KALOVITA BRDA ZA NEZABORAV

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bilo je vrijeme najvećeg rasta i aktivnosti kluba brđana "Mladost". U to vrijeme u klubu je bilo preko 30 aktivnih i 10-tak pasivnih članova. Vjerovatno takvoj aktivnosti kluba doprinijelo je i posjedovanje prostorija za rad. Naime, opštinski Savez izviđača Novo Sarajevo dobio je od opštine Novo Sarajevo u baraci u neposrednoj blizini opštine, kasnije je to bio poslovni prostor "Unioninvesta", jednu veliku prostoriju za aktivnost Saveza. Pošto je najveći broj brđana i brđanki iz "Mladosti" stanovao na Grbavici i u Hrasnom, to smo svakodnevno u večernjim satima dolazili u taj prostor da se družimo, plešemo, popijemo čaj ili kafu. Ovo bez pretjerivanja ističem da je skoro svako veče radnim danom u vremenu od 19-22 časa u tom prostoru boravilo 20-tak izviđača iz "Boriše" i "Vase Miskina-Crnog". Treba znati da u to vrijeme nije bilo kafića, a da su se igranke održavale u "Slogi", "Domu mladih" i "Ekonomiji" samo subotom. Brđani "Mladosti" bili su u jednu ruku domaćini, jer su bili u najvećem broju i najčešće dolazili u te "naše" prostorije. Pored slušanja muzike sa gramofona i plesanja, često smo se igrali pantomime, zaloga i sličnih pučkih igara. Sjećam se da se je obavezno plesalo uz pjesme Kiće Slabinca, Miše Kovača, "Indeksa" i Mikija Jevremovića. Poslije slušanja neizbježnog Arsena Dedića, znali smo organizovati i takmičenje u recitovanju. Tagora, Lorka i Jesenjin bili su tada najpopularniji pjesnici. Začuđujuće je bilo to da su naši drugovi znali toliko pjesama, a posebno to da ih dobro recituju. Istini za volju, bilo je i ozbiljnih večeri kada smo imali na dnevnom redu i aktivnosti kluba i organizovanje izleta. Ja mislim da smo u to vrijeme bili klub, bar u sarajevskim okvirima, koji je najviše išao po izletima. Iako je to bio sticaj okolnosti što su preko 90 % članova kluba bili studenti, i to završnih godina, mi smo skoro svakog vikenda odlazili u planinu. Naše destinacije su bile Crepoljsko, Bukovik, Skakavac, Perun, Treskavica, Bjelašnica,Trebević i Pale. Pored Pala, koje su bile naš favorit, najčešće smo išli na Bjelašnicu: Šavnike, Stanare i Podgradinu kod Joze Sajevića, koga smo skupa sa Mirom Meandžijom jedno vrijeme i imali kao članove našeg kluba. To je i razumljivo, jer skoro najveći broj nas smo bili i članovi planinarskog društva "Bjelašnica".

Ipak Pale, odnosno Dom izviđača na Kalovitim brdima, bilo je naše najdraže izletište. Kad god se nismo mogli dogovoriti oko toga gdje ćemo, znali smo da su Pale bile naše kompromisno rješenje ali i najbolje rješenje. Vjerovatno je to i zato što smo se tamo osjećali najbolje i u društvu druge izviđačke raje iz Sarajeva. Išli smo petkom popodne a vraćali se u nedjelju naveče. Na tim izletima uvijek je bilo 15-tak naših članova .U to vrijeme je još vozio stari dobri ćiro, tako da je i samo putovanje bila jedna vrsta atrakcije.

(Naši domovi na Kalovitim brdima)

U Domu izviđača uvijek smo imali topao prijem od strane Ibrika, u to vrijeme domaćina doma. Nakon smještanja u sobe, spuštali smo se u glavnu salu, gdje bi nas dočekala vatra u kaminu i pjesma ranije pridošlih izviđača. Kako smo bili stariji, to smo bili i strpljiviji od drugih, čekajući svoje mjesto pored kamina. Oko 22 sata, kada su odlazile na spavanje mlađe populacije, uz kamin je zasjedala naša postava. Uz naše brđane najčešći gosti Kalovitih brda bili su brđani iz "Mlade Bosne", tako da smo se jedno vrijeme smatrali inventarom Doma izviđača. Elem, kada bi nam Ibrik rekao da ne budemo bučni i glasni, jer drugi već spavaju, mi smo počinjali dernek. Gregor i Novak su naizmjenično svirali gitaru a društvo je neumorno pjevalo. Repertoar je bio univerzalni. Pored zabavnih, narodnih, pjevale su se izviđačke i partizanske pjesme. Uvijek se iza kamina izvlačila flaša Zvekana ili Rubinovog vinjaka da nam grla ne presuše. Bilo je i za zamezit i bogami pojest, jer smo, i pored prethodnih dogovora, uvijek nosili viška hrane. Iza ponoći, kada bi atmosfera dostizala kulminaciju, pojavljivao bi se Ibrik da nam kaže da je velika galama i da će, ako nastavimo ovako, biti prinuđen da pravi fajront. Mi smo, naravno, nakon njegovog odlaska mogli držati zatajane i tišu atmosferu samo 15-tak minuta, kada bi počelo glasno pjevanje i smijanje. Naravno, Ibrik bi se ovaj put pojavio i jasno dao do znanja da je sada stvarno fajrunt. Kako je društvo tada bilo u punoj formi, bez namjere da se odmah raziđe, rješenje se nalazilo u muškim toaletima, gdje smo znali nastaviti dernek stojeći uz lavaboe do ranih jutarnjih sati. Ovo se stvarno dogodilo više puta, tako da to nije samo jedan slučaj koji zaslužuje da se spomene kao dobar dernek. To su tada bili pravi derneci i zezancija, da ne kažem nešto drugo, do besvijesti. Da mi se danas još jednom tako osjećati, dao bih mnoge trenutke provedene u destinacijama koje zvuče očaravajuće: Pariz, London, Atena, Barselona i druge. Kaže se da jedan čovjek ima više života a samo jednu biografiju.

Zato Kalovita brda i naši domovi na njima ostaju važan dio moje (a nadam se i vaše) biografije.

Emir Omanović