Monday 27 July 2009

GALERIJA SJEĆANJA – 1961. godina – I dio


Galerija sjećanja nastavlja svoj put. Na red dolazi 1961. godina, iz koje objavljujemo fotografije kluba brđana “Bratstvo” sa zimovanja na Crepoljskom, kao i jednu fotografiju sa Pala.

Slijede fotografije s početka proljeća iste godine :





Planinke OI “Mlada Bosna”


Prvo starješinstvo OI “Boriša Kovačević”

Igre na Palama



Užice, “Bijela zemlja "




Kozaračko kolo – Užice
, " Bijela zemlja "

U narednom prilogu Galerije sjećanja biće objavljene fotografije sa logorovanja izviđača u Jajcu, Buljaricama… i možda još neke koje nam vi pošaljete.

Saturday 25 July 2009

OBAVIJEST – 1. augusta na Boračkom jezeru

Nekoliko dana ranije pisali smo da imamo saznanje o susretu izviđača-veterana na Boračkom jezeru. Ovu vijest nam je danas potvrdio naš saradnik Alija Preljević-Karanfil iz Sarajeva, koji je napisao sljedeće:

"Prvog avgusta 2009. godine (prva subota u mjesecu avgustu), na Boračkom jezeru, biće održan susret izviđača veterana. Ovi susreti postaju već tradicija, a organizator su izviđačka organizacija i odredi općine Konjic, koji su zapravo domaćini te manifestacije. Pored postrojavanja, organizovano je druženje, ručak (izviđački/vojnički pasulj), logorska vatra i roštilj. Svi izviđači veterani su pozvani i dobro došli, kako iz naše zemlje, tako i iz cijelog svijeta.
Zvaničnih pozivnica neće biti".

Iskerno se radujemo susretu veterana, te fotografijama i prilozima učesnika.

Thursday 23 July 2009

MOŽDA NISTE ZNALI

Odred izviđača “Maksim Kujundžić” iz Konjica formiran je 25. 5. 1956. godine.

Prvi starješina odreda bio je Vasilije Kunić, a njegov zamjenik bio je Smajo Agić.
Prvi načelnik odreda bio je Ibrahim Pirkić, a zamjenik mu je bio Josip Miličević-Jozo.

U proteklih 50 godina postojanja odreda izviđača u njegovom sastavu bilo je 15.000 do 20.000 članova.

Dužnost starješine odreda vršili su: Vasilije Kunić, Eso Čohodarević, Ibrahim Vejzović, Muhamed Dikić, Miralem Variščić-Ale, Branko Muftić, Zvonimir Pavlović-Sona (4 puta), Anton Stenek
, Dušan Čečez, Jusuf Hondo, Midhat Cerovac, Aida Šain i Miroslav Šain.

Načelnici i zamjenici načelnika odreda bili su: Ibrahim Pirkić, Jozo Miličević, Miralem Variščić, Zvonko Pavlović, Dragan Ajanović, Zoran Krezić, Duško Šain, Miroslav Šain, Armica Saradžić, Olja Bogunović, Ljilja Grabovac, Borislav Šain, Muharem Mehić
, Jelenko Mrsić, Adis Vatrić, Adisa Glamočak, Haris Idrizović, Anel Litrić, Sandra Sorić, Sanja Krizanović, Sanja Šiniković, Esad Helebić, Behdžed Buturović, Franco Kovačević, Zdravko Šimunović, Selma Džumhur, Vedran Greda, Almir Macić, Amela Amidžić, Alma Zahirović, Jasmina Lepara, Eldin Gakić, Haris Faladžić, Marko Azinović, Kenan Greda, Mirza Rožajac.

Odred je 1995. godine promijenio ime i danas nosi naziv „Neretva”.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Podaci su preuzeti iz monografije konjičkih izviđača. Pozivamo ih da se uključe svojim prilozima na našem blogu.
.
.
Ovo je možda najstarija slika izviđača iz Konjica, takođe pozajmljena iz njihove monografije.
.

Sunday 19 July 2009

JOŠ MALO O BLOGU

Naš blog se kotrlja, kotrlja. Objavili smo od početka našeg pojavljivanja do sada više od 360 priloga. Kako se može primijetiti, na blogu su se ustalile razne rubrike, među kojima izdvajamo:
„Iz istorije izviđačke organizacije” – u kojoj objavljujemo dosada neobjavljene priloge koje nam šalju naši saradnici iz sačuvane lične dokumentacije, ili pronađenih u bibliotekama i sl.;
„Možda niste znali” – rubrika u kojoj objavljujemo kratke podatke o odredima, sa imenima osnivača, prvih starješina i načelnika odreda, dobitnika priznanja;
„Asocijacije” – kratke fleš priče pojedinaca, od kojih svaka može biti novi prilog;
„Sjećanja” – priloge kojima obilježavamo ličnosti koje su davale pečat našoj organizaciji a nisu više među nama;
„Gdje su, šta rade” – kratke prikaze sa fotografijama susreta naših članova, njihovih putovanja, susreta sa prijateljima;
„Galerija sjećanja” – prikaz svih fotografija svrstanih po godinama a na osnovu kojih posjetioci bloga prepoznaju mjesto, akciju, ličnosti;
„Hajde da zapjevamo” – tekstove i note izviđačkih pjesama, uz mogućnost da ih i vi snimite i pošaljete blogu

i, naravno, još mnoštvo priloga koje ste nam slali, na čemu smo vam zahvalni.

Pa ipak, primijetili smo da se u zadnje vrijeme malo rjeđe javljate. Pretpostavljamo da je period godišnjih odmora, period odlaska na logorovanja…

Pozivamo stalne saradnike i sve nove koji prate ovaj blog da nam se jave. Posebno pozivamo mlade snage, naše nasljednike, da se jave svojim prilozima. Napisati nešto novo zaista nije teško.

Prema saznanjima kojima raspolažemo, u ovom i idućem mjesecu dešavat će se dosta zanimljivih susreta. Javljeno nam je da izviđači iz Konjica spremaju susret veterana na Boračkom jezeru. Također, ove godine u augustu se navršava 50 godina od održavanja I smotre izviđača na istom mjestu. Hoće li to biti obilježeno?

Molimo sve one koji imaju u svojoj dokumentaciji neku dosada neobjavljenu literaturu (opis izviđačkih igara, izrada logorskih patenata, čvorovi i sl.), a koja može služiti sadašnjim izviđačima, da nam je skeniraju i pošalju.

I još jednom napominjemo da je ovo blog sa nazivom “SA izviđači”, ali da je otvoren svima širom Bosne i Hercegovine, “pa i šire”, pa ih pozivamo da nam se priključe.

Samo radi napomene, ako ste voljni slati svoje priloge, šaljite ih na navedene adrese:
Miroslav Topić, cobertopic@gmail.com
Gorana Jovanović, goranajovanovic@yahoo.com
Zlatica Banović, bninzlata@yahoo.com
Vesko i Minkica Vesković, veskovic@yahoo.com

Friday 17 July 2009

JOŠ JEDNA PESMA

.
.Pesme su bile sastavni deo naših druženja, akcija…

Nismo pevali samo izviđačke pesme. Uz logorsku vatru, gitaru, uživali smo i uz poznate šlagere.
Neke ''izviđačke'' pesme su nastale baš na tim melodijama.
Evo jedne od tih.

Ko ne zna pesmu ''Plavog orkestra'', ''Bolje biti pijan nego star''?

Slušala sam neke nove klince kako pevaju ''Prijatelju kada budeš star'', i osećala sam kao da je pevaju baš meni.

Evo i nota, ako nekom mogu pomoći, a mislim da je dovoljno da se setite melodije, naučite ove reči i eto nove lepe izviđačke pesmice.
.
.
PRIJATELJU, KADA BUDEŠ STAR

1.
Kad pomislim na ta stara vremena,
Ja se tada setim dragih izviđačkih imena.

Prijatelju, kada budeš star,
Prijatelju, kada budeš star,
Pričaj da su izviđači bili prava stvar, 2 PUTA
prijatelju, kada budeš star.

2.
Vreme teče dalje, dani prolaze,
Mesto starih izviđača novi klinci dolaze.

Prijatelju, kada budeš star,
Prijatelju, kada budeš star,
Pričaj da su izviđači bili prava stvar, 2 PUTA
prijatelju, kada budeš star.
3.
Kada dođe vreme za nove akcije,
Nek nas misli tada vrate na drugove starije.

Prijatelju, kada budeš star,
Prijatelju, kada budeš star,
Pričaj da su izviđači bili prava stvar, 2 PUTA
prijatelju, kada budeš star.
.

Zlatica
.

Wednesday 15 July 2009

SJEĆAM SE… Zvjezdana Jovanović


Za one koji su je znali, za one za čiju je mladost ona neraskidivo vezana, tužna vijest da je naša ZVJEZDANA (Zvijezda) JOVANOVIĆ, dugogodišnji član odreda ‘Slaviša Vajner-Čiča’, otišla zauvijek od nas 11. jula o. g.

Šta napisati o osobi kroz čiji je život, kroz čiju su kuću prodefilovale čete i čete izviđača i planinki? Od davnih pedesetih, kada se kao mlada supruga legendarnog Gojka (Guše) Jovanovića priključila izviđačkoj organizaciji, pa do poznih godina, ona je ostala zaljubljenik organizacije cijeli svoj život. Do juče se javljala na ovaj blog koji je pomogao da se ponovo sretne sa nekim bivšim članovima "Čičinog odreda" koji sada žive razbacani po svijetu, interesovala se šta se piše i obećala da će se, čim bude malo bolje, opet javiti. Nije stigla.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Za vrijeme svoje "aktivne službe" Zvjezdana je bila toliko potrebna ravnoteža vrlo autoritativnom starješini "Čičinog" odreda. Na logorima i zimovanjima ona je bila dežurna mama ne samo svojoj djeci Gorani i Nevenu (u stvari najmanje njima), nego svim poletarcima i pčelicama, rame za plakanje i povjeravanje zaljubljenim izviđačima i planinkama, ravnopravan drug brđanima i brđankama. Ona je bila "ataše za kulturu" – po prirodi muzikalna i načitana, uvijek se borila da se nađe vremena u dnevnoj zapovijesti da se, u zavisnosti gdje smo, obavezno ide vidjeti i obići sve što je bilo dio nekadašnje kulturne baštine… bio to samostan u Kraljevoj Sutjesci, manastir Ravnica na Fruškoj gori ili Prešernova kuća u Vrbi kraj Bleda. Njena kuća je uvijek bila otvoreni izviđački dom u kome je uvijek bilo vremena za razgovor, planiranje, šalu, muziku, pogaču, lozu. Vjerujem da nema člana "Čičinog" odreda, niti bilo kog drugog sarajevskog odreda, da nije znao Zvjezdanu – lijepu suprugu čuvenog starješine, čiji je sopran često vodio pjesmu uz logorsku vatru.

Njenim odlaskom još jedna važna osoba iz naše izviđačke mladosti prelazi iz života u uspomene. Eno je tamo sa Gojkom, Slavkom Butinom, Šoletom… No uspomene na našu bezbrižnu mladost, čiji je ona bila neodvojivi dio, i jesu najljepše uspomene koje imamo. U njima ona nikada neće ostariti, nikada neće biti bolesna, nikada neće otići – ostaće zauvijek prisutna – mlada, puna zanosa i ljubavi za sve.

Sa suzom, sjetom i ljubavlju pozdravljam je, u ime svih bivših izviđača i planinki, sa

Zdravo – zdravo – zdravo koje huji kroz šume, odzvanja po planinama, putuje rijekama i morima i zastajkuje na svim zelenim poljanama bivše nam domovine, koju je toliko voljela.


Njena Mia

.

Saturday 11 July 2009

SUSRET SA FRANCUSKIM SKAUTIMA

Jedan od mojih interesantnijih izviđačkih doživljaja bilo je učešće na smotri skautskih lidera Francuske, u avgustu 1999. godine, održanom na jednom od stalnih terena udaljenom pedesetak kilometara od Pariza. To je bilo redovno okupljanje lidera svake pete godine, kako je pravilo da se svake godine održava smotra jedne od skautskih kategorija (kojih, kao i kod nas, ima četiri), a poslije toga je smotra lidera na kojoj se analiziraju programi i smotre njihovih članova, demonstriraju metodi i sadržaji koji će biti primijenjeni narednih godina.

Iako iza sebe imam bogato iskustvo, u koje računam i učešće na Prvoj međunarodnoj smotri ruskih skauta (eto priče za neki naredni prilog) iz avgusta 1994. godine, ova smotra je nešto neponovljivo. Učestvovalo je više od 5000 francuskih lidera i oko dvije stotine gostiju iz drugih zemalja koje imaju dodirne tačke sa francuskim pokretom. Veoma je interesantno da francuski lideri nose uniforme boje kategorije u kojoj su instruktori (plava, crvena, žuta i zelena), tako da sve to izgleda kao ogroman cvijetnjak. Sam njihov dolazak na teren je bio impresivan: pjesma, veselje, muzički instrumenti, lična oprema – vidjelo se da ne oskudijevaju ni u čemu. Organizacija je bila izvrsna: teren je vlasništvo skauta, sa dvorcem i brojnim pomoćnim zgradama okolo, a više od 300 volontera je gotovo mjesec dana pripremalo terene i objekte. Učesnici su bili raspoređeni u nekoliko posebnih naselja, svaki sa vlastitom binom i prostorom za zajedničke aktivnosti. Cijeli dan održavao se program na logorskim prostorima, a svako naselje je demonstriralo po jedan od skautskih projekata koji će se izvoditi u jedinicama – sve kroz igru i prolazak svih faza. Svako naselje imalo je i poseban izložbeni prostor sa predmetima koji dočaravaju krajeve iz kojih su došli. Kako francuski skauti raspolažu vrijednim resursima, trebalo je samo doživjeti takve događaje.

Jedan dan bio je posvećen svim nevladinim organizacijama koje imaju svoje projekte. To je bio tek vašar: stotine šatora i nadstrešnica sa raznim sadržajima. I najinteresantnije: niko nikome ne smeta. Pod jednom nadstrešnicom orkestar Vojske spasa izvodi svoj program, a do njih aktivista Amnesty International iznosi podatke o ugroženosti ljudskih prava. Pod narednom volonteri Green Peace prezentuju podatke o ugroženosti životinjskog svijeta, a u narednoj neka ženska organizacija uči vas da sašijete svoju uniformu i pride dobiješ pijačni ceker sa skautskim logoom. Odmah do njih predstavnici saobraćajne policije postavili simulator u koji možeš sjesti i uvjeriti se na koji način se vozilo prevrće u različitim saobraćajnim nezgodama. Za svaki slučaj tu su i vatrogasci koji demonstriraju spašavanje iz zapaljenih objekata, na sve moguće načine. A kad se umoriš, svratiš u Internet-cafe i javiš se nekom prijatelju, izviđaču koji je (kad je kod nas stigla «demokratija») otišao daleko od Boračkog jezera i sada ga se prisjeća u Londonu ili nekoj zabiti kod Sidneja. Ja tada još nisam znao rukovati kompjuterom ni mejlom, a imao sam se kome javiti. I tako, cijeli dan proveli smo u razgledanju, šetanju, prisustvovanju demonstriranjima a da ni polovinu dešavanja nismo uspjeli vidjeti. A rado smo bili svagdje primljeni, kao predstavnici zemlje koje je nedavno izašla iz rata. Ako su domaćini ponekad imali previše obaveza da stano budu s nama, tu su stalno bili skauti iz arapskih zemalja, Meksika, Čilea, Argentine, Brazila… i svi su nas pozivali da i kod njih dođemo na predstojeće smotre.

A ideja da Mirsad Hajdar-Moša iz Sarajeva, ------ iz Beograda i ja učestvujemo potekla je u razgovoru delegacije BiH u Durbanu tog ljeta, kada smo i mi službeno postali dio svjetske skautske porodice. Francuski i njemački skauti bili su zainteresovani da naredno ljeto desetak njihovih grupa boravi kod nas, a da i oni ugoste naše izviđače. I dogovorili smo se: e, to je tek trebalo vidjeti, zajednički sastanci na kojem se prevodilo sa francuskog na njemački, pa na engleski, pa sa jednog od tri B-H jezika na jezike domaćina. Nikako se nismo mogli okupiti da svi govorimo barem jednim svima poznatim jezikom. Ali zato na zajedničkim roštiljijadama odmah se dogovorimo: il vino il pivo. Samo, nisu to okupljanja kao kod nas, pa pjesma i priča čitavu noć. U tačno određeno vrijeme dođe kamion sa opremom, mesom, roštiljima i pićem. Sve se raspremi, potpali i akcija. U tačno određeno vrijeme ekipa sve to pospremi. Ako si se s nekim skautkinjom zapričao duže nego što treba, zakasnio si, barem za to veče. Jer sutradan je to opet ponovo, zbog stranih gostiju, ili glavni šef hoće da ugosti zvanice iz Ženeve. Nije bitan razlog, važno je da smo se do sita napričali i razmijenili ambleme. A nas trojica dovodili smo do ludila domaćine pokušajima da objasnimo da kod nas imaju dva saveza u dva entiteta, koji imaju slično ime kao jedna susjedna država i ova domaća međunarodno priznata. Jedva su skontali gdje trebaju doći, iako sam i dan-danas ubijeđen da to još nisu razumjeli.

A naredne, 2000. godine, nakon što je pun autobus naših izviđača dočekao Novu godinu u Parizu, eto desetak zajedničkih grupa skauta iz Francuske i Njemačke kod nas. Oni tako vidaju rane zadobijene u ratovima proteklih stotina godina, mi daj Bože da naše jedni drugima nanesene ikada izvidamo, iako se dobro pretvaramo da smo oprostili. Prvo u Mlinskoj Rijeci pa u desetak gradova BiH i, naravno, završna manifestacija na Boračkom jezeru. Kao poklon, šatori i druga oprema ostala je domaćim izviđačima.


I, gotovo nevjerovatno, tokom smotre lidera nije bilo galame ni glasne komande. Ni postrojavanja svakih par sati. Ono što se dogovori poštuje se. Nema postrojavanja nego se svi učesnici okupe i u koloni krenu ka centralnom zborištu, sjednu podijeljeni u nekoliko polja da volonteri mogu proći i podijeliti vodu, pa ako treba pružiti i pomoć. A program na centralnom zborištu, nijedan teatar ne bi ga se postidio. A svaka grupa ima svog gitaristu ili zabavljača, pa dok se dođe i posjeda, već si se nagledao. Kad se sve završi i svi odu – tada volonteri «u streljačkom stroju» s plastičnim vrećama u rukama krenu da pokupe smeće, a njega uopšte nema, jer svako je svoj papir ili praznu bocu ponio sa sobom. Gotovo pa isto kao kod nas. Jednog jedinog skauta sam vidio da kradomice puši. Bio je naše gore list, Riječanin koji živi u Marselju.

Iako je to bilo prije deset godina, kao da je bilo jučer. I da ne zaboravim: kao i kod nas, mnogi su svog bračnog druga «skontanog» na nekoj logorskoj vatri poveli sa sobom, i pride djecu. Ujutro volonteri dolaze po djecu u naselja i vode ih u skautske jaslice ili obdanište gdje se ona igraju – da im roditelji ne bi čitav dan dosađivali svojom pričom i prepričavanjem prošlih akcija. Da se odmalena nauče čistom skautskom životu.
I čudio sam se kako su francuski skauti stalno veseli. Valjda zato što imaju jak savez, jaku državu, pa, kad se vrate kućama, čeka ih posao ili škola nakon koje će imati posao.


Sa poznatim Z-D-R-A-V-O!

Goran Rubil

Monday 6 July 2009

HVALA VAM, DRUGARI


Ni sam ne znam zašto već ranije ništa nisam napisao o ovome što sada prilično liči na neki temelj za vraćanje nekadašnjeg digniteta izviđačima u centru Sarajeva. Još prije par mjeseci saznali smo da je u Centru potpuno prestala aktivnost izviđačke organizacije. I tada sam zajedno sa Bećkom, Šiljom, Čelom i Alijom krenuo u „avanturu” ponovnog oživljavanja izviđačke organizacije u općini Centar, Sarajevo. Neophodni su nam bili koliko-toliko educirani kadrovi, a mi kao vijeće staraca nismo imali nikakvo polazište za školovanje kadrova. Morali smo potražiti pomoć i razmisliti gdje da naše nove snage pošaljemo na neku dobru izviđačku školu. Među svim opcijama, kontakt sa zeničkim izviđačima pokazao se kao najbolje rješenje. Na našu radost, prijatelji iz Zenice su nam bez problema spremno izašli u susret. Našli su prostora za 10 naših polaznika na svojoj školi za komandire vodova, na Boračkom jezeru. Vremena nam je ostalo vrlo malo, ali smo uspjeli da bar djelomično opremimo malu raju. Dobili su marame sa amblemom, iste majice i vreće za spavanje (pozajmljene iz kantonalnog saveza). Polazak 01. 07. u 8.00 sa Stupa. Tu smo sačekali autobus iz Zenice, ukrcali ekipu i krenuli za njima da im se u nađemo pri ruci, bar prvi dan, dok se ne smjeste.

Lijep dan, dobro raspoloženje i činjenica da smo se ponovo našli u poznatom i dragom nam ambijentu, vratilo nas je u stara dobra vremena. Obnovili smo stara i sklopili nova poznanstva i prepustili se zajedničkim uspomenama, ali i dogovorima o budućoj, zajedničkoj saradnji na unapređenju organizacije. Prijatno smo bili iznenađeni ljepotom cijelog ambijenta. Logor ili tabor (svejedno, kako hoćete) zeničkih izviđača nas je impresionirao. Na terenu koji je njihov (da li vlasništvo ili zakup na dugi period, nije ni važno) ugledali smo potpuno nove šatore, jarbol, stalni, čvrsti objekat kuhinje i natkrivene trpezarije, vrlo dobro snabdjevene kantine i javne telefonske govornice. Vrijeme ide naprijed, a to su nam praktično dokazali naši zenički prijatelji.

Tu je još razglas, oprema za kino-projekcije, a najveće iznenađenje za nas, stare izviđače, svakako je bio toaletni mokri čvor, oli ti latrine. Čvrst, zidani objekat sa 4 kabine, 10 umivaonika te tuš-kabinama i to sve u keramici, da se postide mnogi ugostiteljski objekti, uređenjem i održavanjem takvih prostora.


Evo nas sa našim domaćinima, rukovodstvom naselja zeničkih izviđača,



Bećko, Dragan, Zeko, Jeca, Piksi, Cober, Miro i Čelo


U razgovorima sa njima osjetili smo obostrano raspoloženje i spremnost za sadašnji i buduće vidove saradnje. Svoju drugarsku ruku nesebično su nam ponudili, što ćemo svakako i prihvatiti. Poželjeli su da ponovo okupimo staru gardu sarajevskih izviđača, da pomognemo novim snagama da stanu na noge, da se daleko više susrećemo, da učestvujemo zajedno na svim manifestacijama, smotrama, takmičenjima i slično.

Pa naravno da smo prihvatili. Poželjeli su i oni a i mi da veze između zeničkih, mostarskih, konjičkih i sarajevskih izviđača budu čvršće, da svi skupa i dalje razvijamo saradnju sa svim drugim odredima širom BiH, jer, pa šta smo svi mi?

Naravno, izviđači!


Kao pravi domaćini zadržali su nas na noćenju, a uživali smo i u veoma ukusnim i kvalitetnim obrocima, koje u njihovoj veoma opremljenoj kuhinji spremaju kuhari-profesionalci.

Prijatno smo bili iznenađeni saznanjem da naši zenički prijatelji prate naš blog i nadamo se njihovim prilozima, kao i svih izviđača širom B i H.


Mnogo smo vam zahvalni na podršci, pomoći i pravom izviđačkom gostoprimstvu.


Miroslav Topić-Cober


Friday 3 July 2009

POLAZNICI SU KRENULI NA ŠKOLU


Nije prošlo ni 48 sati od odlaska naših novih snaga na Boračko jezero na izviđačku školu za buduće kadrove, a koju su organizovali naši prijatelji iz Zenice, dobili smo već nekoliko snimaka sa njihovog ispraćaja na Stupu u Sarajevu. Evo šta nam piše naš Alija Preljević-Karanfil, koji je i proslijedio ove snimke:











Kako sam i obećao, prosljeđujem nekoliko slika (autor: Šilja) sa ispraćaja polaznika izviđačke škole – Boračko jezero 01. 07. 2009. godine. Nadamo se da je to buduće jezgro i kadra OI Centar, Sarajevo. Nadamo se takođe da ćemo za 50 godina slaviti pola vijeka odreda koji će tada, najvjerovatnije, prerasti u moćnu organizaciju izviđača-skauta. Zašto ne navesti i imena ove mladosti? Imena polaznika škole su sljedeća:
Jasmina Olovčić
Amina Husić
Sejdalija Muminović
Almedin Azemović
Abdulkerim Muminović
Elmir Livadić
Alen Arnautović
Uzeir Alispahić i
Armin Gabela

Pored mladosti tu su neki malo stariji, koji pomažu svezati maramu, dijele bedževe i majice itd. Naravno, tu ima i reklamnih panoa sa nekim planinkama u posebnim uniformama. Ja ću, ako Bog da, sutra ići sa ekipom da posjetimo logor i školu na Boračkom jezeru i da im damo moralnu podršku.

3 × zdravo!!!!
Alija Preljević-Karanfil

Hvala našem Karanfilu, a kao najavu sljedećih priloga, koji će se pojaviti iduće nedjelje uz fotografije i tekstove Cobera, Šilje, Bećka, Čele i Alje, objavljujemo fotografiju učesnika škole načinjenu jučer (fotografiju poslao M. Topić-Cober)


Thursday 2 July 2009

EVO MALO I KARIKATURA


U proljetnom broju lista "Scouting", lista londonskih izviđača, jedna od glavnih tema bila je kako uključiti roditelje (volontere) da se priključe logorovanju skupa sa svojom djecom. Možda je prilika da se i kod nas povede slična aktivnost. Ovom prilikom objavljujemo simpatične karikature na ovu temu.