Wednesday 28 April 2010

IZVIĐAČKA OLIMPIJADA U MOSTARU

OI "6. april" Sarajevo uzeo je aktivno učešće u "Izviđačkoj olimpijadi" koja se održala u subotu, 24. aprila 2010. godine u Mostaru. Kao u dobra stara vremena, prevoz članova odreda, učesnika ove akcije organizovan je vozom. Za mnoge mlade izviđače je ovo prvi put da su sjeli i putovali vozom. Ispred odreda bile su dvije takmičarske ekipe od po pet poletaraca sa vođom ekipe kao šestim članom. Pored njih 12 bilo nas je još, iz odreda 9, što izviđača, što članova starješinstva (Bećir Gribajčević i Alija Preljević) i dr.


Zajednički snimak po dolasku u Mostar

Samo takmičenje je bilo u više raličitih disciplina (kao prava olimpijada). Bilo je tu mnogih disciplina počev od signalizacije, testa snalažljivosti i opšteg znanja o skautima i izviđačima, putnih znakova, kretanju sa lopticom u kašiki itd. Uglavnom su bile zastupljene poznate izviđačke vještine. Nakon bogatog programa, riječi dobrodošlice i pozdravnih riječi od strane organizatora (Saveza izviđača Mostara) pristupilo se samoj "Olimpijadi" tj. takmičenju. Bilo je lijepo vidjeti sa kojom su se ozbiljnošću takmičari i njihove vođe takmičili i trudili za što bolji rezultat i plasman.



Amina Husić sa svojom ekipom


Po završetku takmičenja organizovan je zajednički ručak za sve takmičare, a potom je organizovan obilazak Starog mosta i samog starog jezgra Mostara.


Oko 16 sati bilo je proglašenje pobjednika. Treba reći da je predivno bilo vidjeti i čuti veliki aplauz za one koji su osvojili posljednje mjesto, ali i za one koji su osvojili pehare.

Dvije ekipe našeg odreda na čelu sa vođama ekipa (Jasmina Olovčić i
Amina Husić) osvojile su vrlo dobro 10. i 11. mjesto, s obzirom da je ukupno na takmičenju bilo 37 ekipa. Njihov uspjeh je tim veći jer su takmičari (poletarci) iz Osnovne škole Koševsko brdo osnovani prije nepuna dva mjeseca. Za to kratko vrijeme pomenute planinke, njihove vođe, vrlo su ih dobro uvježbale. Nadamo se njihovom još boljem rezultatu i uspjehu na narednim takmičenjima.

Poslije proglašenja i druženja sa ostalim ekipama i učesnicima vratili smo se u Sarajevo. Treba li reći da je sve proteklo kako valja. Vođa puta bio je Bećir Gribajčević-Bećko.




Za blog prilog pripremio AP

Sunday 25 April 2010

PONOVO O IZVIĐAČIMA U NOVINAMA

.
Biserka, bivša planinka, poslala nam je još dosta materijala iz izviđačkih novina i drugih u kojima se pisalo o izviđačima.
.
“Evo nešto iz 1963. god.: naslovna i 7. strana iz broja 27 „Male štampe“, podlistka osječkih dnevnih novina „Glas Slavonije“. Kao što vidite imale su IZVIĐAČKU STRANU. „Mala štampa“ je izlazila oko dvije godine”.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Izviđači nisu bili i nisu zatvorena organizacija. To pokazuje i učešće njenih članova u pomoći i obnovi Skoplja poslije zemljotresa, o čemu se piše i u ovim novinama. Iz arhive našeg bloga prilažemo ovaj Proglas i ciglicu:
.
.
.
.
.
.
.
.
.


.
Biserka dalje piše:
.
.
„A ovo je nešto „novijeg“ datuma:

naslovna, posljednja i još nekoliko interesantnih stranica iz broja 3–4 (1982. g.):
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Naslovne i posljednje strane brojeva 43 i 49 (1986. g.) izviđačkih novina SIH-a „Mi mladi“. To je njihov drugi oblik, kada su nakon dugo godina počele ponovo izlaziti, ali samo od SIH-a. Glavni i odgovorni urednik ovih je bio Kamilo Ferenčak-Milko”:
.
.










.
.
.



















Monday 19 April 2010

GALERIJA SJEĆANJA 1968. godina – II DIO

.
Ljetne mjesece 1968. godine obilježila su četiri događaja i to:

1) REPUBLIČKO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI (RTUO), koje je održano u Bosanskom Novom, gdje su planinke Odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča” iz Sarajeva osvojile prvo mjesto.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
O ovom takmičenju svoje utiske na našem blogu napisale su Mia Kordić i Snježana Mahmutović, a mnogo više o ovom događaju biće objavljeno u serijalu koji su pripremili Midhat Buljubašić i Bećir Gribajčević.
.
2) VJEČNO HUČI SUTJESKA (VHS), jedna od nezaboravnih akcija u kojoj su učestvovale mnoge izviđačke jedinice iz cijele Jugoslavije. Pa ipak, dva najupečatljivija događaja su bili održavanje COT-a kao i III klase republičke škole za načelnike odreda BiH.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
. . . . . Naslovna strana knjige VHS
.
.
.

. . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.. . . . . . . . Amblem VHS-a
.
. . . . . . . . . . . . . . . . . Detalj sa VHS

.3) CENTRALNO ORIJENTACIONO TAKMIČENJE (COT)
.
.
.
. . . . . . . . Ekipa Saveza izviđača Hrvatske na COT-u
.
. . . . . . . . . . . Proglašenje pobjednika COT-a
.
4) REPUBLIČKA ŠKOLA ZA NAČELNIKE ODREDA
.
.
. . . . . . Štab III republičke škole za načelnike odreda
.
.
Na fotografijama se vidi otvaranje VHS, amblemi i knjiga o VHS, kao i fotosi sa COT i niz fotografija. O ovom događaju u nekoliko navrata su pisali V. Vesković, Gorana Jovanović, Vera Stjepanović-Mrđa, Vlado Suško i drugi naši saradnici. A ako vas više interesuje, ma slobodno prelistajte blog.
.

Za lakše prelistavanje bloga možete koristiti ponudu Bloggera u gornjem lijevom uglu. Pored oznake Bloggera u bijelo polje upišite ključnu riječ i klik na lupu.
.

Friday 16 April 2010

“U SUSRET PROLJEĆU“

U subotu 10. 4. u organizaciji zeničkih izviđača održano je takmičenje koje se zvalo "U susret proljeću", poznato i pod nazivom "Izviđačko eko-takmičenje". Na ovom takmičenju OI “6. april“ učestvovao je sa 20 članova. Mada je takmičenje bilo pod gornjim naslovom, vrijeme nam nije bilo baš naklonjeno, kako učesnicima takmičenja tako i posmatračima, jer je, gotovo cijelo vrijeme, padala kiša. Naravno da to nije bila smetnja da se mi, na stari izviđački način, ipak ne provedemo relativno dobro.




S obzirom na vremenske uvjete, nije bilo zvaničnog proglašenja pobjednika, nego je tako svakom učesniku data mogućnost da se osjeća pobjednikom. Organizacija dobra, prijem zeničkih izviđača nas kao i iz drugih krajeva (treba li naglasiti iz cijele BiH) bio je dobar.

Za blog pripremio: A. Preljević

Monday 12 April 2010

ODISTA, BILO JE TO DIVNO DOBA – Bećir Gribajčević

Ako ste u ovom času začuli tihi uzdah, ne obraćajte mnogo pažnje na njega. Ja sam bio taj koji je uzdahnuo nad ljepotom tih davno prošlih godina kada smo bili srećni a da toga nismo bili ni svjesni.
Danas to znamo.
(Jaroslav Sajfert, češki poeta)

Kad pišem priloge za „naš“ blog istovremeno tiho prevrćem svoje uspomene kao fijoke starog ormana. Pruža mi se prilika da u svojim sjećanjima čujem naš srećni smijeh iz doba bezbrižne mladosti i mogu da vidim likove mojih drugova, divnih ljudi.
Spomenut ću Borišu Starovića, sa kojim sam se školovao u istoj gimnaziji i proveo osam godina u istom razredu, a zajedno smo stupili u odred „Slaviša Vajner Čiča“ i ostali u neraskidivom prijateljstvu. Bio je dobar, baš dobar čovjek i drug.
U to doba lagodnosti imao sam dosta slobodnog vremena i, jednog ljetnjeg predvečerja, otvorih svesku tvrdih korica te na njenim stranicama počeh zapisivati dogodovštine naše bezbrižne mladosti.
Da se bavim tim „poslom“ nije moja ideja, primio sam je od profesora Bore Mihačevića, koji nas je, pored privlačnih predavanja iz istorije umjetnosti, zaintrigirao i interesantnim pričama o svojim putovanjima te probudio naše čežnje za daljinama.
Da započnem pisati, ugledajući se na popularnog profesora, ponijela me je misao da bi bilo šteta ne zabilježiti doživljaje u godinama mladosti, kada uspomena smjenjuje uspomenu, jedna ljepša od druge.
Iz te sveske sada crpim zabilježene uspomene i datume da objavim barem nešto od tih trenutaka i doživljaja, pa makar to bilo tako daleko u prošlosti.


EKSKURZIJA NA OHRID

Polovinom juna 1957. godine čekao nas je izvanredan doživljaj – svi mi iz sedmih razreda gimnazije prvi put idemo na Ohrid.
Maršruta: brzim vozom do Beograda, od Beograda putničkim do Skoplja, u Skoplju ostajemo dva dana, zatim šinobusom do Bitole, a odatle autobusom do Ohrida, tu ćemo četiri dana gledati preko jezera u albanske planine. U povratku – autobusom do Skoplja, odatle vozom u Beograd, tu ostajemo dva dana pa onda kući. Sve u svemu deset dana.

Na fotografiji su učenici sarajevske Klasične gimnazije – peti razred. U ovom razredu je bilo 5 članova OI "Slaviša Vajner Čiča" i to s lijeva na desno: drugi po redu Husein Drnda, treći je Bećir Gribajčević, četvrti (u sredini) Eduard Ekart, peti Fuad Šišić i na kraju Boriša Starović. P. S.: Boriša je bio jedan od najboljih učenika i jedan od prvih članova OI "SVČ".

Gotovo da sam odustao od putovanja, ali me je Boriša ubijedio da na Ohridu imamo mnogo šta vidjeti, a uz to, plivaćemo i voziti se čamcima po jezeru. Krenuli smo, niko nije izostao.
Grad u kojem živi Miloš Milutinović ugledah osvijetljen milionima sijalica. Iziđosmo iz vagona. Naš voz za Skoplje kreće kroz tri sata. Raštrkasmo se po gradu, zavirujući u izloge, ali ništa ne kupujući.
Zajedno sa suncem bili smo u Skoplju. Stanica lijepa i moderna, u velikoj hali istegle se po zidovima modernističke freske.
Grad pun kontrasta. Centar grada pun novogradnji i višespratnica, a malo u stranu, na ulici gori vatra i na njoj vrije lonac s krompirima.
Vardar, uvijek mutan, brzo promiče ispod mosta cara Dušana. Gore, na lijevoj obali Vardara, strše ruševine carskog grada. Ljudi su veoma gostoljubivi. Bicikla ima koliko i stanovnika. Na svakom uglu kiosk ili usamljeni bijeli ćulah, čaša boze ili limunade 15 dinara, roba je zaista izvrsna. Grad pun istorijskih spomenika: dobro očuvani Kuršumli han, on i Morića han u Sarajevu su jedini takve vrste u zemlji. Izvanredna građevina, sva od kamena, krov je bio od olova, otuda i ime „kuršumli“. U ćelijama hana su iskopine iz rimskog naselja Stobij.
Sunce se još jednom pojavilo iza zidina Dušanovog grada kada smo, udobno se vozeći šinobusom, otputovali do Bitole. Usput prolazimo pored Prilepa, na stijeni se bjelasaju ruševine grada Kraljevića Marka, samo, umjesto vjernog Šarca, vide se magarci natovareni paprikama.
Evo nas u Bitoli – oronule kuće prilegle po prašini, nekada, za vladavine Osmanlija, grad sa najviše stanovnika na Balkanu, sada je tih, izmijenio se, samo je sunce ostalo isto, upeklo da ti mozak provrije. Obišli smo džamiju, zaboravio sam po čemu je ona značajna.
U autobusu smo, trebaju nam tri sata da stignemo u Ohrid. Prolazimo kroz Strugu, liči mi na neki primorski gradić, puna je ribarskih mreža i mirisa ribe.
Stigli smo u Ohrid – mjesto koje me je opčinilo, gdje bih, osim Sarajeva, još jedino mogao bitisati.
Jezero; plavo, bistro, njegova providna voda može se piti. Ohridsko jezero vodu dobija podzemno iz višeg Prespanskog jezera („Biljanini izvori“). Uz jezero crvene se krošnje sazrijelih trešanja. Mi smo smješteni izvan grada, u domu pored jezera, zove se „Gorica“. Od našeg doma do u grad vodi staza uz samo jezero. Na prilazu u grad, pored jezera je aleja oivičena žbunovima ruža. Do grada vas doprate krupni cvjetovi crvenih, ružičastih i bijelih ruža, koje se njišu pod dahom vjetrića koji pirka sa jezera pa vam se čini se da vas pozdravljaju.
Grad se skupio uz jezero, stepeničasto su se nanizale kuće, bijele, čiste, sa jarko crvenim krovovima. U lučici se lagano njišu jedrilice, a iznad grada štrče kule Samuilovog utvrđenja.
Obišli smo crkve dragocjene arhitekture: Sveta Sofija, Sveti Kliment i Sveti Naum i nagledali se zidnih slika velike umjetničke vrijednosti, zatim smo posjetili Muzej V.M.R.O. i razgledali fotografije u dlake zaraslih ilindenskih ustanika i, na kraju, obišli smo ruševine prijestonice Samuilovog carstva.
Umorni od razgledanja svih tih vrednota odmor smo potražili u jezeru, plivali smo svom snagom i usput pili vodu koja nas je zapljuskivala.
Boriša je iznajmio sandolinu, a posadu sačinjavamo on i ja. Nevješto plovimo, mučimo i sebe i vesla, ali ipak odmičemo od obale. Međutim, dolazi ono što smo svaki čas očekivali, dno čamca je nad vodom, a naše glave među ribama. Gutali smo vodu protiv svoje volje. Plivali smo za odbjeglim veslima. Tonuli smo, vučeni na dno kao sidro teškom odjećom na nama. Tako je izgledalo naše mokro iskrcavanje na kopno. Na kraju svega, Boriša je još morao da doplati pola sata više korištenja čamca.
Dani našeg boravka na Ohridu su brzo prošli. Krećemo kući.
Do Skoplja će nas prevesti dva autobusa. Autobusima marke „Škoda“ motori se brzo pregriju pa se često zaustavljaju radi rashlađivanja mašine. Provlačimo se kroz živopisni kraj zapadne Makedonije. Prelazimo Crni Drim, deset metara dalje je albanska granica. Opet škripa kočnica. Izlazimo iz autobusa da bismo, uz malo planinarenja uz strmu stranu guste crnogorične šume, došli do kao snijeg bijelih zidina manastira Jovana Bigorskog. Još se osjeća dah srednjeg vijeka. Freske, zlatne ikone, oltar sav u duborezu, rad debarskih majstora. Pružila nam se prilika da rukama dodirnemo reljefne likove naše pra-pra-prabake i pra-pra-pradede, Eve i Adama, samo, naravno, čuvaj se crkvenjaka.
Automobilska sirena nas požuruje niz brdo.
Krećemo. Desno je Mavrovsko jezero, plavi se. Okolo je crnogorica. Serpentine nas spuštaju u Tetovsku kotlinu, autobus odskače kao lopta, cesta se sastoji od samih rupčaga. U Tetovu smo jeli tavče na gravče pa onda dalje. Mujezin je sa minareta oglašavao akšam kad smo stigli u Skoplje. Žurimo na mutni Vardar, brčkamo se u njemu. Naš voz kreće oko 11 sati naveče. Probudili smo se u Nišu, rasanili u Beogradu.
Beogradski utisci: duge ulice, noge su mi nastradale. U zoološkom vrtu ima svakojakih životinja. U „Ekspresu“ gulaš bez mesa 40 dinara. Na Kalimegdanu jata komaraca i još više zaljubljenih parova. „Štrafta“ kao i svaka druga. U kinu, gdje igra film sa Džemsom Dinom, karte su rasprodane.
Na kraju, sjeli smo u voz koji će nas odvesti kući.

Friday 9 April 2010

ZA MLADE IZVIĐAČE – Nije na odmet podsjetiti se, naučiti

Već je sve procvjetalo i proljeće zove izviđače. Jedna od možda najvažnijih aktivnosti vodova i četa u ovom periodu su i izleti. Za naše mlade članove, posebno za vodnike i načelnike četa, ovom prilikom iz brojne arhive koju posjeduje naš blog, izdvajamo davno objavljene priloge iz lista "Mi mladi", tačnije iz dodatka "Vodnik i Vođa", a koji su objavljeni davne 1959/60. godine.
.
Vjerujemo da će vam ovih nekoliko priloga pomoći u realizaciji organizacije vodnih izleta.
.
.
(Napomena: Klikom miša na bilo koji
prilog, tekst ili slika se uvećava)
.

.
IZLET – ŠTA JE TO?

.
ZNAČAJ IZLETA
.
.
KAKVIH SVE IZLETA IMA
.
.
KAKO SE IZLET PLANIRA …
.
.
ŠTA PONIJETI I ŠTA SPREMITI ZA IZLET
.
POVRATAK SA IZLETA
.

Tuesday 6 April 2010

SENTIMENTALNO PUTOVANJE JEDNOG TELEĆAKA

. U popratnom pismu za ovaj prilog naša Gorana Jovanović napisala je da je ovo "Povratak otpisanih". Istina je da je zima bila duga, pa nas posebno raduje da se Muhica probudila.
.
.
''Kao svaka vrijedna domaćica, nedavno sam napravila veliko proljetno spremanje stana i, „negdje na kraju u zatišju“ svog ormara pronašla sam svoj – telećak! Godinama ga premještam iz ormara u ormar prisjećajući se pri tome naših bezbrojnih zajedničkih izviđačkih akcija…
.
.I svake godine isto – premišljam se šta da radim s njim? Moji ormari baš ne obiluju prostorom, telećak mi smeta, stvarno mi zauzima mjesto za neke upotrebljivije stvari ali... Da ga bacim? Ni u snu! Da ga poklonim? Kome? Baš i ne poznajem neku planinku s kojom bi on nastavio svoju izviđačku karijeru, tako davno prekinutu…
.
.Gorana Jovanović, pedagog škole u kojoj radi
.
Ovog proljeća sam se sjetila: pokloniću ga Uni. To je jedna neobična djevojčica (djevojka?) iz moje škole, meni jako draga iz više razloga, a najvažniji je taj što je – planinka! I to u odredu u čijem sam osnivanju učestvovala 1996. godine i kratko vrijeme ga vodila, prepustivši ga pred prvo poslijeratno logorovanje na Glogošnici dragoj kolegici Emiri Kršlak. „Prvi Dobrinjski“ – tako ze zove taj odred koji čine učenici osnovne škole „Osman Nuri Hadžić“ na Dobrinji u Sarajevu.
.
Una je planinka svim svojim srcem, ni jedna se akcija ne može ni zamisliti bez nje. Kada je prije četiri godine došla u moju školu, u IV razred, na prvom času muzičkog odgoja nastavnica Emira je pričala o izviđačima, o proteklom logorovanju na Boračkom jezeru i upitala učenike da li bi se neko od njih pridružio odredu? Una je slušala kao začarana i odmah se prijavila, prije nego što je i pitala roditelje.
.
Unina prva akcija bila je „U susret proljeću“ u Zenici 2007. godine i od tada nije propustila ni jednu. S oduševljenjem mi je pričala o novim prijateljstvima, naučenim vještinama korisnim za svakodnevni život, o adrenalinu na takmičenjima…
.
„Došla sam u Sarajevo iz Džakarte (Indonezija), gdje su mi roditelji radili godinama i gdje sam živjela kao prava princeza: sa poslugom u kući, pohađala sam elitnu privatnu školu… A onda sam „upala“ u izviđače i naučila sama da se brinem o sebi i svojim stvarima, da jedem sve, da perem svoju porciju… Izviđači su mi pomogli da se uklopim u novu sredinu, da se konačno osjetim „svoja na svome“, da steknem bezbroj prijatelja. Naučila sam bolje procjenjivati ljude, sazrela sam kao ličnost, putujući s izviđačima upoznala sam svoju domovinu… U našoj organizaciji sviđa mi se sve, ama baš sve. Ipak, srce mi najviše zaigra svaki put kada na logorovanju čujem „zbornu pjesmu“ – to može osjetiti samo pravi izviđač!“

.
Zborna pjesma? Šta li je to? To vam je, dragi moji stari izviđači, melodija koja se na logorovanju pušta preko razglasa kao znak da je uskoro zbor. Nama je svirala truba, koliko se sjećam…
.
Prije nego što sam Uni predala svoj telećak, odvrtila sam u glavi naša zajednička zimovanja i logorovanja…
.
Moj telećak bio je prepoznatljiv: umjesto klasične „kravlje šare“ bio je srneće riđ i jednobojan, prepoznatljiv „s kilometra“. Manje zapremine u koju više stvari može stati niko nije vidio! Ima čak i prostor za porciju! Fruška gora, Zabrđe, Sutjeska, Vlašić, Boračko jezero, Pale, Bled, Dečani… Logorovanja, zimovanja, izleti, krosevi… Moj telećak je od prvog dana bio jedinstven i uvijek spreman, uvijek sa mnom…
.
Moj voljeni telećak opet je na leđima jedne planinke i nastavlja svoj izviđački put beze mene. Sada, kada završava osmi razred i odlazi iz moje škole, želim Uni još mnogo lijepih izviđačkih doživljaja i avantura, s mojim telećakom ili bez njega.
.
. Gorana Jovanović
''
.
A mi želimo i očekujemo da se Una i drugi mladi izviđači jave svojim prilozima. Konačno, to i jeste i njihov blog.
Redakcija bloga
.