NOVA RUBRIKA "GALERIJA USPOMENA"

NOVA RUBRIKA „GALERIJA USPOMENA“

Naš dragi Bećko dao nam je sjajnu ideju za novu rubriku. Očigledno imamo više fotografija nego blogera koji su radi da napišu nešto. Šteta da trenuci uhvaćeni fotoaparatom „trunu“ zbog toga u arhivi. Pošto slika govori više od riječi, možda će potpisi pod slike u našoj galeriji uspomena ponukati neke koji se prepoznaju na njima da napišu riječ-dvije. Evo kako smo mi to zamislili: odredimo rok do kada skupljamo slike iz 50-tih, za početak (podijelili bi smo ih po dekadama, dekade po godinama a godine po akcijama), redakcija bi ih poredala po navedenoj metodologiji i objavljivala po dvije-tri odjednom. Važno je da pošiljalac navede ko je na slici, koje godine i na kojoj akciji je snimljena, a mi bismo pozvali sve sa slike da se jave i daju svoj dodatni komentar, asocijaciju, prepoznavanje...
Rok za slanje slika iz 50-tih, redakciji na već objavljivane poznate adrese, neka bude 20. mart.

Uključite se!

GDJE SU, ŠTA RADE?

Sa snježne Jahorine 23. 02. ove dvije fotografije nam je poslala Iskra Dugonjić. Javlja da su se sa svojim školskim drugarima iz Sarajeva i iz regiona sastali ovog puta na Jahorini. Šta drugo kazati, već da su nekadašnji članovi "Boriše" uvijek zajedno.

Svi skupa ispred jednog od restorana.

Iskra Dugonjić, Željko Majstorović i Snježana Cerić

HAJDE DA ZAPJEVAMO

Još malo o Oljinoj pjesmarici.
Objavljena je povodom održavanja II smotre SI Jugoslavije, 1957. godine na Palama. Ovo je, možda, najbolje organizovana smotra.

Interesantan je sadržaj i napomena uz njega.

LET, LET, LET ... – ŽIKA MIKA

Sitni dečko Žika Mika doš'o je u jato.
Pita njega vođa jata: "Šta bi htio, bato?"
"Čuo ja sam: let, let, let, vidio igara pet –
poletarci, oh veselja, to je moja želja".

"Dobro, druže", vođa veli, "a šta drugi kažu?"
poletarci povikaše da se oni slažu.
"Poletarci, trk u krug", viknu vođa, stari drug,
al' to Žika nije znao, pa je na nos pao.

Nos mu posta crven jako, k’o da mu se ruga,
i pobježe Žika Mika daleko iz kruga.
No za njime let, let, let, potrča dječaka pet, maramicom nos mu vežu, pa ga čvrsto stežu.

Dani jure, tri su prošla, već je Žika starac, u krug trči k’o bez glave, jer je poletarac.
Smješka mu se prvi let, sad je njegov c'jeli svijet, marama mu oko vrata, divne boje jata.

.

IZ NAŠE ISTORIJE

Planiralo se u martu 1991.

U "Izviđačkim vijestima" koje su objavljene krajem mjeseca marta 1991. Izvršni odbor SIBiH je planirao odr žavanje naredne škole za načelnike odreda (XXI klasa). Evo prilike da se podsjetimo na to vrijeme. Posebno bi nas interesovalo da se jave neki polaznici te škole ili članovi delegacije koja je putovala u posjetu poljskim harcerima.

KOLIKO JE VODE PROŠLO OD TIH NAŠIH DOŽIVLJAJA

KONAČARI (Datum: 2. – 7. august 1958.)


Opet sabijam opremu u telećak. Konačar sam na sreskoj izviđačkoj školi u Podgrabu. Podne je. I muhe se na oknima umrtvile od vrućine. Umjesto ručka tutnuh među ostale stvari malo marmelade i komad pogače. Nikog od ukućana na vidiku. Pred kapijom, na kamenu, sjede moj mlađi brat i drug iz raje, Zdravko Mičić. Dadoh im „Moravu“, jednu jedinu koju sam imao, i skotrljah se niz Bjelave.
Pred ekonomatom Saveza, kod hotela „Evropa“ dočeka me brdo opreme i kuhinjskih namirnica: poljski kreveti, šatori, komplet kuhinja, sanduci sira, ćebad, bure ulja, brašno. Sve je spremno za utovar, samo se čeka kamion da dođe. Ubrzo je stigao i kamion... Trebalo nam je dosta vremena da utovarimo sve što je ekonom Soko pripremio. Krenuli smo put Podgraba.
Gura uz brdo i serpentine trotonski „Čepel“, pun do vrha, a na vrhu nas četvorica: Šiške, Čamo, Vega i ja. U kabini je Ljubiša, vođa ovog konačarskog tima. Četiri člana tog tima ispružili sve četiri, prepustili se suncu da im pali gola prsa i tabane. U dolini ispod naše putanje, tražeći osvježenje na obalama Miljacke, ostaje grad.
Poznajem svaku okuku na ovoj cesti, često sam se kotrljao njome u ovom svom izviđačkom živovanju.
Dobro gura „Čepel“. Na Palama smo stali da bi „Čepel“ ohladio svoj užareni motor, šofer da bi salio jednu ljutu, a mi da protabanamo malo da bismo istegli utrnule krakove.
U Podgrab, na Mitrovu livadu, stigli smo kasno popodne... Izvalili smo žičanu ogradu i kamion utetura na livadu na kojoj ćemo podići logor. Istovarismo opremu i namirnice, oprostismo se sa šoferom i on ode zajedno sa „Čepelom“.
Bližila se večer. Podigli smo mali logor od tri šatora, ubacili u njih pet kreveta i dosta ćebadi. Osigurali smo opremu od nezvanih znatiželjnika, podigli jarbol i zastavu i naložili vatru.

(Bećko Gribajčević i Fuad Šišić na poljani u Podgrabu)

Zatim smo se oprali na izvoru i skuhali čaj. Zašto ne bismo i halvu napravili?! Šerpa je tu i brašno i ulje i šećer. Uskoro se od vatre širio miris prženog brašna. Dugo smo sjedili kraj vatre, pili čaj i, naravno, jeli halvu i pjevušili, ako se to može tako nazvati s obzirom na mogućnost naših glasova. San nas poče savladavati. Dogovorismo se o redoslijedu straže i povukosmo u svoje „apartmane“. Ostao jedino stražar kraj vatre i halve.
Ujutro su stigli izviđači i planinke, oko stotinjak njih, i svi su okusili halvu. Ono veče, kad se ta halva rađala pri škrtoj svjetlosti baterije, natrpali smo preko mjere ulja u šerpu. Onda, da bismo izravnali odnos ulja i brašna, dodali još brašna. Sad je brašna bilo suviše, pa smo opet dosipali ulja, pa opet brašna i eto, vagon halve napravismo i ispekosmo i njome zabetonirasmo crijeva stotini izviđača.
Nazdravlje, konačari.


Nastavlja se.

Bećko

A SAD, ZAPJEVAJMO!

Lepo zvuči ono Čika-Jove Zmaja: ’’Pesma nas je održala...’’, ali na izviđače se odnosi samo delimično. Uz izviđačke pesme smo odrasli, družili se, slavili, voleli, tugovali, učili... Pesmom je bio prožet naš život, naše pesme su nas obeležavale. Izviđačke pesme su IZVIĐAČKE. Već je prošla blogom ideja da se zabeleže, otrgnu od zaborava.
Takmičenje u pevanju u kom sam nedavno učestvovala kao član žirija, raspevani izviđači, od četiri do sto četiri godine, pokrenuše me. Dobila sam dosta materijala da pokrenemo ovu novu rubriku.
Stari izviđač čika Toza Mostarlić, kako ga izviđači zovu, skupio je mnogo pesama, napisao note, harmonije, sprema se da objavi zbirku. Nešto od tog materijala ću i ja ovde objaviti. Naša Olja Đurašković u svojoj izviđačkoj arhivi je sačuvala zbirku pesama objavljenu u Zagrebu 1957. god. Zbirku je dala meni, a svim SA-IZVIĐAČIMA, posebno Čičinim brđanima, šalje mnogo izviđačkih pozdrava. Dobila sam pesme i od mojih unuka izviđača, još neke ladice ispreturala, a nadam se da će mi i ostali izviđači pomoći, a posebno Zlaja Lučić, koji je davno napravio zbirku pesama, ali nju još nemam.
Ovako sam zamislila: tekst pesme, note i audio ili audio-video zapis. Suv tekst, pa i sa notama, ne znači mnogo, mora se čuti melodija.
Ja više ne pevam kao nekada, ni jedan instrument ne sviram. Počinjem sa Himnom logorskoj vatri – Plamen se diže. Nisam baš zadovoljna audio-zapisom, ali naredni će biti bolji. Ako uz gitaru (muziku), malo boljim glasom, uz pomoć drugih izviđača, neko napravi bolji zapis, pa mi ga pošalje, ja ću rado zameniti ovo što ću vam sada otpevati.
Postovi će biti kratki, sa jednom ili dve pesme.

Oljina pesmarica:

ZAPJEVAJMO !

“PLAMEN SE DIŽE” – Himna vatri

Plamen se diže, a iskra sipa
I slušaju nas jela i bor.
Dok iz daljine miriše lipa
bratimskih grla čuje se poj.

Planino mila, lučo slobode,
ti si nam bila zemaljski raj.
Doline mile, vaše su vode
za braću bile vilinski gaj.

Zakunimo se imenom majke,
da ćemo bratstvu krčiti put.
Drugarstvo naše nisu tek bajke
već čelik skovan u borbi ljut.

Nek iskra vrca, a naše vatre
nek pale srca da bukne plam!
Kliknimo kletvu: nek narod satre
svakoga koj’ nam nanosi sram.

OTIŠAO JE NAŠ ŠTEF

Iz tebe je, dragi Štef, zračila neka prirođena plemenitost. Dobrota sa osmijehom, ustrajnost, efikasna i nenametljiva volja da se pomogne svakom... Takva slika ostaje trajno i pomaže da se prevlada beskrajna tuga zbog tvoga odlaska.

In memoriam Stevanu Štefu Kovačini

POSLJEDNJA LOGORSKA VATRA

Bliži se posljednja logorska noć, noć ispunjena suzama, noć rastuženosti, kao i svaki rastanak.
Zapalismo logorsku vatru. Himna. Iskre, nošene vjetrom, polete, malo zasvijetle i onda se ugase, tiho kao naših sedamnaest noći.
Ogranci Vučeva, ponosne stijene obasjane suncem kad se ono rađa: Košur – malen i tih, Volujak – dalek i tako nestvaran, zgarište naših logorskih vatri, eho naše pjesme, čuvaju spomen našeg drugarstva i ljubavi. A Sutjeska teče i sa njom odlaze pozdravi naše najljepše noći, naše posljednje logorske vatre, upućeni ovom prelijepom ambijentu koji okružuje Tjentište .
Sve su naše noći lijepe. Da, lijepe su, ali je posljednja logorska noć ipak nešto drugačije. Možda je i pretposljednja najljepša, možda zato što je neko položio zavjet ili, pak, noć u kojoj plane iskra naših osjećaja. A noć tiho odmiče. Vatra se gasi, pjesma zamire. Povečerje je. Riječ na koju tada najmanje mislim dolazi neželjena i poželimo tada, duboko u sebi, da se taj zvuk pištaljke izgubi ili, prosto, da dežurni zaboravi da najavi povečerje.
Vatra se gasi. Neko baci pogled na njen žar, neko na snježni Volujak, a neko pogledom traži poznati pogled.
I tako prolazi posljednja noć. Posljednji stihovi naših pjesama tonu u noć i lagano se gube. Osjetih tada tihu tugu, ostadoh zagledan, duboko opčinjen tim prizorom. Pomislih: na Milinklade, na druga, na drugaricu, na zbor, na zastavu koja vijori na jarbolu, na Sutjesku i njenu ljepotu. Tako zanesen i zaspiš.
Straža obilazi logor, obiđu vatru koja se polako gasi, ne diraju je, možda baš zato što je posljednja. Svanuće dan, ostaće za nama Tjentište. Izgledaće ljepše nego ikada, a mi moramo ići.
Posljednja logorska noć vječno će sjati, podsjećajući nas na naše najljepše dane.

N.D., III četa
(Izvod iz izviđačkog lista "Sutjeska" sa III sreske škole na Tjentištu 1963. godine, gdje je naš Štef bio jedan od rukovodilaca)

Hvala ti, Štef, za sve sto si učinio za našu organizaciju.
Sarajevski izviđači

I NE SAMO SA IZVIĐAČI...

I NE SAMO SA IZVIĐAČI...

Nećete vjerovati, ali mnogi izviđači širom svijeta stidljivo se javljaju redakciji s pitanjem mogu li se uključiti na blog iako nisu iz Sarajeva? S radošću i zvanično pozivamo sve bivše, sadašnje i buduće izviđače i članove njihovih porodica s cijele planete (a i šire, ako ih ima, ha, ha) da nam se priključe! Sarajevski izviđači i dalje će nositi blog koji je po njima i dobio ime, ali to ne znači da i svi drugi nisu dobrodošli. Već smo objavljivali njihove priloge, to ćemo činiti i ubuduće, a želimo i da ih bude i više.
Redakcija

A da je ovo tačno dokazuje i novi prilog naše već "stare" saradnice Vere Stjepanović-Mrđa, koji i objavljujemo.

MI PLANINKE, SLAVONKE I SARAJKE…

Ima jedna lijepa zgoda o planinkama u Velikoj kod Slavonske Požege i toplo se nadam da će se učesnice sjetiti i prepoznati. Nažalost, kao i obično, nemam nikakvu fotografiju. Za 1. maj 1986. g. ili 1987. g. išli smo na smotru izviđača Slavonije i Baranje u Veliku, jedno izletište ispod Papuka na oko 30 km udaljeno od Slavonske Požege.Vozom smo stigli do Trenkova iako je voz išao i dalje do Velike. Tu smo se lijepo postrojili i znam da smo sve do bazena morali da pjevamo iz sveg glasa sve one naše pjesme po redu, noseći kompletnu opremu. Nama su u goste došli i zajedno sa nama učestvovali u maršu pripadnici odreda "Slaviša Vajner Čiča" iz Sarajeva. Prešli smo mi nekih lijepih bar desetak kilometara. A onda ona silna postrojavanja, pa čekanja i sve tako. A znate već kako je bivalo sa Prvim majem. Kiša ili je taman prestala ili pada. Starješine su odlučile da nas rasporede na spavanje po kućama, bolje reći po sjenicima iliti štageljima. Nas je zapalo neko domaćinstvo koje je bilo prilično udaljeno od centralnog, zbornog mjesta, tako da smo mi stalno hodali po onim raskvašenim, blatnjavim sokacima. Moja grupa je bila miješana, nas dvije-tri Brođanke a ostalo Sarajke. Mi smo bile još onako sitne, male, a cure iz Sarajeva ne zna se koja je bolja bila. A domaćini nam bili otac i dva odrasla sina. Kako smo mi cijeli dan hodali, a hranu nam još nisu bili podijelili, počela je kuknjava da smo gladne. Kada smo stigli kod domaćina, trebalo se ljestvama popeti na štagalj i napraviti na sijenu ležajeve, cure iz Sarajeva su se dosjetile i počele da kukaju kako će se popeti, kako se boje da će ljestve pasti itd. Sinovi odmah pritrčali da pridrže ljestve, a onda je nastala kuknjava kako smo gladni. Bilo kako god, ja mislim da smo mi za ona tri dana počistili sve kulene i šunke starom sa tavana, dok su ona dvojica bili sretni da pridržavaju ljestve.
Z.D.R.A.V.O!
Vera Stjepanović-Mrđa

MOŽDA NISTE ZNALI ?

PREDSEDNICI SAVEZA IZVIĐAČA JUGOSLAVIJE

U punom sastavu Savez izviđača Jugoslavije (svi republički i pokrajinski savezi) radio je neprekidno 39 godina. Od 26. 03. 1953. do 26. 03. 1992. godine, kada je Nikola Kačarski, na sednici Konferencije SIJ-a u Beogradu, predao dužnost predsednika. Od ukupno 13, iz BiH su bila tri predsednika, 4. 5. i 12.

1. (Prvi predsednik) SERGEJ KRAJGER, ekonomista, rođen u Postojni 1916, umro u Ljubljani 1997. godine. Bio je ministar u vladi FNRJ i SFRJ, direktor više saveznih zavoda i predsednik Predsedništva SFRJ. Predsednik Saveza izviđačkih organizacija Jugoslavije od osnivanja 26. 03. 1953. do 1959. godine, kada organizacija menja naziv u Savez izviđača Jugoslavije, potom je bio predsednik SIJ-a do 21. 10. 1962. godine.

4. VASO RADIĆ, rođen u Sarajevu 1925. Bio je gradonačelnik Sarajeva. Obavljao je dužnost predsednika Saveza izviđača Jugoslavije od 1972. do 16. 12. 1973. godine. Oslobođen je dužnosti zbog odlaska u diplomatiju.

5. RADMILO BRACA ANDRIĆ, Mostar 1925. godine. Bio je gradonačelnik Mostara i ambasador. Predsednik Saveza izviđača Jugoslavije od 16. 12. 1973. do 26. 02. 1976. godine.

12. LJUBIŠA JAKŠIĆ, Sarajevo, direktor „Oslobođenja“. Predsednik Saveza izviđača Jugoslavije od 31. 03. 1988. do 24. 02. 1991. godine.

13. (Poslednji predsednik) NIKOLA KAČARSKI, Titov Veles. Direktor Službe društvenog knjigovodstva Makedonije, potom direktor banke. Bio je predsednik Saveza izviđača Jugoslavije od 24. 02. 1991. do 28. 03. 1992. godine.

KOLIKO JE VODE PROTEKLO OD TIH NAŠIH DOŽIVLJAJA

PUT U JAJCE I BERKOVINU DUG DESET DANA

Polovina je jula 1958. godine. U gradu, asfalt se topi, potrošnja sladoleda je dostigla vrhunac. Šiške i ja svaki dan idemo na „blatne kupke“ u gradsko kupalište „Jezero“. Tu ne možeš potonuti, jer voda nije u tečnom stanju. Većina raje je van Sarajeva. Mi smo još početkom jula imali namjeru da obiđemo logore sarajevskih odreda. Znali smo, prema prijavi Savezu, gdje se nalaze. Zadržale su nas neodgodive obaveze i konačno smo ih otaljali. Dočekali smo datum kojeg ćemo krenuti na put. Zbog izgubljenih dana i nedostatka vremena odlučili smo da obiđemo samo dva odreda: „Mlada Bosna“ i „Slaviša Vajner Čiča“.
Spakovali smo šator, ispeglali uniforme i kupili vozne karte. Idemo prvo u Jajce.
Voz kreće nešto prije ponoći. Da prekratimo vrijeme, idemo u kino pa onda po telećake i na voz. Gledamo, u ljetnom kinu, film „Zadatak majora Leksa“ sa Gari Kuperom u glavnoj ulozi.
Sve bi bilo dobro da nije pri kraju predstave došlo da onog što se u meteorologiji zove prolom oblaka. Za tren Gari Kuper ostade bez publike, ali on se nije obazirao na to i nastavio je da puca iz revolvera i divlje tjera svog konja da galopira. Sklonio sam se pod jedno drvo zove i dočekah kraj filma. Šiške je nestao. Trčao sam provlačeći se ispod streha i kući sam stigao u obliku jedne ogromne H2O molekule. Na brzinu sam nešto pojeo, pokrio se kabanicom i po istom pljusku krenuo na željezničku stanicu. Voz je već bio postavljen na peronu. Bio sam uvjeren da je Šiške već u nekom od vagona. Prođoh duž kompozicije, ljudi gledaju u oznake na mojoj uniformi, ja gledam njih, ali ni jedno od tih lica ne bi Šišketovo.
Još osam minuta do polaska, a njega nema. Ostavih stvari u kupeu pa izađoh pred stanicu, ali ni tu ništa nalik na mog saputnika. Pogledam na sat, a ono još samo dvije minute do polaska. Trk u voz, otići će sa mojim stvarima! Jedva sam uspio izbaciti taj nezgrapni telećak i šator, a voz se trznu i krenu. Gadno sam se osjećao. Vozna karta mi je u džepu, a moj voz promiče mi pored nosa, ostala mi je jedina utjeha što sam mogao glasno da spominjem Šišketa, a da me on ne čuje. Vratih se u staničnu aulu. Kiša i dalje lije, a tramvaja nigdje. Zatvorili su i stanicu. Nas oko dvadesetak, morali smo bdjeti pred ulazom. Kiša ne dozvoljava da igdje makneš. Sjeo sam na šator, umotao se u ćebe i predao se mislima o ljudskoj sudbini.
Ujutro se pojavila plava kutija na električni pogon i ja se uvaljah u nju, škripeći svim kostima. Kod kuće me dočekaše kao da sam vaskrsao. Odmah sam se uvukao u krevet. Oko 10 sati probudiše me. Došao je Šiške. Pravda se, nije mu se išlo po onoj kiši. Otputovali smo poslije podne. U Lašvi smo presjeli, dalje se treskamo u „Ćiri“. Lokomotiva se odmara na svakoj stanici: Busovača, Vitez, Travnik, Vakuf, Bugojno... Mjesec je već krenuo na svoje noćno putovanje kad smo stigli u grad poznat po istoriji i vodopadu. Logor odreda „Mlada Bosna“ je udaljen tri kilometra od Jajca, smješten je na malom Plivinom jezeru. Idemo prugom.

Plivino jezero, juli 1958. Logor odreda "Mlada Bosna".
Planinke: Mira i Ljilja Pašović, Vahida Mičijević, Lidija Muzika, Olga Knežević uređuju krug oko jarbola.

Logor je bio lijepo postavljen i veoma uredan. Planinke i izviđači bili su veseli i raspjevani. Dočekali su nas baš domaćinski. Pratili smo logorske aktivnosti, išli zajedno na jezero, kupali se, veslali, šetali kroz Jajce, uživali uz logorske vatre, bilo nam je kao u „oporavilištu“. Brzo su protekla četiri dana našeg boravka, morali smo dalje. Isti nas je „Ćiro“ vratio do Lašve.
U Lašvi smo se smrzli čekajući „zagrebački“. Protekla su nam tri sata čekajući voz. Kiša rominja. U Zavidovićima smo, izlazimo. Onaj „šumski voz“ polazi večeras oko 19,30, a tek je 10 sati prijepodne. Kiša je prestala i pojavilo se sunce. Potražili smo hladovinu pod jednim orahom pored Krivaje, ali nekakav oblak poče opet da se istresa nad nama. Sklonili smo se u jedan stari vagon. Sunce opet grije, pronašli smo restoran, oglobili su nas, a nahranili slabo.
Osjećam kako vrijeme sporo odmiče, beskrajno dugo smo čekali dok nije „Ćiro“ potegao.
Voz ima samo jedan putnički vagon, pun je putnika, uglavnom radnika i seljana koji se vraćaju u svoja sela. Ostatak kompozicije čine teretni vagoni. Naš vagon se puni duhanskim dimom i isparenjima seljačkih obujaka i gunjeva. Moramo da biramo: ili pluća puna teškog zadaha ili da se mrznemo na platformi vagona. Ogrnuli smo se ćebadima i izišli u studeni mrak. Hladnoća mi se zavlači pod odjeću, dolazi iz šume. Okružuje nas šuma, pokatkad bljesne koja zvijezda između vrhova crnogorice, a „Ćiro“ stenje. Bliži se ponoć, a sa njom ističe važnost naših voznih karti. Iz tame iskrsnu žućkasti kondukterov fenjer. Moramo na sljedećoj stanici izaći i kupiti nove karte. Ja sam se pretvorio u ledenicu. Zaustavljamo se. Voz će nas čekati. Naziremo u tami samo žućkasto obojeni kvadrat, priđosmo. Pred nama je daščara i tabla sa staničnim imenom – Čude. Uđosmo. Fenjer baca blijedu svjetlost naokolo. U jednom uglu je peć, u drugom stol i neke kupusare na njemu. Pored zida je klupa i na njoj ispod željezničkog šinjela proviruju brci. Brkovi se pomakoše i približiše nam se, ispod njih zijevnuše usta. To je šef stanice, otpravnik vozova, blagajnik, skretničar, sve sjedinjeno u ličnosti vlasnika tih brčina. Taj nas čova ispsova čestito. Ljutit je, jer on sad mora da lista po onim kupusarama da bi izračunao kilometražu te da bi nam mogao naplatiti karte, a on taman legao da spava. Sa novim kartama smjestili smo se opet na platformu. Moja vilica štepuje poput šivaće mašine, cvokoćem da se razliježe šumom. U Pjenovcu smo! Zvijezde već blijede, još malo pa smo na cilju. Ugledasmo vatru, kraj nje dva stražara i šatore – logor.
Pograbismo telećake i ostalu opremu i iskočismo. Provukosmo se između stabala i bili smo kraj vatre. Alma je bila na straži. Ona nas odvede u svoj šator. Odmah smo se onako obučeni uvukli pod ćebad.
Probudio sam se. Sunce se već bližilo najvišoj tačci svoje putanje. Skvasio sam lice u onom meni već poznatom potoku. Onda sam pojeo gomilu hrane. U logoru su polagali vještarstvo kurira. Tog dana trebalo je 24 sata držati zatvorena usta. Navečer, kraj logorske vatre sjedili smo zbijeni i prepričavali svoja iskustva koja smo stekli kada smo polagali vještarstvo. Većina onih koji su polagali vještarstvo pažljivo su zaobilazili krug oko vatre.
Idućeg jutra Šiške je otputovao, ja sam ostao. Ćutanje je prestalo, svi su položili prvi ispit. Na redu je samovanje. Svi su prethodno trebali pojedinačno napraviti kolibu kao sklonište u šumi iznad logora. Bilo je uloženo dosta truda, a različitih rukotvorina. Onda je došlo na red prenošenje poruke. Trebalo je te noći odnijeti poruku sam-samcat kroz šumu, pregaziti potok i doći do groblja, udaljenog od logora 500 – 600 metara, gdje ih je čekao kontrolor.
Neki su se bojali šume i mraka, trebalo im je dosta snage da savladaju strah. Opet smo sjedili kraj vatre, zbijeni jedno uz drugo, ja sam sušio tene, gazio sam potok.
Rano ujutro sam otišao. Opet me je „Ćiro“ pronio pokraj logora. Mahale su mi dvije ruke.

Bećko Gribajčević