Monday 26 November 2007

NEMA ZABORAVA

Pošto me je Vesko toliko iskritikovao zbog ljenosti – u smislu, toliko godina si bila u izviđačima, a tako malo si napisala – evo me opet, ponukana onim Coberovim prilogom o čika-Gojku i divnom crtežu naseg čuvenog starješine. Zaboravila sam kako je Cober divno crtao (i sigurno još uvijek crta) – vjeran portret koji je uhvatio suštinu našeg starješine – a to je harizma. To je nešto što se ne uči – ili je imaš, ili nemaš. Gojko Jovanović je imao u izobilju i to je od njega učinilo prirodnog vođu. Pored toga, bio je organizator, elokventan i zgodan – po današnjim medijskim kriterijima – idealan.

Neki ljudi su zaslužili više od drugih da budu oteti od zaborava. Gojko Jovanović je jedan od njih. ‘Čika Gojko’ je prerano i iznenada umro. Generacije izviđača čije je djetinjstvo on obilježio svojim dominantnim prisustvom su u to vrijeme bile zabavljene odrastanjem, osnivanjem vlastitih porodica, djetinjstvom svoje djece. Sada kada smo mi, koji smo bili mladi pedesetih i šezdesetih godina, postali malo, što bi rekli moji Englezi, ‘long in tooth’, vraćamo se poljima našeg djetinjstva sa sjetom i toplinom, i ljudi koji su bili neodvojivi dio našeg odrastanja ponovo postaju živi, prisutni, važni.

Od silnih uspomena vezanih za čika-Gojka izdvojiću samo jednu – vrlo dramatičnu. Tiče se čuvenog ‘Čičinog’ zimovanja na Vlašiću 1968, koje sam već spomenula u svom prvom javljanju. Dešavalo se 20. januara, onih godina kada su zime bile prave zime, znači metar i po snijega i najmanje –10.

Naše krajnje odredište – Šantići ispod TV-releja na Vlašiću. Vojni
‘džemsovi’,
tako su se zvali kamioni, trebali su nas odvesti do Babanovca (današnji , valjda još uvijek kompleks hotela, onda napušteni vojni dom) nisu se pojavili, jer su svi putevi bili zavijani, pošto je u toku jednog dana palo više od pola metra snijega. Prvi pokušaj penjanja na Vlašić nije uspio i nakon 4 sata hoda smo se morali vratiti u selo Paklarevo (kakvo adekvatno ime!), jer se počelo smrkavati, a mi nismo prešli ni trećinu puta. Vijećanje da li ćemo nastaviti ili se vratiti bilo je dramatično. Ruku na srce, čika Gojko je bio za to da se vratimo (a njega su kasnije kritikovali što je poveo djecu u tu avanturu), ali, pošto smo mi živjeli u socijalističkoj državi, gdje većina odlučuje, štab zimovanja (ja bila vodnik ‘Ružinih pupoljaka’ – u to vrijeme pomalo bubuljičavih tinjedžerki) odlučio je da nastavimo. Gojko je bio toliko mudar da angažuje dvojicu seljana da idu naprijed i vode nas najkraćim putem i konje koji su nosili stvari do Paklarskih stijena. Dalje konji nisu mogli, ali mi jesmo – i prođosmo mi najstrmiji greben (gdje se nedugo poslije našeg prolaska sručila lavina) i izađosmo na plato i, kada smo mislili "evo nas", poče najgore hodanje u mom životu – vjetar šiba, snijeg vodoravno pada, svaka druga noga se ukopava u snijeg, ruksak se natopio vodom, vindjaka, iako k’o fol šuškavac, propušta, voda curi niz leđa, ja se pokušavam sjetiti svih naših izviđačkih pravila – ukopati se u snijeg pod uglom od 45 stepeni, zatrpati i šakom probušiti otvor da se diše (joj, voljela bih vidjeti taj svoj ‘iglo’). U koloni ja sam išla iza našeg starješine čika-Gojka. U glasu, kada je rekao ‘Moramo naprijed’, osjetila sam i strašnu napetost i prvi put prizvuk straha. Vidio je da djeca jedva više mogu da hodaju. Počeli su plakati i bacati ruksake u snijeg – i tu nikada neću zaboraviti sliku Cobera, Gvarde i pokojnog Ćamila zvanog Keki kako kupe te ruksake i nose po dva. To su bili naši brđani! A i njima onda nije bilo ni 20 godina! Kada je situacija postala dramatična i mi postali svjesni da moramo do prvog sela, a ne do Šantića, a stariji seljak (mislim da su bili otac i sin) na pitanje koliko još ima, po jedno dvadeseti put rekao ‘Još lula duvana’, čika Gojko je zovnuo u stranu sina i nikada dok sam živa neću zaboraviti taj dijalog ni lice našeg voljenog starješine kada je dobio odgovor. Dijaloga se sjećam od riječi do riječi. Čika Gojko: ‘Slušaj ti, nemojte vi meni ‘još lula duvana’! Hoću da mi tačno kažeš koliko još moramo hodati do tog sela Šišave’. Seljak: ‘Komandire (Gojko u uniformi, seljaci su ga zvali general), da ti pravo rečem, da je ljeto, stigli bi možda i za 40 minuta, ovako nam treba još najmanje dva sata.’ Mislim da smo sretni da Gojko tada nije doživio srčani udar. On je ostao bez daha. Ja sam se toliko prepala kada sam mu ugledala lice, da sam mu rekla ‘Ma, čika-Gojko, mi smo Čičini izviđači, mi ćemo uspjeti’, a ovamo sam se ukočila od straha. Čika Gojko nije dobio srčani udar, ali desilo se nešto što sam mislila da ne postoji u stvarnom životu, ono kada se kaže – ‘osijedio je preko noći. Gojko je imao divnu crnu kosu. Kada smo se vratili sa Vlašića, te avanture, tog nezaboravnog zimovanja, ta kosa je postala srebrena.

Ovo je samo jedan detalj. Slika ogromne odgovornosti koju su imali ljudi koji su nas vodili... Gojko Jovanović nije jedini član našeg izviđačkog bratstva koga treba otimati od zaborava. Ne smijemo zaboraviti da je veliki faktor, neko ko je držao ravnotežu i stišavao njegov nekada burni i nekontrolisani temperament, bila njegova žena Zvjezdana Jovanović, o kojoj sigurno treba posebno pisati, što ću uskoro i učiniti.

Bilo je puno drugih koji su posvetili veliki dio svog života i slobodnog vremena odgoju mladih, otimanju nekada ‘problematičnih’ tinejdžera od ulice, koji su nam omogućili ove uspomene, koje nikakav rat, ni promjena režima ne može oteti.

Sjetimo ih se, pišimo o njima – njihov život je nekada bio tako neodvojivi dio našeg!

Vaša vodnica 'Ružinih pupoljaka' i načelnica čete 'Proleterka'

Mia Kordić

Fotografije su vlasništvo porodice Jovanović

Saturday 24 November 2007

’’DANAS NAM JE DIVAN DAN...’’

Znate li koji je danas dan? 24. novembar 2007. god.
Upravo to!

NAŠEM BLOGU PRVI ROĐENDAN!

Ali, ’’Danas nam je i drugi divan dan…’’. Prije godinu dana, ovo je bio originalan poklon za godišnjicu braka. Da li je Veskov poklon Minkici, ili Minkicin Vesku, neka nam oni otkriju. Poklon koji ih je vratio u vrijeme kada su bili mladi, srećni, zaljubljeni, kada su polazili na put kojim i danas idu, u mirnu i srećnu starost. To je ono vrijeme kada su bili IZVIĐAČI. Velike su ovo riječi: mladi, zaljubljeni, srećni, izviđači. Ima nas mnogo koje za te 50-te, 60-te, 70-te, 80-te godine veže neka od ovih četiri divnih riječi? Ali jedna sigurno: IZVIĐAČI! Da li su prije godinu dana slutili da će one dvije riječi: ’’SA IZVIĐAČI’’, probuditi toliko uspomena, nostalgije, da ćemo se sjetiti da smo u izviđačkoj uniformi svi bili isti, da ćemo, mnogi, osjetiti da izviđačko srce ne stari, da su izviđačka drugarstva vječna?
A kako sam se ja našla ovdje? Brat mi je dao adresu, a već prve riječi su me vratile u prošlost. Svaka rečenica, slika, kao kandža me ščepala, vratila nekoliko decenija unazad. Prvo sam izvadila slike, prve rečenice stavila na papir, ali nedostajala su mi imena. Morala sam ponovo izviđačima, na blog. Kada sam vidjela svoje ime, svoju sliku, riječi dobrodošlice, osjećala sam se kao kada sam prvi put obukla izviđačku uniformu. Kao što sam nekada učila da polažem vještarstva, tako sam se sada trudila da sklopim svoje uspomene i vidim ih na blogu. Kad tamo, nije izgledalo kako sam ja sastavila, složila. Namučila sam se, ali uspjela sam da se registrujem, da mogu da pišem komentare. Onda sam otvorila svoj blog, gdje sam vježbala kako se može što bolje urediti. Za njega je znao samo Vesko. Tu sam mu pokazivala šta pišem, razmjenjivali smo tehnička ’’otkrića’’, jer smo skoro amateri, ali uporni. Vesko je to isto radio i sa Coberom. A onda smo, po drugi put, dobili ’’izviđačko odlikovanje’’. Kao što priliči pravniku, Vesko nas je zvanično obavijestio da nas unapređuje u svoje tehničke saradnike, dao nam ovlašćenja i uputstva kako da uđemo u blog. I evo, danas, Minkici i Vesku pomažemo Cober – Miroslav Topić i ja.
Dok je vas, dok imamo snage i znanja, bićemo zajedno.
Vjerujem da će nam se pridružiti i drugi izviđači koji su sada samo redovni posjetioci, a i oni koji još ne znaju da ih ovdje čekamo. Ako ne vjerujete meni, ko smo i šta smo vi i mi, ovako je o nama napisao veliki Mika Antić:
’’Možda ni jedan psiholog neće umeti da objasni zašto su izviđači listom dobri ljudi. Tu nema pravila, nema recepta, tu postoji klima, nešto što formira i svest i savest, neka posebna toplina, neka svetlost u očima. Biti izviđač, to znači u samom sebi biti zdrav, običan, pravedan, sanjar, poeta i drug. U ovoj sveopštoj jurnjavi za egzistencijom, u ovim grčevima koje nameće ritam urbanog života, u ovim ekscesima koji tu i tamo zahvataju mlade, izviđači su ona bela strana mladosti – čista strana života.’’ Miroslav-Mika Antić

Kako bi bilo lijepo, ovako uz logorsku vatru i pjesmu, da možemo proslaviti ovaj prvi rođendan, mi, koji smo se ove godine družili. A za drugi rođendan, da nas bude još više.


’’DANAS NAM JE DIVAN DAN...’’,

slavimo dvije godišnjice: VAŠU i VAŠU I NAŠU

Hvala vam, Minkice i Vesko, što nam ovo uradiste!

COBER I ZLATICA

Thursday 22 November 2007

"BRIGADA IZVIĐAČA-VETERANA" V

Ustajanje u iznenađujućem raspoloženju. Svi veselo komentarišu jučerašnje probleme i njihov zadovoljavajući ishod, srčući jutarnju kaficu. Sređujemo teren i baraku (prenoćište) i vršimo zadnje pripreme za posljednju etapu marša, do odredišta, Tjentište. Zalihe iz rančeva su potrošene, tako da smo rasterećeni raspoloženo krenuli ka cilju. Prvi kilometar je lagana šetnja po skoro ravnom terenu. Ako je vjerovati karti po kojoj se krećemo, na drugom kilometru čeka nas 3 km spusta, visinske razlike oko 600 m. Svaka čast autoru Rizi, ali ja ni danas nisam siguran da nije došlo do neke greške prilikom izrade karte ili nekih brojki.
Tih narednih 600 metara visinske razlike u tri kilometra ispalo je neviđena vratolomija. Spust koji je bio pred nama savladali smo na svemu više nego na nogama. Bilo je tu klizanja, letova i svega, a najmanje nečega sličnog hodanju. Jedini spas su nam predstavljala stabla jela i borova, koja su nas povremeno, a počesto vrlo bolno, usporavala i zaustavljala u tom opštem sunovratu. Normalno da u takvim uslovima nikome ni na kraj pameti nije padalo fotografisanje. Šteta, ali to je razlog što nemamo nikakvu foto-dokumentaciju sa tog dijela puta. Zaustavili smo se i sakupili u koritu rječice Hrčavke. Za divno čudo, dvadesetak metara od tačke određene na karti. Na karti smo odredili mostić preko Hrčavke kao odredište za odmor i nevjerovatno, ali prijatno iznenađenje. Na mostu nas čeka naša vjerna logistika: Safet sa Ladom, a u gepeku predivno, ohlađeno Sarajevsko pivo. Naša je sreća beskrajna. Odmor uz hladno pivce i čitava protekla vratolomija se pretvara u vrlo uspješnu i beskrajno zabavnu dogodovštinu.
Safet je pokupio sve ono što nam je suvišno i odvezao čudotvornu Ladu, da najavi naš dolazak. Odbor za doček će imati dovoljno vremena da se načeka i dostojno pripremi. Nama je ostala najduža, najteža i najdosadnija dionica puta. Pred nama je oko 6 kilometara prašnjavog makadama (gore, dole).

Tek sada je počelo nabijanje žuljeva i do Tjentišta smo svi redom stekli prve i jedine žuljeve tokom čitavog marša. Ova etapa se odužila i potpuno razbila raspoloženje sa kojim smo krenuli sa Hrčavke. I poslije, naizgled beskrajnog, teturanja makadamom, najzad ispod puta, žamor i galama izviđača Jugoslavije, koji su se okupili na VII smotri SIJ-a na Tjentištu. Stigli smo.



Evo nas ponovo među ljudima. Tu su teta Zvjezdana i naš vrijedni Safet sa komplet logistikom. Okupilo se dosta starije raje i odmah su pale priče o zgodama koje su nas pratile tokom ovog marša. Koliko se sjećam, za ručak smo ugošćeni grahom, a onda smo se bacili na pripreme za kulturno-zabavni program po kome smo dobili i počasno ime „JANJEĆA BRIGADA“.



Opet ista slika i iste aktivnosti. Srbin, Cober, Jadranka, Ruždo, Rizo, Jasna i djelomice se vidi Aga, a, očigledno, miris ražnja nije mrzak ni ostalima, pa se društvo brzo širi (da bi čuli naše dogodovštine).



Jasni i Agi su se pridružili Biljana Čišić-Šahinpašić i Fuad dr. Šišić-Šiške, dok je pažnju Makse, Popa i Dade u pozadini privuklo nešto drugo.



Evo nam i Čele, mora da je nekome uvalio foto-aparat da malo i on odmori dušu.



Izgleda da polako jenjava priča, pivo se gustira, a umor rastjeruje društvo. Neki od učesnika marša će ostati do kraja smotre, ali se većina vraća u Sarajevo, svojim porodicama i radnim obavezama.



Miki tiho prati na gitari solo partiju Gušine usne harmonike, a najmlađi učesnik marša, Haris Ahmetašević, sanja u zagrljaju oca Ahmeda-Kuma, vjerovatno kuću i svoj lijepi krevet, a Sado i Šole očito dogovaraju vrlo ozbiljne inicijative za budućnost.
Sutra se vraćamo i predstoje nam ponovno okupljanja i planiranja narednih akcija.



Laku noć i pozdrav svima,

Cober

Sunday 18 November 2007

IZ KANADE DADO PIŠE...

Nedavno smo dobili dopis iz Kanade. Javlja se Miroslav Hegenberger zvani Dado, poznat mnogim iz starije generacije izviđača Sarajeva. Danas živi i radi u Burlingtonu, gradu udaljenom 60 km od Toronta, sa svojom porodicom. Dado, izviđač, brđanin, košarkaš, diplomirani pravnik, a danas uspješan menadžer, piše da je zadnjih godina sve radio kao Hemingvej. Kaže: "Samo nisam napisao roman i ubio se". U svom prilogu koji slijedi, sjeća se logorovanja u Buljaricama 1961. godine i piše:



"Nije problem što ja neću da pišem o Buljaricama. Problem je što danima ne mogu da skontam kada smo bili tamo. Da li je to 1960, 61, 62. Jedino sigurno je da je jedna od tih godina. Išli smo kao konačari, klub brđana "Bratstvo". To je bila uobičajena praksa. Prvo Mali Zaton pa Petrovac pa Buljarice. Ko je sve bio, i to je obavijeno velom zaborava. Znam da su bili Fontane – stari Krapina i Krapinče, Mustafa Čelebić-Čelo. Bio je i Iko (imena mu se ne sjećam). Pod sigurno sam bio i ja. Vjerovatno Brano Jovanović-Smlata, Muharem Mehić-Muha, možda i Gunđo. Oni kojih se ne sjećam neka me izvine. Alchajmer se izgleda uselio u bliži komšiluk. Putovanje do Buljarica iz današnje perspektive je bilo k'o put oko svijeta za 80 dana. Sarajevo-Dubrovnik ćirom. Dalje do Petrovca brodom. A onda, k'o šlag na tortu, pješice do Buljarica. Nije bilo magistrale i tehničkih pomagala XX vijeka. Kozija stazica od Petrovca do sljedeće uvale Lučica, pa opet preko brda. Buljarice, ogromna pusta plaža i maslinjaci obrasli kupinovim trnjem dokle pogled doseže. Da te suze obliju od "oduševljenja".
Radilo se, mislim, sedam dana od jutra do sutra. Kada ste stigli vi mladi, logor je bio podignut u predivnom ogromnom maslinjaku. Mislim da su sa nama bili i izviđači iz još jednog odreda.

Jedina anegdota koja mi je ostala u sjećanju je sljedeća:
Naš dobri Guša (za one koji to ne znaju: Gojko Jovanović – osnivač kluba brđana “Bratstvo” i dugogodišnji starješina OI SVČ) tjerao nas k'o bog maglu, jer je zaista bilo mnogo posla, a malo vremena. Negdje treći dan za večeru bila sutlija. Braća brđani se nabokali k'o stoka. Pošto jos nismo imali struju, jelo se u mraku, pa je bilo i priloga u obliku kamenja koje su braća brđani ubacivali jedni drugima u porcije. Poslije večere svi pospali. Mene, k'o starog srećkovića, zapala straža od dvanaest do dva. Ustanem ti ja i čuvam nešto, pošto je mrkli mrak. U jednom ternutku čujem neki šum iz pravca šatora koji nam je služio kao trpezarija. Napipam put i imam šta vidjeti. Krapinče sjedi pred kantom u koju smo stavili ostatke sutlije i trebali je sutra ujutro nositi mještaninu koji nam je izrent'o magare, i kusa li kusa. Pošto sam i ja prigladnio, pridružim mu se. Uskoro se pojavi i Edo-Niger,stari izviđač kome se ne sjećam prezimena. Samo znam da je nekoliko godina kasnije otišao u Ljubljanu i postao prvak svijeta u nekoj do zla boga komplikovanoj japanskoj igri. Nešto k'o šah, a nije to, nego puno komplikovanije. Da ne dužim, spucamo ti mi dobru polovinu magaretove sutlije. Ujutro Guša ne može da se načudi čudom. Sutlija isparila. Istraga nije dala rezultate. Zaključak je bio da je možda neki dalmatinski ili primorski jazavac to uradio. Eto, to bi bilo moje sjećanje na Buljarice. Brate, davno. Izgleda da smo se prerano rodili."


Pozdrav svima, Dado
A što i vi nešto ne napišete? A?
Dado




Na fotografiji su Mustafa Čelebić-Čelo i Rade Grbić-Kroko.

Na fotografiji sa lijeve strane su članovi štaba logora: Fajo Ibrulj, Gojko Jovanović i Hajrudin Halapić-Šole.

Na fotografiji sa desne strane su: Gojko Jovanović, Fajo Ibrulj, Zdravka Jeličić (Trokina mama) i Mustafa Čelebić-Čelo.

Na zadnjoj fotografiji prepoznajemo (u gornjem redu): Zlatana Lučića, Bećka Gribajčevića i Nećka Dizdarevića; donji red su mladi izviđači, među kojima su Cober i Ljupan.

Friday 16 November 2007

Moje najljepše logorovanje – Buljarice 1961.

Uvijek kada pomislim na svoje dane provedene u izviđačima, često se sjetim svog najdražeg logorovanja. Naravno, to je bilo nezaboravno logorovanje u Buljaricama kraj Petrovca na moru, sada već davne 1961. godine. Imala sam tada 15 godina i sa velikim ushićenjem čekala polazak na logorovanje. Na sastancima koji su održavani pred polazak saznala sam da će nas ići mnogo. Također su nam rekli da će sa nama, članovima Odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča“, ići i izviđači i planinke Odreda “Miljenko Cvitković”. Čuli smo da će konačari biti naši stariji drugovi iz kluba brđana “Bratstvo”. I tokom mjeseca jula smo krenuli na naš put danas legendarnim “ćirom” od Sarajeva do zadnje stanice u Herceg Novom. Putovalo se cijelu noć uz šale, smijeh i pjesme. Tokom narednog dana stigli smo u Herceg Novi, gdje smo na pristaništu postrojeni čekali brod koji nas je vodio u Petrovac na moru. Odatle smo u koloni dugo pješačili do našeg odredišta, do Buljarica. Naš logor je bio u jednom divnom maslinjaku, tako rekuć nalazio se tik do plaže. Sjećam se da su na logorovanju bile tri zasebne cjeline: logor izviđača, logor planinki, logor brđana i posebni dio za štab logora ili starješinstvo logorovanja.

Fotografija logora izviđača u Buljaricama

Koliko me pamćenje služi, starješina logorovanja je bio Dušan Ćosović, tadašnji starješina odreda, a uz njega su bili: Gojko Jovanović, Fajo Ibrulj, bračni par Jeličić (roditelji našeg Mladena-Troke i Jadranke)…

Već na ovoj fotografiji nalazi se štab logorovanja. Vide se: (počev sa desne strane) Zdravka Jeličić, Dragica Jelinek, učiteljica, Alija Melez, Dušan Ćosović, Bećir Gribajčević, Mustafa Čelebić-Čelo i Zvonko Jeličić-Hećim. Na istoj slici među malim izviđačima je i Miroslav Topić-Cober (najbjelje kose).

Na sljedećoj fotografiji se vide planinke (ne baš sve) koje su tamo bile: u gornjem redu na kraju desne strane raspoznajem Olju Đurašković i Jadranku Salamunović. U drugom srednjem redu prepoznala sam (s lijeva na desno) sebe, Helu Hegenberger, te Majdu Kazaz, dok u najdonjem redu prepoznajem Jasnu Vinšbah i Jelenu Parezanović. Skupa sa nama su bile Jasna Ibrulj… te još mnoge moje drage prijateljice, a molim sve one koji nekoga prepoznaju da to dopišu u komentaru ovog priloga. Posebna atrakcija nama, mladim izviđačima i planinkama, bili su brđani kluba "Bratstvo", pa se sjećam da su na tom logorovanju bili: braća Fontana (zvani: Krapina i Krapinče), Olja, Gunđo, Hela, Maša, Dado, Kroko... koji su svojim ponašanjem, pomoću mlađima, kao i svojim skečevima, sve nas uveseljavali.

I na ovoj zadnjoj fotografiji vide se Olja, Gunđo, Maša, Hela (u gornjem redu), dok su u donjem redu Jasna Ibrulj, te supruga starješine odreda sa kćerkom Slavicom.

Sa logorovanja smo se vratili veseli, pocrnjeli od sunca, sa mnogo novih stečenih znanja, položenih vještarstava i zvijezdi. Bilo je zaista divno i nezaboravno.

Pozdrav svima,
Minkica Bilić (sada Vesković)

Napomena: fotografije su stavljene od administratora, koji ih je sakupljao od mnogih učesnika ovog logorovanja.

MALO O BLOGU I ANKETI

Ne tako davno, uputili smo jednu anketu svim našim posjetiocima bloga, bivšim i sadašnjim izviđačima Sarajeva, čije e-mail adrese smo imali. Anketa je imala za cilj da da osjetimo šta nam naši prijatelji misle o blogu, šta u blogu nedostaje, kako ga unaprijediti sa željom da bude još više među nama. Iznenadili smo se ipak da su nam se javili mnogi od vas. Može se konstatovati da je blog čitan ili gledan od većine, a da se aktivnost onih koji ga prate svodi na dvije grupe:


– oni koji se javljaju prilozima, fotosima i komenta-
rima i

– oni koji ga gledaju, ali su iz raznoraznih razloga neaktivni.

1. Opšti utisak je da svi žele da i dalje nastavimo sa ovim našim virtualnim druženjem. I vjerujte, nastavićemo dokle god u nama i vama postoji želja da budemo u vezi sa vama. Iz ankete se dalje vidi da mnogi od vas nisu u mogućnosti slati fotose, koji su im izgubljeni u ratnim zbivanjima. Međutim, to i nije neki veliki problem. U našoj dokumentaciji imamo dosta fotografija iz svih perioda rada i aktivnosti sarajevskih izviđača. Dovoljno je da neko ko želi da se priključi malo aktivnije napiše par redaka o nekom svom sjećanju na neki izlet, smotru, akciju, neku dogodovštinu koja mu se desila i eto novih priloga. Mi ćemo ga (u okviru svojih mogućnosti) oplemeniti nekim fotosom. Ne mora to biti neka fotografija iz prošlog perioda. Neka bude i novijeg datuma sa prilogom o sadašnjem izgledu blogovaca, o ponovnim susretima sa starim prijateljima. Dakle, potrebno je samo biti malo ažurniji. Nekada je dovoljno da se na neki prilog samo klikne mišem na "Comment" i napiše svoje mišljenje. Kada je riječ o komentarima, nije dobro kada neki komentarišu komentare i to po nekoliko puta (prepoznaće se oni).


2. Neki su predlagali da odvojimo priloge (na primjer: posebno o jednom odredu a posebno o drugim). Nažalost, to nije ni osnovna funkcija ovog bloga, a ni mi nemamo namjeru ništa odvajati jer smo bili svi zajedno u jednoj organizaciji, te se ni onda nismo dijelili, naprotiv! A da ne govorimo da je to i tehnički neizvodljivo ili možda mi to ne znamo. Najviše nas boli kada nam se neki naši prijatelji jave putem e-mail-a pa napišu: "ne želim da se ulogujem" (upišem e-mail adresu i lozinku); "javiću se kada dobijem inspiraciju"; ili "teško mi je pisati, a tako volim čitati"...

Odgovorićemo im iskreno: nećemo vas više uznemiravati, nećemo vas ni moliti. Na vama je da se sami odlučite. A mi idemo dalje – to je sigurno!




Da je to tako, vidjećete uskoro u novim prilozima na blogu. Slijede prilozi Minkice Bilić-Vesković, Miroslava-Dade Hegenbergera, Miroslava Topića i drugih.

Slijedite nas i vi. Vaše priloge, fotografije možete poslati na sljedeće adrese:

Miroslav Topić: cobertopic@gmail.com

Zlatica Banović: bninzlata@yahoo.com

Veskovići: veskovic@yahoo.com

Z-D-R-A-V-O! zdravo, zdravo, zdravo!!!!

Sunday 11 November 2007

IZVIĐAČI BiH NA JAMBOREE-u 2007.

U prilogu na blogu o Svetskoj smotri izviđača, Jamboree 2007, gde je održana centralna proslava 100 godina naše organizacije, ostalo je jedno prazno mesto: nismo imali podatke o kontingentu BiH, ni amblem. Ostalo je i obećanje da ćemo to objaviti kada nabavimo. Nabavljeno, baš od jednog od učesnika. Evo šta nam je Zeko poslao:



IZVJEŠTAJ SA 21. JAMBOREE-A U ENGLESKOJ


21. jamboree održao se u terminu od 27. 07. do 08. 08. 2007. godine u Hylands Parku u Chelmsfordu, pokrajina Essex u srcu Engleske. Na jamboree-u je bilo prisutno 40.000 učesnika i osoblja (32.000 učesnika i 8.000 osoblja). Bosanskohercegovački kontingent brojao je 8 učesnika, 5 učesnika iz SI RS i 3 učesnika iz SI FBiH.
BiH kontingent je bio smješten u kampu TROPIK, potkamp MANGROVE, sa još 35 zemalja: Alžir, Azerbajdžan, Belgija, Brazil, Egipat, Ekvador, Finska, Francuska, Grčka, Grenada, Gvajana, Hong Kong, Indija, Indonezija, Island, Italija, Japan, Južna Afrika, Kipar / Cipar, Kolumbija, Kuvajt, Mađarska, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Ruska federacija, SAD, Surinam, Španija, Švajcarska / Švicarska, UK, Venecuela.
Četu izviđača u kojoj smo mi bili činilo je 30 izviđača iz Belgije i 8 izviđača iz BiH.

Slika svih izviđača iz kontingenta, za uspomenu pored znaka WOMSa

Najzanimljivije je bilo u obilasku Gillwell parka, gdje se pored staze izazova nalaze i muzej izviđaštva i muzej sa ličnim stvarima B. P.-a, zatim u Terra villu i Aqua villu, gdje su se predstavile sve zemlje učesnice (izuzev BiH) sa svojim tradicionalnim nošnjama, hranom, kulturom i sl...
Najljepše je bilo za vrijeme ceremonije skautske zore (Sunrise day – proslava 100 godina skautizma), gdje nam se između ostalih obratio i praunuk B. P.-a i pročitao nam pismo oporuke skautima svijeta. Po završetku ceremonije skupljali smo potpise na maramu Sunrise day.
Najpoučnije je bilo na radionicama Elemental (vatra, voda, vazduh, zemlja) i Global Development Boulevarda (radionice o siromaštvu u svijetu, aids-u, ekologiji i sl.).
Najviše smo se umorili na radionici Starburst (pomoć lokalnoj zajednici), gdje smo izgradili tri mostića, kućicu za ptice, naučili paliti vatru bez šibica i upaljača, izrađivali predmete od drveta uz pomoć starih ručnih mašina.
Takođe jedan od ljepših momenata na jamboreeu je bio i Food festival po kampovima, gdje smo i mi predstavili BiH u lijepom svjetlu, počastili smo sve koji su prilazili našem štandu, koji je bio prepun propagandnog materijala o ljepotama i turističkim destinacijama Bosne i Hercegovine, kahvom – pravom bosanskom i rahatlokumom. Prijatelji iz Italije i Portorika su bili oduševljeni pa su u više navrata dolazili u posjetu kod nas na kahvu. A Italijanke to naše gostoprimstvo vratiše punom zdjelom špageta bolonjez.

Iako je jamboree u ljetnom periodu, kupali se nismo ali smo plovili i jedrili po jezeru za vrijeme Splash aktivnosti.
Dva člana našeg kontingenta su boravila tri dana na Brownsie island-u, mjestu gdje je prije 100. godina Baden-Powell održao prvi skautski kamp, i u ime izviđača BiH položila svečanu zakletvu.

Ovo je bilo jedno prelijepo iskustvo i imali smo šta vidjeti i naučiti.


S poštovanjem,

Vođa BiH kontingenta iz SI FBiH Zekerijah Avdić
Zenica, 01. 11. 2007. god.

Friday 9 November 2007

HVALA EMIRI KRŠLAK

Mnogo vremena mi je trebalo da napravim prilog o proslavi 100-e godišnjice izviđačke-skautske organizacije u svetu i istorijata izviđača kod nas. Bila sam pravi “novinar istraživač”. Sati na Internetu, E-mails, telefonski pozivi, razgovori sa nepoznatim sadašnjim i starim izviđačima, novim Savezima. Nisu mi smetale ni godine koje su prošle, ni granice, “smetala” sam svima za koje sam mislila da mi mogu pomoći. Bila sam, zahvaljujući kompjuteru, u Londonu kod Veska, Beogradu kod Bariše i Zokija, Zenici kod Zeke, Sarajevu kod Emire, u celom svetu.
Prilozi su gotovi, objavljeni, videli ste ih i čitali i možda već zaboravili.
Ali, nisam ni slutila da će ostati jedno virtualno poznanstvo, možda drugarstvo. Emira Kršlak. Samo ona zna koliko puta sam od nje tražila neku informaciju, a ja znam koliko mi je uvek izašla u susret. Ja, penzionisana planinka iz prošlog veka, i Emira, jedna od inicijatora da se obnovi izviđačka organizacija u Sarajevu. Što da pišem ja, ovako je Emira napisala na blogu pre sedam meseci:
“Naravno, ništa od toga ne bi bilo da se slučajno na tom prostoru nisu našli stari izviđači, ali nešto malo mlađi od onih koje si ti (Vesko) spominjao iz Sarajeva. Naša imena su Edina Fazlić i njen muž Satko, Gorana Jovanović i Emira Kršlak. Zahvaljujući sretnoj okolnosti, jer smo svi sem Satka radili u školama, imali smo mogućnost okupiti veliki broj djece i pružiti im izvanredno iskustvo, koje smo i sami stekli zahvaljujući onim malo starijim od nas. Za ovaj protekli period uspjeli smo stvoriti 2 jaka i dobro organizirana odreda izviđača”.
Emirin entuzijazam me podsetio na dane kada sam ja pravila svoj vod, pa četu, na sve one aktivnosti u izviđačima, kojima smo dali svoje detinjstvo i mladost. Vredelo je, jer imamo divne uspomene i prijatelje, koji se nikada ne zaboravljaju. Slikama koje mi je poslala pokazala mi je te nove, mlade izviđače, nasmejane, srećne, kao što smo i mi bili.

Fotografija moje ekipe na susretu poletaraca u Mostaru


Fotografije iz Engleske, logorska vatra 2005. godine, oblast Sussex, sa skautima iz Engleske, ali na ovoj slici su moja malenkost, Selma, Irna, Jaca, Edin i jedan mali Englez.


Ovo je fotografija sa radnog sastanka naše grupe na Boračkom jezeru 2006. godine. Tu je i Satko, moja sestra, njihova kćerka i ja pored ostalih naših izviđača.


Emiru i Goranu ste već videli na blogu. Ovu fotografiju šaljem Sadudinu-Satku Fazliću.
On je stari izviđač odreda u kom sam i ja bila, “Boriša Kovačević”. Nešto iz njegovog pera, neka njegova uspomena, sve bi nas obradovala. A pisaću i ja o njemu, jer odred je ostao i kada ja više nisam bila planinka.
Hvala Emiri za svu pomoć koju mi je pružila. Hvala što me malo vratila u mladost. Neka mi ne zameri što kažem: bez obzira na godine koje nas dele, na daljinu koja nas deli, ja imam novu poznanicu, možda prijateljicu. I to kakvu, IZVIĐAČA.

ZLATICA NINIĆ

Monday 5 November 2007

IZLET NA JAHORINU

Daleke 1962. godine dogovoreno je da za Prvi maj odred napravi trodnevni izlet. Rečeno je da ćemo ići pješke preko Trebevića do Jahorine. Svi smo se mnogo radovali tom izletu. Nije nas bilo više od pedesetak. Krenuli smo sa Grbavice veoma rano, noseći novosašivenu odredsku zastavu. Vrijeme nam baš nije bilo naklonjeno, tačnije rečeno, tipično za kraj promjenljivog aprila. Usponom preko Vraca nastavili smo naše pješačenje preko Trebevića. Na čelu kolone bio je naš starješina odreda Savo Carević, a uz njega su tu bili i Milisav Lazarević, popularni čika Laza, kao i Dimitrije-Dimšo Ninić. Ni prohladno maglovito vrijeme sa onom dosadnom kišicom zvanom “natopuša” nije moglo pokvariti veselu atmosferu. Kao i uvijek, u tome su prednjačile planinke, koje su neumorno pjevale ili su pravile šale na račun ostalih učesnika izleta.

Na ovoj prvoj staroj fotografiji možete ih vidjeti kako postrojene čekaju komandu za pokret nakon jednog odmora u blizini planinarskog doma “Čelina”. Prepoznajem na tom snimku: Senku Carević, Iskru Jančić, Zlaticu Ninić, Rosicu…, Brankicu Milojević, te na kraju Branu Đuranovića.

Negdje iza 15 sati stigli smo do jedne seoske kuće, gdje nas je čekalo iznenađenje. Tek skinuti janjac sa ražnja, kojeg su ranije dogovorili sa seljaninom članovi strješinstva odreda.

I na ovom snimku vide se redom: starješina odreda Savo Carević kako dijeli dijelove pečenog janjca, a zatim s lijeva na desno prepoznajem malog Macu kako plješće rukama (Dragan Macanović, kažu da živi u Australiji), Iskru Jančić, a u pozadini Mirjanu Lazarević, Veska i svoju malenkost… kako veselo čekaju na dio svog obroka. Do sumraka imali smo još jedan odmor na nekoj visoravni iščekujući da ugledamo naše odredište – domove JNA, gdje smo trebali noćiti. Iako umorni od pješačenja, nakon večere napravili smo veselu atmosferu igrajući se “pantomime”, pjevajući i plešući uz prastari gramofon, slušajući singlice Tomi Stila i Pola Enke, tada popularnih pjevača, preteča rok muzike.


Sutradan slijedio je nastavak uspona. Od domova krenuli smo prema “Cvijanovoj žici”, a odatle oštrim usponima ka Idiotskim livadama... Iznenađeni ostacima snijega, slikali smo se na vrhu držeći našu novu zastavu (na snimku su: koliko prepoznajem, Milan Lerotić, Mirjana Lazarević, Tanja Danon – sa naočalama, Melita Skalić , Milan Ožegović , Snježana Ninić, Kemo, Vesko, koji skupa sa čika-Lazom drže široko razvijenu novosašivenu odredsku zastavu).

Na ovom snimku je grupa izviđača i planinki pred domom JNA, od kojih prepoznajem Kemu, Olju Macanović, Milana Ožegovića i Veska. Baš bi bilo lijepo da i ostali koji pogledaju ovaj blog navedu imena dragih nam ljudi.

Spuštajući se nazad, veseli smo bili jer je oblačan i do tada odvratan dan zamijenilo prekrasno sunčano vrijeme. I kako to je obično bivalo, po povratku u Sarajevo (ovog puta autobusom), vrijeme se proljepšalo, pa su mi u sjećanju ostali divni trenuci druženja.
Nebojša Spec, sada u Dubrovniku.

Zahvaljujem se Vesku, koji će lijepo poredati moje i njegove snimke sa tekstom.

Friday 2 November 2007

DRETELJ - malo podsjećanje

PODIJELITE SVOJE USPOMENE S NAMA!
Na amblemu na pohvali Dragi Vukoviću, povodom 20-te godišnjice, saznala sam da je Odred ’’Boriša Kovačević’’ osnovan 6. januara 1957. godine. Ova, 2007. god., puna je jubileja: 150 godina rođenja Roberta Baden-Powella, 100 godina izviđačke-skautske organizacije, uskoro će prvi rođendan bloga sarajevskih izviđača, ali i 50 godina od osnivanja našeg odreda. Iako nije obeležen rođendan kada je bio, još uvek smo u jubilarnoj godini. Ja sam bila aktivna u prvih deset godina, do 1966. Napravila sam jednu retrospektivu tog perioda, i uskoro ću objaviti.
Kada sam pisala o logorovanjima u Dretelju, gde smo bili nekoliko puta, ova uspomena se izdvojila. Zato, neplanirana, ova mala pričica o Dretelju, kod Čapljine. Ideju mi je dao i Vesko, prilogom o Morzeovoj azbuci, i priručnik sa smotre mojih unuka, izviđača.

‘’Mjesto je bilo kao stvoreno za postavljanje logora. Istočno od proplanka, kroz neko šipražje, Neretva. Voljela sam predzadnju smjenu u noćnom dežurstvu. Poslije toga nema spavanja. Odem na obalu, ovu plažu na Neretvi, i uživam u svitanju dana. Tačno prekoputa, s ove strane Neretve je Počitelj. Gledati ga, a ne otići u ili na njega, nismo mogli propustiti. Našli smo čamdžiju. Neretva tu izgleda mirna, razlivena, ali to je samo varka. Stalno smo veslali uzvodno, jer nas je Neretva snažno vukla prema moru. Pentrali smo se po ruševinama tvrđave nastale u 16. vijeku.
Zapadno, kroz šumicu, potok. Baš onakav kakav je nama trebao: nevelik, čista voda, baš za naš “mokri čvor”. U šumici su bili stolovi i klupe od brvana, naša trpezarija, šator-ekonomat, naš špajz, a uz potok kuhinja. Na proplanku podignuti šatori. U centru, naravno jarbol sa zastavom, bez koga se ni jedan logor ne može zamisliti. Zastavu podiže najbolji izviđač, što se saopštava poslije jutarnje smotre logora. Himna. Južno, izvan kruga logora, mjesto za logorsku vatru. Poslije spuštanja zastave još jedna pjesma: “Plamen se diže…”. Na južnom nebu vidi se mnogo više zvijezda nego u Sarajevu. Posmatrali smo ga i tražili sazviježđa: “Veliki i Mali medvjed”, “Andromeda”, “Kasiopeja”, “Zmaj”...
Imali smo i jednu noćnu uzbunu. Bilo je smišljeno i povezano sa RTO-63. Dobili smo zadatak: pronaći gdje je naš cilj. Jedino osvijetljeno mjesto je bila Čapljina. Svitalo je, a mi smo se našli u ruševinama rimske tvrđave iz 1. vijeka, Mogorjelu.



Ovako detaljno sam opisala logor, jer su u njega dolazile generacije poslije mene. Da se podsjete! Ovako se učilo u svim izviđačkim školama. Ovaj priručnik za polaganje vještarstava je od prošle godine. I danas mladi izviđači uče isto kao i mi prije 50 godina. Sve je isto, samo su se neki nazivi promijenili. I današnji izviđači će za 50 godina prepričavati ovakve male i mnogo drugih uspomena, kao i mi danas. Podijelite svoje uspomene s nama.