Monday 29 June 2009

HVALA VAM, STARI DRUGARI!


Dosta davno na našem blogu objavljen je jedan post u kojem se jedna planinka sa sjetom sjećala svojih izleta i logorovanja sa svojim roditeljima. Na kraju svog javljanja upitala je sve redom, ko će danas pružiti priliku našoj (i njenoj) djeci da i ona provode sretno djetinjstvo?
Da li je ovaj prilog ponukao naše drugove ili ne, ne znamo tačno. Međutim, početkom proljeća ove godine, jedna grupa sarajevskih izviđača pokrenula je inicijativu za formiranje odreda izviđača u opštini Centar Sarajevo. Kao što znate, danas na toj opštini ne egzistira ni jedan odred. Već početkom aprila (vidi prilog Alije Preljevića) grupa koju su sačinjavali: Miroslav Topić-Cober, Bećir Gribajčević, Midhat Buljubašić, Alija Preljević i Mustafa Čelebić nastavila je intenzivan rad na oživljavanju izviđačke organizacije u ovoj opštini. Šta su sve radili – to najbolje oni znaju. Počeli su intenzivno raditi na stvaranju dokumentacije za registraciju odreda, obilaziti škole, razgovarati sa direktorima i nastavnim osobljem škola, a permanentno su radili na stvaranju programa aktivnosti budućeg odreda. Saradnjom sa zeničkim izvidačima pružila se prilika da izabranu grupu novih-mladih članova pošalju na desetodnevnu školu na Boračkom jezeru. Oni sa radošću kreću na tu školu za buduće izviđačke kadrove već u srijedu 1. jula.
Bećko, Cober, Alija, Šilja, Čelo nisu sjedili skrštenih ruku, pogotovo ne zadnjih dana. U trci sa vremenom, svojim već znanim entuzijazmom, novim članovima su pripremili izviđačke knjižice, kupili im jednoobrazne majice, uz pomoć supruga (ma naše Mire!) sašili im nove marame a na njima utisnuli amblem novog odreda. Nisu samo to radili. Uz pomoć, među svojim stvarima pronalaze razne telećake (sjećate li se toga?), sjekirice, baterije… tek da naši nasljednici budu dobro opremljeni.
Jedan iz ove grupe napisao je da se osjeća uzbuđenim, sjećajući se dana kada je i sam odlazio na prvo logorovanje.

Šta reći sada? Možda je i naš blog imao malog uticaja na sve ovo. Možda ćemo i dalje na ovim stranicama pisati, slati slike i slično, koji će ovim a i drugim izviđačima i planinkama davati novi polet. Zar neće biti divno da na stranicama bloga ugledaju nove priloge o čvorovima, uređenju logora i objekata na njemu, da uživo čuju pjesme koje i ne znaju. Ako ništa drugo, i mi koji posjećujemo ovaj blog možemo dati svoj doprinos.

U narednim prilozima očekujemo niz javljanja, fotografija, kako sa trenutka odlaska „nove garde”, tako i za vrijeme njihovog boravka na Boračkom jezeru.
A nama ostaje još samo jedno. Samo da kažemo:
HVALA VAM, STARI DRUGARI!!!!
Vjerujemo da svi skupa dijelimo isto mišljenje.

Minkica i Vesko

Friday 26 June 2009

Pokušaj doprinosa da SAZNAMO VIŠE !!!


Zadnji prilog objavljen na blogu u "Galeriji sjećanja br. 5" nagnao me je da vam se javim i pokušam rasvijetliti ko se nalazi na objavljenim fotografijama.
Fotos 1

Snimljen na Kalovitim brdima – Pale, na platou pored nogometnog igrališta.
Stoje: Ferid Korić-Eko, Bećir Gribajčević-Bećko i Midhat Buljubašić-Šilja
Kleče: Slaviša Mašić-Saša, Nađa Mulahusić, Mladen Jeličić-Troko i Mladen Stijačić-Mlađo.
Leži Mustafa Čelebić-Čelo.

Fotos 2
Isto mjesto kao i slika 1, ista raja, samo Čelo u istoj pozi.

OI «Miljenko Cvitković i «Slaviša Vajner-Čiča» logorovali su zajedno 1960-te u Petrovcu na moru i 1961. u Buljaricama kod Petrovca na moru.

Fotos 3
Mislim da je iz Buljarica 1961???
Zašto ??? :
Logorska kapija (lijevo na snimku) 100% iz 1961.
Suad Tuzlić-Sudo, načelnik II čete (frontalno na snimku) nije bio na logorovanju 1960. u Petrovcu kao ni Bojan Borojević, odmah iza njega na snimku.
Na ranijim prilozima na Blogu (prilog «partizanski kuriri» OI «Miljenko Cvitković» i «Slaviša Vajner-Čiča» 1961) njih su obojica.

Po meni – sjećanje «KREČANA» – na snimku su:
Lijevo: Eduard Ekart-Edo-Iguman, Zikret Ohranović-Gunđo, Slobodan Dodoš-Mile, Muharem Mehić-Muha, Šaćir ?, Slobodan Malešević-Boban (Ludara) i ??.
Frontalan stroj: načelnik Suad Tuzlić-Sudo.
U stroju: ???, Bojan Borojević-Boki, Mladen Stijačić-Mlađo, Mehmed Gribajčević-Mešan, ??, Miroslav Stijačić-Šok, Viktor Nikolajev-Rus.


Fotos 4

Stoje: ??, ??, Bogdan Sekulić-Gico, Josip Ausić-Braco (Cober), Zlatan Lučić, Bećir Gribajčević-Bećko, Nedžad Dizdarević-Nećko.
Kleče: Ćosović-Ljupan, ??, Ranko Ibrulj-Špico, ??, ??, Rusmir Mašić-Miro (?????)

Fotos 5 Redakcija logorskog Biltena
Eduard Ekart, Alija Melez, Bećir Gribajčević (fali na slici i Husein Drnda).

Z d r a v o 3×
Šilja
KTITORI BLOGA I OSTALI NARODE, NISTE ZABORAVLJENI !!!!!

Tuesday 23 June 2009

GALERIJA USPOMENA br. 5


Nastavljamo sa objavljivanjem fotografija koje su nam proslijedili naši saradnici. Prema već ranijem dogovoru redakcije bloga, objavićemo pristigle fotografije bez komentara ko se na njima nalazi. Ostavljamo posjetiocima bloga da nam, ukoliko prepoznaju svoje prijatelje, pošalju svoja sjećanja na događaje, da napišu komentar, koji ćemo sa radošću objaviti.

1960. godina
Štab Odreda izviđača "Miljenko Cvitković"

(Ko su izviđači i planinke snimljeni na ovim dvjema fotografijama i gdje?)


Petrovac na moru (Zajednički logor OI "S. V. Č." i OI "Miljenko Cvitković")



Redakcija logorskog biltena


III Romanijska četa OI "Slaviša Vajner Čiča" na Trebeviću


Thursday 18 June 2009

KOD HARCERA 1972 – Drago Vuković

.
Evo i mojih sjećanja na boravak kod harcera u Poljskoj. Tamo smo putovali 1972, u organizaciji SI Jugoslavije. Iako je prošlo otada mnogo vremena, na slici koju sam poslao, od naših članova iz BiH, na zboru ispod stare tvrđave u Zagrebu, gdje je bio skup svih delegata SIJ, prepoznajem: Mustafu Poparu iz Zenice, Mišu Čarapinu iz Lištice, Esada Ibiševića-Džumbusa, Muhameda Ibričevića-Ibrika i, naravno, sebe.
.
. . . . . . . . . .Delegacija SIJ pred polazak u Poljsku
.
Bili smo 20 dana u Poljskoj. Posjetili smo Varšavu, Zakopane – sportsko-rekreacioni centar, Krakov i Novu Hutu, gdje je bila harcerska smotra. U Novoj Huti boravili smo oko 7 dana. Kao što je pisao na posljednjem postu moj prethodnik, i mi smo priredili našim domaćinima fantastičnu jugoslovensku večeru. Kako to obično biva, i mi smo uspjeli okrenuti jagnjad na ražnju. Beran je na Poljskom jagnje, a oni nisu nikada jeli jagnje sa ražnja. Jedva smo nabavili jagnjad, jer je klanje bilo zabranjeno. Platili smo sve sa amortizacijom za sljedećih 10 godina (vuna, mlijeko + kilaža). Uz pečenu jagnjetinu napravili smo i lonac od 50 l. salate, koju je vješto napravio naš Ibrik. Spremili smo i žestoko piće, naravno naše. Bili su više nego oduševljeni, jer je sve što smo im spremili za njih bilo nešto novo.
Vodili su nas u obilazak rudnika soli u Krakovu. Dubina je 1100 m, na dubini oko 500 m je muzej figura od kamene soli, nešto što je nezaboravno.
.
Harceri su nas divno primili, pokazali nam dosta znamenitosti, vodili nas na splavarenje, dva dana, na Dunajac, pritoku Dunava. Na fotografiji se vide Mišo Čarapina, Esad Ibrišimović, Ibrik i ja (ostalih se više ne sjećam).
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
. . . . . . . . Splavarenje na Dunajcu
.
.
.
.
.
.
.
.
Ah, ljepote!!!!
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Jedan od rukovodilaca harcera se zvao Tadeuš, pa šaljem i fotografiju gdje sam se uslikao sa njim i ostalima na slici.
.
. . . . . . . . . . Tadeuš (visoki) između Miše i mene
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Fotos sa Tadeušovom suprugom i njihovim sinom, malim harcerom Pjotrom
.
Zamolio bih sve one koji prate ovaj blog da, ako imaju ikakvu informaciju o Tadeušu, njegovu adresu, telefon ili e-mail da mi je proslijede putem našeg bloga. Pozdrav svima,
.
Drago Vuković, Beograd
.

Monday 15 June 2009

PUT U POLJSKU 1971 – Sjećanja Momčila iz Čelinca


Sjećanja su bogatstvo koje nam niko ne može oduzeti. A. Kami je kazao nešto u smislu da bi čovjek koji je živio samo jedan dan mogao u zatvoru od sjećanja da proživi stotinu godina i da mu nikada ne bude dosadno.
Evo, ovog kišnog aprilskog jutra 2009. godine, vraćam se u sjećanjima sebi u ljeto 1971. godine.
Završena je V smotra izviđača na cvijetnim livadama Dretelja, ispred drevnog Počitelja, gdje se okupio, i petnaest dana družio, cvijet BiH mladosti. Sjenku na te dane bacio je upad terorističke grupe iz Australije na područje planine Raduše u okolini Bugojna.
Nakon nekoliko dana, po završetku smotre, sa dvadesetak istaknutih izviđača-instruktora iz BiH i Hrvatske, sa zagrebačkog kolodvora Polonija-ekspresom, krećem u petnaestodnevnu posjetu poljskim harcerima, s ciljem razmjene iskustava. Na polasku smo upozoreni da se klonimo razgovora o politici. Tamo je, poslije snažnih radničkih i studentskih nemira i štrajkova, nedavno smijenjen prvi sekretar partije Vladislav Gomulka, a zamijenio ga je Edvard Gjerek. A prvi sekretari su bili sve i sva u komunističkim zemljama.
U kupeu sa mnom putuje vođa naše delegacije, inače smireni i razložni Dragomir Šulc, profesor u Osijeku i pisac udžbenika geografije iz koga sam učio u gimnaziji. Tu je i njegova tiha supruga. On pokazuje fotografiju iz tridesetih na kojoj je i on u vrlo lijepoj uniformi izvidnika Kraljevine Jugoslavije. Pored mene, na sjedištu nepristojno izvaljen, glasno hrče neki mladi Englez, koji je prije sna pljuvao po podu. Nikada dotada ne bih pomislio da neko ko pripada toj staroj naciji može biti tako nevaspitan.
Sjećanja su već uveliko izblijedjela, pa se pitam mogu li se ti davni događaji zaista oživiti. Šta je sa onim sitnim trenucima i pojedinostima koji su tada činili stvarnost, a koji su istinski uzbuđivali naša čula. Voz juri preko usnulih polja i kroz naselja u kojim tu i tamo bljesne kakav tužna svjetlost. O čemu li je razmišljao mašinovođa, šta je brinulo ostalo osoblje voza u toj dalekoj ljetnoj noći. Jutro nas presreće negdje u nekim slovačkim selima. Označio ga je žamor seljanki sa prepunim pijačnim korpama u rukama, baš kao da smo u Bosni.
Stižemo u industrijske Katovice, na veliku željezničku stanicu, na jugu Poljske. Odmah naručujemo kafe, i to velike, misleći da Poljaci ne mare ovaj napitak, ali, na naše veliko iznenađenje, topla tekućina stiže u šoljicama od po pola litre i vrlo razočaravajućeg je ukusa. Sastajemo se sa našim domaćinima. Crnokosa ljubazna dama, između trideset i četrdeset godina, glavna je. Bila je u Jugoslaviji, u Hrvatskoj. Jedan visoki, korpulentni Splićanin, u plavoj porječanskoj uniformi (čini mi se Branko), dobro je poznaje. Vozom nastavljamo putovanje za Varšavu. Na usputnim stanicama svaki čas ulaze i izlaze vesele grupice od 7 do 12 mladih harcera koje besplatno putuju i upoznaju svoju domovinu. Mladi sa sela odlaze u gradove: obilaze muzeje, kulturno-istorijske spomenike i gradski život, a oni iz gradova odlaze na selo. Pored šatora koje nose, za spavanje koriste i škole koje su u ljetnjem periodu bez učenika. Kažu da harcera u Poljskoj ima više od 4 miliona, što je zaista impozantan broj. U glavni grad stižemo naveče i spavamo u nekom osrednjem hotelu. Cijene nisu pretjerane. Poslije doručka obilazimo grad. Na crno mijenjamo marke, dinare i dolare za zlote, kako bismo kupili ponešto od onoga što nam se dopadne. Sve naokolo vrvi od dilera. Navodno, plašeći se policije, zavlače turiste u skrovite kutove i često ih, kod mijenjanja novca, varaju. U jednu veliku novčanicu, kod brojanja, vješto umotavaju manje, pa turistima daju mnogo manje poljskog novca nego što bi trebalo. I neki od nas su bili žrtve takvih prevara. Razočarenje. Obilazimo grad. Pokazuju nam i jednu čudesno visoku građevinu u centru, koju su napravili sovjeti, po ugledu na zgradu Univerzita "Lomonosov" u Moskvi, najvećoj na svijetu poslije onih u Njujorku, ali ova varšavska je manjih dimenzija. (Moskovska ima oko 5 000 štokakvih odaja.) Varšava je poslije rata obnovljena u srednjovjekovnom duhu, doslovno onako kako je izgledala do Drugog svjetskog rata. Impozantnost i raskoš Varšavske opere su nas fascinirali. Takav sjaj i ljepota malo se gdje mogu vidjeti. Prostrani i svijetli muzeji prepuni su uspomenama na burnu i bogatu prošlost, na koju su naši domaćini, s pravom, ponosni. U restoranima, uz jelo može se dobiti samo jedno pivo, a žestokih pića nema. Ali, uprkos tome, pored Visle, koja tiho mili gradom, na svakom koraku teturaju pijanci. Ilegalna prodaja alkohola cvjeta. Posjećujemo i privatne stanove. Prostrani su i komforni. Očigledno da država mnogo polaže na biblioteke, pozorišta, parkove, škole i uopšte društveni standard, ali plate su im, izgleda, niske. Država mnogo pomaže treći svijet, pa Poljaci gunđaju kako svako od njih hrani dva besposlena crnca.
Putujemo u kraljevski Krakov. To je prastari grad, sa univerzitetom iz 14. vijeka. Na brdu Vavel je kraljevski dvorac. Odlazimo kralju u audijenciju, ali prethodno ispred kraljeve odaje čekamo na prijem, bez obzira što je prijesto prazan jer su monarsi već odavno samo zemni prah, ali ceremonijal se mora poštovati. Zidovi su ukrašeni ogromnim goblenima u kojima, kažu, ima i po 90 kg utkanog zlata. Za vrijeme rata bili su, kako nam objašnjavaju, sklonjeni u Kanadi. Nedaleko od Krakova je industrijsko mjesto Nova Huta, sa oko 300 000 stanovnika i ogromnom željezarom «Lenjin». Obilazimo je autobusom. U svom sastavu ima i mljekaru. Tu ručamo, i jedemo sladoled koji se tu i proizvodi. Posjećujemo srednjovjekovni rudnik soli, sada muzej Vjeliču. On je čudo. Dole je i prava crkva pa i košarkaško igralište.
Odlazimo i u Osvjenćim (zloglasni Aušvic), gdje nas presreću potresne slike: oduzete dječije igračke, četkice za zube, odrezana kosa, ostaci krematorijuma, vješala… Tadeuš, jedan od naših domaćina, bio je u njemu logoraš. Voli šah. Stalno ga pobjeđujem. Danas, kada vjerovano odavno nije više među živima, žao mi je što mu nisam pustio da pobijedi neku partiju, kada je već pobijedio smrt.
U Golkovicama igramo protiv Poljaka pored šaha i stoni tenis. Ja sam za protivnika dobio najjačeg i pobijedio, kao i naša ekipa u cjelini. Golkovice su logorski centar, gdje kampuje na hiljade harcera. Oni na logorovanjima ne puše, čak ni oni stariji. Bivši logoraš Tadeuš, strastveni pušač, takođe mora da zaboravi na cigarete. U našu čast jedno popodne priređuju poljski dan, a mi im za nekoliko dana uzvraćamo jugoslovenskim. Kupujemo i na ražnju pečemo jagnjad i, kako nam je dozvoljen izuzetak, i nekoliko buradi piva. Njima je to zamimljivo. Slikaju se grizući janjeću glavu kako pretpostavljaju da su činili divljaci. Neke naše momke piće je zagrijalo pa gledaju djevojke, koje Poljaci ljubomorno čuvaju. A bilo je nekih pokušaja. Kada smo se rastajali, sa jarbola smo svečano i ceremonijalno uz himnu "Hej Slaveni" spustili jugoslovensku zastavu i predali je domaćinima na čuvanje.
Narednog dana penjali smo se na Visoke Tatre, planinu između Poljske i Češke, a potom razgledali Zakopane, živopisni turistički gradić u kome je na ljetnjem suncu sve vrvjelo od radoznalih turista.
Splavarenje divljim Dunajcem bila je prilika da se malo osvježimo od velikih vrućina. Bilo je uzbudljivo i veselo. Neko je odnekuda izvadio flašu žestokog pića, pa su pojedini i dobro potegli. O tome svjedoče i požutjele fotografije, koje je napravila naša domaćica.
Odlazimo u Novi, pa u Stari Sonč, gdje kupujemo suvenire, obično srebreni nakit sa jantarom, rezbarene predmete, vezene torbice ili ukrasne predmete koji bi mogli da obraduju naše kod kuće.
U Krakovu se dirljivo i zahvalno opraštamo od svojih domaćina i nakon 15 dana vraćamo se kući i radosni i tužni…
Kanula je i poneka suza…

P. S.

Eto, na brzu ruku toliko o putu u Poljsku 1971. godine.
Lijep pozdrav! Možda bi to neko od putnika mogao nadopuniti.
Lijep pozdrav! Momčilo iz Čelinca

Friday 12 June 2009

POKIDANE VEZE – POMOZITE DA JE PRONAĐEMO

Već nekoliko godina intenzivno tražimo svoju veoma dobru prijateljicu čiju smo adresu izgubili još 1995. godine. Naime, naša veoma draga prijateljica se zove Stanka Josifovska (njeno djevojačko prezime) i bila je izuzetno vrijedna i aktivna planinka OI "Boriša Kovačević", a posebno je bila aktivna kao brđanka u klubu "Mladost".



(Stanka Josifovska na slici sa svojim klubom, u drugom redu odozgo između S. Glinca i B. Radić, a brat joj Dragan je prvi sa desne strane u zadnjem redu)


Skupa sa njom, članovi našeg odreda bila su i njena braća Dragan i Zvonko Josifovski. Penzionisanjem njenog oca cijela porodica se preselila u Makedoniju, tačnije u Skopje. I nakon preseljenja naši kontakti sa njom ostali su prisutni, najviše putem obostranih telefonskih poziva. Uvijek se živo interesovala za sve njene i naše prijatelje, raspitujući se gdje su i šta rade. Zadnji susret smo imali sa njenim roditeljima u Skopju 1984. godine, kada smo kao planinari obilazili tek otvorenu republičku planinarsku transverzalu. Tada je, nažalost, nismo sreli, jer je sa porodicom bila na godišnjem odmoru. Njeni roditelji (čini mi se da se otac zvao Kiro i da je rodom bio iz Kavadaraca) pomogli su nam da se ponovo čujemo.


Izbijanjem sukoba na prostorima bivše nam zemlje, tokom 1992. godine, dok su u Sarajevu još radili telefoni, naša prijateljica i izviđački drug u nekoliko navrata nas je zvala moleći nas da dođemo kod nje u Skopje ili bar da pošaljemo naše dijete. Na našu žalost, kako su tada veze bile onemogućene, bilo je to i naše zadnje slušanje. Odlaskom iz Sarajeva izgubili smo adresar na kojem je bio upisan njen telefonski broj kao i udato prezime. Svi kasniji pokušaji da uspostavimo ponovni kontakt ostali su bezuspješni. U potrazi za njom, osim nas dvoje, uključila se i Zlatica Ninić-Banović iz Beograda, ali, koliko raspolažemo informacijama, zasada je nismo pronašli.

Upravo zato se obraćamo i na ovaj način. Očekujemo pomoć od svih onih koji surfajući po internetu naiđu na ovaj blog da nam pomognu. Molimo sve dobronamjerne prijatelje, naše makedonske izviđače koji žive u Skopju, ukoliko imaju nekih podataka o njoj ili njenoj braći da nam se jave na našu e-mail adresu
Hvala vam unaprijed,
Vesko i Minkica

Tuesday 9 June 2009

SA PUTA U POLJSKU 1965. U DELEGACIJI SIJ-a


Na poziv organizacije harcera Poljske Savezu izviđača Jugoslavije da uputi, njima u goste, delegaciju iz svog članstva, SIJ je, zatim, pozvao republičke Saveze da imenuju po tri člana koji će zajedno predstavljati SIJ.
Okupili smo se u zakaznom terminu i dva dana boravili u Beogradu radi priprema. Ta dva dana su nam bila više nego dovoljna da se zbližimo i postanemo kompaktna i vesela družina. Bilo nas je dvadeset, osamnaest iz republičkih saveza i dva, kao vođe puta, iz SIJ-a.
Putovali smo vozom, sa nama je putovala i jedna gitara pa smo neumorno pjevali gotovo čitavim putem.
U Budimpešti smo trebali presjesti u voz koji će nas preko Bratislave odvesti do Varšave. Do polaska iz Budimpešte imali smo samo toliko vremena da kratko prošetamo gradom te sa lijeve obale Dunava, iz Pešte, pogledamo brežuljkasti Budim sa tvrđavom i zgradom parlamenta i, posebno, prelijepi most koji spaja ova dva dijela grada. U prelasku preko čehoslovačke granice uhvatila nas je noć i savladao zamor. Probudili smo se u Poljskoj. U Varšavu smo stigli prije podne. Prošlo je više od 30 sati otkada smo krenuli iz Beograda.
Na stanici su nas, sa iskreno srdačnom dobrodošlicom, dočekali domaćini i šarmantna profesorica slavistike, koja nas je, svih petnaest dana našeg boravka, pratila kao prevodilac.







Auto-bus kojim smo pre-krs-ta-rili Polj-sku




Smjestili su nas u Dom harcera, koji je bio veoma udoban, sa kvalitetnim spavaonama, kuhinjom i trpezarijom. Svih tih dana naši domaćini su se brižno starali da nam bude ugodno i zabavno. Detaljno smo obišli i upoznali Varšavu, posjetili muzeje,
kulturne i istorijske spomenike, prodavnice harcerske opreme i svih ostalih potrepština. Upoznali su nas sa sistemom i programom organizacije harcera. U učestalim, bilo prijepodnevnim ili poslijepodnevnim, matinejama upoznali smo veoma zabavne kolektivne igre koje su posebno pogodne za zabavu mlađih na zimovanjima i logorovanjima, zatim, naučili smo i pjevati nekoliko veselih harcerskih pjesama.



Spomenik u Varšavi






















Vilanovo – dvorac poljskih kraljeva







Na sastanku u Domu harcera

Upoznali smo Poljsku uzduž i poprijeko. Obišli smo i dobrano upoznali Krakov, bili smo na obali Baltičkog mora, u Gdanjsku i Gdinji, na istoku u Bjalistoku, na Mazurskim jezerima. Bili smo u Zakopanima i na Visokim Tatrama. Posjetili smo i Lođ, Vroclav, Poznanj, Katovice i Torun.






Obišli smo i Aušvic i skamenjeni izašli iz tog mračnog muzeja.
Na rastanku dugo smo se opraštali sa našim domaćinima.

Bećko Gribajčević

Friday 5 June 2009

GALERIJA USPOMENA br. 4

"Galerija uspomena" lagano napreduje. Treba biti iskren pa kazati da mnogi od nas u ranim godinama prve polovice prošlog vijeka nismo ni imali fotoaparate. U ta doba, imati fotoaparat bila je ipak privilegija samo ponekih izviđača. Upravo zato i manji broj fotografija iz ovog perioda predstavlja pravi raritet. Hvala svim našim saradnicima (prepoznaće se oni) na poslatim fotografijama kao i onima koji će nam ubuduće slati svoje fotografije.

Ovog puta objavljujemo fotografije iz 1958. i 1959. godine.

1958. godina


Logorovanje na Plivinom jezeru

Mira i Ljilja Pašović, Vahida Mičijević i Lidija Muzika uređuju pristup jarbolu.



Bećko Gribajčević i Fuad Šišić, konačari u Podgrabu.


Pisane priloge o ovim fotografijama možete naći na našem blogu i to u prilozima Bećka Gribajčevića objavljenim pod naslovom "Koliko je vode prošlo..." od 1. i 16. februara 2009. godine.

1959. godina

Ovo je jedina fotografija iz te godine koju smo primili. Na fotografiji snimljenoj ispred planinarskog doma na Hrasničkom stanu – Igman, nalaze se: Boban Đurić, Zoran Stojanović-Zo, Slobodan Samardžić, Zoran Vuković, Ljilja Pašović, Buda, Vera Ćurčić, Mira Pašović, Lidija Muzika, Anton Kalaš i…



U narednom prilogu "Galerija uspomena" pokazaćemo mnogo više fotografija. Vjerujemo da će, kao i prethodne fotografije, podstaknuti neke izviđače koji su na njima, da nam se jave širim opisom događaja na kome su snimljeni.

Wednesday 3 June 2009

SKAUTI, PIONIRI, IZVIĐAČI, HARCERI…

Ima već dosta vremena otkako su naši saradnici pokrenuli ideju da se na blogu nađu i prilozi o saradnji izviđača Sarajeva i BiH sa poljskim harcerima, organizacijom sa kojom smo se često susretali i razmjenjivali posjete. Poslali su nam svoje priloge sa fotografijama Bećko Gribajčević, Drago Vuković, Goran Rubil i Momčilo Spasojević. Pa ipak za početak, naš stari izviđač Vladimir Osipov je napisao ovaj uvod o skautima, izviđačima, harcerima.
Već u narednom prilogu objavićemo najavljene tekstove.

Skauti, pioniri, izviđači, harceri…
Neki od nas su prvo bili pioniri pa tek onda izviđači. A mnoge je pionirska organizacija mimoišla. Skauti od prije II svjetskog rata sada se sigurno mogu na prste izbrojati. Na našem blogu je već pisano o istorijatu skautizma u svijetu i kod nas.
Svi pioniri socijalističkih zemalja nastali su po uzoru na sovjetske, poslije II svjetskog rata (osim u Jugoslaviji, gdje je pionirska organizacija osnovana u ratu, krajem 1942. godine). Komunističkoj partiji, kasnije Savezu komunista Jugoslavije, bilo je stalo da djeca budu usmjerena u skladu sa novom ideologijom. Čim su se prilike u zemlji normalizovale, došlo je do potpunog obuhvata sve školske djece do 14 godina u pionire.




Značka jugoslovenskih pionira


Sjećam se svog pionirskog staža (moja generacija je prva u cijelosti školovana u novoj Jugoslaviji, od I razreda osnovne). Ne bih rekao da je bilo svečanog prijema, vremena su bila zbrzana. Princip je bio jedna škola – jedan pionirski odred, jedan razred – jedna četa. Marame su bile raznih boja, po školama: u mojoj (»IV narodnoj osnovnoj«, tako se zvala, u Sarajevu) bile su žute. Kada sam sa 11 godina prešao u nižu gimnaziju, u II muškoj smo dobili plave marame. Crvene su nosili samo udarnici (to zvanje se dobijalo odličnim ocjenama). Nas nije zapala generalizacija crvene boje.
Što se sadržaja tiče, nešto se ne sjećam nečeg bitnog. Razne sekcije su bile vezane uglavnom za odgovarajuće organizacije Narodne tehnike, ili sporta i fizičke kulture. Znam da nam je u osnovnoj bila dobar pionirski rukovodilac Ljerka Kutleša, kasniji botaničar, a u gimnaziji nam je na jedan prazan čas došao stariji omladinac Ljubo Berberović (kasnije takođe biolog, a i akademik) i pričao nešto zanimljivo. Nije se osjetila razlika između škole kao takve i pionirâ. U traženju novih sadržaja za rad pionirske organizacije u Beogradu i Zagrebu su osnovani »pionirski gradovi« – u Košutnjaku, odnosno Maksimiru, a u Sarajevu Pionirska dolina. Slavko Butina, naš »drug Slavko«, bio je njen upravnik; tu je i pokrenuo izviđače 1952. godine. A Pionirska dolina je i dalje uspješno radila sa svojim sekcijama i kasnije postala zabavni park. Imala je i svoj mali autobus starinskog izgleda, sa šoferom Bobanom, koji je vozio od Doline do Umjetničkog paviljona, između Velikog i Malog parka.

E, a vođe Sovjetskog Saveza su radu s djecom pristupile temeljito: 19. maja 1922. je osnovana pionirska organizacija na prijedlog Lenjinove supruge Nadežde Krupske. Organizaciji je dat naziv »Spartak«, a nakon Lenjinove smrti 1924. g. dodijeljeno joj je njegovo ime. Uzor je bio već gotov: skauti. Oni su u carskoj Rusiji postojali od 1909. godine, a nakon Oktobarske revolucije su kratko vrijeme tolerisani u SSSR-u. Onda su 1923. g. lijepo zabranjeni (zbog ideologije), ali je jedan dio skautskih obilježja prenijet na pionirsku organizaciju. Tome je kumovao jedan od skautskih vođa, kipar Inokentij Žukov, koji se uključio u rad sa djecom u novim prilikama: organizovanje po četama i odredima, zastave jedinica, logorovanja sa postrojavanjem i pozdravom zastavi, logorske vatre, marame, značke, zakoni, zavjet i deviza »Budi spreman«, – nastavak se s vremenom mijenjao: »… na borbu za ideale«: prvo »Lenjina«, pa onda »Lenjina i Staljina«, pa konačno »KPSS«); sačuvan je i skautski otpozdrav »Uvijek spreman«.



Značka sovjetskih pionira




Dakako, tri cvijetne latice sa skautske značke zamijenjene su sa tri plamena logorske vatre, na značku je dodat Lenjinov lik, tri kraka pionirske marame su dobila simbolično tumačenje »komunisti, komsomolci, pioniri« itd. Sve su marame, razumljivo, bile crvene a vezivale su se ambulantnim čvorom, tako da krajevi strše vodoravno, lijevo i desno. Pionirski rukovodioci su redovno bili izrasliji komsomolci (članovi Komunističkog saveza omladine), a veliko je bilo i oslanjanje na nastavnike i uprave škola. Među najkorisnije aktivnosti spadao je »Timurovski pokret«, nastao za vrijeme II svjetskog rata, po uzoru na poznatu knjigu dječjeg pisca Arkadija Gajdara Timur i njegova četa (pomoć porodicama vojnika na frontu i starijim osobama), »Crveni tragači« (traganje za nestalim vojnicima u II svjetskom ratu); inače su pioniri ljetovali u logorima nalik na skautske – bio je poznat elitni savezni logor »Artek« u Krimu. U većim gradovima su se aktivnosti preko godine provodile u domovima (»dvorcima«) pionira.


Proslava 100-godišnjice skautizma u Rusiji (Pavlovsk pored Sankt-Peterburga, 30. 4. 2009) ScoutS.ru

Nestankom Sovjetskog Saveza pionirska organizacija je ili potpuno nestala u većini bivših sovjetskih republika, ili životari; od komunističke ideologije se uglavnom odustalo. Jedino je Bjelorusija zadržala masovnu pionirsku organizaciju. Pionira još ima, recimo, na Kubi, u Kini ili Vijetnamu.
U vanjskim obilježjima je bilo razlika u pojedinim socijalističkim zemljama. Tako su u Njemačkoj Demokratskoj Republici članovi »Pionirske organizacije Ernst Telman« imali modre marame. Kapa sovjetskih pionira se malo razlikovala krojem od jugoslovenskih titovki (odnosno partizanskih trorogih u Hrvatskoj) i više je ličila na kape američkih vojnika. Svečani pozdrav jugoslovenskih pionira je bio preuzet od Titovih partizana – stisnuta pesnica desne ruke prinesena sljepoočnici; sovjetski pioniri su dizali desnu ruku savijenu u laktu ispred lica.



Sovjetski pionirski pozdrav


Ruski skauti su nastavili rad u emigrantskoj sredini, njegujući i predrevolucionarne skautske tradicije i ljubav prema Rusiji, njenom jeziku i kulturi. Do obnavljanja skautske organizacije u Rusiji došlo je 1991. god., uz organizacionu pomoć iz više centara dijaspore, što je dovelo do velike šarolikosti i iscjepkanosti (postoji desetak raznih saveza skauta i izviđača). Ukupan broj članova, u zavisnosti od izvora informacija, varira između 12000 i 20000. Jedan dio ruskih skauta je pod velikim uticajem pravoslavne crkve, koja nastoji da svoje pozicije učvrsti u svim segmentima društva; ideologija, kao i u većini skautskih pokreta u svijetu, zasniva se na vjeri u boga. Zanimljivo je da trenutno u Rusiji koegzistiraju i malobrojna pionirska i malobrojna skautska organizacija.

U Poljskoj su skauti skoro od samog početka (već 1913. g.) uzeli naziv harceri, što, prema Vikipediji, znači »čarkaš = vojnik koji zameće bitku«. Simbolički, to je imalo svoga opravdanja u zemlji koja je tada bila rascjepkana na tri dijela. Organizacija je niz godina imala – možda i više nego drugdje – elemenata predvojničke obuke. Uvijek je bila brojna i uticajna; opstala je i za vrijeme socijalizma – podaci sa Interneta ne govore o formiranju pionirske organizacije po uzoru na sovjetsku, ili je ova bila bez većeg značaja. Za vrijeme njemačke okupacije harceri su bili zabranjeni, a organizovali su efikasan oružani otpor u tzv. Sivim redovima. Poslije oslobođenja, Poljska ujedinjena radnička partija ih je stavila pod svoju kontrolu, a nakon pada Berlinskog zida iz Saveza poljskih harcera (koji danas broji preko 110000 članova) izdvojile su se dvije manje harcerske organizacije (od po nekoliko hiljada članova).





Značka poljskih harcera










Harceri na bivaku

Harceri su bili među prvim partnerima SIJ-a u međunarodnoj razmjeni. Tako je njihova delegacija došla na II smotru izviđača Jugoslavije na Palama 1957. g., a i naši izviđači su išli u Poljsku.

Vladimir Osipov
(Nastavlja se)