NIŠTA NIJE DALEKO, SVE JE RELATIVNO

Da je tačan naslov ovog priloga dokaz je i ova fotografija. Iz dalekog Austina (glavnog grada države Texas – USA) u posjeti Sarajevu je bila i Bera Pilav-Zirojević. Pored porodice, našla je vremena, kao i uvijek do sada, da posjeti svoju prijateljicu Rusmiru Čamo.

Em se znaju (nećemo reći koliko godina), em su blizu stanovale a i bile su planinke – i to kakve. I ništa ne brinite, uz bosansku kafu "prevrnule" su njih dvije cijelo Sarajevo, one koje još znaju u njemu, kao i sve ostale po ovoj planeti.
I vas su se sjetile. Sigurno!

Rusmira Čamo i Bera Pilav-Zirojević

MOŽDA SE NEKO PREPOZNA

Da je u Sarajevu u “naše” vreme bila dosta razvijena izviđačka organizacija, da je bilo mnogo odreda, da smo bili organizovani u opštinske saveze, to znamo svi. Aktivnosti su organizovane na nivou odreda, opština, pa po hijerarhiji sve do saveznih.
Jedna od “mešovitih” aktivnosti je bilo i zimovanje na Rudniku. O tom zimovanju sam već pisala, neću više, ali ostalo mi je nepoznato kako se tu našlo izviđača iz mnogih sarajevskih odreda, više nego što se danas vidi na našem blogu.
Slučajno sam na Internetu, još prošle godine, naišla na trag odreda „Mustafa Dovadžija”. Slučajno sam dobila dosta fotografija o boravku sarajevskih izviđača na toj planini. Osim tog zimovanja u mestašcu Rudnik, bila su i dva logorovanja (64. i 65.) odreda „Mustafa Dovadžija”, na padini ili proplanku zvanom Jabučar. Zahvaljujući čika-Dragiši Miletiću, fotografu, meštaninu, koji je slikao i sačuvao do danas filmove, i njegovom sinu Adamu, koji je to preradio u elektronsku formu, pa poslao i meni, evo prilike da se neko prepozna, evo prilike za sećanje, evo prilike da na blogu vidimo neke nove-stare izviđače.



Po mom saznanju, inicijator odlaska na Rudnik bio je potpukovnik Ibro Emrić-Stari, dugogodišnji starješina odreda „Mustafa Dovadžija”, i najzaslušniji za njegov uspešan rad. Starješina prvog logorovanja je bio Krsto Stojanović-Krle, načelnik Slobodan Borovčanin-Slobo ...

Dugogodišnji načelnik odreda, nekada član odreda „Vladimir Perić-Valter” sa Bistrika, bio je Dobroslav Jakovljević-Boban. Koliko se ja sećam, i Risto Šipovac je u naš odred „Boriša Kovačević” došao iz „Mustafe Dovadžije”.
Boban Jakovljević i Slobo Borovčanin







Nikola Kozić, Boban Jakovljević i Drago Vuković, na gradskoj smotri SI Sarajevo, na Boračkom jezeru.






A ovo sam našla na Internetu. Možda je i danas neko od starih izviđača angažovan u ovom novom odredu.







„Odred izviđača "Vratnik" osnovan je 1996. godine kao nasljednik prijeratnog Odreda izviđača "Mustafa Dovadžija", koji je osnovan 1959. godine. Naš odred je organizovan u tri čete po tri voda: starješina odreda je Amela Omerbegović, a načelnik odreda i njegov zamjenik su: Zehra Šišić i Zlata Alić. Povodom Dana državnosti BiH a u organizaciji Saveza izviđača Federacije BiH u Mostaru je 25. 11. 2006. godine upriličena dodjela zvanja i priznanja istaknutim članovima Saveza. Tom prilikom uručena su priznanja i članovima O. I. ˝Vratnik˝, koji egzistira u OŠ ˝Hamdija Kreševljaković˝.
Zvanje ˝Izviđač vitez˝ dobili su: Benjamin Deljković, Mirza Plakalo, Faruk Memić i Nihad Babić”.
„Predstavnici Udruženja antifašista i boraca NOR-a tokom dana (april 2007.) položit će cvijeće i u krugu Vatrogasnog doma Vratnik na spomen-ploču narodnom heroju Mustafi Dovadžiji, kod Višegradske kapije na spomen-ploču 16. muslimanskoj NOV brigadi, koja je prva ušla u Sarajevo 1945. i na spomen-obilježje poginulim borcima kod OŠ "Hamdija Kreševljaković".”


Ovo je HVALA čika-Ibri, Bobanu, Risti, Nikoli, koji više nisu sa nama, ali i poziv starim izviđačima da nam se pridruže.

BAŠ KAO MAĐIONIČAR

Ne, ovaj naslov nije šala. Naš Repeta je baš kao pravi mađioničar. Iznenada se pojavi, pošalje komentar i kao pravi mađioničar opet nestane. Onda se posjetioci bloga pitaju: "Šta bi od njega?", a on se opet pojavi nakon dužeg vremena. Javi nam se svima sa obećanjem da će se uskoro opet javiti. Već zamišljamo radost na licu teta-Zvjezdane, nas ostalih koji pratimo ovaj blog, kada ugledaju svjetlost dana ovog teksta. Naime, kako i sami vidite, Vladimir Osipov je komentarisao jedan prilog Olje Đurašković koji je objavljen 22. septembra 2007. godine (za one koje interesuju fotosi iz tog priloga). Smatrali smo da je njegov komentar zaslužio da se objavi kao poseban prilog, bez obzira što on misli "da ćemo ga pojesti skupa sa cipelama".

Opet ću se javiti samo komentarom (»ozbiljniji« prilog samo što nije...). Poješće me svekoliki administratori bloga sa sve cipelama! Draga Olja, kad smo postavili onaj propagandni logor na cirkus-placu i svašta nešto izvodili ne bismo li još koga navukli na tanak led tj. u izviđačku organizaciju – dokaz je da smo uspjeli



to što si uletjela u klopku i postala izviđačko-planinski star – ja sam taj dan i to šatorovanje zapamtio po nečem drugom: podiže se usred tih naših vještina kratkotrajni vihor i nešto mi uleti u oko. Ovamo-onamo, vidim da se mora ljekaru, iako nisam bio neka peka. Skroz sam zaboravio jesam li pješke ili nekako drukčije stigao, čini mi se do Oftalmološke klinike u Koševu, i tamo meni iz oka izvadiše uzak i oštar komad stakla od cirka-oko 5 milimetara ('ajd neka je i 3, nije ribarska priča ali su mi to tamo pokazali pa znam). A meni nešto nije bilo puno stalo toga dana da prikazujem pred publikom izviđačke vještine; ali što se mora nije teško (dobili zadatak i tačka). Sve se dobro završilo, ali sam hodao još neko vrijeme sa zavojem. – Uz tvoje slike: tamo gdje je štab logora u Berkovini, skroz desno stoji Edo Ekart, i sjetio sam se njegovog izviđačkog imena: Iguman! O njemu sam već nešto rekao ranije i Dado Hegenberger se odazvao na te moje riječi. A na drugoj, gdje kažeš da stojiš druga s kraja, u donjem redu ispod tebe sjedi Milan Vešović-Veško (za njega i njegove roditelje me vezuje posebna uspomena), do njega uvijek ozbiljni Josip Šremzer-Joco, pa onda Šiške. A ti od svega izviđačkog naroda najprepoznatljivija.
Živjela ti nama!
Vladimir Osipov-Repeta
(Opaska "administratora": Probudi nam se, Olja!)

MOŽDA NISTE ZNALI?

Prvi starješina Odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča” bio je Božidar Sekulić.
Prvi načelnik odreda bila je Paula Juričić.

Starješine ovog odreda bili su i:
– Dušan Ćosović,
– Gojko Jovanović,
– Zvjezdana Jovanović,
– Miroslav Topić,
– Branko Parla,
te još neke osobe za koje nemamo podatke.

Načelnici odreda bili su i:
– Alija Melez,
– Nedžad Dizdarević,
– Zlatan Lučić,
– Goranka Mirić,
– Ranko Ibrulj,
– Neven Jovanović,
– Branko Parla,
– Anton Prleši,
– Zoran Hajdarević,
– Kenan Mutapčić.

Važno je istaći da je ubjedljivo najduži period kao starješina odreda imao Gojko Jovanović, za vrijeme čijeg mandata je ovaj odred postizao najveće uspijehe.

KOJI "GUINNESS", SARAJEVSKO CRNO PIVO JE NAJBOLJE!

Raja sa Grbavice, nekadašnji članovi izviđačkog odreda "Boriša Kovačević" i 1964. učenici VIIIc OŠ "Bane Šurbat", našli su se u "Sarajevskoj pivnici" da uz crno pivo u otvorenoj diskusiji razmotre ko je kriv što su učili ruski jezik i što u ovaj nezgodni vakat moraju da bubaju engleski.

Na kraju su ipak došli do zaključka da nije loše znati i ruski i engleski, a da je "black beer" iliti "černoe pivo" najbolje u Sarajevskoj pivnici, bez obzira na kom se jeziku naruči. S tim se slaže i pridruženi član ove komisije Vesko, naš nekadašnji rukovodilac, koji je prošle godine probao ovo crno pivo i otada se tješi uz londonsko crno (ali ni blizu!).

S lijeva na desno sjede: Svjetlana Kapor, Milan Ožegović, Srđan Perović, Željko Majstorović i Iskra Janičić-Dugonjić.
Sve vas pozdravljamo našim lijepim pozdravom:
Z-d-r-a-v-o! zdravo, zdravo, zdravo (ali oštro!)
Željko Majstorović

" OSTRVO BUDALA "

Vjerujemo da malo ili skoro nikako nema izviđača Sarajeva a da nije poznavao Mašu Đikića. E, taj naš dragi prijatelj (još iz prošlog stoljeća) bio je sinonim dobrog izviđača, odličnog đaka i studenta, veselog i nadasve lijepog izviđača, za kojim su uzdisale mnoge planinke Sarajeva. Životni putevi su nas rastavili, ali putem ovog virtualnog druženja opet smo zajedno, ma gdje god bili. Naš i vaš Maša poslao nam je svoje pismo koje smo (zbog dužine) uz njegovu saglasnost malo skratili, pa ga sada objavljujemo, kao i njegov prilog za blog pod nazivom "Ostrvo budala". On je čovjek zvani hrabrost, koji je uspio savladati sve ovosvjetske nedaće koje su ga pogodile i svojim optimizmom, hrabrošću i upornošću, nakon dužeg boravka u SAD, vratio se sa porodicom u Sarajevo, gdje je profesor na Mašinskom fakultetu.







Dragi moj Vesko (i moja Minkice),



Nakon sastanka starih izviđača u Sarajevu (o kome, siguran sam, detaljno ste obaviješteni i tekstom i slikama), odlučio sam da i ja ispunim davno, davno dato obećanje da ću i ja nešto napisati na temu izviđača.
Šaljem vam ovu moju priču o "Ostrvu budala" u strogom centru Sarajeva. Istina, svjestan sam da to nije priča ni o kojoj izviđačkoj akciji ( i zato ti sam moraš da odlučiš da li spada na izviđački blog ili ne) i ja se sigurno neću ljutiti ako ovo tamo i ne objaviš, jer stvarno se u toj priči izviđači skoro i ne spominju, sve su to klinci u odrastanju, prije nego što će postati izviđači, a i više je priča o jednom kvartu u Sarajevu nego nešto što pripada našem blogu... Unaprijed se izvinjavam na silnim štamparskim greškama (svima će biti jasno da nisam završio ni jednu sarajevsku gimnaziju) i jos više zbog pretjerane upotrebe zagrada (isto tako će svima biti jasno da sam, pored mašinskog završio i matematički fakultet, ha ha ha)... Nažalost, ja nemam starijih slika (i izviđačkih među njima), a imao sam ih bukadar jer smo Mehić i ja u to vrijeme imali vlastitu fotolaboratoriju i praktično svu lovu trošili na pravljenje slika, za koje nam raja nije ni materijal plaćala, to je bilo još jedno preduzeće "bankrot", pored onog kasnijeg kad su naša četvorica izviđača htjela da finansiraju i zarade koji dinar na proslavi Nove godine u Domu izviđača na Palama... A starih slika nemam jer prilikom našeg izlaska iz Sarajeva jevrejskim konvojem nismo ni skontali da su stare uspomene važnije od odjeće, obuće, dokumenata i ostalog što je ispunilo par torbi.………….
Vaš Mahmud-Maša Đikić


”OSTRVO BUDALA”

Nakon sastanka starih izviđača 7. juna 2008. u Sarajevu, odlučio sam da i ja ispunim obećanje dato poodavno Vesku da ću i ja nešto na temu izviđača napisat'. I evo priče o "ostrvu budala" u strogom centru Sarajeva. Istina, to nije priča ni o kojoj izviđačkoj akciji, u toj priči izviđači se ne spominju kao takvi. Sve su to klinci u odrastanju, koji će postati prvo nerazdvojni prijatelji, pa onda zajedno i izviđači…

Dakle, rodio sam se kao jako mali, a kao malo veći doselih sa porodicom u centar Sarajeva, tačnije na adresu JNA 15, baš na sredini između Kulovićeve (ma vidjeli smo mi da na tablama piše neko drugo ime, ali, iz nekog nama nepoznatog razloga, svi odrasli su tu ulicu zvali Kulovićeva) i Šenoine .

U tu zgradu (oblika ispravljenog Z) doseli se odmah po izgradnji i neka čudna porodica. Na ulaznim vratima bijahu četiri prezimena (Hadžismailović, Hadžidedić, Mehić i četvrto se povremeno mijenjalo, tako da ga nisam upamtio). Kako smo i mi dijelili stan sa drugom porodicom, ja sam mislio da su u tom stanu četiri porodice. Tek kasnije, kad upoznah mog prvog druga Muharema (koji je stanovao u tom stanu i nosio jedno od tih prezimena), saznadoh i da su ta tri prezimena jedna porodica, a da četvrto (ono koje se mijenjalo) pripada kućnoj pomoćnici...

Muharem i ja vrlo brzo postadosmo odlični drugari i postepeno smo sa odrastanjem počinjali i izlete izvan kvarta. Prvi "veliki" izleti bili su na Miljacku, tu odmah do mosta Čobanija (između pozorišta i pošte), gdje smo znali sići i loviti pliske i sapače, koje bismo onda mrcvarili u teglama s vodom dok ne bi uginule... Nije taj ribolov bio potpuno bezopasan jer je u Miljacki bilo dosta pijavica, ali smo vrlo brzo naučili kako da ih odvojimo od noge... Bilo je to krasno i bezbrižno djetinjstvo, prije osnovne škole...

A onda, k'o grom iz vedra neba, odseli se Muharem. Falio mi je, pravo. Međutim, poslije jedno mjesec dana, pojavi se on i objasni da i nije tako daleko, ustvari vrlo blizu, u Radićevoj ulici. Idući kod Muharema na igranje, polako sam upoznavao i taj komšiluk.

Prve kuće od Šenoine ulice bile su Sud i jedna zgrada u kojoj je tada bila milicionerska menza... Kako sam bio mali buco, često bi me poneki milicioner uveo u menzu i dao mi krišku bijelog hljeba. Hej, BIJELOG hljeba. Meni je više ličilo na kolač nego na hljeb u to vrijeme. Toliko sam bio opčinjen tim da sam ubrzo osmislio cilj svog života. Kad bi me neko pitao šta ću biti kad odrastem, odgovarao bih "milicionerski kuhar"... Očigledno da sam poguzija bio od najranije mladosti...

Iza Suda, kao što i priliči, bila je bajbukana (zatvor), na desnoj strani ulice iza pomenute menze bio je neki parkić, pa onda prolaz koji su svi zvali "amerikanac". Mnogo kasnije saznao sam i zašto. Na fakultetu sam imao profesoricu engleskog Nastić Dobrilu, ona je rođena u Americi i, kad se njena porodica vratila u Sarajevo, njen otac je u tom prolazu kupio kuću i otvorio restoran koji je nazvao “Amerikanac", pa je po tom restoranu i taj mali prolaz između JNA i Titove dobio ime...

Na ćošku ulica JNA i Radićeve bila je jedna od najpoznatijih kuća, čuvena "barutana". U početku sam mislio da je u pitanju neko vojno skladište oružja, a tek kad se zamomčih skontah da je u pitanju sasvim drugačiji "barut". U toj zgradi je bio smješten ženski studentski dom “Mladen Stojanović” (zapaljivo k'o barut, zar ne?)... E, preko puta barutane preselio je Muharem (uh, koliko puta smo, kao momci, virili iz zamračene sobe u pravcu barutane i gledali kako se razgolićene studentkinje spremaju na izlazak...).

Tu se ulica JNA dijelila na dva dijela – lijevi do ulice Radićeve i desni, koji je presijecao Radićevu i postajao ulica Mis Irbina... A između ta dva dijela i Radićeve ulice bilo je pješačko ostvro koje smo mi djeca zvali "ostrvo budala"...

To pješačko ostrvo je bilo zimski raj za našu raju. Dok su veća raja s ligurama na leđima išla ili prema Dalmatinskoj ulici ili na prve padine Trebevića nazvane "gaj", nama, maloj raji, to je bilo strogo zabranjeno. Tamo je za klince bilo previše opasno jer se iz Dalmatinske "letjelo" na ligurama pravo pod tramvaj ili auto, dok je u gaju vrebala druga opasnost: mogao si podletit’ pod voz (tu je prolazila uskotračna pruga od Sarajeva do Ustiprače).

Čim bi pao prvi snijeg, mi bismo u sumrak donijeli vode i uzduž tog ostrva (u širini od oko pola metra) prosuli vodu. To bi se preko noći zaledilo i mi smo imali klizalište! Ni ta zimska radost nije bila bez opasnosti. Ako bismo proletjeli na Radićevu, mogli smo se naći pod točkovima automobila. Na kraju tog ostrva bio je okrugli saobraćajni znak i mi bismo se na kraju klizališta hvatali za njega i okretali nazad, na pješačko ostrvo. Eto, zbog te opasnosti smatralo se da se samo budale mogu klizat' na takvom klizalištu i pješačko ostrvo dobilo je ime "ostrvo budala"...

Tu su se naša raja upoznala sa rajom iz Radićeve. Tako sam upoznao Radomira, Miroslava, Branimira, Helu, Slobodana... Zvonimira sam upoznao u osnovnoj školi, on je stanovao u Titovoj, ali je često dolazio sa mnom na zabave na ostrvu budala…

Možda se pitate kakve veze čitava ova priča ima sa izviđačkim blogom ? E, vidite, sva pomenuta imena su imena izviđača koji su mnogo kasnije činili jezgro oko kojeg je stvoren (na ideju Gojka Jovanovića, koji je uspio da vidi koliko se prijateljstvo među nama razvilo) klub brđana “Bratstvo” odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča”. Njihovi nadimci su vam svima sigurno dobro poznati, pa da ih navedem:

Muharem Mehić-Muha, Radomir Grbić-Kroko, Miroslav Hegenberger -Dado, Branimir Jovanović-Smlata, Helena Hegenberger-Hela, Slobodan Dodoš-Mile, Zvonimir Fontana-Krapina, Mustafa Čelebić-Čelo (moj prvi vodnik kad uđoh u izviđače 1954. godine) i na kraju ja – Mahmud Đikić-Maša.

Dakle, ovo je priča o tome kako se stvaralo doživotno drugarstvo. Nikad se nisam posvađao ni sa jednim od njih. I dan-danas sam u vezi sa mnogima od njih...

A te subote, 7. juna, u nekadašnjem “Amerikancu” ponovo sam bio sa jednim od njih – Mustafom Čelebićem-Čelom. Žao mi je što ga ne stigoh pitati, sjeća li se “ostrva budala”…
Mahmud Đikić-Maša



P. S.: Šta nam drugo preostaje već da uputimo zahvalnost našem prijatelju. Poručićemo mu da ne tuguje za izgubljenim fotosima. Neka samo telefonom nazove svog kuma Srđana Arkoša, Mustafu Čelebića-Čelu, Helu Hegenberger, Radeta Grbića... da ne nabrajamo druge, njemu i nama drage prijatelje, dobiće opet ono što je mislio da je izgubio. Pravi prijatelji se lako ne gube. A tu je i naš blog!

Hvala ti, Maša.

Minkica i Vesko

EVO NAS OPET!

Evo nas opet vama! Naš odmor bio je, što bi naš izviđački prijatelj, ex-političar Emir Omanović, rekao: u "radnoj i konstruktivnoj atmosferi". I gle kakvog iznenađenja! U Herceg Novom smo se sreli sa nama dragim Coberom (Miroslav Topić), kao i sa Srđanom Perovićem, koji je na odmor doputovao iz Ottawe iz Kanade. Ne treba trošiti riječi i emocije kako je izgledao taj susret. Kupali smo se zajedno, klopali po restoranima, izlazili navečer... ma bilo nam je lijepo. A kako i neće, jer sve naše priče, razgovori svodili su se na vrijeme provedeno u izviđačima. I mnogima od vas (diljem ove male planete) štucalo se.

A onda na blogu (iako je "mrtva sezona") ugledasmo prilog svima nama znane teta-Zvjezdane. Njen prilog je jedna emotivna iskrica sjećanja sa pijetetom, ali i tugom, na neka vremena koja nas sve vezuju. I onda se upitasmo. Da li je moguće da na ovom našem zajedničkom blogu nas nešto nema? Još više nas je inspirisala rečenica "da ne stavljamo naziv ko šalje fotose". Da, draga naša teta Zvjezdana, znamo i te kako dobro da mnogi od onih koji ovaj blog prate i nemaju svoje drage porodične i fotografije koje ih vežu za našu mladost. Znamo iz iskustva našeg prijatelja (ex-profesionalnog fotografa koji živi u Kanadi) da bi mnogi dali sve da su uspjeli sačuvati dio svoje porodične istorije, pa i istorije naše organizacije.

Ono što ne znamo ili pak ne možemo razumjeti jesu sljedeće konstatacije:

– znamo da naš blog (redovno ili povremeno) čita jedan široki krug naših izviđačkih prijatelja, jer imamo ugrađeni program gdje to vidimo;

– znamo da imamo dosta naših prijatelja koji sigurno imaju mnogo fotografija u svojim porodičnim albumima iz doba kada su bili skupa sa nama na raznim izletima, logorovanjima, zimovanjima, akcijama, smotrama... znamo da su im fotografije pohranjene u albumima, kutijama, koferima, sada već prekrivenim prašinom;

– znamo mnogo naših prijatelja i poznanika koji su bili poznati u našem Sarajevu po lijepoj pisanoj riječi, koji su pisali i za razne medije (pa i o izviđačima), koji su u toku svog školovanja imali sve petice iz načina opisa raznih događaja.

Ali ono što ne razumijemo je:

– indolentnost ili nezainteresovanost da nam se jave (bilo prilogom ili komentarom);

– zauzetost dnevnim obavezama (e, ovo baš ne razumijemo!).

Ne, nije ovo nikakva kritika, nije ni prozivka između redova. Ovo je samo naša želja da nam se javite. Da nam se jave oni koji su to sami obećali putem komentara, da nam se jave (probude) oni koji su nama dvoma putem e-mail-a ili SMS poruka govorili da će se sigurno javiti (a niko ih nije tjerao na to), da oni koji kažu "ne znam šta je sa mnom, dosta sam toga zaboravio/la", da se malo sjete svog djetinjstva, svoje mladosti.

I ne brinite ako se odlučite na taj korak. Uvijek vas čekaju vaši prijatelji. Čekaju vas oni koji će (ako niste u mogućnosti ući na blog) za vas to uraditi. I sa radošću će to učiniti vaši: Miroslav Topić (cobertopic@gmail.com), Zlatica Ninić (bninzlata@yahoo.com), Gorana Jovanović (goranajovanovic@yahoo.com) i nas dvoje: Minkica i Vesko (veskovic@yahoo.com), a da ne govorimo da će i naš Dado, naš Kanader, Hemingvej (mhegen@cogeco.ca) to isto učiniti sa radošću. Dakle, ne dozvolite da nakon više od 50 godina postojanja sarajevskih izviđača ovaj naš blog, naše nepuno dvogodišnje dijete, ostane bez "hrane", vaših priloga, fotografija, komentara.

Ne samo teta Zvjezdana, i mi ćemo biti sretniji jer ćemo stalno biti u vezi sa vama, vaši,

Minkica i Vesko

PREKO BRDA I DOLINA PA NA SUTJESKU

Blogeri, prosuti po cijeloj planeti, ni krivi ni dužni odoše u pečalbu, a žao im da se rastanu zauvijek. Ova im „tehnika narodu“ dođe kao „bolje išta nego ništa“. Daj šta daš, da se bar dopisujemo, a ponekad i vidimo. Vesko, fotografije sve, ama baš sve, čak i dnevnik voda „Ljubičica“, sačuvaše od loženja Zvjezdana i Gorana na najtrusnijem području Sarajeva – Dobrinji. Izbaci ono „vlasnik fotografija taj i taj“. Svi bi voljeli da su mogli sačuvati svoje. Ali nisu. Svaku istinu koju poželiš reći ispadne politika i tabu tema na blogu. Zašto li se raziđoste po cijeloj planeti? Avanturizam, valjda... Toliko za uvod.

Nađoh fotografije sa marša veterana „preko brda i dolina pa na Sutjesku“. (O tom maršu takozvane „janjeće brigade“ opširno je pisao Cober 22. novembra 2007. godine – op.ur.) Dočekasmo ih na Tjentištu kao heroje. Iako nemam tu sliku, znam da su za Gojka našli i nekog bijelog konja pa on ujaha „k'o Tito“. Da to sve nije bila ljubav – bila bi farsa.



(dio tzv. jagnjeće brigade)

Naime, svakog 4. jula, na Dan borca, na Sutjesci se održavao reli. Posebno su se družili vlasnici i zaljubljenici „citroena“ iz cijele Juge, pa i „šire“.

Idemo na zbor do spomenika, u koloni jedan po jedan. Vodim malog Mimu, mama mu Biljana, šefica logistike smotre, nema vremena. Idemo krajem, cesta je zakrčena mercedesima „budžovana“. Iz jednog me pozdravlja Nijaz Skenderagić, nekada načelnik odreda „Slaviša Vajner Čiča“. Da je Gojko bio tu, rekao bi mu „Ma, dobro guraš“. Tako je to vazda bilo: „Kolo sreće uokoli vrteći se ne pristaje, ko bi gori sad je doli, a koj doli, gori ustaje“...

Nisam se dobro osjećala. Slutila sam da je to kraj nekog mog lijepog izviđačkog doba. I bi tako... Posebno pamtim dolazak neke banijske brigade i njihovog komandanta, ogromnog, plavokosog Banijca koji je stalno poticao neke urlatorske pozdrave od kojih se ništa drugo nije čulo. Ja pokupim mog malog Mimu, Šaćirovog i Jeleninog unuka, i natrag u logor, a već sutra i u Sarajevo.



(Ko se još ne sjeća Gojkove usne harmonike?)

To mi je jedino ružno izviđačko sjećanje. Obistinila se moja sumnja, bio je to početak kraja nečeg mog što sam voljela...

Kad je već moralo tako biti, želim vam dobar život u svijetu u kome se skrasiste.
Nikad me niko od izviđača ni u kom pogledu nije razočarao, i to me čini sretnom.


Sretno i vama svima, volim vas...
Teta Zvjezdana

Povratak iz raja II

Pošto moj D. stalno kuka "hoću još", natrag u svoj raj na Kubi, evo još jedne slike koju mi je poslao iz raja i koju sam stavila na zaslon računala da me tješi u ovom mom sarajevskom ljetu. L. Jo

Povratak iz raja

Hemingveji na okupu

Bio na Kubi, uživao i kubirao se 15 dana. Palme, plavo nebo, toplo more – šta je više potrebno jednom starom umornom izviđaču. Da ne biste pomislili da je bilo čisto prirodnjački, upotrebljavalo se i malo ruma, vina, ribe i drugih morskih đakonija. Kao što i pretpostavljate, prošlo je k'o treptaj oka, da sam se na povratku pitao da li je stvarno bilo 15 dana. Uspomene ostale, posjeta predivnoj Havani, hotelu u kome je živio moj pajdo Hemingvej. Kafana na 500 metara od hotela u kojoj je obično završavao dan uz bakardi, nakon jutarnjeg početka sa mohitom. Tropikana, najpoznatiji kabare bar na otvorenom u svijetu, sagrađen 1939. za potrebe bogatuna i mafije, kojih je u to doba bilo na Kubi u ogromnim količinama. Od revolucije i Kastra mjesto gdje dolaze radoznali turisti sa svih strana svijeta da uživaju u karipskom i latinoameričkom folkloru. Plesačice u kostimima veličine hanzaplasta, vatromet boja. Jednom riječju, doživljaj za cijeli život. Platiš 150 dolara po glavi, dođeš i uživaš. Po povratku otvorim blog i imam šta vidjeti. Gazda Vesko razgulio na Jadran, a izviđači u nirvanu. Pokoji komentar i jedina svijetla tačka, moja najbolja druga little Jo iliti Muhica Gorana. Ali, vidi se, i ona teškom mukom napisa prilog uz prihvaćeno opravdanje da je pritisnuta problemom, kako do odmora i mora. Ja joj želim ispunjenje želje i tuspas negdje u Jadranskom plićaku. Razlog sveg ovog pisanja i hvaljenja je vrlo jednostavan. Otvorim blog i vidim Mijin (Miin, izaberite pravilno napisano) komentar sa pitanjem: Ko je čika-Gojku dao nadimak Guša. Da li Mile ili Cober. (ne radi mi puljka sa upitnikom)
Pošto sam savremenik, znam pravu istinu. Čuveni nadimak Guša čika-Gojku je nadjenuo član kluba brđana, rijetko spominjati Arkoš Srđan. Član od prvog dana, jedan od najboljih svirača i pjevača koje sam čuo i slušao tokom mojeg izviđačkog bivstvovanja. Dobar drug i moj ratni sapatnik za vrijeme koliko sam bio u Sarajevu. Ovu priliku koristim da ga pozdravim (i kompletnu porodicu, suprugu Nadu i sinove komada dva). Slike sa Kube drugom prilikom, u stvari kada ih pošaljem nekome od stručnjaka (Cober, Vesko ili neko treći) da ih objave.
Svima lijepe praznike i mirno more

Dado Hegenberger

IMA LI IZVIĐAČA BEZ NADIMKA?

Na našem blogu vlada, novinarski rečeno, sezona kiselih krastavaca. Blogeri se razmilili po godišnjim odmorima, brčkaju se u raznim morima, obilaze familiju i prijatelje diljem svijeta, s našim starješinom Veskom na čelu, koji uživa u ljepotama drevne Raguze. Nama, koji se ovo ljeto brčkamo u lavoru, ostaje da „držimo tempo“. Pa, evo nešto iz „sehare“, čitaj, pričuve.

Sarajlije znaju da nadimci nisu samo izviđački „specijalitet“, to se „nalijepi“ u djetinjstvu, u mahali, ali i na Grbavici, Alipašinom, Otoci...

Zato je teško reći kada je Brano Jovanović postao „Smlata“, na primjer. A zašto, to je već lakše. Brzo je rastao, teško je usklađivao rad nogu, ruku i – postao Smlata. Kako bi se iznenadili njegovi studenti na Šumarskom fakultetu da to čuju!

Kada i zašto je Grbić Rade postao Krokodil (Kroko)? Bilo bi zanimljivo da nam kaže.

Mustafa Čelebić-Čelo ni danas nije ćelav! Ali je nadimak dobio po prezimenu.

Gordana Lacić-Ribizla – nit' je bila rumena, nit' gorka. Samo Zlatan Lučić zna zašto ju je tako nazvao.

Zašto je Slađana Mujkić – Caka?

Zašto je Snježana Tvrz – Zec? Prednji zubi?

Miroslav Hegenberger bio je oduvijek Dado, a sad je sam sebe nazvao Kanader jer živi u Kanadi, a Vesko ga je prozvao Hemingvej zbog dobrih priča na blogu...

Zašto je naš Ćamil Karamehmedović bio Keki?

A Nenad Jovanović – Čvoka?

Zašto je Dodoš Slobodan bio Mile?

A zgodna braća Fontana Krapina i Krapinče?

Zasto je Anton Prlesi Grof?

Dobro, Maša je od Mahmud (Đikić), Muha je od Muharem (Mehić), Aljo je od Alija (Melez), Bećko je od Bećir (Gribajčević), ali zašto je Midhat Buljubašić – Šilja?

Miu Kordić je Mile dva puta „krstio“ – prvo je bila Tumba Johanson (on je bio rukometaš, a Mia je dobro igrala „između dvije vatre“) a onda Kruška...

Mila Šehagić je bila Rumenka jer je uvijek bila rumena u licu kad se naljuti.

Mladen Ovadija postao je Gvardijan (Gvardo) na zimovanju na Bobovcu. U obližnjoj Kraljevoj Sutjesci nalazio se franjevački samostan i Mladen je tamo „visio“ zbog, njemu uvijek dragih, rijetkih knjiga.

A naš tajanstveni Gunđo? Ohranović Zikret mu je ime i volio je „folirati“ da govori arapski. Ali, to je najviše ličilo na gunđanje...

Zašto je Vladimir Osipov Repeta? Ako je volio jesti repete, kako je tako vitak?

Pretpostavljam da je Šišić Fuad Šiške također zbog prezimena...

Zašto je Vlado Kačmarčik Kondor?

A Brankicu Pricu naš Mile je prozvao Sandara (ne Sandra!) po poznatoj TV voditeljici Sandri Langerholc jer je odlično vodila jedan naš izviđački program na zimovanju na Palama 1970!

Jurica Zoran je Dok jer je studirao medicinu.

Zvonko Jeličić je bio Hećim jer je, također, bio doktor.

Ali kako Ljumić Mumtaz postade Aco? Ili Halapić Hajrudin Šole? Zašto je Ranko Ibrulj bio Špico?

Mira Moro postala je, opet zahvaljujući Miletu – Moromira...

I tako dalje, i tako dalje...

Stvarno – ima li izviđača bez nadimka?

Muhica Gorana

ZA ARHIVU PRVE SMOTRE – 2008.

Kako brzo prođe mesec dana od našeg susreta u Sarajevu, od naše ”PRVE SMOTRE”. Pošto sada imamo arhivara, Goranu - Muhicu, a blog je naša arhiva, evo da pokažemo i ostale fotografije.

I jedan propust sam napravila, pa da ispravim sada. Tog 7. juna sam dobila ovaj SMS, koji nije upućen samo meni. Poslao ga je Slobo Borovčanin iz Kanade:

"ZELIM TEBI I SVIMA OKO TEBE LEP BORAVAK U NASEM GRADU MLADOSTI – IZVIDJASTVA".

Do sledećeg susreta,

DRUGE SMOTRE 2009. god.!