Friday 29 June 2007

ISKRENE ČESTITKE


Sa današnjim danom svoj radni vijek završava naš i vaš prijatelj Bećir Gribajčević Već od sutra naš Bećko postaje penzioner / umirovljenik, te se pridružuje plejadi zajedničkih nam prijatelja. Svoj cijeli radni vijek Bećko je proveo kao profesionalac u Savezu izviđača BiH, kao i jedno vrijeme radeći kao PR (public relations) "Sarajevogasa". Za nas, koji smo dosta vremena provodili u nama omiljenoj izviđačkoj organizaciji, ostaju sjećanja na mnogobrojna logorovanja, smotre, izlete, akcije... ostaje nam uvijek prisutan njegov smireni duh i vedri osmijeh. Sigurni smo da isto mišljenje dijelimo sa njegovim saradnicima i kolegama iz firme gdje je dočekao zasluženu penziju.

Ostaje nam da našem Bećku čestitamo ovaj dan, želeći da skupa sa svojom Mirom, sinom i kćerkom, a posebno sa unučadi, u zdravlju i veselju uživa zasluženu penziju. I kada bude uživao u Faletićima kod svog i našeg prijatelja, nama ostaje nada da će jednog dana zaviriti i u svoju "kutiju", pronaći mnoge vrijedne fotografije, dokumente, ambleme, te sjesti i napisati po koji prilog za ovaj blog.

Sretna ti penzija, Bećko!

Minkica i Vesko

Tuesday 26 June 2007

100 GODINA SKAUTA U UK





Da čovjek ne povjeruje. Na vašem i našem blogu javljaju se mnogi vama i nama znani prijatelji. Neki su nas pronašli preko Googlea, pa kažu da će se uskoro i oni javiti. Drugi su opet čuli od svojih prijatelja i, uglavnom, broj posjetilaca bloga raste iz dana u dan. Doduše, ima i onih za koje pouzdano znamo da zavire u blog a javiće se, kako sami kažu: ”kada dobiju inspiraciju”. Vrijedi biti strpljiv i smiren, pa valjda i to vrijeme dođe ili život prođe.
Evo nas ponovo u Londonu. Sarajevski prijatelji, a među kojima je i ne mali broj onih koji su bili planinke ili izviđači, povremeno se sastaju na sjeveru Londona. Uvijek su to lijepa druženja, poetske ili književne večeri, predavanja… koja se završe po nekom nepisanom pravilu u nekom od obližnjih pabova.
Tako je bilo prošle srijede (20. 06.), kada smo se sastali na uobičajenom mjestu na Hendonu (dio Londona). Nakon veoma uspješnog predavanja nekadašnjeg izviđača Svete Gačinovića, svi skupa smo otišli u obližnji pab. I dok smo se mi “zagrijavali”, na naše iznenađenje u pab je ušla jedna omanja grupa skauta sa Hendona. Nosili su pune pladnjeve bogatih sendviča te ih nudili gostima paba. Na naše pitanje koliko košta sendvič, rekli su da je besplatno, a razlog je proslava 100 godina od osnivanja skautske organizacije.
(Vidi prilog od 7. aprila ove godine – Emira Kršlak – bista Baden-Powella – osnivača skauta). Nakon upoznavanja, lokalni skauti su bili veseli pri saznanju da smo skoro svi bivši izviđači. Da smo samo malo duže ostali, zapjevali bismo još “Vesela braća smo mi brđani”.
Z-D-R-A-V-O! ZDRAVO, ZDRAVO, ZDRAVO!
Minkica i Vesko

Fotosi:
1. Prvo se okupimo;
2. Zatim se malo "konstruktivno" potkrijepimo;
3. Ja bih cijeli život bio među njima i
4. Skautkinje i ex-izviđači Sarajeva (Kica, Mia, Sveto, Branka i Vesko)

Monday 25 June 2007

EVO ZLATICE! (Al' u slikama)



Mnogi će kazati da kompjuter ne griješi već samo oni koji rukuju njim. Neki će kazati da je muškog roda pa mu se nikada ne zna. Tako se i nama desilo kada smo postavljali na blog tekst Zlatice Banović (poznatije starijoj generaciji izviđača i planinki iz odreda "Boriša Kovačević" po prezimenu Ninić), pa kada se uz tekst nisu pojavile fotografije. Evo ih sada, jedna iz prošloga vijeka (neka oprosti Zlatica – al' tako je!), te druga novijeg vijeka. Valjda ćemo svi biti zadovoljni.

Saturday 23 June 2007

ŠILJA IZ SARAJEVA – DJELIĆI ISTORIJE






Ko zna šta bismo mi izviđači i planinke sve pronašli kada bismo malo pogledali u naše foto-albume, kada bismo pronašli po koju dragu uspomenu koja nas vezuje za vrijeme provedeno u našoj organizaciji.

E, vidite, jedan od takvih je naš prijatelj poznat generacijama izviđača u Sarajevu "ali i šire", naš Midhat Buljubašić, poznat po nadimku Šilja. Poslao nam je samo neke djeliće dokumentacije koju on (kao i većina nas) ljubomorno čuva. Vjerujemo da će njegovu ideju slijediti i drugi, a njemu se posebno zahvaljujemo.
Pored tri priloga, tu su i fotosi na kojima su izviđači "Miljenka Cvitkovića" negdje na izletu igrali "trule kobile", te fotos kada su se sarajevski izviđači pridružili akciji markiranja planinarskog puta "Sarajevska transverzala".

Tuesday 19 June 2007

Evo me opet vama – Prvi put

ZLATICA NINIĆ – tako me pamti ko me nije zaboravio, a danas sam Banović. Živim u Beogradu više od trideset godina, ali moje detinjstvo i mladost su ostali u Sarajevu. Mnogo lepih uspomena, a u svakoj izviđači.
Počela sam još kao pčelica. Uspomene su blede, ali mislim da je to bilo u odredu “Pavle Goranin” ili “Miljenko Cvitković”. Išla sam u školu u gradu. Predvodnica jata nam je bila Miša, koja je nagovorila moju mamu da me pusti na moje prvo logorovanje. To je bilo logorovanje brđana. Samo kuvaričin sin i ja smo bili mali. Bili smo u Han Pijesku, na proplanku pored pruge koja je imala još samo jednu stanicu-pilanu. Znate, oni otvoreni vagoni! Voz pišti još iza krivine, uspori, a mašinovođa nam izbacuje u džakovima hranu koju nam šalje vojska i ono što svi najviše volimo, pisma. Sve kao da se danas događa, slika za slikom, a ja nemam ni jednu sliku. Ovo je bilo 57., 58., ne znam tačno koje godine. Moja Miša i ostali brđani će se setiti jedne male devojčice koja je ostajala sama u logoru dok su oni polagali veštarstvo Partizanskog kurira. Sanjala sam kako ću i ja jednom, kada porastem, biti Partizanski kurir.
A onda sam ’58, kada je počela sa radom škola “Boriša Kovačević”, i ja prestala da putujem. Postala sam izviđač, u članskoj karti piše 12. 1. 1960; moj vod se zvao “Bambi”.
Posle imam veliku prazninu u pamćenju, događaji su izmešani, ’61. nam je umrla mama. Nisam vam rekla, moj brat Zlatko se vrtio tu oko izviđača, ali ne tako aktivno. Pamtite ga bolje nego mene, verovatno, jer je on duže živeo na Grbavici.

E, sada dolazi period o kom imam svašta da vam pišem, imam dosta slika… Neka ostane nešto i za kasnije. Ovo je bilo samo moje predstavljanje, da me se setite, kao što se i ja vas sećam. Neću nabrajati imena, da nekog ne preskočim.
Uzbuđena sam, nostalgična, dobro sam išta napisala.

Beskrajno hvala Vesku i Minkici, i svima koji su im pomagali.
Z – D – R – A – V – O !!! Ne smemo se zaboraviti!


Monday 18 June 2007

KAKVO IZNENAĐENJE



Da čovjek ne povjeruje. Nakon više od 30 godina javila nam se nama draga planinka Zlatica Ninić iz Beograda. Iako je svoj život od 1970. godine provela u Beogradu, gdje i danas živi, ova planinka "Boriši-
nog" odreda dala je svoj doprinos u omasovljenju odreda, kao i drugim aktivnostima (posebno u krosu), danas penzioner i baka troje unučadi (za sada), upornim traganjem pronašla je naš blog. Za početak poslala je jednu staru sliku iz ranog perioda njene aktivnosti u izviđačima, kao i jednu relativno noviju fotografiju, tek da je staro društvo vidi kako izgleda. Zlatica je obećala da će se uskoro javiti (kako kaže: "malo-pomalo") sa drugim prilozima.


Nije to sve. Javio se iz Novog Pazara i Ismet Kalić, nekadašnji član kluba brđana "Mladost". Danas veoma uspješan advokat, šalje pozdrave svima koji ga se još sjećaju.


Kako smo putem telefona obaviješteni, svoje priloge za blog poslao nam je i Miroslav Topić-Cober iz Sarajeva. Za očekivati je da će bar Cober nešto i napisati, ako bar ništa drugo, ono bar na poleđini fotografija.


Iskreno se nadamo da je zdravstveno stanje Zlatana Lučića poslije operacije bolje, te mu šaljemo tople pozdrave. Za one koji žele da mu se jave mogu to učiniti na njegovu adresu:



U očekivanju vaših novih priloga srdačno vas pozdravljamo,

Minkica i Vesko

Monday 11 June 2007

EVO I OD MENE BAR NEŠTO! – GINA-GOGA KOVAČEVIĆ





"Ko kaže da vas ne pratim?"– bile su riječi jedne od planinki "Čičinog" odreda, čiji je osmijeh uvijek plijenio mnoge izviđače. Gina-Goga Kovačević, uvijek vesela, spremna za šalu, nekada mala ali slatka planinka, danas uvažen doktor internista, nastanjena sa porodicom u Bersheviju (Izrael), poslala je nekoliko svojih sačuvanih fotografija iz doba kada je bila veoma aktivna planinka. Pozdravlja sve svoje prijateljice iz "Čičinog" odreda, te sve izviđače Sarajeva, sa željom da na ovom sajtu ugleda i njihove fotografije iz doba zajedničkog druženja.

1. Na prvom fotosu sam sa Rankom Ibruljem-Špicom, logorovanje na Ponijerima, 1965. g.

2. Kada sam imala 12 godina i 3 mjeseca (godina se ne odaje!)

3. Na spomen-groblju na Vracama sa Miom Kordić i Tildom Romano (1965. g.)

4. Svježija fotografija– ali ljepše izgledam u prirodi!

Friday 1 June 2007

KAKO SAM POSTAO IZVIĐAČ




Kad sam bio dječak u osnovnoj školi zvanoj “Vježbaona” (gdje je bila i učiteljska škola), a stanovao sam u Vrazovoj ulici, jednog dana u moj razred (mislim da je bio četvrti) došao je u to doba za mene veliki čovjek. Bio je to Mile Dodoš, tada učenik učiteljske škole, koji je moje drugare iz razreda pozvao da budemo poletarci. On nam je bio vođa jata. Igrali smo se najviše na našim sastancima. Sastanak je počinjao njegovim povikom: ”Poletarci – u krug!”, na šta smo mi svi kao bez glave i činili taj krug. Obično smo se igrali, a to su bile igre “Klip-klap”, “Jakov kaže”, a na izletima igru “Zakopano blago”, koja je nas najmlađe posebno oduševljavala, slijedeći izviđačke znakove te uputstva dok ne bismo otkrili “zakopano blago”, koje se obično u to doba oličavalo u obliku male šećerne table, preteče današnje čokolade. Pa ipak, mene je plijenila uniforma našeg vođe jata, a da ne govorim o uniformama izviđača “Čičinog” odreda, koje smo sretali na izletima. Godinu dana kasnije, postao sam izviđač, član voda “Jastreb” u III Romanijskoj četi u istom odredu. Vodnik mi je bio Enver Rustempašić, a načelnik čete Husein Drnda, jedan divan čovjek koji mi je trajno ostao u sjećanju kao neko kakav sam želio postati. Naš vod izviđača imao je sastanke u prostoriji koja se nalazila tik do prostorije nekadašnjeg ptičara “Kajica” na Marijin Dvoru. U istoj prostoriji sastanke su imali i drugi vodovi izviđača i planinki, pa se sjećam da sam tamo sretao Momu i Olgu Đurašković, Minkicu Bilić, Dubravku Rebić, Veru Barbarić… U mom vodu, koliko se sjećam, pored vodnika Envera, ostali članovi bili su Dževad Berberkić, Milan Džajic, Irso, Mišo Tepavčević, Stevo Ivić… Vremenom sam dobio izviđačku uniformu, maramu, a kasnije postao sam i zastavnik. Uh, kako sam bio ponosan. Sa Husom i cijelom četom sam bio na mnogim izletima, bivacima (trajno mi je ostao u sjećanju moj prvi bivak na Plivskim jezerima), smotrama, pohodima. Tada sam vec upoznao za mene legende izviđača u mojim očima: Aliju Meleza, Hajrudina Halapića-Šoleta, Gojka i Zvjezdanu Jovanović, te ostale starije izviđače. Mijenjali su mi se načelnici čete, a ja sam postao vodnik voda “Jastreb”. Načelnik čete bio mi je i Rade Grbić-Kroko, a iza njega Zlatan Lučić. Negdje 1959. godine preselio sam na Grbavicu, ali sam i dalje aktivno djelovao u izviđačima. Jednog dana, neke 1962. godine pozvali su Jasnu Lokmić (koja je bila vodnik jednog voda planinki) i mene na sastanak štaba odreda. Načelnik odreda bio je Šole a Gojko član starješinstva. Rekli su nam da trebamo da pomognemo ponovno oživljavanje odreda izviđača “Boriša Kovačević”, koji je bio prestao da radi. Rekli su nam da je to čast i dužnost, a da nas dvoje i dalje (u srcu i duši) ostajemo “Čičini” izviđači. I tako i bi!

Kazu Englezi: To be continued… A meni još u ušima zvuči prva izviđačka pjesmica koju sam naučio:
U šumu smo mi krenuli,
Ka logoru svom,
Baramba,
Tu smo odmah podignuli
L'jepi šumski dom,
Baramba!
Rf:
Šatori su nam domovi,
Šuma nam je raj,
Baramba,
Prirode smo mi sinovi
Vesel'mo se sad.
Baramba!
Ja znam i nastavak, a vi? Ako znate, jednostavno kliknite na rubriku “Comments” i napišite čega ste se sjetili. Može i neka druga pjesma, zašto da ne?
Fotos 1. – Vod izviđača "Jastreb";
Fotos 2. – Štab III Romanijske čete (Rasko, Vesko, Zlatko, Nećko i Majo);
Fotos 3. – III Romanijska četa na izletu na Ravnama – Trebević – 1960. godine