NISU VIŠE MEĐU NAMA

Obavještavamo sve izviđače i planinke Sarajeva, kao i sve posjetioce bloga, da su našu kolonu zauvijek napustili

– ANTONIJA TONKA DUGONJIĆ – dugogodišnji starješina odreda izviđača "Vaso Miskin Crni"
– BORIS JELEN-Bundo, prvi načelnik odreda izviđača "Mladi radnik" i
– VEHBIJA ĐONLAGIĆ-Wemblija, poznat kao alfa i omega svega što se dešavalo u i oko Doma izviđača.

Napominjemo da su naši drugari stupili u izviđačku organizaciju rane 1953. godine, te da su dali veliki doprinos uspjehu sarajevskih izviđača. O njihovim djelatnostima može se pročitati na ranijim stranicama bloga.

Porodicama naših drugara izražavamo duboko i iskreno saučešće.
Redakcija bloga

DAVNO JE BILO – Zlatan Lučić

Dragi moji skauti,

Redovno čitam sve priloge na našem blogu i sjećam se divnih dana. U nekim prilozima vidio sam da me neki skauti i spominju i postavljaju pitanja, na koja ću pokušati odgovoriti.

– Naš dragi Gojko Jovanović i ja pronašli smo tu kuću za zimovanje. Doduše, na to zimovanje ja nisam išao jer sam tada profesionalno obavljao dužnost načelnika SIGS-a. Tada sam obilazio sva zimovanja sarajevskih izviđača. Rado se sjećam i Minke Krehić i posebno mi je drago da je veoma uspjela u svojoj profesiji, kao uostalom i većina naših skauta. Volio bih da mi se jave putem e-maila.

– Evo i odgovora za Veru Stjepanović-Mrđa. Nažalost, ne mogu da se sjetim tvog lika. Fotografija sa „VHS” nemam ni ja, ali sam u toku uspostavljanja veza sa Vjekom Slivarom, načelnikom OI „Ivan Senjug-Ujak”. Kada dobijem fotografije (ako ih i on ima), sigurno ću ih staviti na naš blog. Što se tiče tvog šatora, odnosno postavljanja na pravo mjesto, mi (Gojko, Aljo i ja) uvijek smo težili savršenstvu želeći da budemo najbolji, što nam je u najvećem broju slučajeva i uspijevalo.

Da ovo moje javljanje ne bude bez fotografija, šaljem neke fotose koji me podsjećaju na zajedničko logorovanje u Drašnicama sa OI „Ivan Senjug-Ujak”, već davne 1967. godine.

Vjeko Slivar, (?) i Zlatan

Čitanje rezultata takmičenja. Vjeko drži mikrofon (kamen), Zlatan i Meho iz Sl.Broda

Željko Ferinović-Feri i Zlatan

.

Feri, Mile i iznad njega Zlatan

(malo se i vina popilo)

Naravno, poslao sam i neke fotografije za rubriku „Galerija uspomena”, koje će naći svoje mjesto.
Svim skautima šaljem srdačne pozdrave,
Zlatan Lučić
zlajalucic@yahoo.com

I NE SAMO SA-IZVIĐAČI…

.
Da smo ovom rubrikom otvorili vrata svim izviđačima, ma gdje bili, a ne samo sarajevskim, što bi se dalo naslutiti iz naslova našeg bloga, svjedoči i sljedeći prilog koji su, via naš Bećko, uputili izviđači iz Konjica. Dokaz je to isprepletenosti naših izviđačkih veza, nekad i sad. Ma kako se zvali naši odredi, ma iz kojeg grada smo dolazili i dolazimo, mi smo uvijek JEDNO. Čestitamo Konjičanima zavidan jubilej!
Redakcija

Poštovano uredništvo,
Dostavljam vam izbor izvadaka iz monografije "50 GODINA ODREDA IZVIĐAČA 'NERETVA' KONJIC", dokumenta čijih više od stotinu stranica obiluje fotografijama i vrijednim istorijskim podacima pedesetgodišnjeg uspješnog djelovanja konjičkih izviđača. Ovo činim zato jer se smatram obaveznim. Naime, na predlistu monografije napisana je posveta koja glasi:
Poštovani Gribajčeviću Bećire-Bećko,
Neka te ova monografija podsjeti da si i ti dao svoj doprinos pružanjem nesebične pomoći, druženjem i prijateljstvom u proteklih 50 godina našeg uspješnog postojanja.
Hvala ti na svemu!
Izviđači Konjica
05. 05. 2007.
.

















.

Starija generacija Konjičana
.



















Jedno od logorovanja Konjičana
.

.

Ostale fotografije će biti objavljene u rubrici "Galerija uspomena"

JEDNO UZBUDLJIVO SJEĆANJE NA SMOTRU U KULEN VAKUFU

JEDNO UZBUDLJIVO SJEĆANJE NA SMOTRU U KULEN VAKUFU

Prekrasan post moje drage Vahide Mičijević dirnuo me i podsjetio na naše intenzivno druženje na smotri u Kulen Vakufu 1964.
Kulen Vakuf, Martin Brod, Bihać... Una, jedna, jedina. „Čičini“ brđani – konačari – podigli su logor uz samu Unu dok je kiša danima padala. Ali izviđači nikad ne odustaju, zar ne?
Na sam dan otvaranja Smotre, kada su stigli izviđači iz cijele BiH, sunce nas je s radošću pozdravilo, ali se rijeka Una još ljutila lagano se povlačeći u korito. Izviđači sretni i veseli, osjećamo da će biti lijepo i, kao i uvijek, nezaboravno.
Vahida i ja smo cimerice. Lijepo se slažemo i uživamo što nismo u štabu pa nemamo dodatnih obaveza. Šator štaba je odmah iza našeg. Družimo se. Uvijek nas neko obilazi i, naravno, pomalo tračamo. Najviše se družimo s dvjema prekrasnim brđankama iz Banjaluke, Zdravkom Mažar i Fatimom Čelebić. Obje su bile muzičarke. Drag nam je i Smajo Čelebić...
Informacija ne manjka. Tako saznamo da su Mostarci (vječni rivali Sarajlija, a s obje strane sve mangup do mangupa), u Martin Brodu i da spremaju ujdurmu nad ujdurmama: krađu zastave Sarajlijama, najveću bruku koja se može dogoditi na jednom logoru. I to im je malo – spremaju se „oteti“ dvije legende – čika-Gojka i Slavka Butinu. Ali, „zaklela se zemlja raju...“, pročulo se. U logoru Sarajlija uzbuna – prava drama... Te kritične noći samo je Tito bio bolje čuvan od Slavka i Gojka. I ne uspješe liske mostarske u svom naumu! Mislili smo da će njihovu legendu, Niku Konjevoda, drmnuti infarkt! Ali, kako to inače biva, svi su preživjeli a prijateljstvo se učvrstilo.

Za Kulen Vakuf vezana je još jedna zanimljivost. Naš poznati slikar Affan Ramić, tada izviđač, želio je napraviti prvu samostalnu izložbu u Bihaću. Sve je ugovoreno začas, ali kako prebaciti silne slike? Danas to ne bi bio nikakav problem ali govorimo o davnoj 1964-toj!
Dolazim kod Slavka u Savez na posljednji dogovor pred polazak na Smotru s konačarima i zateknem Affana. Slavko, kada me ugleda, samo uzviknu: „Evo rješenja!“ Očito su raspravljali o transportu slika a ja sam asocirala Slavka da kaže: “To će obaviti Gojkovi brđani – konačari !“ Kad su mi objasnili o čemu se radi, baš se prepadoh. Možemo li mi to? To je velika odgovornost! Ali, Slavkova je bila zadnja.
Ukrcavamo se u noćni voz. Stiže Affan sa slikama. Pakovanje, smještanje slika na mjesto za prtljag a ruksaci pod klupe. Čuvamo slike kao oko u glavi. Uspjeli smo!
Za uspješno obavljen posao konačara i transport Affanovih slika slijedi nagrada: prvo posjeta Plitvicama pa nastavak logorovanja u Moluntu...

Zvjezdana Jovanović

SIGNALISTI – Provjera memorije

SIGNALISTI – ŠALJEMO VAM PORUKU

Da bi vam omogućili da provjerite svoje izviđačko znanje, šaljemo vam kratku poruku ispisanu Morzeovim znacima. Odgonetnite je i dešifrovani tekst pošaljite na nama svima poznatu adresu.
Objavićemo imena petorice signalista čije poruke prve stignu u "redakciju"
.- -. / - - - /... /. - - - /. / - / .. / - - - / -.-. / .. // - ... / .- -.. / - - - / - - . / . - // .. / - - .. / ... - / .. / - .. / . -/ - . - . / .. //
.. // . - - . / . - - .. / . - / - . / .. / - . / - . - / . // - . - . / . / ... / - / .. / - / . - / - - / - - - //
- . / .. / ... / - / . // -- .. / . - / - ... / --- / . - . / . - / ... - / .. / . - - .. / .. // - - / - - - / . - . / - - .. / . // - - .. / - . / . - /
- . - / - - - / ... - / . //

Napomena: jednom kosom crtom odvojeni su znakovi za slova, a sa dvije crte označen je završetak riječi.

Za svaki slučaj, dostavljam vam kompletan Morze.
A . - P . - - .
B - ... R . - .
C - . - . S ...
D - .. T -
E . U .. -
F .. - . V ... -
G - - . Z - - ..
H .... 1 . - - - -
I .. 2 .. - - -
J . - - - 3 ... - -
K - . - 4 .... -
L . - - .. 5 .....
M - - 6 - ....
N - . 7 - - ...
O - - - 8 - - - ..
9 - - - - .
0 - - - - -
Pozdrav,
Bećko

P. S.: Da vidimo ko će se prvi javiti na komentarima sa odgovorom?

"SJEĆAM SE" – Stevo Kovačina

Sjećanje na Stevu Kovačinu – našeg Štefa

Svaka vijest o trajnom odlasku milog drugara duboko nas pogađa i ostavlja ožiljak i prazninu u našim srcima. A Štef je bio drag i uvijek dobronamjeran prema svima. Štefov odlazak me je zatekao nespremnu, jer, čitajući na blogu o Iliji, Ljubiši, Alji, Bećku, Šoletu, Šišketu, Agi, uvijek sam se pitala šta li se događa sa našim Štefom. Svi oni su bili naši stariji drugari koje smo poštovali i divili im se. Bili su stariji, iskusni izviđači sa puno znanja koje su nam prenosili.
Uvijek raspoložen, nasmijan, malo pogrbljen, kao da mu je smetalo što je viši od mnogih vršnjaka, spreman za humor, šalu, često sa malo stidljivim smiješkom na licu, uživao je u životu i u društvu.
Zauvijek će mi ostati u sjećanju Štef sa dvodnevnog marša preko Romanije kada smo mi mlađi polagali Partizanskog kurira. On i Aljo su vodili našu veliku grupu planinki i izviđača.

Iako nismo smjeli govoriti, šala i smijeh su nas pratili tokom cijelog marša, zahvaljujući vedrom duhu njih dvojice. Dugo pješačenje i usponi su bili izazov, naročito za planinke. Poslije desetak kilometara Štef je stalno nosio dva ranca. Jedan dio puta i moj je ranac bio na njegovim leđima. Da, Štef je bio taj koji me je isprovocirao da progovorim nakon skoro 15 sati ćutanja. Nisam imala priliku da zimujem ili logorujem sa Štefom, ali se sjećam da nas je posjetio na par naših logorovanja, gdje sam ga i upoznala.
Kasnije, radili smo zajedno u Energoinvestu na Stupu i sretali se često. Sa Štefom se uvijek imalo o čemu razgovarati. Iako nismo radili u istoj radnoj organizaciji, kako se to tada zvalo, znam da je bio poštovan i cijenjen inženjer.
Sa Štefom i njegovom dragom Tanjom nastavljeno je druženje na Hvaru, gdje smo dugi niz godina ljetovali. Niko nije pokazivao koliko uživa u moru i koliko je sretan i opušten kao naš Štef. Taj veliki Štef se radovao kao mali dječak svježoj ribi sa gradela i “domaćem hvarskom”, vinu, naravno. Kako su mu samo oči bile sjajne i vesele kada bi znao da ga poslije kupanja čeka za večeru riba sa gradela!
Moj posljednji susret sa Štefom i Tanjom bio je prije mog odlaska u Australiju. Njih dvoje su me pozvali na oproštajnu večeru u svoju kuću u neboderu na Otoci. Sjećanja na Hvar i izviđače su se nizala. Čini mi se da je rat ozbiljno oštetio Štefovo zdravlje i učinio da nas tako rano napusti. Najteže mu je bilo nositi vodu na, čini mi se, 19. sprat. Nisam tada očekivala da se više nikada nećemo sresti. Nosiću u sjećanju zauvijek Štefov osmijeh na njegovom dobrom licu.
Nemam priliku da Tanji izrazim saučešće, pa to činim, evo, preko našeg bloga.
Tanja, znam da je ostala velika praznina u tebi poslije odlaska tvog dobrog muža i prijatelja. Neka te uvijek prati misao kako je Stevo bio sretan živeći s tobom.

Ranka Šipka, Australija

"GALERIJA USPOMENA" br. 1

“Galerija uspomena” polako se puni… Pristižu slike od 52-ge na ovamo. Redakcija ima pune ruke posla da ih razvrsta prema dekadama, akcijama unutar dekada… Šaljite i dalje, svačija lijepa izviđačka mladost zaslužuje da bude podijeljena sa ostalima. Poziv ostaje otvoren.
Za početak objavljujemo pravu istoriju: 52-ga, 53-ća…


1952. godina

Propagandni logor kod Markala, Trg Oslobođenja

08. 08. 2007. godine naš već stari saradnik, Vladimir Osipov-Repeta za ovu fotografiju je napisao:
"U zadnjem redu prvi s lijeva je Slavko Butina, prvi s desna Aljo Melez, do njega Branko Putnik (spada u raju iz komšiluka Pionirske doline; bio je strašno solidan izviđač, nešto poput Mustafe Čelebića-Čele, u malčice starijem izdanju). Do njega možda Rino Palestra, brđanin, krasno je svirao gitaru; odselio je u Beograd i postao psihijatar.
Planinke ispred tog zadnjeg reda: prva s lijeva bi trebalo da bude Vojka Jakšić, Ljubišina prva rodica, kao i on s Jezera, tj. pored Pionirske doline. Njihove kuće su porušene kad se širio i uređivao stadion Koševo, uz ulicu a ispred pomoćnih terena, odnosno sada šehidskog groblja. Do nje je Adela Juričić, Paulina sestra. Njih dvije su plivale i skakale kao delfini, stanovale su na Jezeru, otvorenom bazenu, smještenom otprilike na mjestu Fakulteta za fizičku kulturu: njihov otac je bio čuvar bazena. Do Adele stoji Vasvija-Vasva Prndelj. Treća od nje je Karmela Arčon, sestra dvojice braće Arčona, svi iz istog kraja pored Pionirske doline. Čuči peti i s lijeva i s desna Muzafer Osmanagić-Aga (Slavko Butina ga je znao zvati Muzo); drugi od njega udesno je Mehmed Čamo-Medo, stariji brat pokojnog Bakira Čame-Kirbe, a ovaj je karijeru počeo u mom vodu "Soko". Prvi s desna je Kemo, kome sam zaboravio prezime." (naknadno se sjetio da je to Kemo Slipičević)

Ako neko od "starije garde" izviđača prepozna još nekoga, molimo da se javi na poznate adrese redakcije bloga.


1953. godina


Smotra izviđača i planinki OI "Mlada Bosna" pred odlazak na logorovanje u Strmac.

Za ovu fotografiju nemamo podatke o učesnicima, pa molimo sve koji nešto znaju da se jave bilo svojim prilogom ili kratkim komentarom.



Da nemate vi nešto još starije? Pošaljite – objavićemo! Šaljite i fotografije koje su novijih datuma, i to ćemo objaviti!

HAJDE DA ZAPJEVAMO !

Ponovo se vraćam na Drugu smotru SIJ-a, održanu davne 1957. god. U sadržaju iz pesmarice, koji sam objavila, videćete da je ova pesma bila upisana velikim slovima, što znači da su svi učesnici morali da je znaju. Znate i da je smotra održana na Palama.
Sada zamislite kako je, u onom predivnom prirodnom amfiteatru, zvučala ova pesma, iz stotine grla mladih izviđača.
I danas ovu pesmu pevaju neki novi, mladi izviđači, mnogo bolje nego na ovom snimku.
Još jednom molim izviđače koji sviraju, pevaju, da snime neku izviđačku pesmu. Već znate kako da je prosledite uredništvu, a mi ćemo je objaviti.

Kao što se i zove ova rubrika,
HAJDE DA ZAPJEVAMO!
.

BARAMBA

U goru smo mi krenuli
ka logoru svom. BARAMBA!
Tu smo odmah podignuli
l’jepi šumski dom. BARAMBA!

Šatori su nam domovi,
šuma nam je grad. BARAMBA!
Prirode smo mi sinovi,
vesel’mo se sad. BARAMBA!

Oko nas se k nebu dižu
smreka, jela, bor. BARAMBA!
A pod njima pjesmu pjeva
izviđača hor. BARAMBA!

Šatori su nam domovi,
šuma nam je grad. BARAMBA!
Prirode smo mi sinovi,
vesel’mo se sad. BARAMBA!

.

GDJE SU, ŠTA RADE? Srđan Perović

Dragi moji izviđači, 3× ZDRAVO!

Poslije godinu dana, a na mali pritisak našeg Veska, evo se ponovo javljam sa svojim prilogom. Zlatica Banović me takođe hrabri argumentom da sad egzistiraju izviđači istraživači, što je sve skupa vrlo blisko mojim lutanjima diljem planete.
Prilog je vezan za Ekvador i Galapagos, koji je u sklopu te južnoameričke države. Pošto svi mi ne govorimo engleski, geografske nazive ću pisati fonetski i na našem jeziku (koji li je to naš jezik?), a u zagradi ću pisati originalno.
Put počinje u prijestolnici Kito (Quito), koja je na 3000 met. nadmorske visine. Da se ne nalazi tačno na ekvatoru, klima bi bila sibirska (ili kanadska). U nacionalnom muzeju smo stali tačno na mjesto koje je centar svijeta.

Crvena linija ispod nas je ekvator, a mjesto na kojem smo je nulta tačka i po geografskoj širini i dužini. Jedan kuriozitet… Zaposleni muzeja je donio sudoper pun vode ispod kojeg je stajala kofa. Postavljen tačno na ekvator i kad se otčepi, voda bi istekla u kofu ne praveći vrtloga. Sudoper pomaknut jedan metar od ekvatora na sjevernu poluloptu, kad se otčepi, voda bi isticala i pravila bi vrtlog obrnut od kazaljke na satu. Sudoper pomaknut metar na južnu poluloptu, kad se otčepi, pravio je vrtlog u smjeru kazaljke na satu. To pravilo je univerzalno. Svi vjetrovi (tornado i sl.) vrte se u smjeru kazaljke na satu na južnoj polulopti i obratno na sjevernoj polulopti. Dakle, moji izviđači, kad se izgubite, ovim eksperimentom možete doznati da li ste na sjevernoj ili južnoj polulopti. Prvi pravi izazov nam je bio Kotopaksi. Nacionalni park 100 km južnije sa ugašenim vulkanom visokim 6000 m. Popeli smo se do planinskog doma koji je na 4800 m nadm. visine.

Krenuli smo i dalje, ali nas je vratio nas vodič zbog vremena koje je počelo da se pogoršava. Mnogi iz grupe (i mnogo mlađi) nisu uspjeli doći ni dovde. Mi smo nekada imali ćiru (uskotračni voz). Oni ga imaju i sad u Andima. Zajedno sa nekim turistima i mi smo se penjali na krov i satima bili gore, što je bila svojevrsna atrakcija, specijalno kad bi ćiro išao preko kanjona i mostova. Vozom smo došli do Ingapirke i uživali u zdanjima što su ih podigle drevne Inke.

Par dana kasnije letimo za Galapagos, biser ljepote i netaknute prirode. Svakoj životinji je moguće prići na pola metra blizine a da ona uopšte ne reaguje. Niko ih nikad nije lovio, nema zvijeri, a ni ljudi se ovdje nisu naseljavali.

Galápagos giant tortoise, džinovske kornjače, žive i danas na sedam ostrva arhipelaga Galapagos, zaštićene u Galápagos National Park. Mogu porasti do 1,2 metra, dostići težinu preko 300 kg i doživjeti 100 do 150 godina.

.

.

Broj turista na brodovima je ograničen, a po danu bivaju prebačeni čamcima na obalu, da bi ubrzo morali da se vrate na brod.

Šteta, prostor bloga je ograničen, pa sam postirao mali broj slika (imam ih 700). Ostrva ima puno a mi smo posjetili šest. Sva su različita i prelijepa svako na svoj način.

Na prvom, Las Bachas, družio sam se sa ovom morskom iguanom.


Na Genovezi moraš da paziš da ne ugaziš na nešto od prebogate faune. Pažnju mi je privukla ova vrsta čaplje (heron) koja stoji uspravno i drži krila kao da moli.


Na ostrvu Bartolome, dok smo se kupali, ovaj mužjak tuljana se probudio, umiješao među nas, okupao i vratio se na plažu da ponovo spava (kako bih se rado mijenjao s njim).

Na Sjevernom Sejmoru nema boje koje nema. Ova vrsta kaktusa s deblom raste samo tu. Ispod kaktusa drijema velika kopnena iguana, koja ne haje za nas.


Na idućoj slici (isto ostrvo) moja Bojana trči ka zalivu jer je nešto interesantno ugledala.


Na posljednjoj slici se vidi da ova fokica radoznalo njuši moju kameru.

Do sljedećeg javljanja, puno vas sve voli

Srđan Perović

P. S. : Za sve one koji planiraju ovakva putovanja ili trebaju dodatne isformacije, fotose i sl., stojim na raspolaganju.
Moj E-mail je srboj@cia.com (nazivi u e-mail adresi nemaju veze sa nacionalnim ili obavještajnim značenjem).

ČESTITKA PLANINKAMA

MOŽDA NISTE ZNALI?

Odred izviđača “Mladi radnik” formiran je 10. 10. 1953. godine.

Prvi starješina bio je Nikola Janjić, a prvi načelnik odreda bio je Boris Jelen – zvani “Bundo”.

Prvo logorovanje OI “Mladi radnik” bilo je u selu Ljubina kod Srednjeg 1953. godine;

prvo zimovanje je održano na Palama–Podgrab u “Šabanovića vili” 1954. godine;

drugo logorovanje održano je na Knežini iznad Srednjeg (obronci Romanije) 1954. godine;

treće logorovanje održano je u mjestu Dragačeva kod Foče 1955. godine.

Naredna logorovanja ovog odreda održana su u okviru Opštinskog saveza izviđača Novo Sarajevo.

I još nešto. Izviđači ovog odreda, kao i ostali iz Novog Sarajeva (starija generacija), znali su za dva izviđača sa nadimkom „Pisko” i „Puzdro”, poznata po svojim biciklističkim seansama.
„Pisko” je nadimak za Krstu Laganina-Kiću, a
„Puzdro” je nadimak za Ramiza iz naselja "Švrakino selo" (ko mu zna prezime, neka se javi komentarom).

MOJA LJUBAV I DANAS TRAJE – Vahida Mičijević

MOJA LJUBAV I DANAS TRAJE


Sjećanja naviru, a ja se pitam odakle početi. Naime, davne 1955. godine u jesen, kod mog brata dolazi njegov školski drug Vlado Osipov. Divno je pričao o izviđačima, o izletima, o logorovanjima. Bila sam peti razred osnovne škole, a slušala sam ga opčinjena tom ljepotom koja je izvirala iz njegove priče.
Jedva sam ubijedila roditelje da mi dozvole da i ja postanem izviđač. Vlado me odveo u Čičin odred, kod vodnice Vasve Lindov. To je bio početak moje opčinjenosti i ljubavi prema toj organizaciji, koja i danas traje. Sve što sam lijepo doživjela u djetinjstvu i ranoj mladosti, bilo je vezano za izviđače. Sjećam se prvog izleta. Bilo je to u proljeće 1956. Išli smo na Bukovik, u koloni. Na čelu kolone bio je Vlado sa svojom frulom. Bilo je nezaboravno. Moje prvo logorovanje bilo je u Berkovini kod Han Pijeska. Logor se nalazio na jednom proplanku, a u blizini se nalazio divan potočić. Starješina logora bio je Gojko Jovanović, a načelnik Aljo Melez. Tu sam upoznala Fuada Šišića, Bećka Gribajčevića, Šoleta Halapića, Milanu Langhofer, Nadu Ristić, Olgu Đurašković, Kasima Trnku, Huseina Drndu, Mustafu Ćemalovića, Ubavku i Dragana Cikotu, a Mašu Đikića, kao i Jocu Šremzera, znala sam od ranije. Poslije se redaju izviđačke škole, logorovanja i zimovanja, takmičenja, izleti, smotre. Sve ljepše od ljepšeg : Berkovina, Podgrab, Jajce, Pale, Boračko jezero, Molunat n/m, Buljarice, Martin Brod, Kamenica kod Zavidovića, COT u Mavrovu (Makedonija), Petrovac n/m, Kozara – Mrakovica, Šehitluci, Banja Luka, Kadinjača itd.
Godine 1957. formiran je odred „Mlada Bosna“. Prvi starješina bio je Gojko Čeraveša, a načelnik Velija Džananović. Ja sam došla u odred „Mlada Bosna“ jer je bio lociran u školi „Petar Kočić“, a to je bilo bliže dijelu grada gdje sam ja živjela. Nekako se najrađe sjećam logorovanja u Jajcu. Bilo je fantastično, nezaboravno. Nije nas bilo mnogo. Tridesetak, od toga nas pet planinki koje smo postale nerazdvojne prijateljice i danas. To su Mira i Ljilja Pašović, Lidija Muzika, Olgica Knežević i ja. Starješina logora bio je moj brat, Eldar Mičijević, student Ekonomskog fakulteta, a načelnik Velija Džananović, učenik Fiskulturne škole. Nažalost, ni jedan danas nije među nama.
U Jajcu, u to doba, bio je popravni dom za maloljetnike i u njemu su boravili i neki dječaci koji su igrali u filmu „Crni biseri“. Pošto su nas stalno posjećivali, jer je naš logor bio nedaleko od Doma, uprava Doma i štab našeg logora su se dogovorili da kod nas dnevno boravi po pet štićenika iz doma, a oni su se mijenjali svakih par dana. Svi ti naši gosti pokazali su se kao pravi drugovi i štitili su nas bilo gdje da smo se kretali. Čuvali su stražu za nas, radili sve teže poslove umjesto nas, a veselili se i pjevali zajedno sa nama. Kuhale su nam mama Đija (Jakuba Salihbegovića mama) i mama Buda (Muhameda Ibričevića-Ibrika mama). Bile su nam kao prave majke, pa smo ih tako i zvali. U logoru su tada bili Joco Šremzer, Zoran Stojanović, Dževdo Mičijević (moj drugi brat), Adnan i Jakub Salihbegović, Muhamed Ibričević-Ibrik, Radomir Marinković, Mišo Čengić, Anton Kalaš, Boban Đuričić, Dragan Kostić. Svaki dan se nešto dešavalo i stalno smo se takmičili. Polagali smo razne vještine i izviđačke zvijezde.
Godine 1958. Salih Pašić-Paja iz odreda „Pavle Goranin“ i ja odabrani smo da idemo na marš omladinskih rukovodilaca Jugoslavije pod nazivom „Stazama V ofanzive“. Tako sam upoznala i izviđače iz Mostara: Sadu Dizdarevića, Dragana Trbonju, Zoru Mikulić i Tambu Zahirovića. Marš je bio veoma naporan, a ja sam bila najmlađi učesnik. Sa nama su bili i kadeti visoke vojne škole iz Beograda. Možete li zamisliti kakav je to doživljaj za jednu četrnaestogodišnju djevojčicu? Obišli smo Tjentište, Maglić, Zelengoru, Volujak i kanjon Tare. Sve ljepše i uzbudljivije jedno od drugog.

.

Boračko jezero : Izviđači i planinke "Mlade Bosne" na prvoj smotri SIBiH 1959. godine : (stoje s desna na lijevo) Dževdo, Boban, Kasim Trnka, Miki Kulenović, Anto Kalaš, Radomir Marinković, Zlatan Vinžbah, starješina Čeraveša, Mira i Lidija; (sjede) Vahida, Ceca, Zoja, Ljilja Magaš, Vera Čurčić, Jagoda Bakšić, Remzo Bakšić i ostali.



"Mlada Bosna": zbor na smotri, s lijeva na desno starješina Odreda Čeraveša, Zoja Todović, Jagoda Bakšić, Ceca Stojanović, Vera Čurčić, Eleonora (Nora), Lidija Muzika, Mira Pašović, Ljilja Pašović i Muhamed Ibričević-Ibrik.

Postale smo nerazdvojne prijateljice – Vahida, Mira, Ljilja, Melika

.

Kao izviđač obišla sam sve republike bivše nam zemlje. Zato sam bogata sjećanjima. 1960. godine, moja ekipa i ja predstavljale smo planinke BiH na COT-u (Centralnom takmičenju u orijentaciji) koje je organizovano u Mavrovu u Makedoniji. Sa nama su, u muškoj konkurenciji, bili porječani iz Konjica. Našim plasmanom osvjetlali smo obraz našeg republičkog saveza izviđača.
U to vrijeme neprekidno smo bili aktivni, dešavali su nam se, za redom, izleti, logorovanja, zimovanja, sastanci, priredbe i druženja. Djetinjstvo i mladost, meni i mojoj generaciji, zahvaljujući izviđačkoj organizaciji, bili su prelijepi i pozitivni. Bili smo okrenuti zdravom životu, prirodi, pozitivnom druženju, osamostaljenju i vaspitanju.
U 1961. godini bila su dva događaja kojih se i danas vrlo rado sjetim. Otvaranje spomenika na Šehitlucima u Banjaluci. Bili smo smješteni u Poljokanovom parku.
Izvodili smo „Recital“, pod rediteljskom palicom Vehbije Đonlagića, na trgu u centru grada. Dva dana prije „Recitala“ šetali smo Banjalukom i ja sam se zajedno sa još 35 izviđača otrovala od sladoleda i završila u bolnici. Na dan izvođenja „Recitala“ ja sam „pobjegla“ iz bolnice, a pošto sam bila iscrpljena, na pozornici sam bila vezana užetom za Suadu Muštović i Stevana Kovačinu da ne bih pala. Poslije smo pravili šale na moj račun. Te iste 1961. godine imali smo marš do T. Užica, gdje je trebao drug Tito držati govor povodom godišnjice Užičke republike. Naš marš je završen na Beloj zemlji, gdje je nekoliko hiljada mladih ljudi iz cijele države bilo otrovano hranom. I u tim momentima, iako iscrpljeni, pravili smo šale na svoj račun.
Posebno pamtim naš pokazani elan na radnim akcija: na Mejtašu pri izgradnji Doma izviđača i na Kalovitim brdima pri adaptaciji i popravcima Doma izviđača.

Opčinjenost sretnim izviđačkim doživljajima i danas traje.

IN MEMORIAM

Bili su izviđači „Mlade Bosne“

BAKŠIĆ ARIF BALJAK RABIJA DŽANANOVIĆ VELIJA

ELZNER JANEZ KALAŠ ANTON KNEŽEVIĆ OLGA

MIČIJEVIĆ ELDAR MIČIJEVIĆ DŽEVAD
MUMINOVIĆ MEBRURA – TOPOLOVAC

PANDUR AZIZA – OMEROVIĆ SALIHBEGOVIĆ JAKUB

Srcem i dušom pisala, vaša

Vahida Mičijević

ISKUSTVO JEDNOG BEGINERA

Iskustvo jednog ordinarnog kanadskog beginera

Dragi moji drugovi i drugarice izviđači i planinke, evo poslije duge i "romantične" kanadske zime (nadam se da je na izdisaju), sa osjećajem da život ponovo počinje strujati kroz krvne žile, javljam se na raport. Blog nisam uspio čitati gotovo mjesec dana, što bismo mi laici rekli iz tehničkih razloga, koje, uzgred budi rečeno, još nisam uspio skontati. Ali, domišljat kao i uvijek, nešto sam zbrljao i nadam se da sam među vama.
Pregledavajući blog u periodu kada nisam imao pristupa, vidim da mojim odsustvom zemaljska kugla nije prestala da se okreće, što me je "veoma iznenadilo". Drago mi je da smo Bećka uspjeli "upaliti". Jeste da je bilo na guranje, ali sada, kad je mašina proradila, nema potrebe više pisati. Samo sjesti i čekati nastavke. Alal vjera, stara kosko (mislim, Bećko).
Upravo dok sjedim i ovo pišem, kroz prozor gledam blještavo i suncem okupano nedjeljno jutro. Da čovjek poželi na plažu. Ali, kao stari i iskusni Kanađanin (15. februara – 14 punih godina i isto toliko zima) ne pomišljam ni prst pružiti kroz prozor. Što bi se reklo, magarac se uči (naučio) na svom iskustvu.
Zbilo se jednog dana, mislim 17. februara 1995. godine. Treći dan boravka u kanadskom capital city Ottawa, u neposrednoj blizini Njenog Veličanstva engleske kraljice. Mi u prihvatilištu i kroz prozor gledamo gotovo nestvarnu sliku predivnog, blještavog zimskog jutra. Da ne bismo propustili ništa, kao da ćemo kući sutradan, na brzinu smo obavili sve neophodne jutarnje radnje i u rekordnom vremenu spremno stajali kod izlaznih vrata ne sluteći da veoma kratka i jasna lekcija slijedi u narednih nepun minut. Otvaranje vrata, iskorak u opisanu ljepotu i još brzi ukorak završen brzim zatvaranjem vrata. Lekcija broj 1 je glasila: nikada ne vjeruj svojim očima i ne poduzimaj ništa prije nego pogledaš na termometar. U datom trenutku je bilo –48° C.
Događaj broj dva desio se u naredna dva dana, znači 19. februara iste gospodnje godine. Opet jutro i naglo buđenje. Ovaj put ne od sunca nego od potmulih detonacija. Izvježbano sarajevsko uho pokušalo je utvrditi kalibar, ali bez uspjeha. Prva pomisao je bila: ”Zar i ovdje na kraju svijeta”, jer to je bilo upravo vrijeme pred referendum za otcjepljenje Quebeca. Za našu utjehu, atmosfera i retorika je bila apsolutno ista kao u Jugi pred raspad, samo bez zveckanja oružjem. Ali ko se jednom opekao nije vjerovao toj “kulturnoj” zapadnoj tišini. Za nas novodošle, i pored ubjeđivanja od strane domaćih o visokom nivou kulture itd. Sve je bilo moguće. Zbog toga, nakon naglog buđenja slijedio je skok iz kreveta u pravcu telefona. Na pitanje o čemu se radi slijedio je miran odgovor recepcionara: ”Komunalci otavskog ‘Rada’ razbijali su (minirali) led na rijeci Ottawa.”
Eto, dragi moji blogeri, sada ovaj moj uradak ide u postupak sve do redakcije. Nadam se prolaznoj ocjeni. Može i –2. Samo bez popravnog, molim. Ljetos sam planirao na Kubu.

Love You pojedinačno i sve skupa Dado Hegenberger (normalno, na čelu sa redakcijom).