Friday 28 November 2008

MOJE ZIMOVANJE NA TARI


Majke mi, Vesko, nisam kriv. Znaš da sam zaboravio svoj password. Ustvari, Emir je kriv za sve. Čitam ovo njegovo pismo o klubu brđana "Mladost" i sve pokušavam da povežem konce. Znam da mi fali nešto u zimu 1962. I odjednom isplovi najljepše zimovanje kluba "Bratstvo" na vrhu Tare. Prvi put smo išli na zimovanje, ali ne sa našim odredom, već samo klub brđana "Bratstvo". Planinarski dom nekog društva iz Beograda. Zimsko ferije, vrijeme kada je to za nas bilo normalno. Mislim, polovina januara do početka februara.
Dom kao iz bajke, na vrhu planine, sa koga puca pogled na Zlatibor, Kremnu u podnožju. Na samom dolasku razočarenje. Nema snijega ni od korova. Prvi dan isto. Drugo jutro, ko je spustio roletne? Kada smo ustali, nismo mogli vjerovati. Snijeg preko prozora u prizemlju. I kako tada tako do zadnjeg dana. Na tom zimovanju sam pročitao "Anu Karenjinu", obaveznu lektiru za školu, bio k'o planinka zaljubljen u Firanji Gabrijelu iz Bečeja. Usput položio vještarstvo kuvara, kod tada Tete Zvjezdane. Poslije je postala naša Zvijezda. Najvažnije takmičenje, pored normalne dnevne nastave i ostalih programa, bilo je ko će navečer iz doma otići što dalje u šumu. Mi smo tada bili čuveni stojseri. Snijeg preko pasa i nije bilo mogućnosti čučnuti. Ali niko nije mogao platiti ljepotu poslije povratka u dom i rasterećenja od graha i feferona. Obično bi iza dotičnog ostajali krugovi u snijegu k'o poslije upotrebe švajs-lampe. Još jednom vas sve volim i molim Veska za duboko izvinjenje.


Iz voza vire; brđanka X, Slobodan Dodoš-Mile, Rade Grbić-Kroko i mlađi Fontana-Krapinče

Na gornjoj slici, pred domom: Mehić Muharem-Muha, Mile na ramenima starijeg Fontane-Krapine, a desno viri Krapinče. U otvoru vrata, u mraku, mogla bi biti Zvjezdana, ali nisam siguran.

Dado Hegenberger

KALOVITA BRDA ZA NEZABORAV


Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bilo je vrijeme najvećeg rasta i aktivnosti kluba brđana "Mladost". U to vrijeme u klubu je bilo preko 30 aktivnih i 10-tak pasivnih članova. Vjerovatno takvoj aktivnosti kluba doprinijelo je i posjedovanje prostorija za rad. Naime, opštinski Savez izviđača Novo Sarajevo dobio je od opštine Novo Sarajevo u baraci u neposrednoj blizini opštine, kasnije je to bio poslovni prostor "Unioninvesta", jednu veliku prostoriju za aktivnost Saveza. Pošto je najveći broj brđana i brđanki iz "Mladosti" stanovao na Grbavici i u Hrasnom, to smo svakodnevno u večernjim satima dolazili u taj prostor da se družimo, plešemo, popijemo čaj ili kafu. Ovo bez pretjerivanja ističem da je skoro svako veče radnim danom u vremenu od 19-22 časa u tom prostoru boravilo 20-tak izviđača iz "Boriše" i "Vase Miskina-Crnog". Treba znati da u to vrijeme nije bilo kafića, a da su se igranke održavale u "Slogi", "Domu mladih" i "Ekonomiji" samo subotom. Brđani "Mladosti" bili su u jednu ruku domaćini, jer su bili u najvećem broju i najčešće dolazili u te "naše" prostorije. Pored slušanja muzike sa gramofona i plesanja, često smo se igrali pantomime, zaloga i sličnih pučkih igara. Sjećam se da se je obavezno plesalo uz pjesme Kiće Slabinca, Miše Kovača, "Indeksa" i Mikija Jevremovića. Poslije slušanja neizbježnog Arsena Dedića, znali smo organizovati i takmičenje u recitovanju. Tagora, Lorka i Jesenjin bili su tada najpopularniji pjesnici. Začuđujuće je bilo to da su naši drugovi znali toliko pjesama, a posebno to da ih dobro recituju. Istini za volju, bilo je i ozbiljnih večeri kada smo imali na dnevnom redu i aktivnosti kluba i organizovanje izleta. Ja mislim da smo u to vrijeme bili klub, bar u sarajevskim okvirima, koji je najviše išao po izletima. Iako je to bio sticaj okolnosti što su preko 90 % članova kluba bili studenti, i to završnih godina, mi smo skoro svakog vikenda odlazili u planinu. Naše destinacije su bile Crepoljsko, Bukovik, Skakavac, Perun, Treskavica, Bjelašnica,Trebević i Pale. Pored Pala, koje su bile naš favorit, najčešće smo išli na Bjelašnicu: Šavnike, Stanare i Podgradinu kod Joze Sajevića, koga smo skupa sa Mirom Meandžijom jedno vrijeme i imali kao članove našeg kluba. To je i razumljivo, jer skoro najveći broj nas smo bili i članovi planinarskog društva "Bjelašnica".


Ipak Pale, odnosno Dom izviđača na Kalovitim brdima, bilo je naše najdraže izletište. Kad god se nismo mogli dogovoriti oko toga gdje ćemo, znali smo da su Pale bile naše kompromisno rješenje ali i najbolje rješenje. Vjerovatno je to i zato što smo se tamo osjećali najbolje i u društvu druge izviđačke raje iz Sarajeva. Išli smo petkom popodne a vraćali se u nedjelju naveče. Na tim izletima uvijek je bilo 15-tak naših članova .U to vrijeme je još vozio stari dobri ćiro, tako da je i samo putovanje bila jedna vrsta atrakcije.
(Naši domovi na Kalovitim brdima)


U Domu izviđača uvijek smo imali topao prijem od strane Ibrika, u to vrijeme domaćina doma. Nakon smještanja u sobe, spuštali smo se u glavnu salu, gdje bi nas dočekala vatra u kaminu i pjesma ranije pridošlih izviđača. Kako smo bili stariji, to smo bili i strpljiviji od drugih, čekajući svoje mjesto pored kamina. Oko 22 sata, kada su odlazile na spavanje mlađe populacije, uz kamin je zasjedala naša postava. Uz naše brđane najčešći gosti Kalovitih brda bili su brđani iz "Mlade Bosne", tako da smo se jedno vrijeme smatrali inventarom Doma izviđača. Elem, kada bi nam Ibrik rekao da ne budemo bučni i glasni, jer drugi već spavaju, mi smo počinjali dernek. Gregor i Novak su naizmjenično svirali gitaru a društvo je neumorno pjevalo. Repertoar je bio univerzalni. Pored zabavnih, narodnih, pjevale su se izviđačke i partizanske pjesme. Uvijek se iza kamina izvlačila flaša Zvekana ili Rubinovog vinjaka da nam grla ne presuše. Bilo je i za zamezit i bogami pojest, jer smo, i pored prethodnih dogovora, uvijek nosili viška hrane. Iza ponoći, kada bi atmosfera dostizala kulminaciju, pojavljivao bi se Ibrik da nam kaže da je velika galama i da će, ako nastavimo ovako, biti prinuđen da pravi fajront. Mi smo, naravno, nakon njegovog odlaska mogli držati zatajane i tišu atmosferu samo 15-tak minuta, kada bi počelo glasno pjevanje i smijanje. Naravno, Ibrik bi se ovaj put pojavio i jasno dao do znanja da je sada stvarno fajrunt. Kako je društvo tada bilo u punoj formi, bez namjere da se odmah raziđe, rješenje se nalazilo u muškim toaletima, gdje smo znali nastaviti dernek stojeći uz lavaboe do ranih jutarnjih sati. Ovo se stvarno dogodilo više puta, tako da to nije samo jedan slučaj koji zaslužuje da se spomene kao dobar dernek. To su tada bili pravi derneci i zezancija, da ne kažem nešto drugo, do besvijesti. Da mi se danas još jednom tako osjećati, dao bih mnoge trenutke provedene u destinacijama koje zvuče očaravajuće: Pariz, London, Atena, Barselona i druge. Kaže se da jedan čovjek ima više života a samo jednu biografiju.
Zato Kalovita brda i naši domovi na njima ostaju važan dio moje (a nadam se i vaše) biografije.
Emir Omanović

Wednesday 26 November 2008

„GDJE SU, ŠTA RADE – MINKA KREHO“


Legendarna sutkinja Suda BIH, predsjednica sudskog Vijeća, stroga, pravedna, nepotkupljiva! Nije previše ni po novinama a sigurno smo svi ponosni što je bila Čičina planinka. Na zimovanju u Drašnicama (koje li godine? negdje osamdesetih) bila je zadužena za brigu o bolesnim.


Crno-bijela slika je s tog zimovanja: Stojimo Hiroš Suad, ja i Bobo „Lutka“, čuče Zdenka Ausić, Zoran Hajdarević-Žorž i MINKA KREHO. Na kolor fotografiji je Minka prilikom svečanog polaganja sudske zakletve ili kako se to već zove...

P. S. Čestitam svim mojim dragim blogerima drugu godišnjicu. Obogatio nam je ovaj prilično rastureni život!

Vaša teta Zvjezdana Jovanović

Tuesday 25 November 2008

IGRAM SE ASOCIJACIJA – MOJA ZIMOVANJA 2.


VLAŠIĆ 1968 –
ne, nije greška. Ovo zimovanje iz sto razloga zaslužuje velika slova. Zabilježiću samo ono što Mia i Snježa-Zec već nisu napisale u svojim prilozima za blog o toj legendarnoj avanturi.

Onako zatrpane, posjećivali su nas vojnici sa vlašićkog releja (jedan se zvao Gera i zaljubio se u Goranku) i donosili nam ogromne okrugle kruhove koji su jedino virili iz snježnog tunela kada su momci prilazili domu.

Mećava nas je doprtatila do odredišta, ali svi ostali dani bili su sunčani. Snijeg je napadao do gornje terase doma, tako da smo skakali s terase visoke preko tri metra bez problema u duboki snijeg. Na terasi smo se „gušterali“ i u neposrednoj blizini doma, nije bilo govora o skijanju i sankanju, bojali smo se smetova, ipak.

S nama su bili i izviđači iz Slavonskog Broda.

Ferinović Željko- Feri




Vodnica našeg voda „Ružini pupoljci“ bila je Goranka.

Spremali smo se za maskenbal, zadnje veče, kad je u dom iznenada banula Gorska služba spasavanja, plus naš drug Eko u funkciji novinara. Došli da vide ima li preživjelih i da nas „spase“, a mi živi, zdravi i čili spremamo maskenbal! Htjeli su da odmah idemo u Sarajevo, napravili cijelu frku, ali mi smo tonama suza izmolili da ostanemo još tu noć i da sutra idemo, kako je bilo i planirano!

Otkuda Gorska služba i cijela frka? Tada nije bilo mobitela, ali je postojao način da se razglednicom uzbihuzure duhovi u Sarajevu. Poštu smo slali preko naših vojnika s releja. Tako je Biljana Čišić napisala alarmantnu razglednicu o našoj avanturi penjanja na Vlašić, a njen tata „budža“ nadigao je Sarajevo da se djeca spase! Čudim se da tada moj tata, kao starješina, nije zaglavio u zatvoru!

I poče „spasavanje“. Po divnom sunčanom danu dali su nam neke vojne kreme protiv opekotina da namažemo lica, tražili su od nas mrtvu tišinu dok se spuštamo da se ne bi pokrenula lavina (!?), pri tome se naš drug Eko (Ferid Korić), koji je došao u funkciji novinara, spuštao niz Vlašić na manjerki! Posmatrajući okolinu, tada sam prvi put shvatila da su neki pjesnici u pravu kada su tvrdili da su planine – plave! Uz neku igru svjetla oko nas je sve bilo plavo-bijelo!

U Travniku pravi skandalozni doček. Vojska, novinari... Mi kao s Marsa – šta se događa? Uveli su nas u neku salu i dali nam da jedemo neki vojni obrok (sjećam se ogromnog mesnog nareska). Bolje da nisu! Svi do jednog smo dobili proljev! A Sarajevo nije blizu autobusom, još po snijegu! Autobus je toliko smrdio da je Gojko bacao „tajnim“ pušačima cigarete i vikao: „Sad pušite, istjerajte dimom ovaj smrad!“ Goranka je najgore prošla, ali, iz respekta prema dami, nećemo o detaljima!

I svi su se nekako dovukli do kućnih WC-prostorija u Sarajevu, a mi Jovanovići opet smo nadrapali: bilo nas je četvoro na jedan WC!

(Slika s Pala 1969: „Mi planinke srca vesela...“ Caca, Gorana i Mia)

Pale 1969 – Nakon vlašićke avanture čika-Gojku, to jest mom tati, više nije palo na pamet da vodi odred na zimovanje dalje od Pala. A i zašto bi? Lijep dom, divni tereni za skijanje, sanjkanje, šetnju, a svima nama „domaće“ mjesto jer smo tokom godine tamo odlazili na izlete, takmičenja... Naša generacija već je na Vlašić dovela mnogo novih „faca“ iz Druge gimnazije koji su se, za tadašnje pojmove kasno, uključili u izviđače (prije ove generacije to se desilo samo s legendarnim „Ljubičicama“) jer je glavna baza bila osnovna škola „Slaviša Vajner Čiča“ i druge osnovne škole. S novim facama došle su i nove ljubavi... Najpopularniji su bili Neno Đurkin i jedan Željko u žutom džemperu, Snježa Zec će se sjetiti i njegovog prezimena, bio je u „Leptirčićima“. Ja sam na tom zimovanju imala pljuskavice i zaradila nadimak „Pljuska“, koji je, srećom, potrajao samo tih desetak dana...

Sjećam se i plesne grupe zvane GOMICAZA (od nasih imena Gorana, Mia, Caca i Zdravka) i naših šetnji Palama (već smo bili prestari za sankanje a skijanja se nešto i ne sjećam na našim zimovanjima), s kojih su se, srećom po blog, sačuvale i slike...

(Slika s Pala 1970: gornji red: Gorana, Zoka Aleksić, Zdravka Puhalac, Suzana Hasanbašić, Ljiljana Šljivar (beogradski vod „Gazele“), teta Zvjezdana, Mikica Hasanbašić, Brankica Prica i Vesna Birovljev (vodnik „Gazela“). Čuče: Vlado Kačmarčik, Mia Kordić i Vesna Božanić)

Pale 1970. – Zimovanje bez čika-Gojka. Starješina teta Zvjezdana, načelnica Goranka Mirić. Ovog puta u domu koji još nije bio obnovljen, lijevo od ulaza u izviđački kompleks. Ledeno kupatilo, ledene sobe (kao, grijalo se nešto), sve planinke u jednoj dugačkoj sobi, na zidovima iznad kreveta lijepile imena svojih simpatija od keks-slova... Gro zimovanja čini naša generacija gimnazijalaca (polugodište trećeg razreda). Teta Zvjezdana uhvatila Marku, Mecu, Baću, Ceru, Vladu Kačmarčika i ko zna koga još da kartaju, digla se nečuvena dževa a njima ništa nije jasno... Goranka vazda uz bubnjaru u trpezariji, s novim cvikama na nosu za čitanje, sprema ispite... Za promjenu malo Brankica muti sa Coberom... I opet se ne mogu zakleti koje su pojedinosti bile 69-te a koje 70-te. Upomoć, generacijo! Mislim da su Mia i Zdravka Puhalac 69-te imale dugu kosu (GOMICAZA-kvartet je imao pluton-kikice) a 1970-te obje kratku. Miina maska "madam Rajka" nešto najbolje ikad viđeno na našim zimovanjima, kao da je bila u novom domu? A u novom domu bili 1969-te, a Mia kao "madam Rajka" imala kratku kosu? Mjesecima pokušavam razvrstati ove stvari ali nikako! Objavljujem ovako pa šta bude! Javite se svi koji se sjećate bolje od mene! I – kraj asocijacija! Zimovanje na Palama 1970. bilo je moje posljednje zimovanje. Poslije njega bila je još smotra na Bledu, ali o tome sam već pisala.

Gorana Jovanović

NASTAVAK N° 2

Evo opet mene. Sa ovim prilogom ispunio sam (nadam se) bonus i gazda Vesko nema šta da prigovori. Pravi razlog mog javljanja u stvari nije Vesko, jer njega ne bi ni Lav Tolstoj zadovoljio. Nakon "Rata i mira" pitanje bi bilo: "Šta je ba, zar samo ovo?".
Jučer sjedim i u dokolici listam po blogu. Naiđem na prilog Cobera Topića o osnivanju kluba brđana "Bratstvo". Jedna istorijska činjenica me poče golicati. Čovjek za koga sam siguran (Cober) da je bio na osnivačkom sastanku tvrdi da je klub osnovan u domu Crepoljsko, poznatijem kao ferijalni dom. Ja, siguran da sam bio na tom sastanku 25. januara u minut do ponoći, sjećam se osnivačkog sastanka u sali sa kaminom u Lovačkom domu. Odatle se sjećam i Jo posađene na sto, jedinog mjesta sa koga je mogla sve vidjeti i čuti. O ostalim pojedinostima neću, jer bi to bilo ponavljanje. Samo moram reći da Jo ima pravo, Zvjezdana nije bila prisutna tog 25. januara.
Hvala Coberu što spomenu zimovanje na Ozrenu kod Srednjeg. Na tom zimovanju sam i ja bio. Nisam mogao da se sjetim koja planina je bila u pitanju. Godina također. U sjećanju je ostalo jedino da sam na sam dan polaska išao u Polikliniku kod kina "Partizan" kod Hećima (doktor Jeličić) po neko bure sa klorom. Sjećanje je ostalo na veliki snijeg. Ostalo je prisvojio onaj Švabo Alzehajmer.
Od ostalih dilema iz mraka zaborava isplovi zimovanje na Ozrenu kod Doboja, mislim 1959, i završetak skijaške karijere i prije nego je počela. Stare vojničke skije sa žabica-vezovima kupljene u skladištu JNA (polukandahar) i bukve na stazi. Slijedi scena u ambulanti u Bosanskom Petrovom Selu i bandažiranje izvaljenog zgloba. I uspomena urezana i svježa do dana današnjeg. Povratak i opet BP Selo. Željeznička stanica na pruzi Doboj – Sarajevo. Snijeg do staničnih prozora i vrijeme dešavanja oko ponoći. U staničnoj čekaonici igranka uz svjetlost svijeća. Seljani iz sela i okoline sa violinistom u sredini. Kolo, slika koja mi i danas stoji pred očima, a zvuk violine i opanaka po kamenom podu odjekuju u ušima.
Također, poslije logora u Toploj sljedeće godine 1960. logor u Petrovcu na moru i moje prvo konačarenje. I prvi dolazak na tada naše Crnogorsko primorje.
Eto, dragi blogovci, prvi koristim priliku da vam poželim sretnu novu 2009. godinu, normalno ako se opet nečega ne sjetim. Razumite nas starije. Unaprijed se izvinjavam u moje i ime mog starijeg druga Repete, kome poručujem da se ne odriče nadimka. To je zarađeno na mnogim akcijama i nije za odricanje nego za diku.

Dado Hegenberger

Monday 24 November 2008

ANEX NA ASOCIJACIJE


Moja prva prava izviđačka akcija, duža od 2-dnevnog bivaka, bio je logor u Buljaricama 1961. g.; a zatim zimovanje na Crepoljskom 1962. g. Upoznavanje i aktivnosti po dnevnoj zapovijesti, disciplina, rad i red. Lako sam se uklapao, iako su me smatrali "živim" dječakom još iz Buljarica. Nemam, niti sam uspio pronaći, ni jednu fotografiju sa ovog zimovanja, ali sam upoznao dosta nove raje, pored već poznatih sa prethodnog logora. Većina su za mene predstavljali stare izviđače i većinu likova sam upamtio. Tri lika su mi ipak posebno ostala u sjećanju zbog događaja uz koje su povezani.
Imali smo neku stazicu za skijanje, koju smo sami štampali i održavali. Prilikom nekog vratolomnog spusta, pao sam i ozlijedio nogu. Tada se pojavljuje stariji izviđač, Mladen Drljača, koji me podigao i u naručju odnio do Ferijalnih domova, u kojima je radila ambulanta. Nema sumnje da je to bio drugarski čin, ali meni je bio najbolja ilustracija drugarstva, ulaganja nadljudskih napora da se pomogne drugu u nevolji i sve ono o čemu smo slušali da treba da karakteriše dobrog druga, izviđača. To je bio moj heroj i uzor, jer me poslije pregleda i neke male intervencije odnio nazad u naš, tj. planinarski dom. Bez obzira na bezazlenost ozljede, morao sam mirovati neko vrijeme u domu. Moj spasilac se potvrđuje praveći mi društvo u domu dok svi drugi uživaju na suncu i snijegu. Drugi lik je Mirjana Gajić, koja se od početka pridružuje Mladenu i, kao brižna starija sestra, pokušava da mi ugodi društvom, čajevima i ko zna kojim sve sitnim pažnjama, da mi olakša moje "teško" bolovanje. Te pažnje nisam zaboravio do danas.
Treći lik je Lučić Zlatan. Mislim da je i tada bio načelnik zimovanja. Između ostalog vodio je i jutarnju gimnastiku, što se svodilo na trčanje u koloni oko doma. Pošto je dom bio izgrađen djelimično u strani, staza ispred njega bila je ravna, od prvog uzlaznog profila terena se blago penjala oko doma i završavala nekih 50 cm od polazne tačke. Tu je trebalo skočiti na niži dio i nastaviti po ravnom dijelu. Po nesreći, baš pred tim skokom Zlatanu je nešto iza njega skrenulo pažnju, te se okrenuo nazad. Kad je vratio pogled pred sebe već je bio u letu koji se završio (što bi rekli trbuha), bez imalo gracioznosti. Dočekala ga je solidna kamenčina, koja je virila iz zemlje i malo utabanog snijega. Nije bilo bezazleno, ali padovi, valjda u pravilu, izazivaju nekontrolisanu buru smijeha svih prisutnih. Odmah su mu pritekli u pomoć, ali smijeh je teško bilo zaustaviti. Ne znam ko je njega njegovao, ali obojica smo preživjeli svoje tragične letove.


OZREN kod Srednjeg, 1963. g. Opet zimovanje. Ovaj put ide grupica konačara da pripreme doček ostalih učesnika. Ide se možda 2-3 dana prije raje. Zlatan je vođa, a idu Zoran Stevanović-Zoka, Nenad Jovanović-Čvoka ili Guto, Džimi – zvali smo ga Džim iz džungle, pravog imena se ne sjeća ni Zlatan, i moja malenkost Miroslav Topić-Cober sa punih 13,333 godina.
Pojma nemam kome sam se sve popeo na glavu, svojim molbama i dosađivanjem, da mi dozvole da i ja idem sa konačarima. Bilo je to i na dnevnim redovima štaba i starješinstva odreda, da bi na kraju bilo odobreno, uz saglasnost starijih konačara. Imali smo prevoz do Srednjeg a dalje pješaka uz brdo i kroz snijeg, trasom stare šumske željeznice. Bio sam presretan što sam u grupi konačara i siguran da sam dorastao zadatku koji sam toliko želio i dobio priliku. U Srednjem smo uprtili rančeve i skije te veselo krenuli prema domu na Ozren. Imali smo informacije, orijentire za pravac, pa i satnicu za prelazak dionice do doma. Dan je bio lijep i, mada dosta mlađi od ostalih, trudio sam se da držim korak sa ostalima.
To baš nije bilo lako i pod teretom svoje opreme brzo sam gubio snagu. Došao je momenat kad sam se rasplakao, osjećajući se bespomoćno i na kraju snaga. Bacio sam skije, a uskoro je neko od starijih preuzeo i moj ranac. Tako rasterećen, nekako sam se dovukao do doma.
U kuhinji nas je dočekao ogromni tiš-šporet, brzo smo ga naložili i onako mokri i smrznuti, popeli se na platu u čarapama i brzo zaboravili sve teškoće koje smo prošli.
Ispunila mi se želja da budem konačar, ali uz visoku cijenu. Naučio sam da se ne treba precjenjivati, ali ekipa je preuzela dio tereta i nisu nikome pričali o mojim slabostima.
Svoj dug sam vraćao u kasnijim akcijama, pomažući mlađim i slabijim izviđačima u svakoj prilici koja se ukazala.

Cober

SRETAN ROĐENDAN NAŠEM BLOGU!



Tačno prije dvije godine, 24. novembra 2006. godine, Minkica i Vesko Vesković, slaveći svoju godišnjicu braka i vjerovatno se prisjećajući početaka svoje izviđačke ljubavi, došli su na genijalnu ideju kako ponovo povezati izviđačku raju razasutu širom svijeta – pokrenuli su ovaj blog, koji danas, eto, puni drugu godinu veoma korisnog i plodnog postojanja.

I sami dijaspora, iz svog doma u Londonu zakotrljali su grudu uspomena putem virtualnog svijeta interneta i ta se gruda kotrlja i dalje, narastajući u lavinu postova, komentara, fotografija (na onim crno-bijelim smo svi tako mladi i lijepi!), uspomena na drage ljude i događaje iz izviđačkog života koji su nas obilježili zauvijek.

Blog je krenuo s idejom da poveže nas stare sarajevske izviđače, ali, na našu veliku radost, počeli su se javljati izviđači iz cijele nam naše bivše zajedničke domovine a i oni koji sada tek počinju da nose izviđačke marame i uče prve čvorove, morzea i semafor, kote i izohipse...

Javljaju se i mladi ljudi koji nisu imali sreću da dijele izviđačke dane sa svojim roditeljima ali su se toliko naslušali o našoj organizaciji da prate blog i reagiraju kad neko spomene njihove mame i tate ili objavi njihovu sliku kada su bili vršnjaci svoje djece danas...

Zahvaljujući blogu, mnogi od nas saznali su, često nakon trideset, četrdeset godina, gdje su i šta rade drugari s kojima smo dijelili ushit logorskih vatri, stražu od 2 do 4, dnevnu zapovijest, izviđačke pjesme, prve ljubavi... Jer mnoge od nas život je odnio na različite strane i prije 1992, prestali smo se sretati na sarajevskim ulicama i ne primijetivši to, zauzeti svako svojim dnevnim brigama odraslog života. Izviđačke ljubavi i brakovi o kojima smo pisali na ovim virtualnim stranicama, kao što su Minkicin i Veskov, Rahelin i Brankov, Bećkov i Mirin, i mnogi drugi, sve te godine nosili su u srcima plamičak logorske vatre, nježno ga čuvajući da ne ugasne, poput olimpijskog plamena, i prije dvije godine ga pustili da se na ovom mjestu ponovo snažno razbukti i dospije u sva naša srca.

Jedna Vera saznala je da njena Rahela živi u Kanadi, Željka Barićak dobila je preko bloga čak i broj telefona Nevena i Sanje, Cober, Snježa i Mira Mulahusić su zajedno proveli i nekoliko divnih dana produženog vikenda, kao i Mia i Gina u Gininoj drugoj domovini Izraelu, Goranka i Gvardo posjetili su teta Zvjezdanu a javili su joj se i Ljubiša Jakšić, Vladimir Osipov, Dubravko Butina... Inventivna Zlatica iz Beograda pokrenula je susret u Sarajevu petnaestak izviđača i planinki iz raznih odreda i raznih generacija, kada smo ponovo oko vrata zavezali izviđačke marame koje je ona s ljubavlju sašila. To je pokrenulo niz drugih dragih susreta, a Vesko je na samom početku stvaranja bloga čak došao u Sarajevo i u kratkom roku „iskopao“ veliki broj ljudi koji ni sada ne daju reći da su „bivši izviđači“. Jednom izviđač – uvijek izviđač!

Začuđujuće veliki broj nas koji smo najaktivniji izviđači bili od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka (jao!) pristojno barata ovim virtualnim svijetom, čak smo zbog bloga ponešto i naučili o toj tehnologiji, onima koji su sa internetom i blogom „na vi“ pomažu njihova djeca ili ostali blogeri po starom izviđačkom zakonu, tako da se na blogu spontano rađaju rubrike („Sjećam se...“, „Gdje su, šta rade“, „Možda niste znali...“, „Iz istorije izviđačke organizacije...“, „Iz mog ruksaka...“), nižu se fotografije, poneko se prisjeti i izviđačkih pjesama... Mlađi upoznaju starije o kojima su samo slušali, prisjećamo se s ljubavlju onih koji više nisu među nama. I svi smo opet mladi, svi opet vidimo sebe u izviđačkoj uniformi, s busolom ili zastavicama u ruci, uz kamin na zimovanju ili logorsku vatru pod zvjezdanim julskim nebom...

Za kraj malo statistike: za ove dvije godine nešto manje od stotinu izviđača ili članova izviđačkih porodica sjelo je za kompjuter i ukucalo adresu našeg bloga da bi se oglasili postom ili komentarom, što je rezultiralo sa skoro 300 priloga (ko ne vjeruje nek' prebroji!) Mnogi su pisali i postove i komentare, a na one koji samo komentiraju apelujem da dublje zavire u svoja sjećanja i da se oglase i nekim postom! Gunđo, Kićo i ostali, jeste li se prepoznali? Na raspolaganju su mail-adrese Veska, Cobera, Zlatice i moje malenkosti: pošaljite prilog mailom nekome od nas i mi ćemo ga staviti na blog!

veskovic@yahoo.com

cobertopic@gmail.com




goranajovanovic@yahoo.com

Pošaljite i što više skeniranih fotosa iz svojih sehara, ne kaže se džabe da slika vrijedi hiljadu riječi! I ne zaboravite svima s kojima ste u vezi poslati adresu bloga:

http://www.vim-izvidjaci.blogspot.com/

I za sam kraj, poželimo svi zajedno našem blogu sretan drugi rođendan, uz želju da se još dugo širi, raste i cvjeta starim i novim imenima, prilozima i komentarima, fotografijama... Svim izviđačima i njihovim porodicama, „ma gdje bili“ tri puta Z-D-R-A-V-O !

Gorana Jovanović

P. S. Baš kada sam „zaklopila“ ovu virtualnu stranicu i spremala se da pritisnem „send“, provjerim još jednom svoju elektronsku poštu i nađem ovo:

Draga Gorana!
prije nekoliko dana sam spominjao tvog brata Nevena, koji je i radio kao asistent sa mojoj suprugom na šumarstvu, i onda mi jedan prijatelj javi za ovu stranicu.
Divna su sjećanja i čovjek ne može da se odvoji od čitanja i gledanja slika.
Ja sam u Beču, a Dominko je u Braunschweigu.
Toliko za sada, jer imam želju još drugima da se javim.
Koristim još i priliku da ti kažem kako su ti mama i tata predivni bili i moraš zbilja biti preponosna na njih.
Nadam se da ćeš uloviti vremena i javiti mi se sa nekoliko riječi.
Zdravo, Stjepko Meler

Rubrika „Gdje su, šta rade“ pokrenuta je upravo slikom blizanaca Stjepka i Dominka Meler sa logorovanja na Zabrđu i evo, javio se Stjepko! To je smisao našeg bloga!

Saturday 22 November 2008

Jedan detalj iz Sarajeva

Na državne i republičke praznike izviđači su držali počasne straže pred spomenicima palih boraca u NOB-u. Jedno sjećanje na te trenutke uputio nam je naš Vladimir Osipov-Repeta


Sjećam se ovakve jedne zgode: izviđači su o nekim praznicima znali čuvati počasnu stražu ispred nekadašnje grobnice narodnih heroja u Velikom parku: po jedna planinka i jedan izviđač: naravno, u stavu mirno. Mislim da su se straže smjenjivale svakih petnaestak minuta, razvodnik straže bi doveo drugo dvoje, a ovi prvi su odlazili, po uhodanom ritualu: okret nalijevo, nadesno, toliko koraka itd. Jedne godine smo tako stali na stražu Ubavka Cikota i ja. Državni je praznik, građani prolaze, malo nas zagledaju, već znaju ko su to izviđači, bez nekih komentara. Mi stojimo u stavu mirno i gledamo pravo preda se. A vrijeme ide, meni je jasno da je prošla naša smjena, i nigdje nikoga. I mislim da je prošlo preko pola sata da stojimo tako kao dva kipa, i u neko doba se odnekle pojavi brđanin Franjo Vrankić (možda je tada bio načelnik odreda), stade pred nas i samo reče: »Odstupi!«. I mi »odstupismo«. Sve mi se čini da je s njim bio ili Vehbija Đonlagić, ili Vilko Andrijusi. Nas su lijepo tada zaboravili, ali se to lako ne zaboravlja. (Ispravi me, Ubavka, ako čitaš ovaj blog i ako te pamćenje bolje služi.)






(Na fografiji planinke SVČ, s lijeva na desno: Ljilja, Snježa, Mira, Gordana i Slađana)

Pošto su neki blogovci izrazili izvjesno čuđenje povodom mog »izviđačkog imena«, tj. nadimka, kao – nepoznato im, nešto i ne moram da ga upotrebljavam. S izviđačkim pozdravom,

Vladimir Osipov

Tuesday 18 November 2008

IZ ISTORIJE IZVIĐAČA – " Prvi koraci u Sarajevu "


Naš, već stalni, saradnik Goran Rubil, dugogodišnji izviđač iz Doboja, poslao nam je iz svoje dokumentacije veoma vrijedne pažnje priloge koje ćemo objavljivati u narednim danima, sedmicama ili mjesecima. Ovog puta objavljujemo tekst Ešrefa Smajovića- Ešketa, poznatog po nadimku "Sivi vuk", a koji je objavljen početkom pedesetih godina prošlog vijeka u "Izviđačkom vjesniku" u rubrici Izviđački vremeplov.











































































Napomena: Klikom miša na tekst dobićete kompletan tekst u normalnom obliku.

Monday 17 November 2008

ASOCIJACIJE NA ASOCIJACIJE – MIA KORDIĆ KAŽE...


BOBOVAC

Planinke na mjestu voljno! (s lijeva na desno) Ljilja Kabiljo, Nada Barbarić, ?, Aida Kotlo, Goranka Mirić, Rusmira Čamo, ? i Mia Kordić

Juke Box – Roy Orbinson – ’Pretty Woman’ – tipka F9 – uz koji se plesao novi ples medison. Ne znam ko nas je učio, ali nas je dobro naučio jer ja ga se još uvijek sjećam. Sjećam se da je kod plesa bilo obavezno uvaljivanje neke jadne, otrcane metle.

Gvardo – ne samo da je dobio nadimak Gvardo nakon posjete samostanu Kraljeva Sutjeska (skraćeno od Gvardijan), nego je pred svaki ručak izgovarao molitvu koju smo morali svi ponavljati, a koja je glasila ‘Core fike rama-sero, bo-lero, kaba-lero, ame zige baga taga ceri upu jedi supu, ceri ompir jedi krompir, ceri eso jedi meso (e toga je bilo malo rjeđe).

Aga – ja se ne sjećam Agadir, ali se sjećam da smo ga zvali Mister Ten San po prvoj ‘otmenoj’ kremi za lice roza boje koja se pojavila u tubi (za razliku ‘Solee’ i ‘Nivee’ u limenim kutijama), a koju je on masovno koristio prije spuštanja na skijama niz padinu (brat, bratu ne dužu od 20 m). Mislim da je on jedini (osim, možda, Zlatana Lučića) tada imao skije i znam da mi je izgledao vrlo šik i otmeno.

Goga Ribizla – slomila nogu prilikom takmičenja u sankanju , jer su naše sanke (ja i ona bile ekipa) sletjele niz neki nasip. Odveli je u Kakanj, gdje su joj stavili gips i do kraja zimovanja je išla za čizmom. Da bi joj bilo lakše, Zlatan joj je pjevao uz gitaru.

Čvoka (Nenad Jovanović) svirao harmoniku, a Ljilja Topić, Coberova sestra, uzdisala naglas.

---------------------------Aida Kotlo i Ljilja Topić


ZABRĐE - Sjećam se uzbune u gluho doba noći. Kao, dom gori, hitna evakuacija. Skači iz kreveta, oblači španerice i onako na pidžamu vindjaku, vunene čarape (mokre od prethodnog dana) i gojzerice, pa k'o bez duše napolje ispred doma na zborno mjesto. Sjećam se da je Gogo Marjanović izletio u pidžami, a napolju –10. Još se sjećam da je bila moda da se na leđima spuštamo nizbrdo po snijegu pošto su se novootkrivene vindjake od šuškavca idealno klizale po snijegu. A moja nova sa dva lica (koja novina), jako pristigla u paketu od moje rodice iz Amerike. Niko k'o ja!

PALE – Sjećam se kako smo bili očarani novim izgledom Doma izviđača, koji je adaptiran po projektu bračnog para Cindrić. Divni dugi drveni stolovi u sredini sa stolicama na kojima je bio izrezbaren izviđački znak, sa strane kao male niše, u kojima su vodovi mogli održavati svoje aktivnosti, zidani kamin u vrhu sale, oko koga su se svi skupljali uveče na pjesmu.

Gorna i Mia – nerazdvojne prijateljice (nekada i sada) na zimovanju na Palama

Osmatračnica na Palama: (odozdo na gore) Zvjezdana sa Nevenom, Ranka Šipka, Gorana, Sanela, Emica i ??, Mila Šehagić i Gina Kabiljo

Sjećam se da sam na jednom od zimovanja na Palama (tada sam već bila u gimnaziji) bila načelnik zimovanja (koja čast!) i da sam bilo toliko ‘popularna’ da su mi u ‘žurauški’ na kraju zimovanja spjevali sljedeći stih: ‘Načelnica naša Mia, u sobi je zovu zmija, baš je neko grozno dijete, stalno gleda pod krevete’. To je nastalo kao posljedice moje temeljne smotre soba ujutro, kada bih obavezno podvirila pod krevet da vidim da li je soba tipa ‘spolja gladac, a unutra jadac’, ili je spremljena kako valja. Joj, jesam bila mlada i pedantna. Ne daj bože da sad neko podviri pod moj krevet!

Mia

Friday 14 November 2008

Malo reminiscencije


Dobro jutro, izviđači i izviđačice, hoću reći planinke. Došlo neko guravo vrijeme. Posla preko glave, vrijeme polako, ali sigurno ide u zimu, reuma i ostali znakovi iz rodnog lista podsjećaju na godište. Na Kubi, mojoj rajskoj ljetnoj destinaciji, haos poslije četiri uragana. Nijedan nije promašio.To je, vjerovatno, cijena za mir od protekle četiri godine, kada su ti vjetrovi zaobilazili rajsko ostrvo. U međuvremenu na blogu urednik i njegovi pajdaši Emir i Rešo (mislim da nisam promašio ime) opleli po klubu brđana "Mladost". Te mi smo bili naj vaki, pa naj naki. Čak malo dotakoše i klub "Bratstvo". Prvo htjedoh odmah da reagujem, ali prikočih poslije izbrojanih do 10. Kažem sam sebi "Niti si ti jedini bio u 'Bratstvu', a nisi ni određen da ga čuvaš". Uostalom, svakome je njegovo najljepše, pa tako i mojim mlađim prijateljima iz "Mladosti" (prohujale k'o i "Bratstvo").
Čitam asocijacije male oli ti little Jo. Nametnu mi se pitanje kada je ona i ostale planinke imala vremena za polaganje zvijezda i izviđačkih programa, kada im je glavno zanimanje bilo zaljubljivanje. Te bile smo na logoru tom i tom i zaljubile smo se u tog i tog. Išle na zimovanje i ja očekujem opise planine zatrpane snijegom. Kada tamo, one nisu ni vidjele snijeg od emocija. Opet se pojavio on. Onda se upitam, kako da ja poslije tolikoh zimovanja, logora i smotri nisam primijetio to ustreptalo zaljubljeno biće. Kad god razmišljam o tim akcijama, na pamet mi padaju dizanja šatora, kopanja latrina, sve do onog mog trijumfalnog orijentacionog krosa. A ona, mislim Jo, natjera me da se sjetim gdje smo sve bili.
Počelo je sa smotrom na Palama 1958, preko Boračkog jezera 1959. i već sam u problemu. 1959. sam bio na logoru u Toploj kod Herceg Novog. Prvi izviđački logor na moru, koliko ja znam. Ako
neko zna kada je bila izviđačka škola na Boračkom jezeru, bio bih zahvalan da mi pomogne.
Od zime 1960. i osnivanja kluba "Bratstvo" na zimovanju na Crepoljskom počinje najljepše. Klub je, koliko se ja sjećam, osnovan spontano. Svi mi budući članovi bili smo na tom zimovanju kao izviđači SVČ. Niko nije ni u snu pomišljao o nekom klubu. Tu sam i prvi put sreo Gojka i Zvjezdanu. Osnivanje se desilo jedne večeri u Lovačkom domu, kod kamina u kome je veselo pucketala vatrica (skoro se prepadoh od moje lirike). Kako se sve skupa ispodogađalo – ne sjećam se. Jedino mi je u sjećanju ostala Jo. Bila je tolika da je sjedila na stolu. Poslije Crepoljskog idu redom Buljarice, Mali Zaton, Slano, Kulen Vakuf, Turanjski Lug. Zimovanje na planini poviše Srednjeg gdje se išlo nekom šumskom prugom. Odlaske na Pale i ne računam. To je bilo k'o da se skoknulo iza ćoška. Takodjer Bukovike i ostale planine.
Htio sam da pišem malo detaljnije, ali bolja polovina treba kompjuter, pa ću to ostaviti za neko drugo, bolje vrijeme.

Dotada ostajte mi zdravo i veselo.

Dado Hegenberger

Tuesday 11 November 2008

SA ILETOVE IZLOŽBE U PRAGU


-----------------------Detalj sa svečanog otvaranja


Kao pravi izviđači, Ile Vitorović, Ljubiša Jakšić i Goranka Oljača ispunili su obećanje i poslali nam slike sa otvaranja Iletove izložbe u Pragu, koju smo najavili na našem blogu.

-------------Ljubiša, Goranka i Ile, izviđači, na otvorenju izložbe

Uz sve čestitke Iliji-Iletu, šaljemo iskrene pozdrave našim prijateljima uz nadu za dalju saradnju na blogu.

Sunday 9 November 2008

IGRAM SE ASOCIJACIJA – MOJA ZIMOVANJA 1.


U principu ne podnosim zimu (kao ni naš dragi Dado), pa ću sve svoje asocijacije na zimovanja strpati u što manje tekstova...







Slika s Crepoljskog: Jasna Ibrulj , Muhica Gorana i Jelena Parezanović

Crepoljsko 1961. – Moje prvo zimovanje pa odmah „istorijsko“ za „Čičin“ odred: formiranje slavnog kluba brđana „Bratstvo“. Ja sam tu više bila kao „mala Jovanovićka“ ili Little Jo, kako me sada prozva opet naš dragi Dado, nego prava planinka. Tata me je poveo jer mama nije mogla ići s premalenim bratom Nevenom. Cijelog zimovanja sjećam se samo po formiranju kluba koje se desilo u ponoć, bez prisustva ikoga osim brđana. Meni je to sve bilo misteriozno. Zašto ne mogu prisustvovati kad su to sve raja koja ne izlaze iz naše kuće? Ali, moj tata Gojko je bio veliki romantičar, pa je i klub formiran u tom stilu. Trebalo je da se zove „Kondor“, ali onda su skontali da to malo „baca“ na naciste... Osim članova kluba bilo je još raje, ali ja se ne sjećam ničega drugog, toliko mi je formiranje kluba pokrilo sve drugo...


(Slika s Crepoljskog: Muhica Gorana s novoformiranim klubom brđana „Bratstvo“ )

Bobovac 1964. i 1965. – moram to zajedno jer nema šanse da se sjetim šta je bilo koje godine. Jedina sigurna razlika – na prvom Bobovcu bila sam zaljubljena u Mirjanića (Mirko Gajić,
Mirjanin brat), a na drugom u Bucka (Ademir Kenović, i onda je bio suh k'o grana kao i sada, odtkud to „Bucko“?), zvanog još „zeleni džemper“.

(Slika: Mia i ja na Bobovcu s tetom Vaskom i tetom Zvjezdanom)

Na tom zimovanju prvi put u životu sam vidjela juke-box. Plesali smo do iznemoglosti uz Elvisovu „It's now or never“ i „Pretty woman“ (Roy Orbison) – tipke F-7 i F-8 su se potpuno izlizale od upotrebe!). I užasno smo se smrzavali. U sobama nije bilo grijanja, spavale smo po dvije u krevetu, mislim da je i prozor bio razbijen. Teta Vaska i teta Zvjezdana podijelile su brigu za planinke: mi male smo bile teta-Vaskine (Dejić). Učiteljica uvijek ostaje učiteljica!
Na Bobovcu je Gvardo dobio svoj nadimak.
Na Bobovcu smo Agu (Osmanagić Muzafer) „prekrstili“ u Agadir.
Na jednom Bobovcu nije bilo čika-Gojka – sloboda narodu!
Najpopularnija narodna pjesma „Moj behare“, na koju se divno može plesati (a plesali smo na željezničkoj stanici u Ćatićima dok smo čekali voz...).
Na Bobovcu sam naučila novu riječ – kizometrija – ali ne i njeno značenje. Naime, Dubravka Janjić nas je zabavljala pred spavanje, kad se ugasi svjetlo, predavanjima iz „kizometrije“, ona je bila mrtva-ozbiljna a mi smo se valjali od smijeha onako zabundani, u kapama i rukavicama...

Pale 1966 – Čini mi se da sam pola života provela na Palama, što na zimovanjima, što na izletima, što na prvomajskim i inim igrama... Na tim, za mene prvim, Palama (što se zimovanja tiče) bili smo pred kraj osnovne skole.





(Slika s Pala: s lijeva na desno: Abinun Bencion-Benko, Zlatan Lučić, Vera Barbarić, Ranko Ibrulj-Špico i čika Gojko )

Na tom zimovanju glavne face su bile naš Cober i Tomica Milina (zaboravili smo ga staviti na tužni spisak), Miro Zdravič... I brđani, naravno. Kuhali su nam Srđan Arkoš i Mile (zar je potrebno stavljati prezime?). Srđan je, uz to, predivno pjevao uz gitaru („Čikita, divna zemljo, majski cvijete...“). Ljilja Bodnaruk je, valjda prvi put u životu, oprala suđe i pila čaj iz plastičnih šolja (jao, što su masne!). Pošto ne volim skijanje i sankanje, na zimovanjima uvijek najviše uživam u večernjim kulturno-zabavnim programima (uh, što smo ih znali napraviti!), a maskenbali su vrh vrhova. Šteta što tad nismo imali fotoaparate s blicem (najmanje), jer smo se slikali samo vani, pri pristojnoj dozi sunca!
Sjećam se da se s nama na tom zimovanju družio Ismet Ibričević, lijep momak, sav u crnom, a njegova tačka treniranja buhe Đilde donijela mu je i nadimak. A ja sam se zatreskala!

Zabrđe 1967. – Nezaboravno zimovanje, baš kao i logor na istom mjestu tog ljeta... I opet prva asocijacija – maskenbal. Mile je svojom kreativnošću prevazišao sam sebe: maskirao se u debelu mamu sa buljukom sitne dječice. Najviše pamtim Ranka Ibrulja, Ninu Dusinović, Gvardu i Ljilju Pitić kao bebe s dudama i u pelenama! Mama je bio Benko Abinun. Zvali su se „Porodica juriš na doplatak!“ Pošto niko nije mogao sići u trpezariju nemaskiran, Miro Zdravič umalo nije ostao u sobi – nigdje ideje. Stvar je spasila teta Zvjezdana, nacrtala mu bradu, stavila u zube čika-Gojkovu lulu, sunčane naočale, svileno šalče i – eto uobraženog filmskog režisera! Gogo Marjanović, Boban Bodnaruk i Ljupan iz „Ljubičica“ ogrnuli su se čaršafima i postali „sveci“ ili anđeli? Ljupan je tada postao Sveti Uhljup Marindvorski, a Boban – Gavrilo (valjda anđeo Gabrijel?)
Mislim da su nam se zidne novine zvale „Udav“ i bile pune humora na Miletov način.


(Slika s Zabrđa: s lijeva na desno: ?, Rahela Papo (sada Rip), Moro Mirjana, koju je Mile nazvao Moromira, naš Mile, mala Lea, Mušto, Paja, Dusinović Emira-Nina

O ostalim zimovanjima drugi put, a sve koji su bili na ovima koje sam spomenula molim da se jave sa svojim sjećanjima!

Gorana Jovanović

Thursday 6 November 2008

GDJE SU, ŠTA RADE....


U utorak, 28. 10. 2008. godine, u jednom restoranu u Sarajevu, okupila se grupa bivših izviđača. Većina je svojevremeno bila u odredu «Pavle Goranin-Ilija». Okupljanje je, sada to možemo reći, povremeno i tradicionalno. Svako malo se okupimo i polako širimo broj prisutnih. U samom početku bilo nas je tek dvoje, a onda smo počeli širiti krug. Želja nam je da nas bude što više i da se okupljamo barem jedan do dva puta mjesečno. Želimo takođe da se okupljamo i na nekim drugim aktivnostima, kao što su izleti, posjete izviđačima Zenice, Mostara i drugih mjesta. Već smo pozvani i na postrojavanje veterana izviđača na Boračkom Jezeru prve subote avgusta mjeseca 2009. godine. Kako je krenulo, možda se organizujemo u vodove, čete i odred, pa čak počnemo ponovo polagati zvijezde i vještarstva.
Na ovom našem skupu (izuzev Hasović Mustafe-Paje), bili su:

Parla Branko, Hajdarević Sabiha-Bisa, Fazlić Muhamed-Labud, Šahinpašić-Čišić Biljana-Bilja, Hausler Vesna, Preljević Alija-Karanfil i Arifagić Hajdar-Cican

Uz kaficu, piće, viceve i ugodan razgovor vrijeme je prošlo vrlo brzo. Naravno da su se najviše evocirale uspomene na vrijeme provedeno u izviđačima. Dogovor je da se češće okupljamo i da polako pređemo na viši nivo organizovanja, tj. da sada pravimo izlete i druženja izvan ugostiteljskih objekata.

Šta je posebno zanimljivo. Svi mi okupljeni raspitivali smo se za one koje znamo i pitali se: gdje su, šta sada rade, koga imaju i čim se bave.

Mi okupljeni konstatovali smo, bez želje za preuveličavanjem, da svi oni koji su bili dobri ljudi onda, danas su još bolji, tj. da se s vremenom nismo promijenili nagore nego nabolje. Uvijek smo se oslanjali jedni na druge i pomagali, manje ili više, jedni drugima. Nismo se mogli sjetiti nekoga za koga bi šta ružno pomislili, a kamo rekli.

Na kraju, uz ovu malu zabilješku o nama šaljemo svim posjetiocima Bloga lijepe pozdrave i najljepše želje.
Alija Preljević

Wednesday 5 November 2008

GDJE SU, ŠTA RADE... Ilija Ile Vitorović



Ilija-Ile Vitorović, inženjer i slikar, bio je šezdesetih godina izviđač u odredu „Pavle Goranin Ilija“. Trenutno živi na relaciji Sarajevo-Varšava i u potpunosti se posvetio svojoj najvećoj ljubavi – slikarstvu. U Sarajevu je izlagao na grupnim izložbama i osvajao brojne nagrade, a samostalne izložbe imao je u Parizu 2002. godine i u Varšavi prošle godine.

Danas se otvara njegova samostalna izložba u Pragu. Sticajem okolnosti u Pragu živi njegov drug iz izviđačkih dana Ljubiša Jakšić, koji mu se, u ime starog prijateljstva, našao na usluzi oko organizacije, pa smo i mi od blogera Ljubiše saznali „gdje je, šta radi... Ile Vitorović“. Želimo mu uspjeh koji njegova platna, većinom jadranski motivi bogati svjetlošću (kamene zgrade, panorame gradova, čempresi kao simbol Mediterana...) zaslužuju. Od Ileta, Ljubiše i Goranke, koja će također prisustvovati otvaranju ozložbe, očekujemo povratnu informaciju kako je sve prošlo uz, nadamo se, neki zajednički fotos.

------------Jedna od mnogih umjetničkih slika Ilije Vitorovića

(Na crno-bijeloj slici, s lijeva na desno: Zvjezdana Jovanović, Ico Lomigora, Gojko Jovanović, Ile Vitorović, Ljerka Pranjić-Sivjakov i Stevo Kovačina-Štef)

Saturday 1 November 2008

JOŠ NEŠTO O KLUBU BRĐANA “MLADOST”

Moj vrli prijatelj, Emir Omanović iz odreda izviđača “Boriša Kovačević”, napisao je jedan prilog o našem klubu brđana "Mladost" (vidi prilog od 31. 08. ove godine). Mislio sam, a i sada mislim, da će njegova memorija proraditi bar kada su u pitanju akcije, izleti, smotre na kojima je naš klub učestvovao. Ako se sjećate, u raznim prilozima pozivao sam sve naše prijatelje da malo ”skinu prašinu” sa kutija, kofera ili albuma koje odavno nisu pogledali. I onda, slučajno tražeći neke svoje stvari, pronašao sam i svoj izviđački dnevnik iz tamo nekih '60-tih godina. Listajući po njemu, nađoh zabilješke o formiranju našeg kluba, prvim akcijama, izletima te susretima sa drugim izviđačima.
Tako decidno utvrdih da je naš osnivački sastanak bio 18. 09. 1964. godine u istoimenoj školi našeg odreda. Na tom sastanku, uz prisustvo tadašnjeg načelnika odreda Dragana Bulajića (kasnije i člana kluba), kao i starješine odreda Milisava Lazarevića-Laze, dali smo ime klubu “Mladost”, sa željom da svojim radom doprinesemo većem uspjehu našeg odreda. Na tom osnivačkom sastanku bili su prisutni: Biljana Radić, Slobodanka Mandrapa-Boba, Zlatica Ninić, Jasminka Alikadić, Melita Skalić, Stanka Josifovska, Emir Omanović, Krešo Lasić, Ibro Hromo, Dragan Bulajić, Dinko Ferhatbegović-Dindi, Slobodan Bojanić-Futa, Rešad Karamešić, Branko Rip i ja. Što ne spomenuti da je Boba izabrana za sekretara kluba, Krešo za blagajnika a ja za predsjednika. S vremenom, naš klub je brojčano ojačao prijemom novih članova, a neki su nas i napustili. U tom periodu uzor dobro organizovanog kluba bio nam je klub brđana “Bratstvo” iz SVČ. Što reče naš klupski šeret Rešo: ”Šteta što nestadoše sa scene, mogli smo ih tabati, pa mlađi smo, zar ne?”. Ovom prilikom želim da uz neke sličice članova dam i svoj lični osvrt na svoje drage prijatelje.


Klub "Mladost " na jednom od izleta




Biljana Radić, veoma vrijedna, možda i previše ozbiljna planinka a poslije i brđanka, koja je davala sve od sebe za bolji rad, kako odreda, tako i kluba. Učesnik je ekipa naših planinki na mnogim orijentacionim takmičenjima (kažu da sada izvrsno slika);


Zlatica Ninić, članica kluba koja je obilježila sve uspjehe naših planinki. Od osnivanja odreda pa do njenog ranog odlaska u Beograd, davala je svoj puni doprinos na svim akcijama, takmičenjima, logorovanjima. Zapamćena kao vođa naših ekipa na orijentacionim takmičenjima (od opštinskih do COT-a), gdje je skupa sa svojim ekipama imala veoma vrijedne uspjehe. Posebno se isticala njena vedrina i smisao za organizaciju. Sjajno je pjevala.



Slobodanka Mandrapa-Boba, naš prvi sekretar kluba, svojim tihim, ozbiljnim radom, uvijek sa osmijehom na licu, dala je svoj pečat radu našeg kluba, a i odreda (šteta, ne javlja se, valjda je mrzi pisati) .



Jasminka Alikadić-Buca, jedna od članica koja je obilježila svojim radom uspjehe kluba. Bila je i predsjednik kluba, a isticala se na svim poljima, počevši od učešća u ekipama za orijentaciona takmičenja, akcijama kluba i odreda. Svojim veselim osmijesima te šalama, skupa sa Rešom i Futom uvijek je stvarala vedru atmosferu;


Melita Skalić, odani član kluba i odreda. Dugogodišnji sekretar odreda, koja je veoma uredno vodila svu „papirologiju“, te učestvovala na svim akcijama, te orijentacionim krosovima. Zvali smo je u šali Mevla (eh, kada bi ona počela da piše…);



Stanka Josifovska, odani član kluba, kojem se srcem predavala. Vedrog duha, veoma agilna, učestvovala je na svim akcijama kluba. Posebno se isticala u organizaciji izleta i klupskih čajanki. Izvrsno je plesala i pjevala. Odselila u Skoplje, a rat je pokidao veze. Bilo bi divno da nam se javi (ako iko nešto zna o njoj, javite što prije);



Dragan Bulajić, jedan od najaktivnijih izviđača tog perioda. Ozbiljan, temeljit, dao je svoj doprinos u radu odreda i kluba. Specijalnost mu je bila topografija, koju je forsirao među mladjim generacijama;



Emir Omanović- Žlindro, ponos i dika našeg kluba. Osim svog izvrsnog učešća u svim djelatnostima, odlikovao se još od mladih dana smislom za društveno-politički rad. Znali su mu reći da je u stanju i Karla Marxa staviti u mali džep. Mnogo je radio (osim svih izviđačkih aktivnosti) i na omasovljenju kluba;




Branko Rip, ljepotan našeg kluba, za kojim su mnoge planinke uzdisale. Od dolaska iz Bihaća u naš odred i klub, radio je na svim poljima i uvijek postizao dobre rezultate. Posebno je dao svoj obol formiranju mlađeg kluba “Yeti”;



Rešad Karamešić, uz nerazdvojne prijatelje Futu, Ibru i Dindija, ostao je poznat kao čovjek kome je sve bilo smiješno. Svojim humorom, davanjem nadimaka ostalim članovima kluba, ostao je zapamćen kao nedostižni veseljak. Uz rame su mu bili Bobo i Ibro, a njihove zgode biće, vjerujem, izvor novih priloga;



Slobodan Bojanić-Futa










Nepravedno bi bilo da ne spomenemo dvojicu i te kako zaslužnih ljudi koji su nam davali nesebičnu podršku. To su:

Milisav Lazarević-Lazo, jedan od prvih starješina odreda, učesnik svih naših akcija, izleta i logora. Bio i ostao omiljen medju svim brđanima (kažu da sada živi u Nišu, a voljeli bi smo da nam se javi);




Ratko Todović, starješina odreda sa najdužim stažem. Alfa i omega odreda, ali i nesebični prijatelj svih generacija izviđača. Svojim entuzijazmom pružao je punu podršku klubu. 1966. godine, veliko omasovljenje kluba i ovaj amblem. Danas, već u starijim godinama, živi u Beogradu.

Veliki pozdrav,
Vesko