorišni klub, prestao noću da živim, počeo da živim nekako danju…
… Pisao sam im tada i neke pesme. Kažu, napiši nam neku pesmu. Fali nam pesama koje bismo pevali. Onda sam ja probao i napravio »Himnu Porečana«, i još nekoliko izviđačkih pesama sam napisao koje su posle komponovane i dan-danas se pevaju… I ne sećam se više šta sam sve tamo radio, ali znam da sam uvek učestvovao u tom nekom kulturno-prosvetnom delu posla. I kad god se nešto dešavalo, bilo to u Sremskoj Kamenici ili bilo gde u zemlji, ja sam odlazio sa njima i, mogu da vam kažem da sam ja, družeći se s njima, ozdravio. Ja sam negde sve do svoje 27. godine života, družeći se sa izviđačima, bio zdrav čovek.
Kada sam prestao da se družim sa njima, bio sam se razveo; to je jedan brak, pa onda neke traume čovekove, neke krize lične – onda je opet došao pozorišni klub, kafana… Opet neka druga vrsta kulture, ne ove. I vrlo često mi se događalo, jer sam stanovao na keju, na Dunavu, i prolazio sam redovno kroz Dunavski park, a oni imaju tamo, u Dunavskom parku, svoj Dom, da me sretnu i pitaju:
– Šta je? Što ne svratiš više?
A mene sramota da svratim. Ja pijan. Kako da svratim?
Kažem:
– Neka, sutra ću.
A ja se ni sutra ne otreznim.
I tako sam se ja polako odvajao, da ne bih u njihovim očima izgledao nikakav.
Međutim, i dalje smo ostali prijatelji. Mnogi od njih su danas odrasli ljudi, ljudi u godinama. Ne mogu ni oni više da se popnu ni na kakvo brdo. Možda iziđu jednom ili dvaput godišnje da prošetaju.
– Šta mislite o izviđačkoj organizaciji?
– Mislim da je izviđačka organizacija bar tada, kako sam je ja shvatio, uspevala da u ljudima odneguje jednu dobru ljudsku klimu. Tu postoji neka atmosfera, nešto dobro, nešto što se sačuva u ljudima.
To su otvoreni, čisti ljudi. Odmah. Jedni drugima prilaze čista srca. A osnovni cilj je da se ljudi druže, da budu prijatelji. To su ta drugarstva koja se posle celog veka pamte. To je razlog što ja i dan-danas sebe smatram izviđačem. Ozbiljno. Mene kad pitaju jesi li ti izviđač, ja kažem:
– Jesam.
Međutim, već davno, to su već godine kako ja nisam više sa njima. Ali i sada, kad me pozovu, ja vrlo rado pristanem da sarađujem sa njima jer smatram da su te godine koje sam proveo sa njima bile nekakve moje zdrave godine.
– Da li se sećate nekog detalja, neke anegdote iz tih nekih Vaših izviđačkih dana?
– Kad smo bili tamo, na Palama, trebao je da dođe, da nas poseti, drug Đuro Pucar Stari. Domaćin je bio Sergej Kraigher, koji je u ono doba bio predsednik Saveza izviđača Jugoslavije. I to se čekalo. Dva dana se tu sve nešto čistilo, pripremalo… To je bilo jedno dosta lepo uzrujanje. Ja sam noću u Sarajevu pripremao novine i svako jutro dobijao pakete štampe koje smo tovarili u jedan kombi i nosili gore, na Pale. Vozač kombija i ja smo imali običaj da svratimo na vruć burek. I jedno jutro, tako oko pet sati, ja kupujem burek i vidim jednog čoveka. Ide sa ženom. Na sebi sam imao izviđačku uniformu. Odjednom, taj mi čovek priđe sa nekom korpom u ruci. Pita:
– Jesi li ti gore, na Palama.
– Jesam.
– Kako je tamo? Je li hladno?
Reko': – Ja sam noću u Sarajevu, uređujem novine, ali kažu da je hladno noću gore.
Kaže: – Pozdravi gore sve i kaži da sigurno dolazimo.
Mislim ko je čovek, na pijaci kupuje neki krompir. Pitam: – Šta da im kažem? Ko ih je pozdravio?
Kaže: – Pozdravi samo sve i kaži da ćemo sigurno doći.
Dobro – kažem – ne brinite.
Kad posle dva dana dolazi delegacija kod nas u posetu.
Kažu: – Da te upoznamo.
Odjedanput, vidim ja tog čoveka sa pijace.
Pitam: – Ljudi, ko je ovaj?
Kažu – Đuro Pucar Stari.
Kako, reko', Đuro Pucar Stari, nemoguće da je Đuro Pucar Stari. Pa ja znam da rukovodioci nikad ne idu na pijacu sa ženom da kupuju krompir, rukovodioci se voze u limuzinama, rukovodioci su neprekidno zauzeti… Ja sam prvi put bio zapanjen podatkom da jedan Đuro Pucar Stari kupuje nasred sarajevske pijace, druži se s ljudima, pa sam pomislio jednog trenutka – to me je strašno preseklo – pa taj mora onda znati šta je Bosna. Taj onda mora znati šta je Sarajevo. Taj ne može da ga izmišlja iz nekakvih referata. On sigurno mora znati i pošto je hleb, i pošto je mleko, i zašto je nešto poskupelo, i zašto nečeg ima i zašto nečeg nema, i koja ulica kako izgleda, i sve redom. Jer on nije dolazio na pijacu autom nego je dolazio peške, sa ženom.
I onda, sećam se da sam ja njemu skuvao kafu, Đuri Pucaru Starom.
Novi Sad, oktobra 1982.


Cvijetin Mijatović
PRIJATELJ IZVIĐAČA
Na još jednoj smo Smotri izviđača Jugoslavije. Sedmoj po redu. Tjentište, jula 1983.
Još jednom istoj. I još jednom drugačijoj.
Istoj zbog drugarstva, zbog ponovnih susreta, zbog onog izviđačkog u svima nama.
Drugačijoj zbog nas samih. Zbog svake planinke i svakog izviđača koji prvi put prisustvuju jednom ovakvom susretu.
Sa nama, na Smotri, bio je i drug Cvijetin Mijatović, član Predsjedništva SFRJ.
– Ja nisam izviđač – rekao nam je.
– Ja sam prijatelj izviđača. Aktivni. Bar tri puta godišnje idem na marševe. Mene vaša organizacija privlači iz više razloga.


Na slici, s lijeva na desno: u pozadini: Mita Golić (neobrijan), Teodosije Lazić-Toda, Bećir Gribajčević, Mustafa Poparić, Lejla Vodopić,
u drugom redu: Milivoje-Bato Jeftić, Aida Bugarin, gost – Cvijetin Mijatović, viri iza Boško Vasić, Branko Krstić, Boba Mandrapa, Kićo Laganin,
čuče: Hajdar Arifagić, Zlatan Lučić i Branko Parla.
Ostali na slici nepoznati.