NEOBIČNO VJEŠTARSTVO

Bilo je to školske ’58/’59. godine. Išla sam u školu “Miljenko Cvitković”, peti razred. Bila sam đak pešak, jer sam stanovala na Grbavici. Negde u ovo vreme, ili kad se malo primaklo proleće, došli u školu saobraćajci. Tražili su dobrovoljce. Trebali smo da prođemo kurs o saobraćajnim propisima, dobićemo uniforme, legitimaciju, postaćemo mali saobraćajci. Ja sam se odmah prijavila, bilo mi je to baš zanimljivo. Sve ovo moramo odraditi do 1. maja za paradu, i tu je kraj. U školskom dvorištu smo vežbali kako se maršira u koloni, a iz priručnika učili. Vozači, možete li zamisliti da je jedno od propisa bilo: Ako vam je saobraćajac dao znak da se zaustavite na raskrsnici, da bi propustio vozila iz drugog smera, vozilo morate zaustaviti 20 metara od pešačkog prelaza. Danas nam to izgleda nezamislivo. Sa te daljine se i ne vidi pešački prelaz. Ali, tako je bilo.
Kad smo uspešno završili obuku, dobili uniforme i legitimacije, prvi put su nas izveli na ulicu. Moja prva raskrsnica je bila kod Higijenskog zavoda, Alipašine džamije. Bilo ih je još.
Ovaj novi status nam je donosio i neke druge privilegije: nismo plaćali prevoz, mogli smo svako vozilo da zaustavimo, legitimišemo vozače. Ovo sam morala i da demonstriram pred mojim drugovima.
Moj brat Zlatko je više puta oblačio moju uniformu, i njemu je bilo interesantno da malo bude saobraćajac.
Došao je 1. maj, parada, marširali smo kao odrasli, i sve se završilo. Bez traga. Čak ni sliku nemam, nisam imala nikog da me slika. Izgledali smo slično ovom čiki na slici, ali smo bili mali i lepši.
Ostalo je ono što sam naučila, saobraćajni propisi, znakovi i uspomena.
Ovo je veliki uvod za jedno veštarstvo, ali i znanje koje druga deca nisu imala. Ja nisam bila obično dete, bila sam planinka.
Koliko puta sam zažalila što sam izgubila izviđačku knjižicu, ne znam ni sama. Kada zažmurim, čini mi se da mogu da je prelistavam i vidim šta je u njoj pisalo. Uglavnom, što i drugim izviđačima i planinkama. Ova nova, izdata 28. 12. 65, skoro je prazna: primljena za člana Odreda “Boriša Kovačević” 12. 01. 1960. u osnovnu jedinicu “Bambi”, na kraju pečat odreda i Izviđačkog centra Pale. Strane 7 i 8, zvezde i vještarstva, prazne. Bilo je tu upisano neobično vještarstvo.
Ideja se rodila u Dretelju, Izviđačka škola, 19. VII do 9. VIII 1962. god. Učili smo i polagali razna vještarstva. Ja sam prepričavala drugim izviđačima utiske jednog saobraćajca, učila ih saobraćajne znakove, propise.
Sećam se da mi je vještarstvo upisao Enes Arifhodžić, tadašnji načelnik i Milisav Lazarević, starješina ili zamenik, odreda.
U danu proglašenja ko je dobio prvu ili novu zvezdu, ko je osvojio koje vještarstvo, verovatno sam ja bila najviše iznenađena: dobila sam i vještarstvo saobraćajca.
Da li je još neko bio mali saobraćajac? Da li je neko imao tako dovitljivog i šaljivog načelnika i starješinu, da li je neko imao ovo vještarstvo?

Na slici stoje: Enes, čika Milisav, jedan izviđač, pa ja. U prvom planu, jede jabuku Mirjana Lazarević. Ovu sliku sam već stavila na blog. To je u Dretelju 1962. god. Ako nekoga prepoznate, ili ako se neko prepozna, napišite mi ime, molim vas...
ZLATICA NINIĆ (sada Banović)

KAFA SA COBEROM

Cobera znam više od 40, možda i 50 godina, a sa čovjekom nikad nisam popio kafu. Ta mi se prilika i zadovoljstvo pružili ovih dana, kada sam bio u Sarajevu. Naime, Cober i ja smo ista generacija, on je, istina, mlađi godinu dana. Ali Cober i ja smo nekako u isto vrijeme postali izviđači, s tim da ni on ni ja nismo sigurni je li to bilo 1957. ili 1958. godine.

Cober i ja u tih 50 godina zajedničkog izviđačkog života sretali smo se stotine puta i uvijek smo jedan drugom govorili vozdra i ponašali se kao stari poznanici i drugari, kao da jedan o drugome znamo sve. To smo potvrdili sjedeći ovaj put uz našu prvu kafu. Podsjetili smo se na naše zajedničke uspomene.

Naime, podsjetili smo se izviđačke škole na Palama 1960. i 61. godine, na kojoj smo oba bili, prisjetili smo se Doma izviđača, gdje smo se sretali desetine puta, prisjetili smo se Kalovitih brda i kamina u Izviđačkim domovima, gdje smo uz gitaru i pjesmu bezbroj puta sjedili jedan do drugog , logorovanja u Moluntu, gdje smo zajedno logorovali, i drugih izviđačkih akcija na kojima smo učestvovali.
Podsjetili smo se na naše zajedničke drugove, izviđače i planinke. I Cober i ja smo se gotovo takmičili ko će se više sjetiti naših zajedničkih drugara iz sarajevske izviđačke organizacije. I nema smisla nabrajati sve one kojih smo se sjetili, jer je ostao i veliki broj koje smo ovaj put zaboravili. Istina, Cober je bolji u pamćenju likova izviđača i planinki,pa vjerujem da je više od mene ostao u njihovim pamćenjima. Moram ipak da izdvojim naša zajednička sjećanja na pokojnog Gojka i Zvjezdanu Jovanović. Cober i ja smo mišljenja da je to dvoje izuzetnih, divnih i plemenitih ljudi dalo poseban ukus i vrijednost sarajevskoj izviđačkoj organizaciji. Ja, kao izviđač "Mladog radnika" i "Boriše Kovačevića", gotovo da sam bio zavidan izviđačima iz "Čiče". Nisu oni bili bolje organizovani od nas, nisu nas ni pobijedili na orijentacionim takmičenjima, nisu imali ni više članova, ali ipak oni su imali jednu drugačiju organizaciju, jednu veliku porodicu koja je zračila toplinom i ljubavlju. Mi smo imali dobre starješine, najčešće vojna lica (Carević, Lazarević, Todović, Kukić i drugi), a oni su imali Gojka i Zvjezdanu. Naše starješine su najčešće nosili svoje uniforme, a Gojko i Zvjezdana uvijek su nosili naše uniforme. Naše starješine su bile sa nama prema svojim mogućnostima, a Gojko i Zvjezdana su uvijek bili sa svojim izviđačima. Gojko i Zvjezdana nikad se nisu ponašali kao rukovodioci već kao svi drugi njihovi izviđači, dijeleći sa njima radosti, tuge, uspjehe, neuspjehe, ljubavi i odrastanje. Oni su, jednom riječju, bili jedno veliko srce te organizacije. Zbog njihovog takvog plemenitog i ljudskog odnosa i "Čiča" je morao biti drugačiji. Zato ime Gojka i Zvjezdane Jovanović ostaće kao datum u istoriji sarajevske izviđačke organizacije.

Eto, Cober i ja, poslije 50-tak godina druženja, popili smo našu prvu kafu. Uvjerili smo se da jedan drugome imamo šta reći, kao stari drugari i prijatelji. Zato naša prva kafa je početak jednog novog druženja. Da se ja i on poslije izvjesnog vremena ne bismo pitali gdje i kada smo se sreli, zamolili smo konobara Ivicu iz restorana "Marin Dvor" da ovjekovječi ovaj naš susret. Priznaćete da ne izgledamo tako rđavo kao naše pamćenje.

Iskreno, Emir Omanović

EVO I MENE – Tanja Danon, Holandija

Izgleda da je ipak ovaj naš blog gledan. Vjerovatno potaknuta zadnjim prilogom o planinkama iz OI “Mlada Bosna”, javila nam se i Tanja Danon iz Leidena (Lajden), Holandija. Poslala je par fotografija i evo šta piše:

Dragi moji izviđači – ma gdje da ste!
Ne mogu vam opisati svoju radost kada sam pronašla i otvorila ove divne stranice moje i vaše mladosti. Sjetila sam se (a nešto me sjećanje napustilo – ne znam šta se dešava) da sam nekada kao učenica učiteljske škole a član OI “Boriša Kovačević” oformila vod planinki “Munje”. Svoju praksu iz školskih klupa uspješno sam provodila sa svojim cvjetićima. Sve moje planinke bile su učenice iz istoimene škole (“Boriša Kovačević”). Bile su jako vesele i lijepo su pjevale. Učestvovali smo u svim aktivnostima našeg odreda, išle na mnoge izlete te smotre opštinskog i sreskog saveza. Posebno pamtim njihovu radost kada smo u Domu izviđača, u izviđačkom domaćinstvu, kupile nove lijepe uniforme.

Vod planinki "Munje"

Završetkom mog školovanja otišla sam u Bihać, tako da sam vremenom izgubila vezu sa mojim planinkama. Voljela bih posebno ako bi mi se neko od njih javio ili putem komentara na blogu ili na moju adresu (Tanja Danon, Merendonk 75, 2317 Leiden, Holland). Nadam se također da će neko od izviđača i planinki sa Grbavice to isto učiniti. Niko ne bi bio sretniji od mene.
Pozdravljam sve izviđače i planinke mog odreda, kao i sve iz Sarajeva i šire, kome su izviđači u srcu.
Vaša Tanja Danon

OI "MLADA BOSNA" – "MUNJE"

Prošle godine (21. 08. 2007.) Miroslav Topić-Cober objavio je fotografiju planinki iz čete "Munje" odreda izviđača "Mlada Bosna", snimljenu na Kalovitim brdima kod nasih izviđačkih domova.

Na toj fotografiji se vide sestre Pilav (Mina i Bera), Minka Kečo,

Nakon više od pola godine nakon objavljivanja gornje slike, javila se Bera Pilav (danas Zirojević), koja živi u Ostinu (Austin), glavnom gradu države Texas, USA, nakon konsultacija sa svojom sestrom Minom, koja je u Sarajevu, te poslala više starih fotografija. Napisala je: "Evo obećanih slika, stare su 40+ godina. Ove u Domu izviđača su iz decembra 1967-e.

Fotos sa jednog nastupa "Munja" u Domu izviđača: s lijeva na desno – iza izviđača u prvom planu su Joja, Bera, Mina, Zlatko, a nakon nepoznatog imena su i Milkica i Minka.


Sa jedne od skupština: s desna na lijevo – Bera, Zlatan Kalanović, Minkica Kečo...


Ostale fotografije su sa Kalovitih brda – Pale, iz oktobra iste godine.
Vremenski razmak mi je izbrisao dva imena (mislim da ih je dovela Meliha Begić), ali za ostale znam ko su. Na slici Kalovita brda su, s lijeva na desno:

Rikica Romano, Milkica Vukašinović, Minka Kečo, slijede dva zaboravljena imena, pa Meliha Begić, Goga Marić i ja".

Još jedna zajednička fotografija

Poruka: Molimo sve planinke i izviđače, a posebno Gorana Serdarevića (uzdamo se u njegovo sjećanje) da nam pomognu, te putem komentara otkriju i ostale likove na fotografijama.

TOMO BEKER IZ PANČEVA PIŠE....

Ovaj naš blog je postao mjesto okupljanja sarajevskih izviđača, bilo da žive u Sarajevu ili ko zna gdje u kojoj državi na ovoj planeti. Tako je i jedno javljanje našeg Emira Omanovića u septembru mjesecu prošle godine potaknulo još jedno javljanje. Dugogodišnji izviđač iz vremena kada je izviđačka organizacija bila “još u kratkim pantalonama”, Tomisalav Beker je, surfajući po internetu, došao i do našeg bloga. I gle čuda, ono što mnogi ne koriste, on se putem “komentara” javio nama, te je veza prekinuta više od 40 godina ponovo uspostavljena. Naš Tomo, koji živi u Pančevu, poslao nam je ovo pismo, koje u cijelosti objavljujemo:

Dragi Vesko,
Oni koje nosiš u srcu i najlepšim izviđačkim uspomenama iz mladosti, ne zaboravljaju se. Trenutno imam mnogo obaveza, ali nisam zaboravio obećanje da se redovno javljam na blogu.
Zasad pokušavam da u sećanjima povežem imena Dimše, Kiće, Džamonje, Slavka Butine, Volića, Goje, Halapića, Sneže i Gordane, Blanke, braće Šljivo sa stare stanice, Gaona, starijeg i mlađeg, mojih bliskih prijatelja Aždajića, Makse i njegove sestre, Dubravke, teta-Time i njenih sinova, familije Cikota, Gordane i Suade iz Švrakinog sela, Sokola iz Saveza, Janjića iz Vodovoda, Jakice Papo, Ramiza Pamuka, Rokija, Bunde, braće Đede, Fatime i Suade iz Parovićeve ulice, itd. Takođe, sećam se i Trefa i Tere, vučjaka koji su s nama išli na logorovanja. Tad smo između sebe komentarisali ,,Tref – Teri jumba stipu”...



Kad to uspem da složim, dobićeš jedan memoarski tekst o odredu “Snaga”, koji je prethodio osnivanju odreda “Mladi radnik”, i ostalim odredima u Novom Sarajevu i na Grbavici.
Sačuvao sam moju člansku knjižicu iz “Mladog radnika” i neke fotografije koje sad tražim u mojoj dokumentaciji. Tu imam podatke o izletima, logorovanjima, smotrama i moje izviđačke početke. Čak sam sačuvao i karakteristiku koju mi je napisao Dimšo Ninić kad sam konkurisao za vojnu školu. Znam da neki od onih koje sam nabrojao više nisu s nama, ali i ja, kao i ti, kao i svi koji se javljaju tebi i bloguju sa nama, čuvamo ih u našim uspomenama, jer smo kao izviđači vaspitani da se poštujemo i cenimo, a to nam je ostalo za citav život.

Srdačan pozdrav tvojoj porodici i tebi.
Izviđački pozdrav svima koji su s tobom u kontaktu.
Pozdrav svim izviđačima iz Sarajeva, ma gde se nalazili.
Uskoro sam sa vama na ovim stranicama.
Tomislav Beker.

Vjerujemo da ćemo uskoro dobiti neko novo javljanje Tome Bekera oplemenjeno slikama, dokumentima. Ne samo jedno, jer to Tomo dobro zna.