Tačno prije dvije godine, 24. novembra 2006. godine, Minkica i Vesko Vesković, slaveći svoju godišnjicu braka i vjerovatno se prisjećajući početaka svoje izviđačke ljubavi, došli su na genijalnu ideju kako ponovo povezati izviđačku raju razasutu širom svijeta – pokrenuli su ovaj blog, koji danas, eto, puni drugu godinu veoma korisnog i plodnog postojanja.
I sami dijaspora, iz svog doma u Londonu zakotrljali su grudu uspomena putem virtualnog svijeta interneta i ta se gruda kotrlja i dalje, narastajući u lavinu postova, komentara, fotografija (na onim crno-bijelim smo svi tako mladi i lijepi!), uspomena na drage ljude i događaje iz izviđačkog života koji su nas obilježili zauvijek.
Blog je krenuo s idejom da poveže nas stare sarajevske izviđače, ali, na našu veliku radost, počeli su se javljati izviđači iz cijele nam naše bivše zajedničke domovine a i oni koji sada tek počinju da nose izviđačke marame i uče prve čvorove, morzea i semafor, kote i izohipse...
Javljaju se i mladi ljudi koji nisu imali sreću da dijele izviđačke dane sa svojim roditeljima ali su se toliko naslušali o našoj organizaciji da prate blog i reagiraju kad neko spomene njihove mame i tate ili objavi njihovu sliku kada su bili vršnjaci svoje djece danas...
Zahvaljujući blogu, mnogi od nas saznali su, često nakon trideset, četrdeset godina, gdje su i šta rade drugari s kojima smo dijelili ushit logorskih vatri, stražu od 2 do 4, dnevnu zapovijest, izviđačke pjesme, prve ljubavi... Jer mnoge od nas život je odnio na različite strane i prije 1992, prestali smo se sretati na sarajevskim ulicama i ne primijetivši to, zauzeti svako svojim dnevnim brigama odraslog života. Izviđačke ljubavi i brakovi o kojima smo pisali na ovim virtualnim stranicama, kao što su Minkicin i Veskov, Rahelin i Brankov, Bećkov i Mirin, i mnogi drugi, sve te godine nosili su u srcima plamičak logorske vatre, nježno ga čuvajući da ne ugasne, poput olimpijskog plamena, i prije dvije godine ga pustili da se na ovom mjestu ponovo snažno razbukti i dospije u sva naša srca.
Jedna Vera saznala je da njena Rahela živi u Kanadi, Željka Barićak dobila je preko bloga čak i broj telefona Nevena i Sanje, Cober, Snježa i Mira Mulahusić su zajedno proveli i nekoliko divnih dana produženog vikenda, kao i Mia i Gina u Gininoj drugoj domovini Izraelu, Goranka i Gvardo posjetili su teta Zvjezdanu a javili su joj se i Ljubiša Jakšić, Vladimir Osipov, Dubravko Butina... Inventivna Zlatica iz Beograda pokrenula je susret u Sarajevu petnaestak izviđača i planinki iz raznih odreda i raznih generacija, kada smo ponovo oko vrata zavezali izviđačke marame koje je ona s ljubavlju sašila. To je pokrenulo niz drugih dragih susreta, a Vesko je na samom početku stvaranja bloga čak došao u Sarajevo i u kratkom roku „iskopao“ veliki broj ljudi koji ni sada ne daju reći da su „bivši izviđači“. Jednom izviđač – uvijek izviđač!
Začuđujuće veliki broj nas koji smo najaktivniji izviđači bili od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka (jao!) pristojno barata ovim virtualnim svijetom, čak smo zbog bloga ponešto i naučili o toj tehnologiji, onima koji su sa internetom i blogom „na vi“ pomažu njihova djeca ili ostali blogeri po starom izviđačkom zakonu, tako da se na blogu spontano rađaju rubrike („Sjećam se...“, „Gdje su, šta rade“, „Možda niste znali...“, „Iz istorije izviđačke organizacije...“, „Iz mog ruksaka...“), nižu se fotografije, poneko se prisjeti i izviđačkih pjesama... Mlađi upoznaju starije o kojima su samo slušali, prisjećamo se s ljubavlju onih koji više nisu među nama. I svi smo opet mladi, svi opet vidimo sebe u izviđačkoj uniformi, s busolom ili zastavicama u ruci, uz kamin na zimovanju ili logorsku vatru pod zvjezdanim julskim nebom...
Za kraj malo statistike: za ove dvije godine nešto manje od stotinu izviđača ili članova izviđačkih porodica sjelo je za kompjuter i ukucalo adresu našeg bloga da bi se oglasili postom ili komentarom, što je rezultiralo sa skoro 300 priloga (ko ne vjeruje nek' prebroji!) Mnogi su pisali i postove i komentare, a na one koji samo komentiraju apelujem da dublje zavire u svoja sjećanja i da se oglase i nekim postom! Gunđo, Kićo i ostali, jeste li se prepoznali? Na raspolaganju su mail-adrese Veska, Cobera, Zlatice i moje malenkosti: pošaljite prilog mailom nekome od nas i mi ćemo ga staviti na blog!
veskovic@yahoo.com
cobertopic@gmail.com
I sami dijaspora, iz svog doma u Londonu zakotrljali su grudu uspomena putem virtualnog svijeta interneta i ta se gruda kotrlja i dalje, narastajući u lavinu postova, komentara, fotografija (na onim crno-bijelim smo svi tako mladi i lijepi!), uspomena na drage ljude i događaje iz izviđačkog života koji su nas obilježili zauvijek.
Blog je krenuo s idejom da poveže nas stare sarajevske izviđače, ali, na našu veliku radost, počeli su se javljati izviđači iz cijele nam naše bivše zajedničke domovine a i oni koji sada tek počinju da nose izviđačke marame i uče prve čvorove, morzea i semafor, kote i izohipse...
Javljaju se i mladi ljudi koji nisu imali sreću da dijele izviđačke dane sa svojim roditeljima ali su se toliko naslušali o našoj organizaciji da prate blog i reagiraju kad neko spomene njihove mame i tate ili objavi njihovu sliku kada su bili vršnjaci svoje djece danas...
Zahvaljujući blogu, mnogi od nas saznali su, često nakon trideset, četrdeset godina, gdje su i šta rade drugari s kojima smo dijelili ushit logorskih vatri, stražu od 2 do 4, dnevnu zapovijest, izviđačke pjesme, prve ljubavi... Jer mnoge od nas život je odnio na različite strane i prije 1992, prestali smo se sretati na sarajevskim ulicama i ne primijetivši to, zauzeti svako svojim dnevnim brigama odraslog života. Izviđačke ljubavi i brakovi o kojima smo pisali na ovim virtualnim stranicama, kao što su Minkicin i Veskov, Rahelin i Brankov, Bećkov i Mirin, i mnogi drugi, sve te godine nosili su u srcima plamičak logorske vatre, nježno ga čuvajući da ne ugasne, poput olimpijskog plamena, i prije dvije godine ga pustili da se na ovom mjestu ponovo snažno razbukti i dospije u sva naša srca.
Jedna Vera saznala je da njena Rahela živi u Kanadi, Željka Barićak dobila je preko bloga čak i broj telefona Nevena i Sanje, Cober, Snježa i Mira Mulahusić su zajedno proveli i nekoliko divnih dana produženog vikenda, kao i Mia i Gina u Gininoj drugoj domovini Izraelu, Goranka i Gvardo posjetili su teta Zvjezdanu a javili su joj se i Ljubiša Jakšić, Vladimir Osipov, Dubravko Butina... Inventivna Zlatica iz Beograda pokrenula je susret u Sarajevu petnaestak izviđača i planinki iz raznih odreda i raznih generacija, kada smo ponovo oko vrata zavezali izviđačke marame koje je ona s ljubavlju sašila. To je pokrenulo niz drugih dragih susreta, a Vesko je na samom početku stvaranja bloga čak došao u Sarajevo i u kratkom roku „iskopao“ veliki broj ljudi koji ni sada ne daju reći da su „bivši izviđači“. Jednom izviđač – uvijek izviđač!
Začuđujuće veliki broj nas koji smo najaktivniji izviđači bili od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka (jao!) pristojno barata ovim virtualnim svijetom, čak smo zbog bloga ponešto i naučili o toj tehnologiji, onima koji su sa internetom i blogom „na vi“ pomažu njihova djeca ili ostali blogeri po starom izviđačkom zakonu, tako da se na blogu spontano rađaju rubrike („Sjećam se...“, „Gdje su, šta rade“, „Možda niste znali...“, „Iz istorije izviđačke organizacije...“, „Iz mog ruksaka...“), nižu se fotografije, poneko se prisjeti i izviđačkih pjesama... Mlađi upoznaju starije o kojima su samo slušali, prisjećamo se s ljubavlju onih koji više nisu među nama. I svi smo opet mladi, svi opet vidimo sebe u izviđačkoj uniformi, s busolom ili zastavicama u ruci, uz kamin na zimovanju ili logorsku vatru pod zvjezdanim julskim nebom...
Za kraj malo statistike: za ove dvije godine nešto manje od stotinu izviđača ili članova izviđačkih porodica sjelo je za kompjuter i ukucalo adresu našeg bloga da bi se oglasili postom ili komentarom, što je rezultiralo sa skoro 300 priloga (ko ne vjeruje nek' prebroji!) Mnogi su pisali i postove i komentare, a na one koji samo komentiraju apelujem da dublje zavire u svoja sjećanja i da se oglase i nekim postom! Gunđo, Kićo i ostali, jeste li se prepoznali? Na raspolaganju su mail-adrese Veska, Cobera, Zlatice i moje malenkosti: pošaljite prilog mailom nekome od nas i mi ćemo ga staviti na blog!
veskovic@yahoo.com
cobertopic@gmail.com
goranajovanovic@yahoo.com
Pošaljite i što više skeniranih fotosa iz svojih sehara, ne kaže se džabe da slika vrijedi hiljadu riječi! I ne zaboravite svima s kojima ste u vezi poslati adresu bloga:
http://www.vim-izvidjaci.blogspot.com/
I za sam kraj, poželimo svi zajedno našem blogu sretan drugi rođendan, uz želju da se još dugo širi, raste i cvjeta starim i novim imenima, prilozima i komentarima, fotografijama... Svim izviđačima i njihovim porodicama, „ma gdje bili“ tri puta Z-D-R-A-V-O !
Gorana Jovanović
P. S. Baš kada sam „zaklopila“ ovu virtualnu stranicu i spremala se da pritisnem „send“, provjerim još jednom svoju elektronsku poštu i nađem ovo:
Draga Gorana!
prije nekoliko dana sam spominjao tvog brata Nevena, koji je i radio kao asistent sa mojoj suprugom na šumarstvu, i onda mi jedan prijatelj javi za ovu stranicu.
Divna su sjećanja i čovjek ne može da se odvoji od čitanja i gledanja slika.
Ja sam u Beču, a Dominko je u Braunschweigu.
Toliko za sada, jer imam želju još drugima da se javim.
Koristim još i priliku da ti kažem kako su ti mama i tata predivni bili i moraš zbilja biti preponosna na njih.
Nadam se da ćeš uloviti vremena i javiti mi se sa nekoliko riječi.
Zdravo, Stjepko Meler
Rubrika „Gdje su, šta rade“ pokrenuta je upravo slikom blizanaca Stjepka i Dominka Meler sa logorovanja na Zabrđu i evo, javio se Stjepko! To je smisao našeg bloga!
Pošaljite i što više skeniranih fotosa iz svojih sehara, ne kaže se džabe da slika vrijedi hiljadu riječi! I ne zaboravite svima s kojima ste u vezi poslati adresu bloga:
http://www.vim-izvidjaci.blogspot.com/
I za sam kraj, poželimo svi zajedno našem blogu sretan drugi rođendan, uz želju da se još dugo širi, raste i cvjeta starim i novim imenima, prilozima i komentarima, fotografijama... Svim izviđačima i njihovim porodicama, „ma gdje bili“ tri puta Z-D-R-A-V-O !
Gorana Jovanović
P. S. Baš kada sam „zaklopila“ ovu virtualnu stranicu i spremala se da pritisnem „send“, provjerim još jednom svoju elektronsku poštu i nađem ovo:
Draga Gorana!
prije nekoliko dana sam spominjao tvog brata Nevena, koji je i radio kao asistent sa mojoj suprugom na šumarstvu, i onda mi jedan prijatelj javi za ovu stranicu.
Divna su sjećanja i čovjek ne može da se odvoji od čitanja i gledanja slika.
Ja sam u Beču, a Dominko je u Braunschweigu.
Toliko za sada, jer imam želju još drugima da se javim.
Koristim još i priliku da ti kažem kako su ti mama i tata predivni bili i moraš zbilja biti preponosna na njih.
Nadam se da ćeš uloviti vremena i javiti mi se sa nekoliko riječi.
Zdravo, Stjepko Meler
Rubrika „Gdje su, šta rade“ pokrenuta je upravo slikom blizanaca Stjepka i Dominka Meler sa logorovanja na Zabrđu i evo, javio se Stjepko! To je smisao našeg bloga!
No comments:
Post a Comment