SJEĆANJE ABDULAHA SIDRANA NA IZVIĐAČKE DANE

Ovih dana je u toku promocija knjige književnika Abdulaha Sidrana pod nazivom "Proizvodnja kože" u kojoj se u jednom dijelu nalaze njegova sječanja na izviđačke dane. Pa ipak treba spomenuti da su na stranicama našeg bloga još ranije objavljena dva priloga na istu temu. Prvi je objavljen 27. februara 2010. godine a koji je nakon toga izazvao polemiku tadašnjih učesnika dali je Avdo učestvovao na logorovanju u Berkovini. Neki ga se nisu mogli sjetiti. Međutim, u svom prilogu od 10. septembra 2011. godine, Husen Drnda je potvrdio Avdino učešće na tom logorovanju. Prilikom nedavne promocije knjige u Tešnju, Momčilo Spasojević, poslao nam je ovaj prilog koji evo i objavljujemo,očekujući da nam se i autor knjige javi.

„Mi smo samo čekali da mama izađe, pa odmah i mi izlazili kako ko na ulicu ili u školu i nismo se vraćali do naveče. Mama je stalno govorila da mi je samo znati šta povazdan rade na ulici i stalno se sikirala zbog toga. Jednog dana je došla od matere i rekla Bilo bi pametno da se upišeš u izviđače. Kako Akan fino. Ja sam poslije otišao zajedno sa Akanom i upisao se u marindvorsku brigadu (odred, ispravka: M.S.) koja se zvala „Slaviša Vajner Čiča“. Bili smo treća četa a naš vod se zvao „Galeb“. Naš vodnik je bio Irso koji je imao skroz žutu kosu. Otišli smo na logorovanje u selo Berkovinu kod Han Pijeska na Romaniji. Išli smo do Pjenovca vozom a onda pješice i bilo nam je mnogo teško. Imali smo velike ruksake na leđima i Akan i ja smo stalno posrtali preko pružnih pragova. Irso je rekao A kako bi da ste konačari? Konačari su bili jači i stariji izviđači koji su išli prije ostalih izviđača da nađu mjesto gdje će biti logor i da sve pripreme. Na logorovanju smo se učili raznim vještinama da bismo mogli polagati prvu zvijezdu pa da i mi možemo biti vodnici. Morali smo šutjeti tri dana i gladovati jedan dan a ići kroz šumu sami jednu noć. Akan i ja smo primjetili da jedan Paja i jedan Rale koji su bili stariji izviđači od nas stalno idu u šator i u šatoru razgovaraju iako su i oni polagali prvu zvijezdu i morali šutjeti kao i mi. Mi to nikome nismo smjeli reći pošto nismo smjeli govoriti. To nije bilo pošteno i nama je bilo krivo. Naveče smo palili logorsku vatru i pjevali izviđačke i borbene pjesme. To su najviše bile pjesme Budi se istok i zapad, Mi brđani srca vesela, U šumu smo mi krenuli baramba. Ujutru i uveče kada se dizala logorska zastava pjevali smo Hej Sloveni to jest himnu. Zastavu je dizao onaj koji je toga dana bio najvredniji i najposlušniji. Ja sam dva puta dizao zastavu. To treba znati pravilno raditi jer neko digne ili spusti zastavu prije nego što se pjesma završi pa onda stoji kao budala dok se pjesma ne završi. To treba raditi polagano i stalno računati koliko je još ostalo da se pjeva. Kraj logorske vatre smo igrali igru koja se zove dozivanje duhova. Jedan izviđač se zavuče ispod deke i postavlja pitanja a drugi se negdje okolo popne na drvo i iz mraka odgovara. Uglavnom je trebalo da nekoga zezaju a najčešće načelnika i kuhare zbog hrane. Mi smo se smijali i stalno pljeskali. Kada smo položili Vještine i ostala znanja to jest statut polagali smo zakletvu na spomeniku Slaviši Vajneru Čiči na Pjenovcu. Ja sam drhtao jer su svi okolo stajali mirno. Kad je došao na mene red iskoračio sam pred spomenik i izgovorio zakletvu Dajem časnu riječ da ću čuvati i braniti slobodu svoje domovine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, da ću čuvati i gajiti bratsvo i jedinstvo naših naroda i njegovati borbene tradicije, da ću biti marljiv i pošten i vrijedan učenik, da neću piti ni pušiti i da ću od svega najviše poštovati istinu i drugarstvo. Kada sam izgovarao riječi zakletve mene je stalno bridio nos i jedva sam izdržao da mi suze ne pođu na oči. Poslije smo išli na veliku izviđačku smotru na Pale kod Sarajeva. Bilo je puno izviđača iz cijele Jugoslavije a i iz drugih zemalja. Najljepše uniforme imali su poljski izviđači koji su se zvali skauti (harceri, isp. M.S.) Pokrovitelj smotre bio je drug Đuro Pucar Stari. Učestvovali smo u raznim takmičenjima i to je sve trajalo deset dana aonda smo se vratili u Sarajevo.“

(Iz knjige Abdulah Sidran „Proizvodnja sirove kože“ , Službeni glasnik, Beograd 2011. godine, str. 301-302)

DVIJE FOTOGRAFIJE, DVIJE PRIČE,,,NAKON SKORO 50 GODINA - Željko Majstorović

Za ovu fotografiju me vežu drage uspomene. Fotografija je snimljena u Počitelju na kamenim stepenicama.

Ovaj lijevo je moj brat Branko, a ja sam u sredini. "Patrola" iz dežurnog voda čamcem bi forsirala Neretvu i iz Dretelja i išla na drugu stranu u pekaru po hljeb. Tu, gdje je sada put, uz Neretvu, bile su dvije kamene kućice - u jednoj je bila kafanica u kojoj bi popili sok, a u drugoj pekara u kojoj bi ostavili pletene korpe da ih napune svježim mirisnim hljebom.
Poslije bi u čamcu jedan hljeb odmah pojeli dok je svjež, ne zato smo bili gladni, već zato jer su teta Hajra i teta Rosa uvijek za jelo servirale stari hljeb dok se ne pojede, tako da bi ovaj sutradan kada dođe na red bio već stariji.
I u toj kafanici je bila atrakcija, mali kepec za koga se pričalo da je potomak Gavran Kapetana.
Sam prevoz je isto bio atrakcija, dugacki riječni čamci koje nisu pokretala vesla, već tri metra duge motke, pomoću koje bi se iskusni čamdzije odgurivali od dno rijeke. Prevezli bi nas za "siću", sve je tamo bilo vrlo jeftino (pasivni kraj) od prevoza do "pipuna"!

Ovo nije nepoznata lokacija - to je Dretelj 1963, logor koji je uslijedio odmah iza izviđačke škole,
Vod "Komarac" na jutarnjoj smotri.Naprijed je vodnik Đemaludin Šerbo, kasnije popularni nogometaš "Željeznicara", s njegove lijeve strane sam ja , a desno od Šerbe u crnoj kosulji je moj brat Branko Majstorović rukometaš i danas urednik sportske rubrike u "Oslobođenju".
Te jutarnje smotre su posebna priča.Prvo bi se svi postrojili ispred svojih satora, a štab logora bi
obišao i pregledao šatore, a onda bi se okupili oko jarbola u sredini. Vodnici bi podnijeli raport, zatim bi Kićo ili Meho održali govor u kome bi naveli sve dobro ili ružno sto su uočili prethodnog dana u logoru, a zatim bi proglasili najbolje uređen šator tog jutra, ali i onaj najgori.
Na kraju bi se podigla zastava uz himnu: Prva strofa iz Hej Slaveni, a zatim:
"Zakunimo se imenom majke
da ćemo bratstvu krčiti put.
Bratstvo-jedinstvo nisu tek bajke
vec čelik skovan u borbi ljut."

Dohakaše hajvani balkanski i čeliku, ali stari izviđači rasuti po svijetu još čuvaju uspomene i svoju djecu uče ovim lijepim stihovima - biće još prilike - nije Tito, a ni njegovi suborci, uzalud živio.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
stari izviđač
Željko Majstorović

-------------------------------------------------------------------------------------

Evo ugledah prilog moga brata Željka i sjetio sam se dva imena koja nisu navedena na objavljenim fotografijama i to:

PRVA FOTOGRAFIJA- Počitelj- četvrti s lijeva (crni) Zijad Zike Hadžijahić, koji je do mene, a inače je brat od Seje Hađijahića.

DRUGA FOTOGRAFIJA- logor- prvi slijeva u stroju: Miro Seršić, kasnije je bio rukometni golman, branio u Sarajevu, RK "Bosni" i RK "Omladincu"

Branko Majstorović,

LAURA I SLUČAJNO NAŠ BLOG

I ranije ste mogli pročitati na stranicama ovog bloga kako smo uspjeli povezati mnoga ratom prekinuta prijasteljstva starih izviđačkih prijatelja. Tako nam je nedavno došla jedna e mail poruka koja je glasila: “Evo slučajno sam pronašla priču, sjećanje, gospodina Momčila Spasojevića, o tešanjskim izviđačima, gdje spominje i mog oca Ristu Petrovića. Kako sam bila vrlo malena kad je moj otac umro, htjela bih saznati, vidjeti…ili sl.neku njegovu fotografiju dobiti.” I krenula je naša potraga. Uspjeli smo povezati Lauru Kobajić iz Rijeke sa našim stalnim saradnikom Momčilom Spasojevićem iz Čelinca. Kako nam je napisala Laura, “možda Vašim malom gestom,učinili ste , sretnim tri srca. Ja sam imala 10 godina kad je otac umro a sestre 4 i jedna 5 godina. Nisu slijedili lijepi dani nakon njegovoe smrti. Ali eto tu smo , žive, zdrave i danas posebno sretne zbog spomena na nešto što smo davno potisnule”.

Uspostavljena je veza između Laure i njenih sestara kao i nekadašnjih tešanjskih izviđača. Agilnošću Momčila Spasojevića uz pomoć njegovih izviđača iz Tešnja, do njih su stigle neke i od sačuvanih fotografija njihovog oca. I ne samo to. Momo nam je poslao priču koju je napisao o svom prijatelju, koju danas i objavljujemo.

RANA LEGENDA TEŠANJSKIH IZVIĐAČA

Ne bi se pouzdano mogao sjetiti kada sam upoznao Ristu Petrovića, ali svakako je to bilo u osnovnoj školi, odnosno nižoj realnoj gimnaziji u Tešnju. Bila su to oskudna, siromašna ali lijepa vremna. Podvornik Hamdo nam je, u školi na Donjoj čaršiji, sagrađenoj 1895. godine, dijelio po komad hljeba i lonče mlijeka u prahu. Kada smo prešli u zgradu bivše austrougarske žandarmerijske stanice iznad Vašarišta, to je činila Ibrahimovca, samohrana žena koja je sama podizala dva sina.

Risto je iz svoga sela Cerovac svakog dan do škole pješačio oko pet kilometara u jednom pravcu i mislim da je bio najbolji đak. Kada je Aleksej Nejman, nastavnik srpskohrvatskog jezika, potonji čuveni novinar i reporter Radio- Sarajeva, pokrenuo list „Neven“, Risto je bio njegov urednik i jedan od najvredniji saradnika.Napisao je za njega brojne tekstove. Od samog osnivanja izviđačke organizacije u Tešnju 1958. godine, bio je njen član i obavljao je dužnost načelnika odreda. Učestvovao je na svim orjentacionim sreskim takmiče i akcijama i bio jedan od organizatora mnogih izleta i logorovanja Odreda uz svesrdnu pomoć Crvenog krsta. Početkom šezdesetih u Tešnju je organizovano takmičenje u Sresko izviđačko takmičenje u orjentaciji za srez Doboj. Mjesno krojačko preduzeće „Mladost“ je tom prilikom sašilo prvih deset uniformi za tešanjske izviđače. Štab Odreda je birao deset najboljih koji će ih prvi obući: među tih deset bili smo Risto i ja. Bilo je to veliko priznanje i čast. Svake godine pravili bismo izlete, recimo pješke pet kilometra do Jelaha, te onda još petnaestak kilometra vozom-ćirom i uskotračnog prugom do Teslića, gdje bi se sretali sa tamošnjim izviđačima. Izlete, bivkovanja i kraća logorovanja najčešće smo organizovali na Kiseljak, mjesto između Tešnja i Novog Šehera, ispod živopisne planine Crni Vrh. Kasnije sam u listu „Tabor“ objavio jednu kraću priču pod naslovom , čini mi se, „Ljubav“, u kojoj je riječ o Risti. Radnja je jednostavna i naivna: opis učmalosti života u gradiću Tešanj, jedno dugo vrelo i dosadno ljeto koje se prekida izviđačkim logorovanjem na kome se događa jedna iznenadna ljubav. Priča je slaba, tendeciozna, početnička, ali mislim da je to bilo jedno od najsretnijih Ristinih ljeta.

On je bio prva generacija tešanjske gimnazija a ja druga. Svako od nas je imao svoje društvo. Mada su se naše porodice posjećivale a i ja sam bio jednom ili dva puta kod kuće njegovih roditelja u Cerovcu, nismo se puno samostalno družili. Risto je odlazio na omladinske radne akcije, glumio u amaterskom pozorištu i kasnije pomalo se okretao od izviđačke organizacije. Vremenom načelnik Odreda je postao Ekrem Ajanović Sos ( koji posjeduje Ristine fotografije), pa sam tu funkciju za dugi niz godina kasnije od njega preuzeo ja.

Risto Petrović, rana legenda tešanjskih izviđača, je bio najbolji učenika tešanjske gimnazije, a naročito izvanredan matematičar, što je posebno isticao profesor Branko Perunčić, Crnogorac. Cijenili su ga i uvažavali i drugi profesori, pa i građani malog grada u kome smo živjeli. Bio je dominatan, što bi se danas kazalo lider u svojoj generaciji. U školu nije donosio mnogo knjiga i vjerovatno je gradivo pamtio već na času.

Mislim da je 1946. godište. Bio je skladno građen, kao stvoren za laku atletiku, uvijek skromno ali uredno odjeven i čist. Smeđu kosu je, ako me pamćenje služi, češljao na lijevu stranu. Imao je pravilne crte crnopurastog lica, oči više crne nego smeđe ali vrlo svijetle i radoznale. Često se smijao i pravio šale. Kratko rečeno, bio je vrlo lijep i zgodan momak i mora da se dopadao djevojkama. Imao je veliko samopouzdanje i nemiran duh i uvijek žurio „nekud drugdje“, kao da je predosjećao da neće dugo živjeti. Drugovi su ga voljeli i uvažavali, ali najednom, u završnom razredu gimnazije, odvojio se od njih. U naš orjentalni gradić, bolje reči kasabicu Tešanj te godine stigla je jedna mlada i vrlo lijepa učiteljica. I, pretpostavljam, buknula je obostrana ljubav. Od tada se Risto mogao vidjeti samo u dugim šetnjama s Biljanom.

Te jeseni otišao je u Sarjevo da studira matematiku i sa grupom tešanjskih studenata na sarajevskoj željezničkoj stanici dočekao je moju gimnazijsku generaciju koja je preko Sarajeva ćirom sa Bistrika išla za Dubrovnik na eskurziju.

Njegova ljubav se nekako nespretno i nesretno okončala, naglo je napustio je studije i otišao u Rijeku, gdje se zaposlio. Umro je mlad i pokopan na pravoslavnom groblju Tepe u Tešnju starom više od četiri vijeka. Bila je to vrlo tužna sahrana.

I , eto, ovo je dio priče o mom drugu Risti Petroviću, koga sam mnogo cijenio i poštovao.

Momčilo Spasojević, bivši načelnik i starješina tešanjskih izviđača

I za kraj ovog priloga. Nismo još primili ni jednu fotografiju Riste Petrovića, oca Laure i njenih sestara, ali obečavamo da ćemo to učiniti kada ih dobijemo, te ih staviti kao sastavni dio ovog priloga.

Naš saradnik Momo je na kraju napisao: “ vaše poruke vrše jednu divnu, plemenitu misju, spajaju ljude, prave mostove među njima. Učinili ste zaista mnogo. Molim vas ne odustajte, ako je to ikako moguće.”

DAVNI SUSRETI SA BIHAČKIM IZVIĐAČIMA

Nebih ni napisao ovaj prilog da slučajno ili namjerno ne zavirih u Facebook, gdje opet slučajno naiđoh na prilog o bihačkim izviđačima. Taj prilog postavio je Buco Petrović, naš stari već saradnik koji živi i radi u Kanadi. Koristio je mnoštvo fotografija njegovog, vjerujem starijeg druga iz izviđačkih dana, Huseina Šabanagića. Onda se sjetih da se početkom šezdesetih godina u OI "Boriša Kovačević" priključio i Branko Rip, koji je svoje najranije dane upravo provodio u OI "Mahmut Ibrahimpašić" iz Bihaća. Prvu ljubav ( mislim izviđačku, da oprosti njegova današnja supruga i bivša planinaka) nije mogao lako preboliti, pa kako mi je postao drag prijatelj, pričajući o Bihaću, o Uni, o korzu "od kina do pumpe", o svojim izviđačkim prijateljima.....mislio sam, izvinite na izrazu, j...š Njujork kako li je lijepo tamo. Uglavnom, sticajem okolnosti neko je predložio da jedan prvomajski izlet organizujemo posjetom Bihaću, Plitvičkim jezerima kao i druženjem sa biščanima.
Upoznali smo tada:
divne prijatelje, slobodno mogu reći "kremu tadašnjih bihačkih izviđača", bar meni drage i ostale u siječanju: Hilmija, Radojka, Joško, Azra, Fahro, Ljilja, Dragan, Tanja, Učo....

Tokom trodnevnog druženja imali smo priliku upoznati Bihać a posebno uživati na Plitvičkim jezerima, okruženi pažnjom naših domačina odakle su i nastale fotografije koje ranije nismo imali priliku vidjeti.
1. Fotografija učesnika ovog nezaboravnog izleta. Sa lijeve strane u prvom redu malo sagnut stoji i naš domačin Husein Šabanagić.
2.Veseli i vrijedni domačini su nas vozili Velikim jezerom na prekrasnim Plitvicama. Na ovom snimku vide se s,lijeva na desno; Mirjana Lazarević, Gorjana Ostojić, Jasna Gajić, Stanka Josifovska ( tražimo je već duže vrijeme ), Rešad Karamešić, dok su u drugom dijelu čamca naši domačini.

Među objavljenim fotografijama na Facebook nalazi se još mnogo fotografija. I ako je od tada prošlo skoro 50 godina, izdvojili smo i ove dvije fotografije gdje je pred Izviđačkim domovima na Palama, Husein sa ;
3....Tonkom Dugonjić, starješinom OI"Vaso Miskin Crni" i još jednim izviđačem.
4......sa Senadom Glincem, izviđačem OI" Ivo Veličan" sa Iliđe, vjerovatno kada su bili polaznici prve klase RŠNO na Palama.

I vjerovatno se pitate što sam ovo objavio? Želja mi je da se bar neki od bihačkih izviđaća javi, tim više jer nas osim ovog davnog izleta i tadašnjeg druženja vežu uspomene na zajedničke prijatelje, Seku i Savu Carevića, a koji su bili u oba odreda ostavili trajne uspomene na njih.
V.Vesković

POMOZITE DA OTKRIJEMO GODINU, MJESTO I LIKOVE NA FOTOGRAFIJAMA

Pažljivijim pregledom objavljenih priloga na blogu, može se jednostavno uočiti smanjeni broj istih u mjesecu januaru. Tako je i sada. Dali su u pitanju utisci sa nedavnih proslava dočeka nove godine ili nešto drugo, novih priloga bar trenutno nema. Da bi popunili ovu prazninu zavirili smo u našu datoteku fotografija koje nisu objavljivane do sada. Oni koji su nam ih proslijedili mislili su da su samim činom slanja ispunili svoju obavezu. Hvala im ali smo mislili da će kasnije poslati koji redak teksta. Zato smo odlučili da u narednom periodu objavimo neke od tih fotografija za koje ne znamo (ili djelimično znamo), kada su i gdje nastale - godina, mjesto, likovi.

Pa da krenemo:

1. Na ovoj fotografiji prepoznajemo Mehu Basarića, prvog sa lijeve strane i mislimo da je prvi sa desne strane Kićo Laganin. Pogodite ko se nalazi u sredini fotografije i kada i gdje je snimljena?

2. Grupa izviđača OI "Mladi radnik" sa Tomom Bekerom. Gdje i kada je snimljena fotografija i ko su ostali likovi?

3. Zimovanje na Šavnicima Saveza izviđača Novo Sarajevo 1963. godine. Pogodite likove na fotografiji. Mi prepoznajemo Husu i Ramiza iz OI "Mladi radnik"?
4. Isto zimovanje - ko su ove dvije planinke?
5. Na kom logorovanju, smotri..., koje godine i gdje je snimljena ova logorska kapija banjalučkih izviđača?

6. Ko se nalazi na ovoj fotografiji pored Osmanagić Muzafera-Age?

Ako znate, javite nam se. Nije teško!

A mi nastavljamo sa drugim fotografijama

PLANINKE U OSIJEKU - Emira Kršlak

PLANINKE ODREDA IZVIĐAČA „PRVI DOBRINJSKI“ I „ BOSNA 96“ IZ SARAJEVA SU 25. NOVEMBRA 2011. GODINE. UČESTOVOVALE NA 10. FESTIVALU IZVIĐAČKIH PJESAMA U ORGANIZACIJI IK „JAVOR“ IZ OSIJEKA, U REPUBLICI HRVATSKOJ.

SA IZUZETNOM IZVEDBOM I LIJEPOM IZVIĐAČKOM PJESMOM KOJA JE NAPISANA ZA TU PRIGODU, OSTAVILE SU ZNAČAJAN UTISAK NA OSTALE UČESNIKE.

Emira Kršlak

Prilog objavljujemo sa manjim zakašnjenjem, kako radi kasnijeg slanja istog tako i radi povečanog broja priloga pred kraj prošle godine.