Thursday, 30 April 2009

SRETAN VAM PRAZNIK


Pretpostavljamo da će mnogi od vas koji listate ove stranice sutrašnji dan provesti negdje: na izletu, na moru ili planini, na nekoj vikendici ili u lijepoj šetnji. I nas dvoje, iako daleko od vas, današnji dan smo proveli u lijepoj šetnji po Londonu. Posjetili smo izuzetno veliki i lijepi prirodnjački muzej, koji se nalazi u neposrednoj blizini podzemne stanice South Kensigton (Južni Kenzigton).


U njegovoj neposrednoj blizini ugledali smo spomenik Baden- Powella, osnivača skautskog pokreta.


I kakvi bi mi bili izviđači ako se bar ne bismo fotografisali kraj njega i na trenutak pomislili na sve vas.

SRETAN VAM PRAZNIK – PRVI MAJ!

Minkica i Vesko

Tuesday, 28 April 2009

MOŽDA NISTE ZNALI?

Odred izviđača „Mlada Bosna“ je prvoosnovani odred u Sarajevu. Osnovan je u mjesecu martu 1952. godine, prije nego je ustanovljen Savez izviđača BiH (juni 1952).

Prvi starješina odreda bio je Isak Ozmo, a načelnik Slavko Butina.

Odred „Mlada Bosna“ 1952. logorovao u Vitini kod Ljubuškog,
1953. logorovao je u Strmcu kod Nove Gradiške,
1954. logorovao je u Maoči kod Zavidovića,
1955. logorovao je u Poljavnicama kod Bosanskog Novog.

Te iste godine OI „Mlada Bosna“ se ugasio razdjelbom na dva nova odreda koji su ponijeli imena „Pavle Goranin“ i „Slaviša Vajner-Čiča“.

1957. godine ponovo je osnovan odred „Mlada Bosna“.

Prvi starješina „Mlade Bosne“ (II) bio je Dragan Žokalj (profesor matematike i fizike u Osnovnoj školi „Petar Kočić“,
a zatim Milan Čeraveša (oficir JNA).

Prvi načelnik odreda bio je Velija Džananović,
zatim Zoran Stojanović-Zo,
a iza njega Muhamed Ibričević-Ibrik.

Odred je formirao Dragan Žokalj u školi „Petar Kočić“, zahvaljujući prelasku jedne čete iz odreda „Pavle Goranin“ koju je doveo Zoran Stojanović, a jedna četa je prešla iz odreda „S. V.-Čiča“. Formiranje odreda pospješila je i popularizacija izviđačke organizacije među učenicima škole „Petar Kočić“, zahvaljujući efektu II smotre izviđača Jugoslavije održane na Palama. Većina izviđača i planinki iz četa koje su prešle u
„MB“ stanovali su u bližoj okolini škole „Petar Kočić“ (koja se nalazila u zgradi nekadašnjih ženskih gimnazija – Prve i Druge).

(Podatke za ovaj prilog dala nam je Vahida Mičijević. Pozivamo naše prijatelje: Agu, Ibrika i ostale da nam pomognu da ovaj prilog popunimo podacima i nakon 1957. godine.)

Friday, 24 April 2009

HAJDE DA ZAPJEVAMO !

.
.
Ovo bi moglo da se objavi i u rubrici “Možda niste znali’’, a pronašla sam na Internet prezentacijama izviđača Niša, Osijeka, Bijeljine.
Verujem da primera ima još, ali ovo sam pronašla.

1. „Od 1973. do 2000. god., u organizaciji Saveza izviđača Grada Niša, održano je 15 Festivala izviđačkih pesama, iza kojih je ostalo preko 220 pesama koje se i danas izvode tokom naših aktivnosti i akcija.
''FIP'' je tih godina prerastao u jedinu jugoslovensku izviđačku manifestaciju te vrste ali, nažalost, i pored ogromnog interesovanja iz cele Evrope pa i šire, zbog nedostatka finansijske i tehničke podrške, niški ''FIP'' nije održan od 2000. godine.
Snimljena su dva CD-a izviđačkih pesama, sa nekoliko pesama u izvođenju grupe ’’Lutajuća srca’’
(koje možete čuti na sajtu OI ’’Semberija’’ iz Bijeljine).
.
2. Sedmi Festival izviđačkih pjesama Osijek – FIPO
OSIJEK 29. 11. – 30. 11. 2008.
Na osječkom FIPO-u čulo se mnoštvo pesama nastalih upravo na niškom FIP-u, kao i onih starih 40 i više godina, iz vremena zajedničke države i Saveza, ali čule su se i potpuno nove pesme.
U Osijeku se okupilo preko 400 izviđača svih uzrasta, iz Hrvatske, Slovenije i Srbije.
Obnovljena su neka stara i započeta mnoga nova prijateljstva.
Izviđaštvo je još jednom pokazalo da je globalni svetski pokret u najpozitivnijem smislu te reči. Pokret u kome je 28 miliona uglavnom mladih ljudi povezano istom idejom prijateljstva, jednakosti, mira i obrazovanja za život – obrazovanja kroz igru, pesmu, rad, izazov i avanturu, bez obzira na nacionalnu, versku ili rasnu pripadnost.
A muzika je, pokazalo se po ko zna koji put, idealan recept za to”.
.
Još jedna pesma koju smo pevali mi, a pevaju je svi izviđači i danas.
.
LOGORSKE NOĆI

I
Logorske noći, divno ste sjale.
Naš mali logor obavi mrak.
Ja čuvam stražu po svežem zraku,
dok logor tiho tone u san.

II
Zvezdice male su obasjale
naš mali logor k’o da je dan.
U njemu mirno planinka spava
dok stražu čuva izviđač mlad.

III
A bledi mesec s neba me gleda,
k’o da bi hteo do mene doć’.
Ali mu ne da mirisna smreka,
borić i jela krate mu moć.

IV
A pokraj logora potočić žubori,
nežno mi šapće po celu noć.
K’o da mi šapće, k’o da mi zbori:
idućeg leta opet ćeš doć’.

V
Logorske noći suzama ispraćam.
One su za me najlepši san.
A sada zbogom, logorske noći,
divno ste sjale. Ja moram poć'.
.

.

video

.

Tuesday, 21 April 2009

SJEĆAM SE…Tonka Dugonjić


Slušam neke melodije iz već davnih osamdesetih godina, a među njima i grupu “Magazin”. Posebno mi je draga pjesma “Tonka reci cvrčak”. I kada god slušam ovu melodiju, ne znam zašto, neodoljivo me podsjeća na jedan meni veoma dragi lik – na Tonkicu Dugonjić. Iskreno vjerujem da se i vi koji listate stranice ovog bloga sjećate njenog vedrog lika, koja je dio svog života sa punim srcem poklonila izviđačima, svom odredu, novosarajevskim i izviđačima Sarajeva.
Izviđačke karijere su kao i ljudski životi, s rađanjem i smrću, samo što traju kraće od života, pa u trideset godina stane jedno cijelo stoljeće o kojem čovjek misli, kao i ja dok pišem ove redove o Tonkici.

Tonkica se (pravo ime Antonija) davne 1957. godine, preseljenjem sa porodicom u Visoko, odmah uključila u rad OI “7. april”. Dolaskom u Sarajevo 1963, skupa sa svoja „tri cvijeta” (misleći na svoju djecu), priključila se u rad OI „Vaso Miskin-Crni”. Zajedno sa Fatimom Tikvinom, Lazom Krsmanovićem, Đurom Volićem te drugima, učinila je da njen odred postane prepoznatljiv i na široj regiji Sarajeva. Kako to obično biva, njena djeca su našla svoj put u izviđačkoj organizaciji, pa je njena Vlasta bila član OI „Slaviša Vajner-Čiča”, Vesna se kasnije pridružila „Boriši”, dok je Damir ostao do kraja vjeran, skupa sa njom, svom odredu. I nijednog momenta nisam kod nje primijetio da joj je žao zbog toga. Svim srcem se radovala uspjehu svoje djece, radovala se našim uspjesima, radovala se životu. Jer niko nije je bio sretniji od nje kada su joj djeca dobili diplome akademskih građana, kada je njena Vesna postala ime u sarajevskom skijanju, kada su joj djeca pobjeđivala na orijentacionim takmičenjima...

Damir, Vesna i Tonkica

Njena djeca (kako je često govorila) bili su i Biljana, Nebojša, Stela, Gojko, Džamonja, Melita, Branko, sestre Ninić, Rešo, Zlatica, Nikola i mnogi drugi, a među njima i ja. Samo ne treba zaboraviti da je od nas većine bila starija nekih 18 godina a svi smo je zvali teta Tonkica. Bila je učesnik mnogih izleta, logorovanja, zimovanja, smotri, pohoda, o čemu svjedoče mnoge fotografije iz njenog albuma.

(na jednom izletu: Vesna, Jelena Parezanović [-Dizdarević] i Tonkica)

(Pale, gdje su Tonkica, Krešo Kalanović, Đada Basarić, Ferid-Eko Korić, Ramiz Pamuk i Minkica Bilić)

(treća s lijeva Tonkica među izviđačima “Boriše” – logor u Čapljini 1963)

Njen vedri lik, njen osmijeh i smirenost su nas veselili. Čak i prilikom zadnjeg susreta prije četiri godine u Sarajevu, iako već načeta teškom bolešću, sa vedrinom na licu pozivala je nas da učinimo opet nešto za dobrobit izviđača, da se stalno družimo, sastajemo i volimo.

Zadnji susret sa Tonkicom (Grbavica, restoran... 2007)

Napustila nas je prije pet mjeseci, ipak sretna što je ostavila svoje trajne spomenike: svoje troje djece, petoro unučadi i nas, njene prijatelje.

“Tonka reci cvrčak”,

Vesko

Saturday, 18 April 2009

SKIDAM OKLOP SA SRCA

.

„I svaku noć tako kad huk se dana slegne, žarulje prorijede i tiho zamru ulice, ja skidam oklop sa srca i nježno pričamo oboje“.

U stvari, ovaj tekst našeg recitala deklamiranog u Banjaluci, na otvaranju spomenika na Šehitlucima davne 1961, često me vrati u sjećanja na izviđačke dane. Žao mi je što godine nadolaze, a sjećanja postaju maglovita. Kroz maglu se sjećam polaganja I, II i III zvijezde, raznih vještarstava, između ostalog i „izviđač partizan“. Svima nam je to bio cilj i bili smo vrlo ponosni na to. Bilo je teško „zavezati nam jezik“ 24 sata . Zato i žalim što ne mogu tačno da se sjetim logorovanja i godina kada se to dešavalo.
Mnogo sam obišla i nagledala se prirodnih ljepota, ali ljepota i takav kolorit kao što je krajolik kuda je išla stara uskotračna pruga na potezu: Sarajevo, Dovlići, Pale, Koran, Sjetlina, Stambolčić do Podgraba, to nigdje nisam doživjela. Inače, vožnja tim vozom do Pala, skoro svake sedmice, dok je trajala akcija na renoviranju doma izviđača na Kalovitim Brdima i danas mi je u sjećanju. Vožnja kroz 17 tunela do Pala bila je prava avantura. Kreneš čist a na Pale dođeš garav kao dimnjačar. Pjevalo se stalno i bilo je veselo u povratku, često nam je voz bježao, a onda pješice prugom kroz tunele do Sarajeva, naravno sa pjesmom. Bila je to vesela mladost, a tek radne akcije na Mejtašu. Sa kakvom smo ljubavlju i veseljem bili učesnici izgradnje Doma izviđača. U to doba, nekako se najviše sjećam Mašine energije i osmjeha. Za takav pregalački rad SIBiH nas je i odlikovao pojedinačno. Dom Armije, Skupština SIBiH-a i dodjela odlikovanja, nama, djeci – školarcima, koji ushit! Bili smo na nebu!!!
Privodeći kraju pisanje jednog dijela mog sjećanja, želim da kažem da sam uživala gledajući vaše iz daleka snimke sa Kariba, Kube, Obećane zemlje u seriji rubrike "Gdje su
, šta rade" – pa mi je to dalo ideju da vam pošaljem neke snimke da i vi uživate malo u beharu i ljepoti Bosne pa da nam bude svima lijepo.
.
.....................Barice u beharu
.
....................... Na Vrelu Bosne
.

....... Boračko jezero - plaža DIF-a
.

....................... Rafting na Neretvi
.
Uz izviđački pozdrav do sljedećeg javljanja.

Vahida Mičijević

Wednesday, 15 April 2009

"GALERIJA USPOMENA" br. 2


Evo nas opet! Nastavljamo sa objavljivanjem starih fotografija koje smo dobili od naših stalnih saradnika i čitalaca. Neke fotografije smo već objavili ali većinu nismo. Za pojedine imamo komentare ko se nalazi na njima (doduše nepotpune), dok za neke nemamo dovoljno podataka. Upravo zato, pozivamo sve one koji su na fotografijama ili pak prepoznaju svoje prijatelje da nam se jave putem komentara.

Ovog puta objavljujemo primljene fotografije iz 1954, 1955, kao i iz 1956. godine.

1954. godina


Vladimir Osipov-Repeta nam se javio sa sljedećim komentarom ove fotografije: "Šteta što je slika toliko mutna... nisam je nikad vidio.
Stoje s desno na lijevo Fuad Šišić-Šiške, najvjerovatnije Hajrudin Hadžiosmanović-Điđi (oba iz mog I voda "Soko" III čete Igmanske, odreda "Mlada Bosna"), ?; sjede i čuče s desna na lijevo Ratko Čokorilo-Rale (II vod "Lav", iz iste čete, vodnik Mustafa Pašić-Paja), Eduard Ekart-Iguman, opet najvjerovatnije Sabahudin Dervović-Lale i ja, svi iz voda "Soko", i Muhamed Emrić-Mostarac (preselio je u Sarajevo iz Mostara). U poluležećem stavu Mustafa Čelebić-Čelo (on je, opet, bio u vodu "Jelen", vodnik mu je bio Alija Melez-Aljo, četa je možda bila II, naziva se ne sjećam).
Bilo bi zgodno pokazati sliku Čeli ili Bećku ili Alji, možda su bolji fizionomisti. Ili poslati Raletu na uvid.
Godina: 1954. Mjesto nepoznato".
Ratko Čokorilo pretpostavlja da je ovaj što leži Branko Vujović a iznad njega da je Milan Vešović .

1955. godina


Na ovoj fotografiji nalaze se planinke "Čičinog" odreda u Pionirskoj dolini u Sarajevu kako se spremaju za polaganje 1. zvijezde. Prepoznajemo Branku Danon i Ubavku Cikotu. Bilo bi zaista lijepo da nam (ako se sjećaju) napišu imena ostalih planinki.
.


.
1956. godina

Za objavljene fotografije iz 1956. godine raspolažemo samo objašnjenjem Vladimira Osipova (za sada) koje ćemo naknadno ubaciti, dok ostale učesnike logorovanja na Brodu kod Foče OI "SVČ" pozivamo da se jave komentarom.

.
.
.

Sunday, 12 April 2009

IZ ZAGREBA JE STIGLA VIJEST

Već je svima nama poznato da stranice našeg bloga "SA izviđači" čitaju mnogi nekadašnji i sadašnji izviđači. Isto tako (bar je vidljivo iz mnogih komentara), javljaju se mnogi koji, surfajući po internetu, pronalaze naš blog. Šalju svoja mišljenja, daju nove podatke, a neki i pitaju za svoje drage prijatelje. Pa ipak, prijatno nas je iznenadio komentar objavljen zadnjih dana za koji smatramo da zaslužuje da se objavi kao poseban prilog. Upravo zato ga i objavljujemo.



"Jako me razveselio ovaj post. Ja sam nećakinja Borisa Lešnika (osnivača izviđača) i bilo mi je drago vidjeti da ga se njegovi izviđači još sjećaju. Nažalost, moram javiti da je Boris umro 25. 11. 2000. godine. Nakon Sutjeske živio je cijeli život u Zagrebu i bio je vrlo aktivan u izviđačima. Imamo dosta njegovih slika, pa ako ste zainteresirani, molim vas javite mi na mail adresu anita.pizent@gmail.com."


Zahvaljujemo se na javljanju uz očekivanja da ćemo uskoro imati priliku objaviti više fotografija te drugih podataka o Borisu Lešniku.

Redakcija

Friday, 10 April 2009

JAVIO SE “ČILE”

Na naš poziv da je blog otvoren i za sve izviđače dobre volje, ne samo Sarajeva već i šire, javljaju se nama dragi prijatelji. Tako smo na stranicama bloga ugledali priloge Gorana Rubila iz Doboja, Vere Stjepanović-Mrđa iz Bosanskog Broda, a konjički izviđači su nam predstavili svoju monografiju.

Ovih dana nam je pristigao i prilog Momčila Spasojevića iz Laktaša, dugogodišnjeg izviđača, rukovodioca i danas aktivnog člana izviđačkog pokreta. Poslao nam je pregršt fotografija, amblema, kopije izviđačkih novina, publikacija. Pa ipak, ovaj (nadamo se prvi ali ne i posljednji) njegov prilog može se nazvati i drugačije. Naprimjer, “da vam se predstavim”. Momčilo zvani “Čile” (nadimak njegovih izviđača) o sebi je napisao:
«Rođen sam 1947, a izviđač sam postao od 1958. godine, u Odredu izviđača „Huso Hodžić“ u Tešnju. Sresku vodnu školu završio 1963. godine u Kaštel Starom (Hrvatska). Od 1965. godine, sa malim prekidima, više od dvije decenije bio sam vođa tešanjskih izviđača i s njima učestvovao na brojnim sreskim, republičkim i saveznim izviđačkim takmičenjima i smotrama. Od 1995. godine uključio sam se u rad Odreda izviđača u Čelincu, u rad Predsjedništva novoosnovanog Saveza izviđača Republike Srpske, te sam bio i jedan od glavnih organizatora Međunarodnog tabora izviđača u Mlinskoj rijeci. Godine 1971. odlikovan sam najvišim priznanjem SIJ-a „Zlatnim javorovim listom“, a sljedeće godine bio sam član jugoslovenske izviđačke delegacije u petnaestodnevnoj posjeti poljskim harcerima. U martu 1998. bio sam učesnik međunarodnog skautskog kampa u Kanderštegu u Švajcarskoj».
Saznali smo da je pokrenuo i uređivao brojne izviđačke listove: „Soko“ (1963), „Tabor“ (1965), „Plamen“ (1973), „Mlinsku rijeku“ (1977), „Izviđačku riječ“ (1978), „Amajlija“ (2000), „Polaznik“ (2001).
Naš legendarni Slavko Butina, u Biltenu V smotre izviđača BiH u Čapljini, povodom 20 godina SIBiH, u rubrici Istaknuti likovi za njega je napisao:
Čapljina 1972, Momčilo Spasojević-Čile (u sredini donjeg reda) sa izviđačima iz Tešnja

„ČILE", nastavnik, starješina tešanjskog odreda i tabora.
Ravnopravan sa svojim mladim sugrađanima. Bez kompleksa nastavnika koji njima predaje. Drug. Tiho, nenametljivo djela, tako da oni rade, da vode, a on je prisutan, bez povrede prava ličnosti i kolektiva. Smiruje riječju, djelom, pokretom. A oni, izviđači, mladići i djevojke, kao da slijede svoga Čileta. Ne znamo zbog toga da je neko slab student, đak, radnik, dijete u porodici.“

U 4. broju „Mlinske rijeke“, glasila međunarodnog izviđačkog tabora, Momčilo Spasojević je u članku „Između žutog i zelenog lista“, ispisao neku vrstu sopstvene lirske izviđačke biografije, odakle prenosimo neke izvode:
„Reci mi sad, kad već prošlo je sve:
časi bolni i dani dragi, lepi…“
Ne znam kako, ali želio bih da prenesem poneku iskricu koja tinja ispod pepela moga zaborava i zapalim vatru u makar jednom mladom srcu, koja bi se, u ovom surovo ledenom svijetu, širila dalje. Možda bih to mogao učiniti prisjećanjem nekog dalekog sunčanog izviđačkog jutra, jutra nadanja i strepnji.
Sa prvim zelenim listom budio se u nama nemir i radosni treptaj i izviđačka krv je počinjala da buja i pjeva u venama. Prije nego što bi utihlo posljednje školsko zvono, bacali smo đačke torbe s knjigama, pakovali rance i kretali na logorovanja, ostavljajući u žurbi vrata doma otvorena. Voljeli smo taj život kad kudrava mladost prirodom luta, a ljepota i radost smiješe se iz svakog cvijeta. Bio je to život nalik na snove. Bajka nas je vodila za ruku i svaka radost i sreća činili su se tako lako uhvatljivim. Nismo brinuli, živjeli smo.
Sve je za nas imalo neodoljivu privlačnu snagu, a priroda je krila mnoštvo golicavih tajni. Svuda, od žbuna do žbuna, krila se poneka sitna ljepota, a od proplanka do proplanka iznenađenje i radost: srna preplašena našim lakim korakom, slasna gljiva ili rumena jagoda obasjana prvim jutarnjim suncem.


Štab Međunarodnog izviđačkog kampa u Mlinskoj rijeci – Momčilo Spasojević stoji

U svom logorskom carstvu živjeli smo po sopstvenoj mjeri, sami sebi zapovijedali i sami sebe slušali… Sa osvitom novog dana i ponovnim rađanjem sunca rađale su se nove iluzije i nove radosti. Budili smo se nasmiješeni, trljajući snove u očima. Neponovljiva ljepota je bila život, dok su tiho prolazili zlatni ljetnji dani. Naveče, na prastaroj mjesečini, dok su na nebu zvijezde sjale julski umorno, okupljali smo se oko logorskih vatri, gdje priči i pjesmi nije bilo kraja. Prijatne ljubičaste večeri su nam bili topli majčinski prekrivači ispod kojih bi konačno, umorni i uljuljkani tihim korakom požarnog i žuborom rječice, opijeni radošću i mirisom svježeg sijena iz ležaja, tonuli u duboki slatki san.
Ali bilo je i dana kada nebo prekriju tamni prijeteći oblaci, jezivo zahuči drveće i vjetar svom silinom naleti na naše platnene kućice i, zapjenjen od bijesa, raskida oblake koji po nama puštaju silne količine kiše. Ubrzo, nemoćan da nas slomi, silnik bi odlazio prijeteći osvetom narednog ljeta. Obično je to bila i najava kraja ljeta, pa smo se vraćali kada prvi žuti list zaplovi rijekom: odrasliji, zdraviji, bolji…
Ništa nismo imali, a cijeli svijet je bio naš!

Poslate fotografije te ostale dokumente koji odslikavaju jedno vrijeme, prošlo ali i sadašnje, objavljivat ćemo naknadno, očekujući priloge ovog nadasve dobrog čovjeka i našeg izviđačkog druga.

Monday, 6 April 2009

KAKTUS JE IPAK PROGOVORIO

KAKTUS JE IPAK PROGOVORIO

Jedna vedra priča izvađena iz časopisa „IZVIĐAČ“ broj 2, ljeto 1969.

Ujutro su magle lijeno digle svoj plašt s obronaka Tejine kose. Iz kuhinje se čulo kako dežurni ratuju s neopranim loncima, te izviđač Kaktus otvori oči. Drugovi su još spavali. Kaktus oprezno promoli glavu iz šatora i pogleda prema logoru planinki. Logor je stajao na istom mjestu gdje je stajao i jučer uveče i to je bilo dovoljno da pod izviđačkom košuljom Kaktusu radosno zaigra srce.
– ...bro jutro, Kaktuse! – doviknu mu dežurni.
– Mm-mm – odzdravi Kaktus.
– Daj pomogni da prenesem ovaj kotao s vodom – zamoli dežurni.
– Mm-mm – reče Kaktus u znak pristanka.
Kotao s vodom trebalo je prenijeti do ognjišta na kome se pušila žeravica.
– Teško je – potuži se dežurni, a Kaktus opet promrmlja svoj „mm-mm“, što je ovaj put moglo značiti „nosio sam ja i veće terete“. Ali, desila se nezgoda. Posve neplanirano Kaktus je stao na nečiju zaboravljenu porciju, zanio se, ispustio lonac i sjeo u ognjište puno žeravice.
Da li je tog časa Kaktus skočio više od državnog rekordera u skoku uvis, nije tačno utvrđeno. No, pouzdano se zna da preko njegovih usta nije prešlo ništa od onoga što se obično izgovara u takvim prilikama. Kaktus je četvrti put u toku jutra (ovaj put bolno) promrmljao „mm-mm“ i otišao da potraži mast za opekotine.
Evo, protumačit ću taj „mm-mm“ izviđača Kaktusa. Pa evo: sve je počelo u trenutku kada je lokomotiva šumske željeznice veselo ljuljuškala na putu za Zvečevo. Drveni vagoni bili su puni izviđača, planinki i njihove opreme. Na jednom od tih vagona drmusala se i planinka Jasna. Negdje, na nekom zavoju gdje je vlak milio puževom brzinom, zatresli su se vagoni i Jasnin se ranac skotrljao u jarak kraj pruge. Naravno, Kaktus je odmah po svim pravilima izviđačke kavalirštine skočio s vlaka, podigao ranac i u trku ga ponovo stavio do Jasninih nogu. Divan bijaše pogled kojim je Jasna nagradila spretnog izviđača. Tako divan da prve noći logorovanja Kaktus uopće nije mogao zaspati, te je dobrovoljno stražario u sve čeitiri smjene.
Kad je idućih dana Jasna dežurala u kuhinji, Kaktus je za nju i njezine oči sakupljao drva po šumi. A ona mu je za uzvrat zakrpila hlače i ispeglala košulju. Između njih stalo se razvijati ono što je vođa logora nazvao drugarskim razumijevanjem. Civili bi tome jednostavno rekli: ljubav.
I tako je jednog dana izviđač Kaktus svečano izjavio da će u čast planinke Jasne osvojiti vještarstvo kurira. A da se stekne kurirska značka, zna se, potrebno je izvršiti tri teška zadatka: najprije treba otići duboko u šumu i poput Robinzona samovati cijeli dan i noć. Idući dan treba gladovati. Gledati kako repetaški narod poletno prazni jednu porciju za drugom, a pritom puna 24 sata ne okusiti ni mrvicu hrane, što nije baš lako. Pa ipak obje ove prepone na putu do vještarstva Kaktus je preskočio lakoćom zaljubljenog jelena.
Opisanog jutra latio se Kaktus trećeg, najtežeg zadatka: šutnje. Trebalo je da cijeli dan uopće ne progovori. Pisne li samo jednu jedinu riječ, izgubit će pravo na okrugli znak s ucrtanim pismom. A upravo taj znak želio je Kaktus prišiti na svoju izviđačku košulju. U čast planinke Jasne, rekli smo.
Sada vam je jasno njegovo „mm-mm“, jedino što se toga jutra čulo iz Kaktusovih usta. Znao je Kaktus da je pred njim vruć dan; momci će se po običaju truditi da kojekakvim trikovima istisnu iz njega bar jednu riječ. A tako je i bilo. Ali, Kaktus je imao samo jedan odgovor „mm-mm“. Tvrd orah – zaključiše momci o Kaktusu. Zato su oni najzlobniji udvostručili napore. Za vrijeme strogog popodnevnog odmora golicali su ga slamkom po golim tabanima. Zatim mu je pred samo ustajanje neki anonimni okrutnik stavio trn u cipelu (što je sutradan bilo kritizirano u dnevnoj zapovijedi). Bilo je i iznenadnog polijevanja vodom. Ali, ništa nije otvaralo Kaktusova usta. On je čvrsto odlučio da ide do kraja. Predveče, kako su se u šatorima upalili prvi fenjeri, i posljednji je zluradnik odustao od borbe. Bližilo se vrijeme logorske vatre. Na njoj ističe Kaktusova obaveza. Radovao se Kaktus što su na vatru pozvane i planinke.* Bit će neki zajednički program, a onda će vođa saopćiti da je izviđač Kaktus prvi u logoru osvojio vještarstvo kurira. Vjerovatno će mu odmah zatim Jasna pokloniti kurirsku značku, za koju je čuo da se potajno veze u njezinu šatoru.
Sretan je bio Kaktus i uzbuđen šetao logorom koji je tonuo u mrak. Isprani kamenčić iz potoka Brzaje što ga je poslije večere stavio u usta opominjao ga je na krajnju opreznost u ovim sekundama prije pobjede. Lutajući tako praznim logorom, popustio je tu i tamo konopce na šatorima, složio u uzoran red sve porcije koje su vlasnici razbacali po travi da ih kroz noć opere rosa i na kraju još brižno ispravio kapiju koja se preko dana nagnula prema zemlji, žalosno poput jarbola nekog nasukanog priratskog broda. A onda kada se uputio svom šatoru da i sam uzme ćebe kojim će omotati križe – onda se desilo ovo.
Iz jednog šatora začuo se šapat!
Prošao bi Kaktus kraj tog šatora kao kraj lanjskog snijega – jer njega su, u pravilu, više zanimali čvorovi i azimut nego nečije intimne ispovijesti. Ali ovaj put m o r a o je zastati,
m o r a o je načuljiti uši kao lovački pas jer je začuo gdje se spominje Jasnino ime.
– Čudna je ta Jasna. U posljednje vrijeme ne izvršava zapovijedi – šuškao je glas neke nepoznate planinke.
Kaktus je uzdrhtao. Čuje li on to dobro?
– A uz to je i umišljena, ta Jasna. Svojim hirovima kvari kolektivni duh u logoru! – tvrdio je muški sugovornik.


Užasnut Kaktus prepozna glas svog vodnika. Postao je svjestan da se iza šatorskih krila vodi ogavan logorski trač. Val bijesa zapljusnuo je njegove obraze.
A trač je rastao poput kvasca. Suzdržana daha slušao je Kaktus da je Jasna razmažena, da je tužibaba i da nikome ne želi pomoći. Kada je prošle nedjelje dobila paket od kuće, nikome nije dala ni mrvice kolača, već je sve krišom „ponjupala“ u svom šatoru.
A ono s dežurstvom...
– Uostalom, predložit ću da je još ove nedjelje najurimo s logora – siktao je glas nepoznate planinke.
Prelomilo se nešto u našem izviđaču. Tko smije tako podlo ogovarati njegovu Jasnu? Nju, koja je pohvaljena u dnevnim zapovijedima, koja je baš prošli put palila svečanu logorsku vatru i koja je, sve u svemu, super-planinka!
U Kaktusovoj poštenoj duši zatutnjala su stada bizona, lavine su se sručile s brijegova i bljesnule su munje. Pa je Kaktus, pun viteške vatre, ispljunuo kamenčić iz usta, podigao šatorsko krilo i zagrmio:
– LAŽETE! SVE TO NIJE ISTINA!
Onima u šatoru zapela je riječ u grlu. Umalo nisu digli ruke na predaju.
A Kaktus se razmahao. Tresao se, blijedio i crvenio u svom pravednom gnjevu. I govorio, govorio, govorio. Prvih deset minuta o svijetlim vrlinama planinke Jasne i njihovom mizernom moralu. Zatim (principijelno) o izviđačkim zakonima, zavjetu, časti četne marame, vodnom sistemu. Prijetio je tužbom štabu, otkazom dežurstva, momentalnim ispisom iz izviđačke organizacije...
Tek tada se vodnik uspio sabrati. Stvar nema veze s Jasnom, objasnio je. Drugarica i on samo su uvježbavali igrokaz za logorsku vatru.
I pokazao je iznenađenom izviđaču brošuru umnoženu tog popodneva na štapskom šapirografu i u njoj, crno na bijelom, isti tekst koji su maloprije šaputali. Jasna u igrokazu je neka izmišljena Jasna. A ovoj pravoj – svaka čast. Dobra je planinka!
Neka crnina spustila se Kaktusu pred oči.
– Znači... znači... ja sam progovorio uzalud...
– Uzalud. Žao nam je, Kaktuse!

#
Te večeri na logorskoj vatri Jasna je zbunjeno stiskala u šaci kurirsku značku koju je izvezla za Kaktusa. Čekala ga je da se odnekud pojavi i da ga utješi. Ali nesretni izviđač nije dolazio na vatru. Lutao je brijegovima i kao pravi muškarac sam brisao svoje suze.

* Ova drama s Kaktusom odigrala se 1952. godine, na prvom velikom logorovanju izviđača i planinki Hrvatske. U to doba logori su se postavljali posebno za izviđačke jedinice i posebno za jedinice planinki i tako se dijelilo i rukovodstvo.

B. G.

Friday, 3 April 2009

HAJDE DA ZAPJEVAMO !

.Evo još jedna pesma koju smo i mi pevali, a pevaju je i neki novi klinci.
PLAVO SE NEBO VEĆ MUTI – BRĐANSKA HIMNA
I
Plavo se nebo već muti,
Šumu već zahvata noć,
Njišu se srebrne jele,
Sjajnoga meseca moć.
He-ej, njišu se srebrne jele,
Sjajnoga meseca moć.
II
Kroz šumu nazireš tabor,
Šator do šatora svud,
Čuju se pesma i šala,
Takva je brđanska ćud.
He-ej, čuju se pesma i šala,
Takva je brđanska ćud.
III
Stražar u senci nam drema,
Spreman na svaki je šum,
Predano brđane čuva,
On sam, tabor i drum.
He-ej, predano brđane čuva,
On sam, tabor i drum.
IV
Nemamo konfor u šumi,
Al' prija nam život taj,
Lepša je šuma od grada,
Pravi zemaljski je raj.
He-ej, lepša je šuma od grada,
Pravi zemaljski je raj.
V
Tri puta drugovi zdravo,
Jednom smo morali poć,
Još jedno leto je prošlo,
Ovo je poslednja noć.
He-ej, još jedno leto je prošlo,
Ovo je poslednja noć.
VI
Naša kolona se kreće,
Znači da svemu je kraj,
Još samo suza u oku,
Značiće naš oproštaj.
He-ej, još samo suza u oku,
Značiće naš oproštaj.
.

Snimila sam samo dve strofe, ali dovoljno je da se podsetimo ove lepe pesme. Ne zamerite što nije bolje, ja sam samo amater.
A sada, ZAPEVAJMO!

Pojačajte zvučnike!

.......... video

.

Wednesday, 1 April 2009

LIJEPA VIJEST IZ SARAJEVA

Na stranicama našeg bloga vidjeli smo mnogo priloga o sarajevskim, a u posljednje vrijeme i o drugim, izviđačima. Pisane su stranice o istoriji izviđačke organizacije, o mnogim izletima, bivacima, logorovanjima, zimovanjima, smotrama i akcijama, te o dogodovštinama na njima. Prilozi su bili obogaćeni starim fotografijama, a poneki i novijim, gdje smo mogli vidjeti mlade naraštaje, kao i priloge o našim prijateljima bilo gdje da se nalaze. Blog ispunjava svoju funkciju povezujući drage prijatelje, pa smo često imali priliku vidjeti kako se međusobno druže i sastaju.

Iz Sarajeva je stigla divna vijest. Grupa izviđača i planinki (slobodno se može reći veterana) odlučila je da pruži svoj angažman na oživljavanju izviđačke organizacije u SO Centar Sarajevo, gdje trenutno ne egzistira ni jedna izviđačka jedinica. Inicijativni odbor, radna grupa (nazovite kako god hoćete), sastala se 15. 03. ove godine da se utvrde obaveze koje će slijediti na ponovnom oživljavanju izviđačke organizacije na ovoj sarajevskoj opštini. Prisutni su bili: Bećir Gribajčević, Midhat Buljubašić-Šilja, Miroslav Topić-Cober, Alija Preljević, Mustafa Čelebić-Čelo, Vesna Vlašić i Branko Parla.

I na ovom snimku, koji je napravio Branko Parla, vide se (s lijeva na desno): A. Preljević, viri Šilja, Branka Vlašić, Čelo, Bećko i Cober

Uskoro slijedi naredni sastanak. Poručuju svima koji prate blog da je sastanak otvoren za sve koji žele da im se priključe (čak i onim koji su to zaboravili). Dovoljno je da se jave na adresu koordinatora i to:
cobertopic@gmail.com ili na tel.: 061 550720