Monday 23 July 2007

ZIMOVANJE NA ŠAVNICIMA – 1964.

ZLATICA NINIĆ: Obećala sam da ću moja sećanja podeliti sa vama, i idem dalje. Nisam zaboravila zakone upisane na poslednjoj stranici izviđačke knjižice, ali po važnosti na prvom mestu za svakog izviđača. Ne zaboravljam ni za momenat da pišem o našim životima pre 40, 50 godina, pa i vi ovo čitajte kao istoriju, a ja odoh na zimovanje na Bjelašnicu.

Planinarski dom Šavnici, prva smena, 26. I 1964. godine. Starješina zimovanja Nebojša Volić. Iz planinarskog društva smo “dobili” Nikicu da nas uči da skijamo.Baš ovaj Nikica nas je poveo u nezaboravnu avanturu. Grupa izviđača je krenula na jednodnevni izlet. Trebalo je da odemo do Podgradine, Stanara, i do mraka da se vratimo. Ali nije bilo tako. Biću slobodna i doslovce prepisati iz mog dnevnika kako sam, sa 16 godina, doživela i opisala taj izlet.


Kada smo krenuli, domar Husnija, seljak iz sela Ljubovčića ispod doma, rekao je da ovako lijepo vrijeme nije bilo već 20 godina. Prošli smo Podgradinu, a na Stanarima uz topli čaj donijeli odluku da idemo dalje. Teta Tonkica Dugonjić i Nikica, koji je poznavao Bjelašnicu i bio stariji od nas, bili su nam dobar zaklon što mijenjamo plan. Krenuli smo dalje. Nigdje oblačka. Skinuli smo se u majice da se sunčamo, kao da nije januar. Stigli smo na Sitnik. Još od Stanara, a pogotovo ovdje na Sitniku, samo go kamen, malo snijega, a vidik sve veći i veći kako idemo više. Desno od nas, na golom vrhu, kao na piramidi, jos jedan planinarski dom, Hranisava. Nije kao na ovoj slici, ali ova zima nije prava zima.
Sada je krajnje vrijeme da krenemo nazad, da bi do mraka stigli na Šavnike. Nedoumica je bila strašna: kada pogledamo gore, ide nam se dalje, na opservatoriju, privlači nas ta divlja planina, avantura, a kada pogledamo nazad, vuče nas odgovornost. Prekršili smo dogovor. Ako se ne vratimo sada, moraćemo ostati da spavamo. Brinuće da nam se nije nešto loše dogodilo.
Donijeli smo “mudru” odluku: mi idemo dalje. Još malo pa ćemo ugledati opservatoriju, ne možemo zalutati. Nikica će se vratiti na Šavnike da prenese promjenu plana. On nizbrdo, a mi dalje. Prvo smo napravili ovih par slika da ovjekovječimo kako smo “pametni” i srećni.
Penjali smo se jugozapadnom stranom Bjelašnice. Sunce se spuštalo, ali je i dalje bio divan sunčan dan. Iza leđa nam je bio Prenj, Maglić.
Uskoro smo ugledali opservatoriju. Nama se činilo da stižemo na vrh Bjelašnice za pola sata, pa za još pola sata, pa još pola sata. Kako izgleda tako blizu, a nikako da stignemo? Sunce je već izgubilo snagu kada smo naišli na piramidu koja je podignuta u pomen poginulim planinarima: braća Tvorić iz Sarajeva i gosti, planinari iz Beograda. Zalutali su u nevremenu, u mraku. Odnijela ih je bijela smrt. Neki su bili sasvim blizu opservatorije, ali je nisu vidjeli. I popeli smo se na vrh, 2067 metara. Tu nas je čekao veličanstven prizor, zbog koga se sve ovo isplatilo: iza nas još slabim suncem obasjane planine, a ispred nas, tamo gdje je Sarajevo, mrak. Na nebu se vidi crta između dana i noći, a na toj liniji naše sjenke. Toliko veličanstveno da zaboravljamo da smo umorni, gladni, ćutimo. Sada je brzo dan prelazio u noć i to nas je trglo. U opservatoriji ima soba za planinare, kreveti na sprat, ali nema hrane. Radnici, meteorolozi, dozvoljavaju nam da se javimo telefonom u Sarajevo. Mi smo naš podvig slavili kao da smo se popeli na Himalaje. Ali, gladni smo. Šalju nas u vojničku, ne bih to nazvala kasarnu, nedaleko odatle. Srdačan doček i najukusnija hrana koju sam ikada pojela: vojnički pasulj. Onaj iz kazana, od nekoliko dana, sa makaronima. Vojnici kažu da se zove “grenadirmarš”. Vraćamo se u opservatoriju po mraku, a vjetar postaje sve jači, neprijatniji. Uduvao nas je kroz vrata, i gle iznenađenja! Čeka nas Nikica, i donio nam hrane. Bio je na Šavnicima i vratio se (moja sadašnja primedba: on je posle tri godine postao moj muž). Išli smo sa meteorolozima na krov da mjerimo brzinu vjetra, temperaturu, ali smo morali da se vežemo specijalnim lancima za ogradu da nas vjetar ne odnese. Duvalo je 120 km/h, a zaštitne kabanice su letjele oko nas kao padobrani. Konačno na spavanje, ali još malo priče i smijeha. Slušali smo kako “vjetar duva kroz vodovodne cijevi, kako je veliko zračenje na vrhu Bjelašnice i da bi trebali nositi gumene gaće…“. Sve je prošlo dobro, a mi heroji. Ovo je bilo dovoljno za jedno zimovanje. Ostalo neka ispriča neko ko nije išao na opservatoriju.
Sliku najmlađih izviđača sa teta Tonkicom, te još dve (zajednička i idemo kući) objaviću u narednom javljanju, jer blog ne prima više fotosa.

Pisaću još. Ako vam se ne sviđa, preskočite.
ZDRAVO!
Zlatica

1 comment:

slobodan slobo borovcanin said...

OVA NASA ZLATA IMA TOLIKO SLIKA DA ME TO NAPROSTO CUDI/JELI ONA NASA ARHIVA?/ZLATO CESTITAM TI a TI SI ZIVA ENCIKLOPEDIJA I ZANIMA ME DA LI SI BILA TAKO CIJENJENA I NA RADNOM MJESTU..JA MISLIM DA JE BILO DIVNO SA TOBOM RADITI I DRUZUTI SE..JA NISAM BIO JEDAN OD TIH SRETNIKA..SLOBO IS VIS'IZOHIPSE'