Wednesday 26 March 2008

U CENTRALI BLOGA

Protekle uskrsne blagdane moja supruga i ja proveli smo u Londonu, u centrali našeg bloga, kod Minkice i Veska. Mislim da nema smisla pisati o Londonu, njegovim lijepim i lošim stranama, niti pisati o našim domaćinima, koji su, jednom riječju, ostali oni isti dobri, spontani i iskreni ljudi, izvanredni domaćini i nostalgično emotivna izviđačko- sarajevska raja. Iskren da budem, za mene nije bio ni toliki izazov otići u London i umarati se na turističkom konzumiranju belosvjetskih izazova, koliko mi je stalo da se družim i šupljiram sa našim domaćinima o prošlim danima u kojima smo živjeli, jer ovo sada se svodi na puko preživljavanje (Je li misliš na godine? – opaska V. V.). U tom svom naumu smo potpuno uspjeli, jer su naši domaćini čitavo vrijeme bili sa nama. I dok je Minkica bila pravi vodič i sa puno entuzijazma pokazivala sve što se može vidjeti za 5 dana boravka,


Posjeta Windsoru


Ispred Buckingham palacea



Tower bridge
dotle je moj drug Vesko bio posebno zahvalni domaćin u kasno-večernjim satima, kada smo uz nezbježni irski viski, džin, dobro vino i obilatu mezu prebirali po nasoj izviđačkoj prošlosti. Ja se stvarno ne mogu sjetiti koga se tih večeri nismo sjetili. U tom sjećanju, moram priznati da je Vesko pravi šampion i zato njemu priliči (naravno, uz Minkicu) da bude idejni tvorac i pokretač našeg bloga. Sa druge strane, Vesko trenutno komunicira sa stotinu ljudi koji su rasuti diljem zemaljske kugle tako da on veliki dio svog vremena provodi u strpljivoj komunikaciji sa ljudima i u prikupljanju informacija. Dok nisam došao u njihov stan, mislio sam da Vesko ima jedan poseban prostor za rad, velikim kompjuterom i police sa dokumentacijom, ali sam se uvjerio da je čitav njegov prostor dosta skučen u spavaćoj sobi i da mu kompjuter bukvalno stoji na prozoru. Ali ima tu jedna posebna draž, da Vesko pored Minkice, koja je za njega vječna i neprevaziđena inspiracija, ima i inspiraciju divnim pogledom na aristokratski Richmond, gdje stanuje, i obrise centra megalopolisa Londona, koji se dobrano vidi. Istina, za takvo uživanje pretpostavka je i dobro vrijeme, u što se mi ovaj put nismo uvjerili. (laže, vjerujte nam!!!! – vidi fotose – opaska V. V.)
Naime, kada smo pošli na put, Vesko nas je uvjeravao da je tamo dosta toplo, pravo proljeće i da nam ne treba posebna zimska garderoba. Ja, poučen švedskim iskustvom da "nema dobrog i lošeg vremena, već ima dobra i loša garderoba", ponio sam garderobu za sva godišnja doba. I upravo se to dogodilo, da je moja zimska garderoba bila najprimjerenija vremenu u Londonu.
Pošto je Vesko, kao dobar domaćin, htio da nam ponudi i dobro vrijeme, ali u tome nije uspio, on je pokušao da kroz fotografisanje, kada nije padala kiša i snijeg, uvjeri blogiste da je i vrijeme na njegovoj strani. Ja mislim da, kao što je London grad čudo, isto tako je i vrijeme tamo iznenađujuće i čudno. Zato, kada budete vidjeli ove slike koje je on odabrao, znajte da je sunca bilo samo oko 3 minuta i da je on tada napravio najveći dio fotografija. Zato Vesku treba vjerovati u svemu osim kada govori o vremenu, jer on se tada pravi Englez. Bez imalo pretjerivanja i kurtoazne retorike, mojoj supruzi i meni bilo je krasno i nezaboravno u posjeti kod Minkice i Veska.
Iskeno Emir Omanović
P. S.: Da je naš Emir veoma obrazovan, glagoljiv i nada sve veoma zabavan nas drug, potvrđuje i gornji tekst. Pa ipak, jedva sam ga ubijedio da ovo nisu njih dvoje, te da se od pelikana ne prave
nalivpera.



Tuesday 25 March 2008

MOŽDA NISTE ZNALI? (drugi put)

Nastavljamo dalje sa objavljivanjem dobitnika najboljih jedinica u BiH iz Sarajeva kao i pojedinaca koji su dobili naziv IZVIĐAČ-PARTIZAN.


Odlukom najvećeg tijela SIBiH 1958. godine na Sutjesci, naziv IZVIĐAČ-PARTIZAN iz Sarajeva dobili su:

1. Đurović Alma i
2. Sajević Ešref

Te godine iz Sarajeva ni jedna jedinica nije ponijela naziv najbolje čete.


Već 1959. godine uvodi se dodjela naziva "PARTIZANSKI ODRED", pa je na Smotri SIBiH-a na Boračkom jezeru taj naziv iz Sarajeva ponio

Odred izviđača "Pavle Goranin Ilija"



Naziv IZVIĐAČ PARTIZAN na istoj smotri iz Sarajeva stekli su:

1. Andrić Mihajlo,
2. Beker Tomislav,
3. Halapić Hajrudin-Šole,
4. Jakšić Ljubomir i
5. Muštović Faruk-Fari.


Molimo sve one koji imaju neke druge podatke ili dopune da nam ih dostave putem svojih komentara.
Nastavlja se.

Thursday 20 March 2008

Igram se asocijacija (nastavak)

Prvo, logorovanja odreda „Slaviša Vajner Čiča“ na kojima sam bila.

FOČA 1956 – napisah u postu „Kako sam postala Muhica“, a sad se sjetih da je Alju (Alija Melez) ujela zmija i da se straža čuvala s bojevom municijom jer smo logorovali na rubu neke šumetine...


Buljarice 1961.
Najmlađe planinke:
Jadranka Jeličić,
Gorana Jovanović,
Marija Nikolajev




BULJARICE 1961 – ima nešto u komentarima, ali najvažnije – moj mali brat Neven (imao je 2,5 godine) pao (gurnut) u vreli pepeo logorske vatre (srećom, bez trajnih posljedica), napatio se, jadničak, a bdijući nad njegovim zamotanim rukicama da se ne povrijedi, noćima, moja mama (teta Zvjezdana) počela je pušiti i kako tada... Onda Posejdon Maša (Mahmud Đikić) otišao na ronjenje i – misterija – nest'o čovjek, što bi rekli Nadrealisti. Mi ga oplakali, a on, mrtav-'ladan, ušetao u logor nakon nekoliko sati i ibreti se šta je nama, što plačemo! Kad ga tad čika Gojko, to jest moj tata, nije razbio, onako, pedagoški... Troko vazda bio u kazni, volio se potuć' a bili mu i tata Hećim i mama Zdravka i sestra Jadranka tu... Bilo mu k'o i meni – cijela familija za vratom...

Rade Grbić-Kroko i Olgica Đurašković-Olja predaju raport, Mahmudu Đikiću-Maši, u Buljaricama
MALI ZATON 1962. – upoznala Goranku Mirić (Oljača) i divim joj se od tada do dana današnjeg zbog ljepote, pameti, a tek nešto starija od mene. Bila modna revija, ja joj posudila svoj „komplet“ za plažu, gdje ću ja na pistu, buca mamina... Bio s nama Mak Dizdar, uvijek u svom nekom svijetu, a njegova supruga, teta Sena, kuhala nam. Njegov sin Majo čuvao jedno veče mog brata Nevena dok su mama i tata negdje bili s brđanima i tješi ga da se ne boji mraka ovim riječima: „Ma, ne boj se ti Babaroge, to ti je jedna obična žena – ista kao tvoja mama!“ Kad je to čula teta Zvjezdana... Čvoka (Nenad Jovanović – nije mi ništa u rodu) skočio komplet obučen u more. Kaže – zima mu u kupaćim! On je jedan od najduhovitijih ljudi koje sam upoznala. Jedino logorovanje u zgradi, bez šatora... more hladno (u blizini izvor slatke vode), travuljina do koljena i jedna čudna anomalija: pedesetak metara od obale – plićak! Naši brđani iz kluba „Bratstvo“ u tom plićaku igrali indijansko kolo, nevjerovatan prizor!

GRGURIĆI kod SLANOG – 1963. Uvijek sam išla s brđanima – konačarima na ta prva logorovanja i najjasnija sjećanja vezana su uz njih. Uvijek smijeh, sala, nepodopštine... Najsretniji događaj kad je stariji Fontana (Krapina) došao sa zakašnjenjem, imao je ispite ili neko takmičenje, bio je sportista, pokoj mu duši! Tu sam upoznala Jasnu Baturinu (kasnije Gajić), tada maturanticu a nakon ohoho godina predavala mi je fiziku u gimnaziji. I danas smo prijateljice iako živi u Norveškoj zadnjih 16 godina. Imala sam kratku kosu, plava po prirodi, pobijelila skoro od sunca i soli nakon dvije smjene na logorovanju. Rođena mama i dan-danas misli da me Jasna ofarbala hidrogenom, a u školi je također bilo pitanja na tu temu...










Brđanka Zvjezdana i muhica Gorana u Slanom 1963.






KULEN VAKUF – 1964, moja prva smotra! 11 mi je godina, počinju prve ljubavi... Sjećam se nekog Damira zvanog Dama, ljepše nešto u svom životu do tada nisam vidjela! Naravno, „maznula“ ga je Goranka... Posebna atrakcija – pravi VIS (tako smo zvali prve rokere – vokalnoinstrumentalni sastav) a u uniformama. Među njima Dragan Danilović, kasnije član dubrovačkih „Poklisara“. Ne znam otkud njima plave, porječanske uniforme? Bio je tu i Krešo Kalanović (nažalost, i on je na tužnom spisku onih kojih više nema), koji nas je obarao s nogu svojim pjevanjem uz logorsku vatru („Zelena polja“, i sad kad čujem tu pjesmu, sjetim se te smotre i njegovih zelenih očiju...). Tada sam čula za mene jednu od najljepših pjesama ikad: “Kraj vatre sjedim u noći, dok rijeka ko biser teče i mislim na prekrasne oči što su sjale u zvjezdano veče... O oči te, gdje ste nestale sad...“ itd. Mislim da svoju slavnu reumu i ostale kostobolje dugujem upravo toj smotri. Logor je bio tik uz Unu, teren podvodan (vidi se da nije klub „Bratstvo“ bio među konačarima), spavala sam na slamarici sa dvije „pogoleme“ planinke (u odnosu na mene), koje su me noću, ne namjerno, uredno zgurale na mokru travu... Jedna od njih je postala moja voljena vodnica čim smo se vratili sa smotre. Zove se Ranka Šipka, a druga je bila, čini mi se, Vera Barbarić. Na toj smotri sam izgubila svoj prvi zlatni prstenčić sa crvenim kamenom, poklon za rođendan od moje voljene bake. Da li je na toj smotri Branko Parla dobio nadimak Kokta? Ili sam nešto pobrkala... Godine, šta ćete...

(nastaviće se... očekujem komentare nazočnih na tim logorima)

Wednesday 19 March 2008

konačno sam skontala!

Mislila sam se, mislila kako da pišem svoje uspomene, kako da ih poredam, kako da odaberem ono najupečatljivije i možda drugima najinteresantnije. I skontala sam! Igraću se sama sa sobom asocijacija! kažem naglas jedno logorovanje, ili zimovanje, ili akciju i – čega se sjetim, o tome pišem! pa, ne mora sve biti književnost! Još ako imam fotografiju... Uh, tu je posao oko skeniranja, ali organizovaću se. Unaprijed se izvinjavam što ću opet malo o Foči 1956. i malo o Buljaricama 1961, ali moram još malo iako sam o tome već pisala. Onda slijedi Veliki Zaton 1962, Grgurići-Slano 1963, Kulen-Vakuf (valjda se ovako piše) 1964... i tako sve do mog posljednjeg logorovanja na Bledu 197o. Onda slijede zimovanja, od već spominjanog Crepoljskog, kada je formiran klub brđana "Bratstvo" odreda "Slaviša Vajner Čiča" (61?), Pale jedne, Pale druge, Zabrđe, slavni Vlašić, Pale treće (pa i nisam se baš nauživala različitih mjesta za zimovanje), uh, zaboravila sam dva puta divni Bobovac...
Onda akcije (najupečatljivija COT u Dečanima – Kosovo – 1967, III mjesto u Jugi, hej!)... Dakle, uskoro, pa ko voli nek' izvoli, a nije loša shema, ako je još neko u dilemi KAKO. Pusa svima od Muhice (nastaviće se uskoro).

POZDRAV IZ SARAJEVA

Dragi moji – svi skupa,

Ugledala sam sa kćerkom vaš i naš blog na internetu. Prvo smo se iznenadile a onda ga polagano čitale, od početka do kraja. Kada smo ugledale i slike našeg Nikole, briznule smo u plač. Nažalost, poginuo je '93 godine na Žuči. Znamo da ga se mnogi sjećaju jer je bio i ostao do kraja života 100% izviđač, svog i našeg odreda "Mladi radnik", izviđač Sarajeva kome su izviđači bili i ostali u srcu. Šaljem vam nekoliko slika koje će vas podsjetiti na njega.

Na prvoj su:

Stoje: Nikola i tri izviđača (ne znam im imena) a čuče Damir Dugonjić i Dragan Bulajić.

Na ovom fotosu se vide naš Nikola i Damir Dugonjić kako polažu vještarstvo "Prve pomoći".


Na narednom snimku su Nikola, Dragan Jakovljević-Boban i Drago Vuković. Valjda će se u nekom komentaru Drago Vuković sjetiti gdje je to bilo.


I na zadnjem od fotosa je Nikola a u pozadini Vesko, koji ga je pratio na jedno takmičenje.


Za one koji me ne znaju, ja sam Ankica (supruga pok. Nikole) djevojački Ujević, pa vas sa našom kćerkom Sanjom sve skupa pozdravljam,

Ankica Kozić

Sunday 16 March 2008

MOŽDA NISTE ZNALI?

Počev od danas uvodimo još jednu rubriku. Zvaće se "Možda niste znali ?", a vezana je za značajne podatke o istoriji sarajevskih izviđača. Za sami početak, na osnovu dokumentacije do koje smo došli zahvaljujući saradnicima bloga, sjetićemo se i ovoga:



Na drugoj smotri Saveza izviđača Jugoslavije a koja je održana na području Pala 1957. godine, odlučeno je da se uvede naziv PARTIZANSKE ČETE i naziv IZVIĐAČ PARTIZAN, za najbolje jedinice (tada su se proglasavale čete) i pojedince, izviđače i planinke.

Prva priznanja sa ovim nazivom 1957. godine iz Sarajeva dobili su:


Partizanska četa "Gavrilo Princip" Odreda "Slaviša Vajner Čiča"

Naziv "Izviđač-partizan" dobili su:

1) Butina Slavko, 2) Cikota Dragan, 3) Cikota Ubavka, 4) Ibrahimagić Omer, 5) Juričić Paula, 6) Melez Alija, 7) Osipov Vladimir, 8) Osmanagić Muzafer i 9) Šišić Fuad.



Posebno bi nam bilo drago da se na blog jave svi oni koji se sjećaju tog, za njih i sve nas značajnog događaja.


Nastavlja se

Wednesday 12 March 2008

KAKO SAM POSTALA "MUHICA"

Zdravo svima! Za prvo, što bi Sarajlije rekle "jubilarno" javljanje na blog, današnji dan je dobar kao i svaki drugi. Međutim, za mene je današnji dan ipak malo važniji od ostalih – da je živ, moj tata, "čika Gojko" za ostale blogere, imao bi punih 86 godina!
Pa hajde, onda, da se baš danas prisjetim kako sam ja to postala "muhica" među svim ostalim "pčelicama"...

Ljeta 1956. godine moj je dragi tata nagovorio svoju mladu, 23-godišnju suprugu Zvjezdanu da krene s njim i njegovim izviđačima u neizvjesnu avanturu logorovanja na Drini, ne baš tako blizu Foče. Pa još i da povedu troipogodišnju mene.

Stariji izviđači sjetiće se kako su tada logorovanja bila "komforna" i baš prava avantura. Vaša buduća "teta Zvjezdana" pristala je na vojničke metode svog dragog muža pa je dozvolila da njena kćerkica živi potpuno isto kao odrasli izviđači: uniforma, zbor, ručak kad i svima ostalima (a često je kasnio), čak nisam s njima ni u šatoru spavala svako veče! Kažu da je bilo i raporta!

Ljubimicu logora htjeli su nazvati po propisu "pčelicom" ali se ona pobunila: "Pčelice su zločeste, bodu djecu, ja ću biti muhica". I tako je to ostalo sve dok Muhica nije postala prava planinka nekoliko godina kasnije...

Koliko je u ovoj priči istine? Ne pitajte mene. Kažu da jako malo djece ima svoja vlastita sjećanja u tim godinama. Pitajte, na primjer, Alju Meleza. On je tada imao nekih 17 godina i sve do dana današnjeg to prijateljstvo traje bez prekida. I nije jedino.

Kao što rekoše Mia i Cober, u Jovanovića kući izviđački život je bio prioritetni način života a ne "pripadnost organizaciji koja okuplja mlade". Tako sam ja bila i ostala izviđač od davne 1956. do dana današnjeg. Osim predivnih uspomena na logorovanja, zimovanja i druge akcije, ali i redovan vodni, četni i odredski život u samom Sarajevu, koji me je formirao kao ličnost ali mi podario i bezbroj praktičnih znanja (uh, što su valjala u periodu 92-95!) i – ubitačnu reumu.

Buljarice, Zaton, Slano, Molunat, Fruška gora, Sutjeska, Boračko, Bled... Pale, Zabrđe, Vlašić... COT u Dečanima (III mjesto u Jugi a nas pet VII i VIII razred, a vodili nas Cober i Zlatan, kao "stariji", a golobradi...). Ma, ko bi sve nabrojao. Sve ljepše od ljepšeg. Svako novo logorovanje ili zimovanje – nova prijateljstva, nove ljubavi, nova vještarstva, nove osvojene zvijezde...

Pa kako sam onda mogla odoljeti i 1996. ne pokrenuti novi odred u školi u kojoj radim? Pomogli su mi Hajro, nedavno preminuli Čarli i njegov brat Bea, Branko Parla u onim detaljima koji se Saveza tiču i novih, sada skautskih pravila... "Prvi dobrinjski"... Sada ga već godinama uspješno vodi moja kolegica iz škole Emira Kršlak, također stara planinka. Zašto ne ja? Ma ko će u ovim godinama opet pod šator, na poljski krevet, u latrinu? To je bio jedini razlog što nisam ostala aktivna. Ali, kada se iz kabineta muzičkog (koje predaje Emira) začuje "Baramba", "Mi planinke" i druge drage pjesme, ostavljam sve i trčim da zapjevam s njima. Tekstovi su se malo promijenili, ali, zar nije i sve drugo? Ostao je onaj ponos kad kažeš "Ja sam izviđač". Interesantno, nikad nisam čula da je neko rekao tu rečenicu u prošlom vremenu! Pa, ne možeš reći ni"Ja sam BIO čovjek", zar ne?

Nemojte nikome reći, ali kada sam i svog, tada devetogodišnjeg sina aktivirala u novom odredu, znate šta mi je rekao poslije prvog "Zakopanog blaga"? "Mama, moram li ja ovo?" Bogu hvala da mu deda to nije imao priliku čuti! Šta ćete, genetika je čudo, a tata mu nije izviđač!

Eto, za prvo javljanje toliko od mene. Valjda će Vesko naći neke slike za ilustraciju, danas nemam vremena da tražim i skeniram svoje, a "pukla" me inspiracija. Valjda zbog pojačanog sjećanja na tatu...

Sve vas širom svijeta voli vaša Gorana Jovanović

Sunday 9 March 2008

KOJA PAUZA? VIRTUALNI MOSTOVI NAS POVEZUJU

Nekoliko posjetilaca bloga nas pita šta se dešava sa blogom? Ništa posebno. I naš Dado Hegenberger, javljajući se iz Kanade, napisao nam je i ovo:

"... pa da idemo redom. Kao prvo i osnovno, kod nas je ove godine rodio snijeg da ne povjeruješ. Nije k'o 2002. i 2003, ali, brate, rodilo. Snijega k'o blata (valja li ova). Stalne radne akcije raščišćavanja količina snijega, a poslije toga rekoveri period, glavni su razlozi nepisanja. Kada završim sa snješkom bijelićem, možeš me da prostiš bez pitanja, a ne da uzmem olovku i pišem. Ako bih u takvom stanju šta napisao, možete slobodno zatvoriti blog. Ili bi ta čitalačka, izviđačka publika izvršila kolektivni harakiri iz solidarnosti sa mnom. Ali, pošto ste mi vas dvoje simpatični, trudiću se u što kraćem roku šta napisati. Samo opet je problem password. Kad mi kaže "taj korisnik je već registrovan", a neće da mi kaže moj password, koji sam zaboravio... Zato ću ja poslati to tebi pa ti vidi. A što se tiče bloga, to ti je vazda tako. Ti nešto počneš, a raja oduševljena. Lupaju te po ramenu dok ga ne slome, a genijalci, vi orite. Ali ne klonite duhom. Možemo mi blogirati i u troje, četvero, šestoro, petn'estoro. Neću sada da vas izgubim kada šaljete tako dobre…"



Ma nije baš tako. Kod nas je, izgleda, već prošla zima, ponegdje na ovoj planeti je i vruće. Javili su nam se mnogi (ali interno). Pišu da će svega biti i za blog. Tako nam je Midhat Buljubašić-Šilja poslao oko 4oo amblema sa raznih smotri ili susreta saveznog, republičkog ili gradskog značaja, te još mnogo toga, uključujući razne diplome, zastavice, značke, kao i fotografije. Piše da su većina (amblema) iz "sehare" našeg Vehbije Đonlagića, čovjeka koji je mnogo toga stvorio. Čak piše da je proslavio zlatni pir sa svojom suprugom. Pa i mi mu od srca čestitamo! A Šilji poručujemo da nam bar za fotografije napiše gdje su i kada nastale, a mi ćemo ih koristiti u nekim narednim prilozima. A onda su stigla još dva iznenađenja. Javila se i Gorana Jovanović (ovo je treći put) sa časnom izviđačkom riječi da će se aktivno uključiti na blog sa prilozima, slikama, komentarima. Piše "da je sav njen život tu". Živi bili pa vidjeli uskoro. Zatim se javila Ankica Kozić, supruga poginulog nam druga Nikole Kozića (i sama je bila član OI"Mladi radnik"), obećavši nam poslati neke stare fotografije. I Tomo Beker iz Pančeva sprema svoje priloge iz davnih dana. Sarajevski izviđači u Beogradu (Zlatica Ninić-Banović, Drago Vuković...) javljaju da, dok savladaju vještine na novokupljenim kompjuterima, slijede i njihova javljanja.

Kako slijede ipak topliji dani, za očekivati je da će nam se i drugi javiti sa svojim prilozima sa putovanja i susretima starih prijatelja, što će samo dati još jedan znak da smo tu, da je naše prijateljstvo ipak nešto što je najljepše.

Doviđenja u novim prilozima.
Minkica i Vesko

Wednesday 5 March 2008

SLIKE SA VOGLA

Javio sam se ja na naš blog 2. januara ove godine. Poslao sam tada svoje tri slike (crno-bijele), te više kolor fotografija iz zadnjeg perioda. Mislio sam da više nemam svojih crno-bijelih fotografija iz doba kada sam bio izviđač. A onda sam se zainatio da još jednom pregledam sve svoje fotografije. Dugo mi je vremena trebalo, ali isplatilo se. Na moje iznenađenje, našao sam još tri fotografije sa Smotre izviđača Jugoslavije na Bledu. Nakon oficijelnog otvaranja smotre te ostalih takmičarskih zbivanja, našlo se vremena i za slobodne aktivnosti. Jednog predivnog dana napravili smo izlet na Vogel.








































Ako me pamćenje ne vara, na gore navedenim fotosima bili su: Bećir Gribajčević-Bećko, Branko Rip, Vesna Hausler, Hajdar Arifagić, Zlatko Lučić, Gordana Ožegović...

Volio bih kada bi me neko sa ovih fotografija malo pobliže podsjetio na taj dan, a još više kada bismo ostvarili ponovni kontakt.

Vaš Srđan Perović, Ottawa, Kanada.