Wednesday, 29 January 2014

SVI ZA JEDNOG - JEDAN ZA SVE - Tekst Tomislava Pejčinović

Prije nekoliko mjeseci saznali smo da je u Varešu obnovljena izviđačka organizacija koja je u ovom gradu imala dugu tradiciju.Naš blog im se obratio da nam pošalju svoj prilog. Obečali su da će to uradit inakon zimovanja. U ovom prilogu iz Vareških novina prenosimo vam dio koji su objavili, očekujući da će nam se javiti sa novim prilogom o njihovim aktivnostima.

Svi za jednog, jedan za sve – priča o izviđačima Vareša

Izviđaštvo otkriva svijet izvan zidova učionice, potiče želju za istraživanjem, otkrivanjem i znanjem… I tako je grupa hrabrih Varešana, vođena ovim načelom, odlučila ponovno osnovati odred izviđača u Varešu, ovoga puta pod imenom OI „Zvijezda“ Vareš. Na početku je to bila skromna grupa mladih Varešana okupljena u vodu „Runolist“. Izviđaštvo je put k boljem razumijevanju među generacijama… I kako je vrijeme prolazilo odred se širio i novi članovi su pristizali.




Tako da se danas odred sastoji od tri čete po dva voda. Prvu četu „Perun“ čine mladi uzrasta od 15 do 18 godina podijeljeni u vodove „Javor“ i „Djetelina“. Drugu četu „Sokol“ sačinjavaju nešto mlađi izviđači, također podijeljeni u dva voda „Orlovi“ i „Plamen“. I na kraju, naši najmlađi i najsimpatičniji članovi,a vjerojatno i naše najveće nade, okupljeni su u četu „Polet“, točnije u vodove "Kćerke planine", „Štrumpfovi“ i „Udarnici“, a u vidu je osnivanje i novoga voda zbog prevelikog broja članova. Izviđaštvo je pokret... uvijek u pokretu… Jednodnevni izlet na Ponikvu, dvodnevni izlet na Mekuše, zimovanje na Igrištima bile su samo neke od aktivnosti vareških izviđača.
















 Sastanci su organizirani jedanput tjedno kako bismo se kroz pjesmu, igru družili i naučili nešto novo, te sklopili nova prijateljstva. A svakako u planu su još mnogi bogati i zanimljivi programski sadržaji, kao i mnogobrojni izleti i niz drugih aktivnosti. Izviđaštvo ne poznaje granice rase, svjetonazora ili vjere. Prilagođava se uvjetima, mjestu i potrebama jer se samo kroz druženje i igru ostvaruju kontakti i razmjenjuju iskustva i vještine. (foto: radio Bobovac, tekst Tomislava Pejčinović)


Objavljeno 22 Siječanj 2014


Da se ne zaboravi: Svoje priloge, fotografije pošaljite na ove e mail adrese: cobertopic@gmail I vesko939@gmail.com
BLOG "SA IZVIĐAČI"




Saturday, 25 January 2014

SJEČANJE NA MOMANA TOPREKA - OI "CRNI VRH" TEŠANJ

SJEČANJE NA MOMANA TOPREKA
Moman Toprek ( Tešanj 15.8.1954 - Tešanj 25.1.1993 )

Na današnji dan, 25.1. 2014. navršava se 21 godina od smrti našeg druga, prijatelja i izviđača, Momana Topreka.
Tuga u srcima izviđača i svih koji su te poznavali nikada neće prestati. Lijepe uspomene i uspomene na tebe, našeg velikog izviđača trajat će vječno. Po tvojoj hrabrosti i dobroti će te pamtiti generacije mladih koje dolaze jer je tvoje ime uklesano zlatnim slovima u historiji tešanjskih izviđača. I jedna ulica u našem gradu nosi tvoje ime. I ona je puna izviđača. U našim srcima ćeš ostati vječno poštovan i voljen a u mislima nikada zaboravljen.
Ponosni smo što smo te imali a neizmjerno tužni što smo te izgubili.
Tvoji izviđači su poloćili cvijeće na tvoj spomenik.
Na fotografiji su slijeva na desno:HadžismajlovićEmir, Hadžiahmetovic (Smailbegović ) Ćefa, Petar Ekart, Alija Mehinagić, Pantejlić ( Smailbegović )Faketa-Pemba, Jukić Branka, Zinaid Mehinović, Panjalić Beska,Kojić Milovan, Hotić Esad-Zeljo i Toprek Moman.
Spomenik  Momanu Topreku.
Mlade planinke su položile cvijeće. S lijeva na desno su: Ogrić Lamija, Pobrić Alma i Katavić Elvira.
U pratnji mladih planinki je i Pobrić Mujo, stariješina odreda.

Prilog poslao: Pobrić Mujo

Napomena:Svoje priloge o aktivnostima vašeg odreda izviđača, kao i fotografije i tekstove iz ranijeg perioda šaljite na e mail adrese:
vesko939@gmail.com   i
cobertopic@gmail.com




Friday, 24 January 2014

NA PRVOM RUSKOM MEĐUNARODNOM ĐEMBORIJU - Goran Rubil

Ne, nemojte se se iznenaditi ovom možda dužem prilogu. Poslao nam ga je Goran Rubil. Prilog o Prvom Ruskom Međunarodnom Đemboriju možda je prvi koji se na stranicama bloga javlja sa ovom temom i ako je još dosta davno o izviđačima u Rusiji pisao i Vlado Osipov. Uživajte sa čitanjem i gledanjem ovog interesantnog priloga.

NA PRVOM RUSKOM DŽEMBORIJU

Jedan kratak telefonski razgovor sa Milutinom Miloševićem - Šiletom u proljeće 1994. godine, rezultirao je mojim učešćem na prvom Ruskom Međunarodnom Skautskom Džemboriju. Uz podršku Nikole Japundžića (predsjednika SIJ-a) i našeg izviđača u egzilu Dragana Vasića, obreo sam se u nevelikom kontigentu Izviđačkog dokumentacionog centra „Dr. Miloš Popović“ iz Beograda, kojeg smo činili Tomo Nikolić, čika Raca, Toza Mostarlić, Sveto Nikolić, Sandra Barbarić, Nenad Tomović, Ljubiša Mančić i ja. Sa Tomom, osnivačem Centra, poznavao sam se dugi niz godina; sa čika Racom (jednim od tada najstarijih izviđača u Srbiji), Tozom (vrsnim gitaristom i pjevačem izviđačkih pjesama) i  Svetom (vojno lice koje je u borbama 91. izgubio dio ruke) - sreo sam se prvi put; Barbara i Nenad su još bili gimnazijalci a Ljubiša Mančić već poznati vajar (beograđanin kojem je cijeli svijet malen). A ja. Direktno iz jednog od rovova neke vukohebine (koje još samo neupućeni i zadrti zovu otadžbinom) kojih je bilo tih godina mnogo i blizu bez obzira na kojoj si strani, za svaki slučaj u maskirnoj jakni sa dobrom postavom, znajući da je sjever samo klimatski hladniji a  da na našem juga žive ljudi hladnijeg srca (kao iz one Bajagine pjesme: Što južnije – to tužnije). Malo ko je vjerovao da ću se vratiti, izuzev mene, a i ja kasnije često se pitah: Što se vratih.
O samoj skautskoj organizaciji u Rusiji gotovo da do tada ništa nisam ni znao. Nije ni čudo, nisu to bila vremena kad se nešto i moglo saznati, a i u prethodnom periodu naši vidici su uglavnom dosezali do poljskih harcera, a uspostavljena veza sa Svjetskom skautskom organizacijom prekinu se izbijanjem ratova na našim prostorima. Tek u razgovoru sa domaćinima u Rusiji saznali smo da je skautska organizacija u Rusiji osnovana 1909. godine, i imala je brz rast kao rezultat podrške Cara Nikolaja Romanova II s kojim se 1910. godine sastao i Ser Robert Baden-Powel. U postrevolucionarnom dobu 1922. godine skautska organizacija je zabranjena, i njeno ponovno uspostavljanje počinje od 1990. godine, velikim dijelom zahvaljujući i prethodnom angažovanju Svjetske organizacije (WOSM) nakon černobilske katastrofe i željom sovjetske vlasti da djeci pogođenoj katastrofom omoguće brži oporavak i angažovanje u novoj zajednici. Ruski skauti u dijaspori bili su aktivni u drugim skautskim zajednicama u krajevima gdje su izbjegli nakon Oktobarske revolucije. Pored Ruske Skautske Federacije (FSR) sastavljene od tri regionalne asocijacije, formirane su i druge asocijacije potpomognute od iseljenih ruskih građana (ORUR), Pravoslavne crkve (FOS) i nekoliko nezavisnih asocijacija. U kraćoj šetnji Sankt Peterburgom, prije ukrcaja na naš voz kojim ćemo prema jezeru Ladoga, upoznali smo se sa jednom djevojkom skautkinjom koja nije ni znala da se Džembori održava, i koja nam je pokazala novine svoje skautske asocijacije. U velikoj zemlji kao što je Rusija i tako nešto je moguće. Posebna priča su sibirski skauti, kojima su veliku pomoć pružili američki skauti. Boy Scout of America formirali su poseban fond za podršku, ugostili više skauta na svojim lokalnim kampovima i uputili svoje vođe u nekoliko sibirskih gradova da asistiraju u formiranju lokalnih grupa, a nije izostala ni logistička podrška. 
Duhovni i logistički vođa našeg kontigenta, Tomo Nikolić, pripremio je i izložbu o osnivanju skautske organizacije na našim prostorima. Četrdesetak fotografija veličine postera, uramljenih po svim pravilima i raspoređenih u četiri ogromna drvena sanduka, kojima je stolar visoko postavio ručke pa smo ih s velikim naporom „teglili“, obezbjeđivali su nam redovnu gužvu u transportu i stalna objašnjenja sa pratiocima vozova. Na stalno traženje da se „bagaž“ smjesti u poseban vagon, Tomo je bio uporan da se ne radi o običnom „bagažu“ već o važnoj izložbi čiji smo mi „kustosi“. A kad ni Tomino prizivanje pratilaca da se sjete da su i oni bili skauti nije pomagalo, diskretno im je u hodniku pokazivao svoje „druge argumente“ a mi ga podsjećali da ne bude previše darežljiv jer smo i sami kratki, a dug put i veliki troškovi pred nama.
Iz Beograda putovali smo vozom romantičnog imena „Puškin“, koji je nakon 48 sati vožnje stizao u Moskvu, na jednu od devet željezničkih stanica. Putovanje nas vodilo preko Novog Sada do Budimpešte, pa dalje do ukrajinskog grada Čop u kojem se vrši izmjena donjeg stroja vagona kako je željeznička pruga šireg kolosijeka nego evropski normalni kolosijek, i preko Kijeva i Novogoroda stiže se u Moskvu. Zadržavanje u Čopu je dva sata, i nakon kraćeg posmatranja na koji način ogromne dizalice prebacuju vagone na nove točkove, kroz staničnu zgradu išetali smo u grad i obišli najbliže ulice koliko je vrijeme nam dozvoljavalo. Skromnost i patina starosti na svakom koraku, oronule fasade i loše pokrpane ulice, izlozi prodavnica gotovo prazni i mali broj prolaznika. Ali, za nas je i to pogled u drugi svijet, dolazeći iz zemlje čiji građani su najmanje pozvani da procjenjuju ili potcjenjuju kako drugi žive, tako da i ta kratka šetnja bila nam je interesantna.
Putovanje od Beograda nije nam bilo ni malo dosadno ni naporno, upoznavali smo se međusobno i uvijek u razgovoru i posmatranju krajolika koje je brzo promicao pored nas. Put kroz Mađarsku i nepreglednu ravnicu, a od ukrajinske granice i dalje kroz šume breze i crvenog bora, slabo naseljena područja razbacanih sela sa šarmantnim kućicama od drveta, ponekad pored gradova sa velikim betonskim zgradama i garavim tvornicama, kroz stepe sa zlatnocrvenom oštrom travom. Osvježenje je bilo putovanje kroz Karpate, predjele prelijepih brda sa drvenim kućercima razbacanim po obroncima šuma. Očekivao sam da su Karpati predjeli mnogo viših brda i planina (valjda zbog priča kao o pradomovini naših predaka), ali vjerovatno je ukrajinski dio ovih masiva pitomijinego nego drugi dijelovi. Tokom cijelog puta iznenađujuće je malo vodenih površina, rijetko koja rijeka se prelazi ili pored nje vodi pruga a u ravnici koliko vid dopire teško se mogle uočiti rijetki potoci ili jezerca, gotovo da sam se zapitao odakle se snabdijevaju neophodnom vodom. Na usputnim stanicama u Ukrajini i Rusiji putnike je dočekivao uredan špalir sredovječnih i skromno obučenih žena koje su nudile suhomesnate proizvode i osvježavajuća pića po izuzetno povoljnim cijenama. I pored prednosti ovakve trgovine, osjećaj da ove žene na ovakav način zarađuju za egzistenciju svojih porodica ostavljao je pomalo gorak okus, zaboravljajući da dolazimo iz krajeva u kojima se dešavaju mnogo gore stvari.
Odmah po dolasku u Moskvu prevezli smo se sa „kijevskog“ na „lenjingradski vokzal“ i uspjeli da prvim vozom koji polazi otputujemo do Sankt Peterburga. A polasci su gotovo svakih sat vremena i putuje se izuzetno urednim vozom oko 6 sati. Prvi dan boravka u Sankt Peterburgu iskoristili smo u kraćoj šetnji ulicama najbližim stanici sa koje polazi naš voz prema Sosnovu, naravno i zamjeni ponesene valute u ruske rublje čiji je kurs tog mjeseca bio stabilan jer je Rusija bila u jednoj fazi stabilizacije koja nije dugo trajala. Izuzev Tome, niko od nas ranije nije boravio u Rusiji, i susret s njom je bio izuzetno lijep osjećaj i doživljaj.
Nisam vodio nikakve zabilješke i proteklo je od tada dosta vremena, ali pozivajući u pomoć sjećanje i upoređujući podatke sa mape tog područja mogao bih zaključiti da je teren Smotre bio lociran između gradova Sosnovo i Priozersk. Iz Sankt Peterburga prvo smo putovali vozom (slično našem šinobusu) a dio puta smo prešli i autobusom, dok sam teren Smotre je bio kombinacija visoke četinarske šume, čestara i livada, uglavnom na relativno pjeskovitom i propusnom zemljištu – idealan za ovakvu vrstu aktivnosti. Jedinice koje su već stigle, podigle su svoje logore sa pratećim objektima, a na samom terenu bilo je montirano desetak velikih brvnara koje su služile za zajedničke potrebe i sadržaje (centralni ekonomat, izložbeni prostor, kafe i disko). Svi učesnici dobili su vezene ambleme Džemborija, kape i metalne pločice kao privjesak, kao i još nekoliko suvenira.
                     Široka okolina Ladoleškog jezera

Jezero Ladoga (ili Ladoleško jezero) udaljeno je oko 120 kilometara od Sankt Peterburga, u blizini rusko-finske granice, po površini je najveće jezero u Evropi a petnaesto u svijetu. Po svojoj veličini je impresivno, njegova prosječna širina dostiže 83km, a prosječna dubina je oko 51m. Tereni Smotre bili su nekoliko stotina metara udaljeni od obale, pored jezera smo šetali a povremeno koristili i za osvježenje, za naše prilike voda je bila hladna i nismo se kupali ali pored nas normalno su ruski skauti utrčavali u vodu i kupali se. Jezero je često mijenjalo gospodare, dugo je naizmjenično pripadalo Švedskoj i Rusiji, a sjeverna obala pripadala je i Finskoj od 1812. do 1940. godine, da bi tada bilo priključeno sa većom oblasti SSSR-u. Za vrijeme opsade Lenjingrada  jezero je bilo jedini izlaz iz opkoljenog grada. Put kojim je zimi grad mogao da komunicira sa ostatkom Rusije nazvan je “Put života“ . U jezeru se nalazi oko 660 otoka a na najvećem otoku Valam sagrađen je manastir. Rijeka Neva isitiče iz ovog jezera i povezuje ga sa Sankt Peterburgom. Na žalost, mi smo se više držali obale pa dio ovoga nismo uspjeli vidjeti.
                                  Amblem Đemborija


                  Amblem američkih skauta na Đemboriju

Poslužilo nas je i vrijeme, iako je bila sredina avgusta temperatura je bila nešto niža nego kod nas u to doba godine,  nekoliko puta pala je i kiša ali teren je ubrzo bio suh. Još uvijek bilo je i vrijeme takozvanih „bijelih noći“: smrkavalo se oko 23 sata a svitalo oko 3 sata, u vrijeme mraka je bilo vidljivo tako da se komotno moglo kretati bez posebnog osvjetljenja. Razlika u vremenu u odnosu na naše vrijeme bilo je plus 2 sata.
Organizacija Smotre bila je veoma interesantna, nije bilo nama uobičajenih velikih okupljanja na nekakvom centralnom zborištu, inicijativa je uglavnom bila prepuštena učesnicima. Ili smo mi, komotni u ponašanju, u vrijeme kakvih zajedničkih aktivnosti bili na nekom drugom mjestu. Ujutro bi dežurni jedinica iz centralnog ekonomata preuzeli hranu za taj dan, koja je uglavnom spremana u velikim kotlovima, i ne sjećam se da sam barem kod ruskih skauta vidio nekakvu kuhinju sličnu našim vojničkim ili spremanju u manjerkama kako su naše manje jedinice radile. A nismo se mi puno o tome ni interesovali, uvijek u pokretu i istraživanju, našu hranu bi dali susjednoj ruskoj jedinici koji bi nakon pripreme ostavili nam naš dio obroka. A bili su istinski gostoljubivi, redovno nas posjećivali i pričali s nama, navečer pozivali na druženje (mi prerasli za logorsku vatru, pa smo to nadoknađivali u veteranskim sjedeljkama), pazili na opremu dok smo bili odsutni. Nažalost, nisam zapamtio iz kojeg su mjesta. Svaki dan bilo je interesantnih sadržaja, različitih kreativnih radionica i takmičenja u raznim skautskim i sportskim disciplinama, jedan dan čak i u nadmetanju ko će više značaka staviti na kapu. Prilikom prezentacije skautskih suvenira, engleski skauti izložili su razglednice svih država koje su u avgustu 1991. godine učestvovale na svjetskom džemboriju u Južnoj Koreji. Ispred kapije sa oznakom Jugoslavija stajao je – slovenački predstavnik.
Prema našoj procjeni, na Smotri je učestvovalo oko 3.500 skauta, iznenađujuće bio je veliki broj iz drugih država (SAD, Velike Britanije, Australije, Švedske, Francuske i još nekih). Osim našeg kontigenta, učestvovala je još jedna grupa beogradskih izviđača iz odreda „Vaso Čarapić“. Rusija se tek otvorila prema svijetu, ogromna i neistražena bila je pravo otkriće za ljude koji dolaze iz drugog ambijenta, onoliko koliko je nama ranije bila bliska drugima je godinama to bila zabranjena zona i uglavnom su je doživljavali kao prijetnju. Posebno brojan je bio američki kontigent: dobro opremljeni skauti, lagani iglo šatori od vještačkog materijala, aluminijski kreveti na rasklapanje – sve je to bilo novo i za nas, navikli do tada uglavnom klasičnu glomaznu kamp opremu. Sa jednim skautom zamijenio sam svoju maramu za njegov kožni kaiš sa metalnom kopčom skauta, u to vrijeme mogao sam se s njim opasati, sad već malo teže. Jedan francuski skaut našeg porijekla često se s nama družio i bio nam most sa njihovim skautima, imao je dobru maskirnu uniformu pa me darivao sa interesantnom futrolom za busolu. I inače, naš kontigent je bio interesantan svim skautskim liderima, dolazili smo iz zemlje (zemalja) u kojima se ratuje i stalno su nas o tome zapitkivali, ostajući bez odgovora.


                     Ljubiša ispred amblema Đemborija.



                                 Ljubiša i ja u predahu.

Prostor Smotre obezbjeđivala je i manja skupina ruskih policajaca specijalaca, a kako je među britanskim skautima bilo i nekoliko njihovih policajaca, jedano popodne organizovali su zajedničko demonstiranje borilačkih vještina. Nekoliko mladića skauta iz Novosibirska posebno su se s nama sprijateljili, zajedno smo provodili mnogo vremena i obilazili logore, sve ih je interesovalo o zemlji iz koje mi dolazimo, donedavno je Jugoslavija za njih predstavljala obećani svijet i nisu se mogli načuditi našoj nesreći tog vremena. Kada su saznali da sam i ja dio rata na ovim prostorima poklonili su mi bluzu ruskog oficira, koju sam ja opet poklonio Nenadu jer je taman bila njegova veličina. Na rastanku, pratili su nas do našeg autobusa i plakali, a ni mi nismo mogli sakriti suze.
Koliko smo Sandra, Nenad, Ljubiša i ja bili u stalnom pokretu, za Tomu bi se moglo reći da je bio još više, gotovo da njegova grupa nije mogla da drži korak s njim. Tomo je stizao do svakog vođe logora, bog zna kako se s njima sporazumijevao, razgovarao o međusobnoj razmjeni skauta, skupljao suvenire za IDC.  U nekoliko prvih dana Tomo je uspio da obiđe sve logore i upozna se sa svim vođama i interesantnim likovima, tako da smo se pitali odakle mu tolika energija. Posebno je prijateljevao sa skautima sa Krima, pričao je da je nekada šezdesetih godina obišao neke dijelove Krima tada još zatvorenog za strance zbog vojnih baza, dogovarao način razmjene i nas oduševljavao opisima tog otoka i toplog mora, gotovo da smo se već vidjeli na njegovim obalama. Upoznao se Tomo i sa nekim ruskim skautom čudakom, članom neke sekte koja živi u delti Volge, dovodio ga nama, i potiho govorio „Neka ga, sve treba vidjeti“. Taj čudak propagirao je povratak Svevišnjeg među ljude, iako smo ga mi ubjeđivali da od toga nema ništa jer mi dolazimo sa prostora od kojega je on digao ruke, i dobro nam je - bolje nismo ni zaslužili.
A izložba. Postavljena u jednoj brvnari u centralnom dijelu Smotre privlačila je pažnju starijih skauta, i da si htio nisi je mogao zaobići jer jednog dana u isti prostor useliše i izviđačko domaćinstvo. Tad je nama laknulo, nismo više morali povremeno biti prisutni i igrati se kustosa, lokalni skauti i prodavci rado su nas odmijenili. Koliko se Tomo unio u predstavljanje naših skautskih organizacija i bio ubjedljiv, neobaviješteni bi lako mogli pomisliti da je Baden-Powel lično od njega i dobio ideju o formiranju skauta. Još da je ponio i makete logora i patenata koje su pravili čika Raca, Toza i Sveto, utisak bi bio mnogo impresivniji, pod uslovom da su nas prethodno pustili da i to čudo unesemo u voz.
Sa terena Smotre postojao je redovan i besplatan autobuski prevoz za Sankt Peterburg i Vyborg, tako da smo koristili i tu prednost. Jedina obaveza je bila navečer dežurnom Smotre prijaviti broj putnika za naredni dan, a kako naša grupa nije bila velika to smo mi uvijek igrali na sreću koja je uvijek bila na našoj strani. Sandra, Nenad, Ljubiša i ja iskoristili smo da odmah prvih dana odemo na izlet do Sankt Peterburga, željni da ga istražimo. Dosta smo već znali o njemu, gradnji na nepristupačnom zemljištu, Oktobarskoj revoluciji, zauzimanju Zimskog dvorca, pobuni kronštatskih mornara, opsadi u vrijeme Otadžbinskog rata, kulturnoj metropoli...  Doživljaj je bio predivan, posebno šetnja Nevskim prospektom kojeg smo do tada poznavali samo kroz Sarajlićevu poemu „Sad bi bili očevi sad ih više nema“ toliko puta recitovanu uz logorsku vatru da smo je znali napamet, zamišljajući na požarstvu neku Zoju koja i nas čeka. Šetnja ovim bulevarom dugim gotovo četiri kilometra sa impresivnim građevinama bila je očaravajuća, bez umora odlazili smo i vraćali se otkrivajući nešto novo. Prelazak velikog broja mostova, pogled na dostojanstvenu krstaricu „Auroru“ uspavanu na talasima jednog od rukavaca Neve donedavno simbolom jedne epohe a tada samo suvenir prošlosti, pogled na Ermitaž za kojeg nismo imali vremena, isto kao i Zimskog dvorca sa ogromnim dvorskim trgom sa Aleksandrovim stupom kojeg nismo uspjeli cijelog preći, obilazak Kazanskog sabora, konjaničkog spomenika Petra Velikog na Trgu dekabrista...Naravno, imali smo vremena da predahnemo uz kafu, ponešto da kupimo, brojni butici skupe markirane robe u glavnoj ulici bili su samo za gledanje, ali u velikim ruskim robnim kućama (znanim kao CUM i GUM, centralni i glavni univerzalni magacin) bilo je i relativno jeftine ruske robe. Uočavali smo u holovima filijala sada privatnih banaka ćelave nabildane zaštitare sa puškama podrescima u rukama, nas se nisu morali bojati, mi smo pretvarali tako male sume valute u rublje da nisu ni morali zbog toga ni otvarati šaltere. Neposredno prije našeg dolaska održane su i Igre dobre volje, nešto kao mini olimpijske igre koje je sponzorisao američki biznismen Ted Turner (vlasnik televizijskih stanica CNN i WTBS), saznavali smo to sa uličnih bilborda, tako da je centar grada bio izuzetno uredan. Ne može se reći ni da sporedne ulice nisu bile takve, možda su fasade manje bile blještave, izlozi prazniji, ali sve je odisalo čistoćom.

Jedan dan cijeli naš kontigent pridružio se komšijskom kontigentu i obišli smo Vyborg - predivan grad koji je u svojoj bogatoj istoriji pripadao Švedskoj, Rusiji i Finskoj, tako da se njegova istorija najbolje može prepoznati i pratiti kroz različite arhitektonske stilove gradnje. Smješten je oko 170 kilometara sjeverozapadno od Sankt Peterburga i nešto manje udaljen od terena Smotre, blizu rusko-finske granice. Posebno je interesantna njegova istorija između dva svjetska rata kad se najveći broj Rusa morao iseliti a naselili su ga Finci, da bi okončanjem zimskog rata 1940. godine između Finske i Sovjetskog Saveza grad i velika teritorija oko njega ušli u sastav Sovjetskog Saveza, da bi već naredne godine istorija ponovno se poigrala sa gradom i stanovništvom sve do ljeta 1944. godine. Svaka sličnost s nama tih godina je slučajna. Stari centar grada čine potpunu očuvane zgrade srednjevjekovne evropske arhitekture građene ciglom, sa prostranim trgovima, parkovima i spomenicima, a ni širi dio grada nisu uspjele da naruše rijetke zgrade iz socijalističkog vremena. Od naših ruskih prijatelja saznali smo da je Vyborg gotovo jedinstveno mjesto u Rusiji: jedini potpuno evropski grad na ruskoj teritoriji. Imali smo dovoljno vremena da u laganoj šetnji ulicama popločanim kamenom i ciglom obiđemo veliki dio grada potpuno drugačijeg ambijenta nego što su mjesta iz kojih mi dolazimo, pogledamo gradsku vijećnicu i obližnje kule, zamak na obližnjem otoku... sve je izgledalo kao muzej na otvorenom.
                                     Izlet u Vyborg.


                                        Izlet u Vyborg.

Obilazili smo i manja mjesta blizu terena Smotre, sela i gradići kao iz klasičnih ruskih filmova, male drvene kućice sa izrezbarenim prozorskim okvirima obojenim živopisnim bojama, bunari prekriveni drvenim krovovima sa obaveznim šarenim limenim pijetlom…
Nakon službenog zatvaranja Džemborija vratili smo se u Sankt Peterburg, gdje nas je Tomo smjestio u hotel u kojem je još na svakom spratu bila po jedna babuška koja je uredno vodila evidenciju ko kad dolazi i odlazi. Ponovno smo vrijeme provodili na Nevskom prospektu, otkrivali mnogo stvari koje nismo prvi put vidjeli, odlučili da izbliza vidimo Zimski dvorac i zgrade Admiraliteta i Generalštaba, prošetamo parkovima ispred Ermitaža, posjetimo Marsovo polje i budemo atrakcija nekim lokalnim demostrantima koji su tražili povratak na stari sistem i Žirinovskog za predsjednika. Navečer je Nevski prospekt izgledao još ljepše, okupan svjetlošću, šetali smo povremeno se sretajući s nekim dugonogim ruskinjama, od kojih je jedna diskretno Nenadu podnudila i svoju cjelovečernju pažnju u zamjenu za njegov džeparac...
Na “vokzalu” u Moskvi dočekao nas je predstavnik jedne beogradske građevinske firme i smjestio u njihov hotel koji je bio na potpuno suprotnom dijelu grada, provezavši nas minibusom kroz najvažnije dijelove grada i pokazavši njegove znamenitosti. Pokazujući sjedište Ruske Dume (Bijeli dom) ispričao je da, prethodne godine kada je bila oružana pobuna jednog broja parlamentaraca i njeno zauzimanje od strane ruskih specijalaca u kojoj je dio zgrade izgorio, najveći broj moskovljana nije ni znalo da se to dešavalo – toliki je to grad. Prepričao je i razgovor voditelja jedne ruske radio stanice u najslušanijoj emisiji koji je na pitanje slušaoca: “Kad će biti bolje” odgovorio; “Bolje je već bilo”. Narednih nekoliko dana razmilili smo se po Moskvi, naravno najinteresantniji je obilazak Crvenog trga i Kremlja. Na Crvenom trgu divili smo se crkvi Svetog Vasilija Blaženog sa njenim čuvenim raznobojnim kupolama i stali u dugu tihu kolonu da obiđemo Lenjinov mauzolej. U jednom trenutku Sandra se izdvojila iz kolone, pretrčala nekoliko koraka do centra trga i glasno nešto uzviknula. Iznenađeni, nismo shvatili o čemu se radi, stalno prisutni policajci vidjevši (zgodnu) djevojku u skautskoj uniformi samo su se nasmijali, a kasnije je Sandra ispričala da je obećala svojoj najboljoj prijateljici na će na sred Crvenog trga uzviknuti njeno ime. Prolazeći pored poprsja Staljina i njegovih ispisnika neposredno uz ulaz u mauzolej Nenad je primijetio “nekad ih je policija čuvala kao svetinje, a sad da ih ne sruše”.
U Kremlju smo se divili urednim starim zgradama i pločnicima, zvoniku Ivana Velikog i malim crkvama, ogromnom Carskom topu i Carskom zvonu, ispred zgrada koje su još bile u funkciji vlade uredno parkirane crne “čajke” čekale su svoje VIP putnike. Vječni plamen obišli smo da diskretno osmotrime mlade ruskinje tek ušle u brak koje sa svojim izabranicima pohode to već kultno mjesto da ih bračna sreća prati. Gotovo je nemoguće opisati koliki je broj prolaznika i šetača na širokim bulevarima i trotoarima, bilo bi nepravdeno to nazvati “gužvom” jer niko nikome ni u jednom trenutku ne ometa njegovo kretanje. Poseban doživljaj je vožnja metroom (kojim smo se provozali i u Sankt Peterburgu), pokretne stepenice gotovo okomito spuštaju se na najniži nivo, stanice uređene kao najljepše galerije, uredni vozovi kojima (tada) jeftino prevaljuješ put iz jednog u drugi dio grada uz jednostavno snalaženje proučavajući mapu linija i stanica.
                    Ljubiša ispred crkve Svetog Vasilija.

Iznenadili smo se kada smo u ogromnoj predivnoj zgradi koji zatvara Crveni trg suprotno od Kremlja otkrili ogromni tržni centar, nekadašnji GUM na Crvenom trgu preuređen je u savremeni centar. Brojni butici bili su puni najsavremenije robe, predmeti svih najpoznatijih svjetskih robnih marki bili su izloženi, a Ljubiša koji je dosta vremena proveo u Njujorku primijetio je da takvo nešto ni tamo na jednom mjestu nije vidio. Naravno, nismo ni pomišljali da nešto pazarimo, uživali smo u razgledanju i robe i lijepih prodavačica. Zato smo u njihovim klasičnim robnim kućama (od kojih jedna je na više od deset spratova) barem nešto kupili za uspomenu, da bih tu slučajno sreo se sa Draganom Čalićem iz Doboja, koji je sa suprugom Višnjom i djecom, tih godina bio u Moskvi. U Doboju ga nisam poznavao a sreli se na drugom kraju svijeta, ispričao mi je da je i on bio izviđač u jednom od naših odreda osamdesetih godina.
U "Puškinu" pred povratak ( s'lijeva na desno: Toza, Nenad, Tomo, Sveto, ja i Ljubiša ).



Susret sa Rusijom, vrijeme provedeno na Džemboriju i druženje sa svim učesnicima bio je i više nego interesantan događaj. Nažalost, veći dio fotografija nisam sačuvao ali iz nekoliko sačuvanih može se vidjeti i osjetiti ta atmosfera. Po povratku, rijetko sam bio u prilici da se sretnem sa svojom grupom, saznao sam da su u međuvremenu Čika Raca i Tomo otišli na drugačije Smotre, Toza i Sveto još uvijek prave izviđačke makete, Nenad je doktorirao engleski jezik na temu slovenskih riječi u engleskom jeziku, Sandra je negdje u Italiji gdje radi kao ljekar a Ljubiša je svagdje pomalo vajajući neke nove skulpture i brinući se o Izviđačkom dokumentacionom centru.
Goran Rubil


I kao što uvijek napišemo, javite nam se vašim pismenim prilozima o radu izviđača u vašoj sredini. Fotografije C/B ili kolor su uvijek dobrodošle. Sve to možete poslati na ove e mail adrese:
cobertopic@gmail.com  i
vesko939@gmail.com








Tuesday, 21 January 2014

JAVIO NAM SE OPET NAŠ BEČKO

Naš dragi izviđački drug Bečko Gribajčević je nebrojenim prilozima, gdje su bili mnogi tekstovi, fotografije, grafički prikazi doprinjeo uspjesima našeg bloga. Jedan od zadnjih priloga, ako malo skrolate unazad, je bio prikaz svih akcija na kojima je učestvovao. Ovog puta nam je proslijedio putem svoje kčerke i svoju najdražu izviđačku knižicu iz koje možemo vidjeti veličinu njegove izviđačke karijere.














Hvala ti naš dragi prijatelju. Želimo ti dug život i dobro zdravlje!

Blog SA IZVIĐAČI





Tuesday, 14 January 2014

"DA SE NE ZABORAVI" ŽELIO JE STJEPAN CINDRIĆ CINDRO - Prilog Borne Šulca


Naš prijatelj i saradnik bloga Borna Šulc iz Osijeka, zamolio je da svakako objavimo ovaj njegov   prilog. Imajući u vidu da je na našem blogu objavio niz priloga iz istorije izviđačke organizacije, te o aktivnosti izviđača iz Hrvatske, udovoljavamo njegovoj želji i objavljujemo ga u potpunost kako ga je i poslao, sa nadom da će i dalje biti saradnik bloga "SA IZVIĐAČI"  koji je otvoren za sve one  koji ga prate. 

Nakon Cindine smrti prije šest godina, napisao sam prilog za jedan dobar izviđački časopis. Netko je prije mene poslao samo kratku vijest o tome,a ja sam zakasnio sa prilogom za broj časopisa koji je već bio u štampi, ili je sadržaj priloga bio prevelik. Osjećam dužnost prema umrlom izviđačkom drugu, da učinim nešto da se ne zaboravi ni on ni vrijeme koje je provodio kao izviđač,  pa u skraćenom obliku šaljem ovaj prilog.

STJEPAN CINDRIĆ – CINDRO rođen je 03.VIII. 1938. u Osijeku. Član SIH-e  postaje u Osijeku krajem 1953.godine.  Zapošljava se u „Vodovodu“ Osijek 1954. godine i tamo ostaje do 31.XII. 1998. kada odlazi u mirovinu. Brak je 1964.sklopio u Osijeku sa Vesnom r.Lučinger (1966. g. rodio im se sin Vladimir koji je službenik „Zaštitainspekta“ Osijek i danas član jedne izviđačke jedinice u Donjem Gradu–Osijek). Umro je 25.IX. 2007. u Osijeku gdje je i sahranjen 27.IX. 2007. Cindro, svima dobro poznati osječki izviđač, sposoban  raditi na svim operativnim dužnostima koje je obavljao i to od vođe patrole–vodnika, predvodnika do načelnika odreda u Odredu izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek i  načelnika Saveza izviđača općine Osijek.  Na  odredskim logorovanjima (Logarska dolina, Trenta, Martinšćica, Velika, STT Kakan, ....)

Prvo logorovanje Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Logarskoj dolini 1954. godine (Popis izviđača na slici po sjećanju je sastavio   Cindro  koji je i sam na njoj.).

S lijeva na desno:
       sjede  u prvom redu: 1.Zdenko Đurić, 2.Antun Gomzi – sekretar odreda, 3.Ankica Šafri–kolovođa planinki, 4.Ivan Šimunović – starješina odreda, 5.Šimunovićka–član  uprave odreda,6.Maja Cindrić –pomoćnik načelnika odreda, 7.Mladen Štern–načelnik odreda i 8.dječak koji je stanovao na Vukovarskoj cesti;
       Stoje u drugom redu: 2.Slavko Stini(iz Donjeg grada), 4.Silvije Hum (Donjograđanin, kasnije poznati djelatnik RTZ–HTV), 8.M.Kalea i 10.Kuharica;
       stoje u trećem redu: 1. Drago Đurković, 2.Zvonko Kuharić(iz Donjeg Grada),3.Stjepan Cindrić Cindro(iz Donjeg Grada), 4.Josip Kasumović i 10.Marijan Kalea(možđa?);
       stoje u četvrtom redu:1.Zvonko Ladišić (iz Donjeg grada), 3.Šic Rudolf, 4.Dlouhi, 5.Marković (iz Donjeg grada) i 8.Milan Dokić.

S desna na lijevo: Konačari odredskog logorovanja Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Trenti 1955. Josip Pihler-Jocika, Žo, Bundus, Cindro (svijetla kosa,samo glava i noge), Burić Zdenko, ? i Havlek Đorđe (popis s poleđine fotografije).


Logorovanje Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Velikoj 1963. U posljednjem redu s lijeva na desno 2. stoji Cindro.

                                       Cindro vođa logora (prvi s desna) u Velikoj 1963.
i velikim jednodnevnim i višednevnim akcijama  Štaba Osječke izviđačke brigade,
Kotarskog starješinstva SIH-e za Osijek, SIO-a Osijek i SIH-e (kao Prva smotra izviđača Hrvatske–Karlovac 1964., drugih   smotri i zborovanja, marševa i pohoda) obavljao je najodgovornije dužnosti  komandanta defilea Osječkih izviđačkih ešalona na  zajedničkim društvenim prigodnim paradama i propagandnim izviđačkim akcijama, vođe odredskih logora i načelnika naselja izviđača Slavonije. Školovani je kadar, a sam je dao svoj doprinos školovanju vođa patrola (kasnije vodnika), predvodnika i vođa četa.  Uvijek je bio raspoložen, nesebičan u pomaganju mlađima, poslušan i pun poštovanja prema vršnjacima i starijima, marljiv, volio je izviđačku pjesmu, bio do srži pošten, istinito skroman, bio je dobar i  bio je pravi (čovjek  i pravi izviđač). 
Izvršni odbor SIH-e u Zagrebu 14.III.1964. dodijelio mu je najviši  naziv Izviđač– partizan.
 

 Savez izviđača Hrvatske dodijelio mu je 1970.godine Priznanje povodm 20– godišnjice djelovanja SIH-e, a 12.XII. 1975. Spomen–priznanje u povodu 25 –godišnjice djelovanja izviđačke organizacije za izuzetan doprinos razvoju, djelovanju i unapređenju rada izviđačke organizacije. Odred izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek dana 20.XII. 1978. povodm 25–godišnjice Odreda odao mu je priznanje za izuzetan doprinos razvoju izviđačke organizacije,a 18. prosinca 1988. povodom 35–godišnjice postojanja i rada Odreda kao zaslužnom članu dodjeljena mu je Plaketa za pruženu pomoć i uspješnu suradnju u ostvarenju zajedničkih ciljeva odgoja djece i omladine.Cindru pamtim još iz svojih  poletarskih dana.
Podizanje državne  zastave na logorovanju Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Martinšćici 1958. godine.S lijeva stoje:1. Antun Gomzi, sekretar odreda, 2.Dragomir Šulc, starješina odreda(trogodišnji poletarac u uniformi što stoji do njegove desne noge je njegov sin Borna–skripter  teksta o Cindri),3. porječanin koji odredskom pozdravlja državnu zastavu je Josip Seligman–Selac 4. a prvi desno od odredske zastave je Vladimir Pavlović–Vlatko,starješina logora, 5.Do Pavlovića je Stjepan Cindrić – Cindro lica prekrivenog kopljem jedne od četnih zastava. (Gomzi, Šulc i Pavlović bivši su starojugoslavenski skauti)

Do 1968.  smo bili u istom odredu (tada postajem porječanin, jer se u Osijeku tih godina u porječane moglo preći tek sa 13 godina života, a većina članova i vođa u Odredu izviđača-porječana „Mate Jerković“ Osijek bili su nekoliko godina prvo „prašinari“ i to najviše Odreda „Ivo Lola Ribar“ Osijek). Svi izviđači Osijeka mnogo su govorili o Cindri, moj otac Dragomir o njemu je često pričao i to o njegovom zalaganju, odličnom organiziranju, strogosti prema sebi, a nikada išta što bi bilo loše. U ono vrijeme izviđači su se sastajali više (članovi ispod tjedna i nedjeljom, vodnici, vođe i načelnici tri puta, starješine ponekad i četiri puta tjedno zbog redovnog rada, težišnih akcija, školovanja operativnih vođa i organiziranja svega toga ) nego danas, pa su se bolje poznavali i imali temeljitije zajedništvo.  Cindro je bdio nad njima i s njima bio kao onaj koji organizira, koji radi, koji poučava, koji brine, koji osigurava, ukratko–koji vodi. I kasnije kada smo se susretali, uvijek je govorio o izviđačkim danima i zapjevao: „Barambu“, „U planinu“, „Što se ono tamo bijeli“, „Logorske noći“, „Ja planinarit volim“, počinjao neku od „žura“. Cindru se moglo sretati i vidjeti najviše u Donjem gradu (dijelu Osijeka koji još „ima dušu“) i to od tržnice do „Dome“, ulica Branka Radičevića, Zmaj-Jovine, Cvjetkove, Krstove. Znali su ga svi. Čak se  prije tri godine trgnula i trafikantica u trafici pred  gostionicom „Lipov hlad“ kad je čula  Cindru  da pjeva “U planinu“ i rekla da je nekad i sama bila planinka u Baranji.

Posljednjih pet godina viđali smo se češće. Evociranja divnih izviđačkih dana bila su nezaobilazna tema naših razgovora. Vadio je svoje stare fotografije i opisivanjem oživljavao tadašnje bogatstvo izviđačkog rada. Imao je zanimljiv minijaturni spomenar (dimenzije 20x15 milimetara) sa spiskom izviđača i planinki koji su se u njega 1954. i 1955. potpisivali. To su:1.Anka Marasović, 2.Miroslav Rašić, 3.Zvonko Blažević, 4.Vlado Radonić, 5. Dragutin Kasum, 6.Dragan Nikolić, 7.Z.Lukić, 8.Vesna Lukić, 9.Željko Stilinović, 10.Drenjančević, 11.Zlata Tolić,  To su bili dragocjeni trenuci.Cindro, skroman kakav je bio, nije se mnogo slikao (a trebao je). Tako na primjer, na slici je ešalon koji vodi Cindro, a njega nema ili izviđači podižu logorske objekte, a  Cindro njihov vođa nije na slici. Volio je i današnje izviđače. Drugovao je sa članovima i pripadnicima Odreda izviđača „Drava“ Osijek, Udruge izviđača „Slavonski hrast“ Osijek, Izviđačkog kluba „Javor“ Osijek i Divizije kršćanskh izvidnka u Hrvatskoj (vlastiti gumeni čamac poklonio je   kršćanskim izvidnicima–porječanima u Osijeku). I,  Cindro je obolio od teške bolesti. Izviđački vedri duh nije ga napustio. Radovao se poruci ohrabrenja koju mu je dopisom uputio 18.04.2007. osobno Zoran Fistonić iz Splitskog Skautskog Zbora.

Počeo je intenzivnije tražiti i prikupljati pisane i slikovne izvore o vremenu osječkih izviđača koje je njegovo, a za koje je i sam usmeni izvor prve generacije. Posjećivali su ga prijatelji iz plejade osječkih pokretača izviđačkog rada nakon Drugog svjetskog rata: Stjepan Huber–Pilja, bivši ekonom Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek, Darko Vajs jedan od bivših načelnika u Odredu izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek,  Zvonko Valenteković–Barba, Josip Seligman–Selac i Antun Rački, trojica poznatih začetnika porječanstva, osnivanja i pokretanja rada Odreda izviđača – porječana „Mate Jerković“ Osijek godine 1959. Pregledavali su stare slike, listali ljetopise jedinica, prebirali po požutjelim stranicama dnevnih novina koje su govorilie o izviđačkom radu. Čuo sam (iako mi je to ispričala i njegova supruga Vesna) kako je često puta   tražeći slike i razne dijelove izviđačke dokumentacije govori „da se ne zaboravi“. On nije želio da u zaborav padne sve ono plemenito, pošteno i  pravedno što su izviđači Osijeka nekada radili. Zato je namjeravao okupljati izviđače iz „stare garde“  da istražuju i dokumentiraju izviđačku povijest svoga vremena za poučavanje sadašnje i budućih generacija. Prikupio je dosta toga dragocjenog što zahvaljujući njemu ostaje sačuvano. Nekoliko dana prije njegovog posljednjeg odlaska u bolnicu posjetili su ga Selac i Barba. (Selac i Barba su vjenčani kumovi, a isto tako su vjenačni kumovi Barba i Cindro). Barba je krećio kuhinju a Selac je pravio Cindri društvo. Odjednom se začuo čisti lijepi zvuk izviđačke pjesme. Cindro je zapjevao, a Selac mu se pridružio. Barba zatečen i ganut,  tada je rekao je Cindrinoj supruzi Vesni kako mu je teško povjerovati da čovjek u tako teškom stanju i u bolovima, može još i lijepo pjevati.
Cindro 30.05.2003.

Nakon kraćeg vremena Cindro odlazi u bolnicu  gdje su sa njim svakodnevno supruga Vesna i sin Vladimir. Posjetio sam ga jednog prijepodneva, pričao s njim i izručio pozdrav moje mame i Fiste. To ga je obradovalo. Cindrin život    ugasio se 25.IX. 2007. Unatoč gustim kapima kiše koja je padala tog 27.IX. 2007., okupilo se mnogo ljudi na Cindrinom posljednjem ispraćaju: supruga,sin rodbina, prijatelji s posla, donjograđani, susjedi, izviđači „stare garde“ i sadašnji.  I zadnji stihovi pjesme „Logorske noći“ koju je za Cindru objavio u novinama Klub brđana „Papuk“ Odreda izviđača „Drava“ Osijek
 
„A sada zbogom logorske noći,
Divno ste sjale,
Ja moram poć.“
 označile su kraj njegova života.
Zbog svoje velike ljubavi prema izviđačima i svim drugim ljudima, zbog odlučnosti da  radi na očuvanju prošlosti izviđačkog pokreta, snage da pjeva izviđačku pjesmu i u samrtničkim mukama, Stjepan Cindrić–Cindro je za mene lično IZVIĐAČ JAČI OD BOLESTI!
Susretljivošću Uredništva Bloga SA–izviđači ostaje u sjećanju i u historiji izviđaštva.  
Borna Šulc
 
PS: Prije nekoliko godina naš drugar iz Osijeka Borna Šulc je nama dvojici poklonio jedan slatki suvenir koji je znak plodne saradnje sa Blogom SA IZVIĐAČI, gdje je objavio veliki broj priloga iz istorije izviđačke organizacije a posebno o djelovanju izviđača Osijeka i SIH-e. Hvala ti naš drugar, Miroslav Topić - Cober i Vesko Vesković.


 
 

Vaše priloge možete i dalje slati na vama poznate e mail adrese a koje se nalaze na kraju svakog priloga: cobertopic@gmail.com kao i vesko939@gmail.com 
 
 
 
 
 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 


 


 

 

 

Wednesday, 8 January 2014

MALO O IZVIĐAČKIM DOMOVIMA

Govoriti o izviđačkim domovima u svijetu ili pak kod nas, zahtjevalo bi dosta vremena. Ali gdje god da postoji skautska organizacija postoje i domovi gdje se okupljaju skauti. Tako nam je još davno Emira Kršlak poslala jedan divan prilog  kada je sa grupom izviđača boravila u Velikoj Britaniji. Da nebi gubili vrijeme preporučujemo da ga pogledate u potpunosti a objavljen je 7. i 11. novembra 2007 godine. Jedna od fotografija je i ona koja prikazuje mjesto gdje se nalazi dom skauta ove zemlje. 
 


Sama zgrada nalazi se dosta udaljena od Londona do koje se dolazi vozom te laganim pješačenjem od 20 minuta. U ovom objekatu su razne prostorije u kojim rade profesionalci I zadatak im je da pružaju punu pomoč svim skautima. Također tu se nalaze razni kabineti za prektičnu obuku, velika trpezarija kao i omanji muzej. Sama zgrada okružena je bjelogoričnom šumom a razni puteljci vas vode do različitih terena gdje u mjesta za upražnjavanje skutskih vještina kao i manji objekti gdje se mogu kupiti sve što je skautima potrebno ( uniforme, marame, ruksaci, šatori, skautska literatura i mnogobrojni amblemi). Jednostavno rečeno - raj za skaute, pogotovo kada je vrijeme lijepo. Međutim, saznali smo da se u večim gradovima nalaze slični objekti koji nisu tako pompezni. Naime, u svakom manjem gradiću, mjestu gdje postoji skautska organizacija, svaka jedinica ima svoje manje objekte u kojim sa održavaju sastanci i čuva oprema jedinice. Ovi manji objekti su obično donacija nekih privrednih organizacija ili ne rijetko poklon skupljen od novca koji poklanjaju roditelji ili pojedinci. Evo nekoliko objekata u blizini Ričmonda.












Danas u Bosni i Hecegovini, izviđačka organizacija ponovo uzima zamaha. Zahvaljujući prvenstveno etuzijastima, organizacija posebne napretke čini u Zenici, Mostaru, Prijedoru, Konjicu, Tešnju, Širokom Brijegu......gdje izviđačka organizacija ima svoje domove i kampove na radost svojih članova a posebno najmlađih. U ovom trenutku ne raspolažemo snimcima ovih objekata pa upučujemo poziv svim onim koji ih imaju, da nam ih proslijede. Obečavamo da ćemo ih ubaciti u ovaj prilog.

Ipak smo se potrudili i dobili svježe snimke relativno novih objekata OI "Crni vrh" iz Tešnja. Vrijedni aktivisti su napravili svoj dom na Kiseljaku nedaleko od Tešnja. Pa evo i vi pogledajte.



                                   Evo šta su učinile vrijedne ruke tešanjskih entuzijasta.
                                  Izviđački dom na Kiseljaku kod Tešnja u punom sjaju.
                                                            Još jedan snimak nije na odmet.
                                  I evo zimske idile. Sve je spremno za skorašnje zimovanje!



Ne, nije kraj ovog priloga. Sve starije generacije sarajevskih izviđača uvijek se sječaju Doma izviđača na Mejtašu u Sarajevu. I ne samo sarajlije nego i svi izđviđači u Bosni i Hercegovini, kojima je ovaj dom bio ponos i mjesto okupljanja svih onih koji su volili i danas vole javorov list.


Zašto ne reči da smo prije skauta u Britaniji imali ovaj velelepni objekat u koji su uloženo hiljade sati dobrovoljnog rada svih izviđača. Imali smo zvjezdarnicu, topografske kabinete, dvoranu za skupštine, za drugarske večeri.... imali smo i profesionalce koji su znali kako se radi sa mladima.
I prokleti rat učinio je mnogo zla pa i nama izviđačima. Kojekakve restitucije dovele su do toga da je vlasnik  Doma, izviđačka organizacija ostala bez svojeg mjesta bitisanja, mjesta okupljanja mladih. Danas u njemu, kažu radi obližnja škola a izviđači su smješteni "među zvijezdama" I dat im je na korištenje jedan sobičak". Zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca iz Sarajeva i našem drugu - nekadašnjem izvđaču Azemu Mehonjiću, danas uvaženom advokatu, povračen je Dom izviđača pravosnažnom sudskom odlukom. Hvala njemu posebno i ostalim na trudu. Ali, odluke sudova su jedna strana  a povračaj u prijašnje stanje je ono što željno očekujemo
Ostaje da se vidi šta će se dešavati dalje? A ja, i svi moji, naši drugovi izviđači u Sarajevu, u BiH i iz dijaspore-rasejanja ćemo se radovati da se svi opet okupimo na ovom mjestu. Valjda  ipak nećemo opet tako dugo čekati. Vjerujem u novo izabrano rukovodstvo SI u BiH, vjerujemo u energiju tih mladih ljudi zajedno sa Emirom Kršlak na čelu i želim - želimo im mnogo uspjeha! 



Vesko Vesković