Saturday 27 September 2008

GDJE SU, ŠTA RADE – Evo i nas na Rocky Mountains

Ova nova rubrika na blogu (koji redovno otvaramo) obradovala nas je. Naše stare slike smo izgubili i nemamo ih, pogotovo one iz naših izviđačkih dana. Upravo zato, odlučili smo se da vam pošaljemo fotografije novijeg datuma. Nismo blizu Igmana, Bjelašnice, Trebevića... naprotiv, živimo u Windsoru u Kanadi. Pa ipak svoje rijetko slobodno vrijeme koristimo i za odlazak u prirodu. Tako smo krajem augusta koristili dio odmora da posjetimo nacionalni park "Rocky Mountains". Planinarili smo, šetali i obilazili Banff, Lake Louise i Jasper. Bilo nam je divno i nezaboravno, nauživali se pogleda i ljepota prirode. I naravno, često smo mislili na vas, na naše zajedničke izlete,logore....
Ovih nekoliko slika pružiće vam priliku da vam bar malo dočaramo ove ljepote.




Pozdravljamo sve od reda, vaši






Ela i Branko Rip








Tuesday 23 September 2008

NOVA RUBRIKA – GDJE SU, ŠTA RADE...

Nastojeći stalno obogaćivati ovaj naš blog sadržajima koji interesuju većinu čitatelja i saradnika, nudimo novu rubriku (kao u naslovu). Ko od nas nema neke stare fotose na kojima su izviđači i planinke čija smo imena zaboravili ili ih dugo, dugo nismo vidjeli, te ne znamo ništa o njima? A baš bismo voljeli saznati! Ko nam u tome može bolje pomoći od nas samih, razasutih širom svijeta... Sreli ste nekog od njih na svojim lutanjima svijetom? Čuli ste nešto o nekome pa želite da provjerite informaciju? Tu je blog! Pošalješ fotos na jednu od često nuđenih e-mail adresa (Vesko, Cober, Zlatica, Gorana, Dado...), nekoliko riječi i – neko će već prepoznati tvoje „izgubljene“ drugare. Ti si prepoznao nekoga sa ponuđenih fotosa u ovoj rubrici? Direktno se javiš komentarom na blog ili opet preko nekoga od navedenih u zagradama. Time ćeš sigurno obradovati nekoga i proširiti krug zainteresiranih za naš blog.

Za početak evo fotosa braće Meler, Stjepka i Dominka iz OI „Slaviša Vajner Čiča“. Snimljeni su na logorovanju na Zabrđu jula 1967. GDJE SU, ŠTA RADE? Ti znaš? Javi se na blog!

Monday 22 September 2008

IZ ISTORIJE IZVIĐAČA – Izviđačka škola na Boračkom jezeru 1954.

Taman se ja vratih s logorovanja na Maoči, kad za nekoliko dana eto ti kurira meni u moj Dugi sokak (između Pivare i tek kasnije izgrađene žičare) – ništa telefon: mislim da su tada telefonski brojevi u Sarajevu bili četverocifreni: osim ustanova i preduzeća stvarno je malo ko mogao dobiti liniju – da mi javi da sam određen da idem na Izviđačku školu na Borke koliko sutra-prekosutra. Mojima drago, zbrinut za još tri sedmice preko ljeta (nisu oni baš ozbiljno uzimali tu moju zanimaciju). Osim mene, iz odreda je išao Hamdo s Jezera (nažalost, zaboravio sam mu prezime – jedna do daske temeljita izviđačina i drugarčina) i, čini mi se, niko više. A ja imao samo I zvijezdu i mali vodnički staž. Bio sam iznenađen i impresioniran.
To je bila prva izviđačka škola SIBiH-a, bez naznake: kasnije sam saznao da su bile škole za načelnike odreda i tako dalje. Polaznika je bilo možda šezdesetak iz cijele republike, sjećam se da su predavači bili sekretar Saveza Dževad Dautović (on je bio i sekretar Saveza kulturno-umjetničkih društava BiH u Gajretovoj zgradi, a Savez izviđača je gostovao u njihovim prostorijama: Dom izviđača je sagrađen tek kasnije) – on je, recimo, predavao izviđačku administraciju: kako se pišu zvanična pisma itd.; pa ispred Saveza Aco Černjavski, Stojan Matković, starješina mostarskog odreda Radmilo-Braca Andrić, a gostovao je kratko i Slavko Butina. Nikako se ne mogu sjetiti ko nam je od njih predavao »ozbiljnije« discipline.
Na orijentacioni kros su išle patrole od po troje iz raznih gradova. Mene su zapali Prijedorčanka Mira Romić (kasnije je studirala književnost u mojoj generaciji i pod prezimenom Bogavac radila u Institutu za književnost) i Tuzlak, mlađi brat Omera Ibrahimagića. Trudili smo se koliko smo mogli po onom nezgodnom terenu oko Boračkog jezera i, moram reći, nismo se proslavili: stigli smo na cilj dosta iza prvih ekipa.


Ali naj-
upe-
čat-
ljivi-
ja us-
po-
me-
na bila mi je sljedeća: za dežurstva jedne Mostarke (naravno, znam joj ime) ručak je kasnio a cijela škola, postrojena u kolonu po jedan, čekala je po zvizdanu s porcijama. A ona nas je pustila (mislim, samoinicijativno) da se cvrljimo u uniformi: košulje su bile od čvrstog materijala, marama vezana oko vrata: nije bilo tada govora o nekom popustu u oblačenju po vrućini. I tada ja izađem iz reda (ništa manje), tresnem porciju o zemlju i razgalamim se, na što dežurna ode i prijavi me gdje treba. I da li odmah tada ili poslije ručka, ali jedan od gore pomenutog trijumvirata iz Saveza me zovne na raport i naredi mi da se spakujem i da čekam pred šatorom, jer će me vratiti u Sarajevo. Ne znam kada mi je u životu bilo teže. Odred me poslao, ukazao mi čast i povjerenje, a ja se ponašam tako neodgovorno. Te ja tako spakovah telećak, uvalih se u gojzerice i zelene dokoljenke od uniforme i čekaj, čekaj... kad odjednom mi javiše da mi je oprošteno, ali su me izribali. I na kraju škole još budem proglašen, zajedno s Banjalučankom Tamarom Firsov i (?) Andrićem iz Mostara, za najboljeg polaznika! Svašta. Dobili smo kao nagradu po zelenu torbicu i zviždaljku (?!), a svi polaznici po maramu krem boje s crvenim obrubom i crtež znaka koji smo dobili pravo da izvezemo na marami: slova BPI (»Budi primjeran izviđač«) u obliku grana ili klada smeđe boje, koje gore zlatno-crvenim plamenom. Kasnije smo saznali da je to bila maltene kopija skautskog znaka BKS (»Budi kao sunce«). Moja mama mi je to i izvezla i ja sam uglavnom nosio tu maramu, zanemarivši crveno-plavu maramu Igmanske čete. Sjećam se planinki Zrinke Komljenović i Melihe Ćorde iz Mostara, Ajše Sadiković iz Ljubuškog (nikad nisam saznao je li to kasnije bila ona odlikašica, najmlađa doktorica u BiH, unuka čuvenog travara Sadika Sadikovića, čiju smo knjigu o ljekovitom bilju imali kod kuće). Tamaru Firsov sam zapamtio kao visoku i zatvorenu plavušu s debelim naočalama, a prepoznao sam je tridesetak godina kasnije na seminaru za nastavnike francuskog u Makarskoj, kao veselu, otvorenu i strašno simpatičnu osobu, ljubljanskog magistra romanistike i nastavnika francuskog na banjalučkom univerzitetu, sa prezimenom Bojanić.
Ali sve skupa, čini mi se da se odred malo preračunao investirajući u mene: nisam mu to baš vratio kako bi valjalo. Prekratko sam se zadržao u organizaciji.

Javiću se opet,
Vladimir Osipov-Repeta

Thursday 18 September 2008

SLIKE SA IGMANA

Naš prijatelj Šilja odazvao se našoj molbi, te nam poslao nekoliko fotografija sa skupa na Igmanu. Sada ih objavljujemo sa malim zakašnjenjem.


U desnom uglu sa kapom, Sakib Mataradžija-Kibo, slijede Muzafer Osmanagić-Aga, Lela Vodopić, Mira Gribajčević i na samom rubu, Bećir Gribajčević-Bećko


Prvi lijevo; Splićanin ?, ambasador Vrbošić, Emira Kršlak, Satko i Edina Fazlić i njihova kćerka


Blanka i Kićo Laganin, Sado Arnautalić, Bećir Gribajčević te roštiljdžija sa asistentima-degustatorima


--------------------------------- Razmjena poklona

---------------------------------"mlađani Splićani"

Vozdra, Šilja

BORAČKO JEZERO, LJETO 2008.


(Na ovom našem blogu raspisali se mi stari izviđači o svojim uspomenama, a za to vrijeme na našem svima dragom Boračkom jezeru nova generacija stvara svoje uspomene. Evo šta nam je poslala planinka Ćosić Maša, čija je i mama Tenaida bila „u svoje vrijeme“ aktivna planinka.)



Mama Tenaida-Seka i kćerka Maša u Parizu Mašino logorovanje na Boračkom jezeru ovog ljeta

Boračko jezero sam zavoljela već od prvog logorovanja, i otad se vraćam starom drugu svake godine... Moram da napomenem da sam 2007. godine iz sarajevskog odreda „Bosna 96“ prešla u zenički odred „Lisac“. Prvu smjenu sam propustila zbog obaveza na fakultetu, ali sam zato provela tri nezaboravne smjene od 10. 7. do 6. 8. 2008. Ovo što ću vam dalje napisati jesu moji doživljaji i sjećanje nakon skoro dva mjeseca...

Došli smo na Jezero tog četvrtka u popodnevnim satima. Vodnici su prozivali svoja jata i vodove te ih smještali u šatore. Tih prvih 10 dana na Boračkom jezeru taborovalo je nešto više od 200 zeničkih izviđača i 20 sarajevskih koji su, kao i svake godine, bili gosti, te tekvandoisti iz Kluba „Taken“ sa trenerom... Smjenu je predvodila starješina Mira, dok je načelnik prvi put hrabro bio Goran Vukalović. Vrijeme nas je poslužilo prvih dana boravka, te smo to maksimalno koristili kupajući se, dok je drugi dio protekao u lošem vremenu. Za vrijeme smjene održale su se razne aktivnosti, poput vodene olimpijade, igre Zmija, te raznih sportskih aktivnosti. Bilo je i manjih incidenata, ali ko još pamti ružne stvari... Brzo se približio kraj prve smjene i došao i početak tih drugih deset dana...

Eh, to je bila smjena za pamćenje... Otkako se ide na Jezero, ova smjena uvijek je bila najveća, ali ove godine nije bilo tako... Ukupno je taborovalo nas stotinu i trideset. Gosti smjene bili su ragbijaši iz Zenice. Mala smjena, vrijeme sunčano, sve savršeno... Kako to ide po već ustaljenom rasporedu, smjena se smjestila. Kadar se predstavio, starješina smjene bio je Edin Sinanović, a načelnik Matilda. Potom se išlo na ručak, kupanje, sportske aktivnosti, te neizbježni svima najdraži dio dana KZP, iliti kulturno-zabavni program.

Vrijeme nas i nije poslužilo kako se činilo da hoće, te je narednih osam dana kiša padala.

Kiša nije omela razne aktivnosti, igre, projekte, predavanje o minama. Kako je vrijeme letjelo, došao je i dan odlaska smjene, te mojih posljednjih deset dana na Jezeru.

Ta famozna četvrta smjena nadmašila je i drugu i treću samo po vremenu. Svih deset dana sijalo je sunce. Smjenu su činila dva tabora: Eko škola sa 17 učesnika (budućih vodnika eko-patrola), te izviđači sa gostima Romima. Izviđače je predvodio starješina Zeko, a načelnik smjene bila je Jasmina, dok su štab škole činila tri instruktora, načelnik Matilda i starješine Jeca i Dragan. Školarci su većinu vremena provodili na predavanjima, na kojima su učili podizati i spuštati šatore, pionirstvo, čvorologiju te neizbježnu prvu pomoć. Smjenu su obilježile razne aktivnosti, poput predavanja o minama, razne igre, sportski sadržaji, te bivak Eko-škole na Ban Viru, do kojeg su išli pješke i pravili ručak za vrijeme pomračenja sunca. Svaku noć je bio raznovrstan kulturno-zabavni program, pretežno uz logorsku vatru.

Približio se i kraj taborovanja, te smo se svi uputili u autobuse. Suze i poneki osmijeh pratili su nas do Konjica, te smo od Konjica nastavili uz izviđačke pjesme. Kad je autobus stao u Sarajevu na Stupskoj petlji da izađe jedina Sarajka u zeničkim izviđačima (moja malenkost), Stupskom petljom orila se stara izviđačka pjesma „Vodnik Baća“.Tu se oprostih sa Jezerom i obećah da ću posjetiti tog starog druga i iduće godine.

Ćosić Maša

SPOMENAR DOBOJSKIH IZVIĐAČA

Svoj doprinos ipak skromnoj izviđačkoj bibliografiji dao je i Goran Rubil, “nepopravljivi” izviđački entuzijasta iz Doboja. On je autor knjige “Spomenar dobojskih izviđača”, koja je ugledala svjetlo dana 2005. godine.

U ovoj knjizi na sistemati-
čan način prikazan je rad dobojskih izviđača od osnivanja 1953. do 2005. godine. U sistemati-
zovanim poglavlji-
ma dat je prikaz o svim aktivnostima dobojskih izviđača.
Susrećemo se sa mnogim imenima koja su gradila organizaciju, prikazuju učešća na mnogim logorovanjima (počev od Blatnice 1954. godine ), smotrama (od Martin Broda 1964), izletima, zaključno sa logorovanjem u Mlinskoj rijeci i sletom skauta u Čelincu 2004. godine. Čitajući ovaj Spomenar, sreo sam meni mnogo poznatih imena a za koja nisam ni znao da su bili izviđači (Ferhad Kotorić, Miralem Kruškić, Krešimir Zubak i drugi sa kojima sam sarađivao, radio ili studirao).






Ova knjiga vrijedna pažnje u svom zadnjem dijelu sadrži niz fotografija koje su obilježile istoriju Dobojlija. Na samom početku knjige navedeno je da se kupovinom iste pomaže rad dobojskih izviđača-skauta. Ukoliko je neko zainteresovan za nabavku iste, može se obratiti za daljnje informacije Goranu Rubilu na njegovu e-mail adresu:
Goran074@yahoo.com




Jedna od mnogih slika dobojskih izviđača: Skupa sa harcerima

P. S.: Kako saznajemo, izdate su monografije izviđača iz Konjica i Zenice.

Tuesday 16 September 2008

IZ ISTORIJE IZVIĐAČA – Logor u Maoči 1954.


Ešref Smajević-Eške je u svom već citiranom pregledu prvih logorovanja sarajevskog odreda izviđača »Mlada Bosna« (v. prilog »Iz Doboja Goran Rubil piše« iz avgusta 2008) s pravom rekao da je teren u Maoči bio idealan za izviđačke aktivnosti. Meni je to bio prvi logor i, kao vodnik-početnik, bio sam premlad i dalek od nekakvih organizacionih poslova, tako da neke stvari iz Ešketovog teksta i danas primam kao novìnu. Nisam znao ni da je Odred već prethodne 1953. godine logorovao na Strmcu (u Slavoniji) zajedno sa dva druga odreda: »Strajko Mitrović« iz Tuzle i beogradskim odredom izvidnika »Vasa Čarapić« i da su se tada dogovorili da se zajedno logoruje i 1954. godine. I Zeničani su nam se pridružili na

(Vladimir Osipov-Repeta, skorašnji izgled)

Maoči (sa čuvenim Nihadom Gradinčićem-Ničetom kao načelnikom odreda i logora). Nismo bili preblizu jedni drugima, tako da je svako mogao živjeti svojim životom i tek povremeno se susretati. Nije mi mnogo ostalo u sjećanju, ali je borova šuma u kojoj je naš logor bio smješten bila prekrasna; na nekim borovima su bile pričvršćene male saksije, iznad njih je kora redovno zarezivana pa je smola curila u saksije; sve mi se čini da su radnici tamošnjeg šumskog preduzeća dolazili da to kupe.

Imali smo lijepu kapiju i ostale logorske objekte: jarbol, pa onda po svim pravilima ukopanu i ozidanu kuhinju sa ringlama, »izvi-
đačke patente« pred šatorima i u šatorima, saznali smo šta je to dežurni vod u kuhinji (guljenje krompira, nošenje vode, loženje vatre) i dežurni vod na latrinama (zasipanje istih krečom). Šatori su bili, naravno, za četiri osobe; spavali smo na slamaricama, tako da je bilo od vitalne važnosti dobro okopati šator za slučaj kiše. Za mog stražarenja nije došlo do krađe zastave s jarbola (mislim da je bila varijanta da neko od starješinstva logora ukrade zastavu dok straža spava i druga, gora, kad je zastavu otuđivao komšijski odred, svakako u najgluvlje i najgore doba noći, kad je najteže biti budan), međutim, rekao bih da smo se kao odred bar jednom obrukali, ali da su i naši obrukali druge. U te ekspedicije su išli brđani, znam da nas balave nije niko ni pitao. Ipak, skinuti čvrsto omotanu i vezanu veliku državnu zastavu s jarbola, pored stražara koji u principu još i loži za sebe vatru da se ogrije – bar tako je bilo na Maoči – nije mačji kašalj! A sutradan ujutro je valjalo ići u potragu za zastavom (javna bruka) i u pregovore za njen povratak (dupla bruka). Međutim, to je u mojoj glavi ipak dosta maglovito: otada do danas je prošlo 54 godine. Vrijeme nas je tada odlično poslužilo (za razliku od logora u Poljavnicama kod Bosanskog Novog 1955, sa puno kiše i vlage). Išli smo i na Krivaju da se kupamo na nekim bukovima, skakali smo i sunčali se na velikom kamenju. Tada se za Maoču putovalo vozom do Zavidovića (ceste su bile uglavnom neasfaltirane i pune prašine, autobusi bez konfora [sav prtljag – na krovu autobusa; vozač se penjao uz merdevine pozadi i primao i izdavao kofere i torbe] i, naročito, bez popusta za izviđače, tako da je željeznica bila prava stvar u svakom pogledu); od Zavidovića smo presjeli u putničko-teretnu kompoziciju na uskotračnoj pruzi (za neupućene: razmak između šina 0,76 m) sa, naravno, parnom lokomotivom, tako da su i inače svi putnici, na koju se god stranu vozili iz Sarajeva, poslije svake vožnje bili garavi od dima, a znao je sićušni komad ugljena iz dimnjaka uletjeti u oko, pa eto belaja... jer glavni štos je bio spustiti prozor i gledati u pravcu vožnje. Do Maoče se sjećam da je bilo četrdesetak kilometara, ali je to potrajalo nekoliko sati. Tako smo se i vratili po završetku logorovanja.
Uopšte rečeno, izviđači iz moje generacije su bili učesnici ali ne i rukovodioci, pa nas je mimoilazila svaka logistika, kako bi se danas reklo. Sva ta briga je ležala na plećima starješinstva i brđana, koji su imali popriličnu odgovornost. Bulumentu mladih, zdravih i živahnih tinejdžera valjalo je svaki dan nahraniti i zabaviti odgovarajućim programom, koji se čitao na jutarnjem zboru u dnevnoj zapovijesti. Mislim da je ta strana ipak bila jednostavnija od one materijalne.
Javljam se uskoro opet.
Vladimir Osipov-Repeta

Monday 15 September 2008

IGMAN

Danas smo primili novi prilog za blog sa člankom objavljenim u dnevnim novinama koji nam je poslao Midhat Buljubašić-Šilja iz Sarajeva, pa ga odmah i objavljujemo.

"Na poziv izviđača odreda "Igman 92" iz Hrasnice, na Igmanu su se okupili izviđači (srednjovječni) iz Splita i Sarajeva uz laganu roštiljadu i druženje. Od našeg starijeg poznatog društva (raje) bili su: Kićo i Blanka Laganin, Bećko i Mira Gribajčević, Vahida Mičijević, Muzafer Osmanagić-Aga, zubarica Lela, Arnautalić Sado-Riko, sestre Kršlak (Emira i Edina, poznatije kao sestre Kesler, sa užom i širom familijom), Mataradžija Sakib-Kibe, Hajdar Arifagić i ego.Također su tu i iz Zenice stigli Mustafa Poparić i Mirza Jarić. Bio nam je u gostima i ambasador Hrvatske u BiH gosp. Vrbošić.

Uz lagano i ugodno druženje sa "generacijom" iz Splita, dogovaran je i uzvratni posjet Splitu za neka bolja vremena. Pjevale se naše stare pjesme, sviralo se, a bogme, malo se i popilo. U razgovoru je spominjan i naš blog (Aga, Bećko, malo i ja) i ostala je obaveza Bećka, Kiće, Harija i Age da pošalju nešto dokumentacije iz starih vremena. Za sada toliko.

Veliki v o z d r a iz Rajvosa.

Šilja
(Bili bismo jako zahvalni kada bismo primili bar koji fotos koji bi upotpunio ovaj prilog.)

Sunday 14 September 2008

SJEĆANJA – Alija Preljević-Karanfil


Moram odmah da kažem da ja nisam baš vičan pisanju, ali evo obećavam da ću, u nekoliko budućih priloga, napisati nekoliko sjećanja na vrijeme koje sam proveo u odredu izviđača "Pavle Goranin-Ilija", odnosno u izviđačima Sarajeva.


Ja sam u izviđače stupio daleke 1963. godine, kada sam se upisao u Srednju medicinsku školu. Neposredno prije toga, s obzirom da sam stanovao na području Bjelava i Mejtaša, čuo sam za izviđače i ponekada, kao učenik OŠ "Silvije Strahimir Kranjčević", tu i tamo ponekad učestvovao u nekim aktivnostima izviđača. Pa ipak, moj najaktivniji period u odredu bio je od 1963. do 1969. godine. U to vrijeme odred je imao četiri vrlo aktivne čete izviđača, te dvije čete u Srednjoj medicinskoj školi: četa izviđača "Dr. Mladen Stojanović" i četu planinki "Marija Bursać". Obje čete su bile masovne i vrlo aktivne. Pored ovih četa, u odredu je bio klub brđana, u kome su, između ostalih, bili: Alija Melez, Mustafa Hasović-Paja, Kasim Džindo, prof. Fuad Muhić, Bakir


Bakir Čamo-Kirba (stoji, desno) sa grupom izviđača (desno kleči Josip Ausić-Cober)

Čamo-Kirba, Pjer Majhrovski, Drago Vobornik-Pjano i mnogi drugi, čijih imena ne mogu ovog momenta da se sjetim. U tom vremenu načelnici odreda, između ostalih, bili su Sulejman Ćuk-Ćukica, Hajdar Arifagić-Cican i moja malenkost. Kada su neki od nas prerasli i prešli u brđane, dolazi do formiranja još jednog kluba "Klub sedam malo mlađih", u kojem su bili: Hajdar Arifagić-Cican, Vesna Hausler, Željko Hausler, Enver Čengić-Čenga, Eso Bahtijarević-Deba, Asim Šahinpasić i ja.
Odred je tada svake godine organizovao velike akcije, kao logorovanja na Crvnju (opština Bar, a nalazi se između Sutomora i Bara) i zimovanja na planinama oko Sarajeva. Mora se istaći da logorovanja nisu bila u jednoj smjeni nego u dvije, a najčešće i tri smjene. Ja lično sam učestvovao na pet logorovanja i u tom periodu i na, koliko se sjećam, isto toliko zimovanja. Za razliku od logorovanja, zimovanja su mijenjala destinaciju, kao npr. Han Pijesak, Budoželj, Ozren, Igman, Romanija (Dom "SVČ" Crvene Stijene) itd.

Kao što ti je poznato, najstariji odred u Sarajevu bio je OI "Mlada Bosna". Od tog odreda, kako su mene učili, stvraju se dva, i to OI "PGI" i OI "SVČ". Mada je izgledalo da između ta dva odreda vlada konkurencija, pa čak i animozitet, to u biti nije bilo tačno. Mnoge aktivnosti su bile zajedničke i saradnja je bila veoma uspješna.

Jedne prilike OI "SVČ" organizovao je marš "Tragom Čičina partizanskog odreda". Na tom maršu sam i sam učestvovao.
Bila je to maršruta Sarajevo, Mokro, Sokolac, Pjenovac, Han Pijesak, Rogatica, Mesići, Pale, Sarajevo. Marš krenuo ispred škole "SVČ" i mi stigli do Higijenskog, a mene pita Aljo Melez: "Imenjače, kako ide?". – "Kad će odmor, ja se umorio", odgovorio sam ja i cijela kolona se nasmijala. Bio je to šlagvort marša. Svako malo je neko pitao: "Kad će odmor, Karanfil se umorio?".

Toliko za ovaj put.

Primite puno pozdrava od veterana izviđača,

Alije Preljevića-Karanfila

Z-D-R-A-V-O!

Saturday 13 September 2008

IGRAM SE ASOCIJACIJA (5)


1967 – ZABRĐE kod Viteza
. Kada sam pisala o najvećem uspjehu „Čičinih“ planinki, osvajanje trećeg mjesta u državi na orijentacionom takmičenju u Dečanima, Kosovo, opisala sam tužni, zakašnjeli dolazak na logorovanje na Zabrđu, bez marama, koje nam je nas načelnik Zlatan, ko zna zašto, skinuo za kaznu, samo nekoliko stotina metara od logora... Cober, koji je bio s nama, požurio je naprijed da najavi naš dolazak i, kada smo stigle, tužne i uplakane s peharom u rukama, i sam je bio iznenađen. Dan-danas niko od nas se ne sjeća razloga tom tužnom događaju, a pokušavali smo se sjetiti i Mia i Cober i ja, nije da nismo... Čak i Zlatan kaže da se ne sjeća...

Sjede: Slađana Mujkić-Caka, Ljilja Pitić-Pipi i Gorana Jovanović, a stoje; Zlatan Lučić-Zlaja, Miroslav Topić-Cober i Slobodan Ćosović-Ljupan

Snježana Tvrz vježba signalizaciju pod budnim okom Branke Stojaković, a na malu Leu pazi Mirjam.


Tako logor na Zabrđu pamtim i po tome, ali i po mnogim lijepim stvarima. Prije svega, prvi put smo sami pravili krevete od drveta i konopca (konačno smo shvatili zašto je konopac od 25 m obavezan dio opreme). Tada sam prvi put vidjela poljske miševe, koji su nam bili kao kućni ljubimci. Emica i Gina iz „Popajki“, čini mi se da su imali vlastite ljubimce u šatoru, Žikicu i Pericu. U blizini kuhinje nalazilo se bure za pomije, koje smo davali mještanima da hrane stoku i jedan nesretnik (Žikica ili Perica) upao je kao simpatični poljski miš u to bure, a Gogo Marjanović ga je izvadio nakon nekog vremena kao ogromnog pacova! I mi smo u to povjerovale!

Na Zabrđu je bio i Krcko, naš drug iz komšiluka, živo spadalo koje je stalno upadalo u neke nevolje. Čika-Gojku je prekipjelo i poslao ga je kući – najteža kazna na jednom logorovanju. Cijeli odred ga je ispratio sa suzama, mahali smo dok nije zamakao u šumicu. Taman kad smo ga „oplakali“, trči on natrag, sav sretan i viče „Evo mene!“ bacivši se prvo u zagrljaj „Popajki“ Mirjam, svojoj simpatiji. Za njim je išao nasmijani čika Gojko, nadajući se da je lažni odlazak kući „upalio“ i opametio našeg Krcka. Pa i nije baš...

Kako je moguće zaboraviti hitno skupljanje sijena na obližnjoj livadi pred oluju? Zar izviđači mogu dozvoliti, pored sebe živih, da seljacima strada sijeno? A baš je bio dan posjete roditelja! Mame i tate u čudu su gledale svoje gradske mezimce kako spretno plaste sijeno, oluji pred nosom... Kada su se pojavili sami seljani s namjerom da spasavaju svoje sijeno, nisu mogli očima vjerovati! Njihovi privremeni susjedi su sve obavili samoinicijativno, brzo i kvalitetno. Uveče su nas posjetili i u znak zahvalnosti darovali su nam 15 kg vlašićkog sira! Mljac! I sada se toga sjetim kad jedem svoj omiljeni sir.

1967 – Drašnice kod Makarske – kako – zašto – ne znam, ali nakon Zabrđa jedan naš mješoviti vod i nekoliko brđana uputilo se na logorovanje sa izviđačima iz Slavonskog Broda u Drašnice kod Makarske. Starješina tog odreda bila je teta Ljuba, tetka naših Špice i Jasne Ibrulj. Valjda je to bila ta „tajna veza“. Sjećam se da je bio naš Mile, Tomica Milina (njega smo propustili staviti na sve veći tužni spisak), Miro Zdravič i njegova sestra Nada, čini mi se, Pipi (Ljilja Pitić, sada Peršić), možda Parla Branko, Veljko Lužajić i ja. Od Slavonaca pamtim plavokosu Zdenku, minijaturnu Jadranku zvanu Klikerica, Keca, Peru Duha (naravno da mu je Mile dao nadimak) i žutokosog DIF-ovca, ljepotana Ferija... Bio je s nama i „cvikeraš“ Zoran Abramović, također iz Slavonskog Broda. Kako smo se iznenadili kada smo ga vidjeli kao takmičara u popularnoj „Kviskoteci“, a bio je još dijete! Bio je tu i neki pomorac (uniforma?) zvani Grk, pa Blaža... Kako smo u onaj kamenjar stavili šatore, to se i dan-danas pitam. Tada sam prvi (i zadnji) put jela neke slavonske „specijalitete“, tipa rezanci s krompirom. Bilo je u obilju supe i salate, pa ipak nismo gladovali, mi „Čičine“ maze...

Nažalost, znam imena samo dvije "Čičine" planinke na slici, pa neću ni njih navesti.

Tada je nastalo trajno druženje tog odreda iz Slavonskog Broda i „Čičinog“ odreda. Bili smo zajedno na legendarnom Vlašiću i na Sutjesci sljedeće godine...

Na slici, odozdo na gore: Zdenka iz Slavonskog broda, Gorana i Ljilja-Pipi iz "Čiče".
S lijeva na desno: Jasna Ibrulj-Šantić, Slobodan Dodoš-Mile i teta Ljuba

1968 – Sutjeska. Smotra. Najružnije taborište koje pamtim. Ogromna livada, improvizirana ograda dijeli odrede, hrana očajna (dok čika Gojko nije, o vlastitom trošku, pojačao „Čičine“ obroke). Ali uspomene su lijepe kao i uvijek.

1. Kupanje na Hrčavki – kupala sam se i u Drini i u Neretvi i u Morači i u Moravi i u Sutjesci, ali ta mala Hrčavka definitivno je nešto najhladnije u šta sam se umočila. Ispod mostića produbili smo neku vrstu bazenčića i tu se brčkali, ali, svejedno, cvokotanje zuba bilo je jače od izviđačke pjesme...

2. „Gojkova apsana“tako su nas, „Čičine“ planinke, zvali iz susjednih logora. Zašto? Na zajedničkim igrankama ostajale smo kao Pepeljuge, sve do momenta dok ne bismo zaplesale sa „tuđim“ izviđačima neki „sentiš“. Odmah je bilo „nalijevo krug“ i u logor. Samo, bila je tu jedna mala greška: bolje da smo se zvale „Zlatanova apsana“ jer je naš dragi načelnik bio stroži u tom pogledu „ašikovanja“ od samog starješine, čika-Gojka!

3. Izviđači iz Zagreba i Slavonskog Broda – Za druge ne znam, ali moja Mia, Goranka i ja pamtićemo smotru na Sutjesci i po nekim ljubavima. Imena svoje simpatije se ne sjećam, znam da je bio iz Zagreba, kao i Gorankin Ec-Ec (tako smo ga zvali jer je bio ili njihov ekonom ili ekonomista po struci, prije ekonom). Goranku je „ganjao“ i jedan zagrebački „štablija“ iliti „štapovac“, kako je članove štaba zvao moj mali brat Neven. Mia se zaljubila u Željka iz Slavonskog Broda (valjda zato što je njena „stalna“ simpatija Cober bio tada u vojsci, ha, ha). Pipi (Ljilja Pitić, sada Peršić) bacila je oko na nekog „putera“, koliko se sjećam (Kec iz Slavonskog Broda?). Pipi, javi se na blog i ispravi me!

4. Partizanski kurir Na Sutjesci je moja generacija „maturirala“ položivši vještarstvo svih vještarstava – partizanskog kurira. O tome je Mia već prekrasno pisala na blogu. Ja ću samo dodati „točanje“ umornih nogu u ledenom izvoru, nakon napornog marša, toliko blagotvornom da je neko od meraka progovorio i morao na popravni. Sjećam se i Alje na čelu kolone, sjećam se nekog kotrljanja niz „rižu“ u kanjonu Suhe ...

5. Vještarstva – Na Sutjesci sam položila još dva vještarstva – Signalista i Novinar. Ko bi tada rekao da ću tačno nakon deset godina, 1978, zasnovati stalni radni odnos kao novinar u „Oslobođenju“ i provesti u tom poslu narednih 15 godina! Vezni igrač tu je bila Goranka Mirić (Oljača), koja je mene i Miu odmah u prvom razredu gimnazije primila u novinarsku sekciju...

Bilo bi divno kad bi se još neko oglasio sa svojim sjećanjima na iste akcije. I to ne komentarom nego postom. Ili čak intervencijom direktno u moje postove. Nevjerovatno kako svako ima drugačija sjećanja na iste događaje...

Gorana Jovanović

Thursday 11 September 2008

IZ ISTORIJE IZVIĐAČA – PRVA SMOTRA SIOJ-a

Naš već stari saradnik na blogu, Vladimir Osipov-Repeta, poslao nam je više priloga njegovih sjećanja na prve dane njegovih učešća na smotrama i logorovanjima davnih 50-tih godina. Sa radošću ćemo ove priloge objavljivati u rubrici "Iz istorije izviđača". Ovog puta objavljujemo njegovo sjećanje na prvu smotru SIOJ-a, davne 1954. godine.

I smotra Saveza izviđačkih organizacija Jugoslavije (tako se, naime, zvala prvobitna labava asocijacija republičkih saveza), sa svojim znakom, koji se vrlo malo razlikovao od drugih, sa izuzetkom Združenja tabornikov Slovenije (vrlo lijepa značka sa stilizovanim Triglavom, jelama, petokrakom i logorskom vatrom) održala se u Beogradu od 28. 4. do 3. 5. 1954. To je bilo beskrajno radoznalo vrljanje od logora do logora, kupljenje otisaka raznih štambilja, najčešće odredskih, na razglednice koje je nacrtao čuveni Saša Bizetić, autor nekoliko najpoznatijih izviđačkih pjesama (i otac Borisa Bizetića iz "Rokera s Moravu"), a koje su se kupovale u njegovom odredu "Vasa Čarapić" iz Beograda: dva mjeseca kasnije ćemo logorovati blizu jedni drugih u Maoči. Svi smo neposredno postali svjesni koliko nas ima u cijeloj Jugoslaviji, da smo malčice različiti i jako slični. Svako je sa smotre ponio snažno osjećanje bliskosti i zajedničkih ciljeva i ideala. Prilažem razglednice, koje su se sačuvale u mojoj mini-arhivi.

Uz naš pozdrav, Z-D-R-A-V-O ...

Vladimir Osipov-Repeta

Saturday 6 September 2008

DESI SE I TO

I u ovom našem virtualnom druženju ponekada se dese čudne stvari. Jedna od takvih nam se desila upravo ovih dana. Naime, ta čudna sprava zvana kompjuter ponekada zakaže, zbog starosti, zbog mogućih nepredviđenih virusa... Tako se na našem blogu desilo da se već nekoliko dana ne javljaju ili ne uređuju blog svojim prilozima i prilozima drugih, Vesko, Cober, pa i Gorana. Srećom, kao i uvijek, pokazala se na djelu naša izviđačka solidarnost i u ovim situacijama. One priloge (a već ste ih vidjeli ranije – 2 do 3) na blog je stavila naša Zlatica. Tako je i na ovom primjeru dokazala važnost jednog od izviđačkih zakona, da izviđač pruža pomoć u svakoj situaciji onom kome je potrebna. Upravo iz tih razloga, nas troje – trenutno – ne zadugo onesposobljeni) upućujemo jedno veliko HVALA Zlatici.
Još nešto. Blogu se putem e-maila obratilo nekoliko saradnika koji su obećali poslati nove priloge. Sami će se oni prepoznati. I ne samo oni, već i drugi koji već odavno imaju namjeru da se uključe slanjem svojih tekstova, fotografija i ostalih priloga. A mi... mi ćemo se truditi da ih što prije objavimo, te da već postojeće rubrike u blogu (Možda niste znali, Asocijacije, Iz istorije izviđačke organizacije...) obogatimo novim rubrikama, kao što su: Portret (gdje bi se dala jedna cjelokupna slika pojedinca, Sjećam se (izleta, logorovanja, zimovanja), te još neke rubrike koje će slijediti.
A dotle, mi vas očekujemo sa vašim komentarima ili prilozima na vama već poznatim adresama:
cobertopic@gmail.com
goranajovanovic@yahoo.com
bninzlata@yahoo.com
veskovic@yahoo.com

Friday 5 September 2008

MOŽDA NISTE ZNALI

Glavni i odgovorni urednik Vesko nam je na "prinudnom odmoru", i uz malu izmenu privatnog E-maila, evo proradili i spoljni saradnici.

"Evo, nakon dužeg vremena nas nekolicina zajedno održavamo vezu, nalazimo se povremeno na kafici i ugodnom ćaskanju. Tako je bilo i sinoć. Našli smo se u jednom divnom objektu na Čvili (Čengić vila) Cican, Parla, Bisa, Vesna i ja. Objekat se zove "Velika bašča" i tu smo se družili nekoliko sati uz obavezan razgovor i podsjećanje na ono "ružno doba" kad smo bili izviđači.

Što se tiče upita o starješinama i načelnicima odreda PGI (Pavle Goranin-Ilija), mi smo se, po sjećanju, sjetili sljedećih nekoliko imena, uz ispriku onima koje smo slučajno i apsolutno nenamjerno izostavili. Takvi (izostavljeni) samo su plod našeg zaborava, a ne namjere.

Dakle, starješine odreda PGI, između ostalih bili su:
1. Grmuša Rade
2. Cernić Vlado
3. Vojvodić Stevo i drugi.

Načelnici odreda PGI, takođe između ostalih, bili su:
1. Vego Branko
2. Osmanagić Muzafer-Aga
3. Vobornik Drago-Pjano (pokojni)
4. Hasović Mustafa-Paja
5. Anđić Milojica
6. Ćuk Sulejman-Ćukica
7. Arifagić Hajdar-Cican
8. Preljević Alija-Karanfil
9. Čvoro Tihomir-Čvorak

Gore nabrojano društvo se sjetilo navedenih imena, ali redoslijed je možda upitan. Neke nove detalje oko OI PGI javićemo drugom zgodom".

Preljević Alija-Karanfil

Tuesday 2 September 2008

IZVIĐAČKI BRAKOVI

Gorana Jovanović me je svojim prilogom o izviđačkim porodicama baš raznježila, a, vjerujte mi, nisam (bar za druge) baš nježan. Podsjeti me ona na mnogo dragih prijatelja, od kojih sam sada miljama odvojen. Čitam ta imena, ta prezimena, meni draga, a telefon mi zazvoni. Jedan ljupki glas iz Kanade mi priča sav radostan kako je “šetajući” po Googleu naletio na naš izviđački blog. I upita me: ”Znaš li ti Stjepka i Dominka Malera iz izviđača?”. Rekoh joj da ih ne poznajem, jer kako bih znao baš sve koji su bili ili prošetali našom organizacijom. “A, joooj, kako je jedan od njih bio zaljubljen u mene”, rekla je ona... Kasnije shvatih da je ona pričala o Goraninom prilogu (objavljenom 1. augusta o. g.), pa pomislih koliko je nas baš u ovoj organizaciji našlo “izbor svojih snova”.
A onda, kao neki film u mojoj glavi, počeše se odvijati scene iz naših života. Pomislih, koliko je nas za svoje životne saputnike našlo svog budućeg životnog druga / drugaricu?
Među nama, sarajevskim izviđačima, ima dosta takvih primjera. Bilo ih je dosta koji su već ranije bili oženjeni / udati za izabranike svoga srca. I cijeli svoj životni vijek pokloniše nama. Dovoljno je spomenuti nama drage:
– Gojka i Zvjezdanu Jovanović;


– Zvonka i Zdravku Jeličić;
– Ratka i Pejku Todović;

– Dervu i Mariju Čelebić, te
– Savu i Seidu-Seku Carević.
Onda se sjetih sebe ( a koga ću prije?).
Davno, davno “Upon times” – što bi rekla Mia Kordić, moje prve rodice (Slađana i Emica Mujkić, koje sam, iskreno rečeno, “zarazio” izviđačima), pričale su mi o svojoj vodnici, kasnije načelnici čete planinki Minkici Bilić. Te divna je, te slatka je, joj što je dobra… nemaš šanse da joj se približiš (kao da je to neko vještarstvo, neka nova zvijezda, novi izazov). Ma čekajte, moje mile rodice, vidjećete vi…
Sjetih se ja da sam u svoje slobodno vrijeme kao pubertetlija znao ići kod “Morde” (tamo negdje preko puta pravoslavne crkve u Sarajevu) da gledam neki plesni ansambl, koji je svirao melodije iz tog vremena. Gledao sam ih i na pauzi pitao ponekog člana orkestra kako se hvata “D-dur” i slični zahvati. Svirali su tada, koliko me pamćenje služi: “C’est si bon”, ”Besa me mucho” i niz drugih melodija iz tog vremena.
Naoružan znanjem (koje su mi muzičari tog vremena svesrdno pokazivali), žurio sam svome domu na Grbavici i vježbao pokazano. Imao sam gramofon, nekoliko singl-ploča i neumorno sam ih puštao. Uzeo bih štokrlu u naručje i vježbao do besvijesti kako da naučim plesati tango, engliš valcer, sving, ča-ča-ča, bosa novu, rumbu, sambu… i te ostale klasične plesove tog vremena. Čak sam i gledao na slovenačkoj TV, a tada je samo ona emitovala program, kako se uči plesati tango (otac bi mi poludio od mog ponavljanja “slow-kvik vi, slow”) da do kraja naučim lekciju.
Kasnije sam išao u “Fis”, a onda, kao nadgradnja, pojavila se “Sloga”. E, tamo se morala nositi kravata, gdje su se skupljala gradska raja, tamo su bile prave svečanosti. Plesao se tada rock and rol, a tvist, to je bio vrhunac užitka. Onda su se pojavile “Lutalice” u Domu milicije, u “Anex-u” na Grbavici, dok nisu postali “Indexi”. A bili su naša generacija (i Minkicina i moja – iz raznih perioda naših godina školovanja). Sjetih se i naših čajanki u odredskim prostorijama (čak opštinskih – ko se ne sjeća prostorija u N. Sarajevu), kasnije i u Domu izviđača na Mejtašu. Meni je bio sudbonosan ples u Domu izviđača na Mejtašu. Moja Minkica, "Čičina" planinka, dobro je plesala i znala je još bolje vezati čvorove. Ne znam ni sada da li mi se vrtilo u glavi od plesanja ili je pak napravila neki dobar čvor ali, eto, u izviđačkom smo braku punih 35 godina.
Koliko me pamćenje služi, sjećam se da je dosta naših prijatelja iz doba aktivnog rada u izviđačima koji su sklopili brakove. Da li su svoja poznanstva stekli na nekom izletu, logorovanju, zimovanju, smotri ili izletu i akciji, oni su naši definitivno izviđački brakovi.
Što ih ne spomenuti, zar ne:

Bulajići: Dragan Bulajić i Ljiljana Radić;
Vobornici: Drago-Pjano Vobornik i Slavenka (ne znam djevojačko prezime);
Ibrulji: Ranko Ibrulj i Slavica Bago;
Butine: Slavko Butina i Dragica Tomić;

Đonlagići: Vehbija Đonlagić i Nafija Kovo;
Dizdarevići: Nećko Dizdarević i Jelena Parezanović;
Dugonjići: Damir Dugonjić i Iskra Janjičić;
Fazlići: Sadudin Fazlić-Satko i Dina Kršlak;
Gribajčevići: Bećko Gribajčević i Mira Latifić;

Ripovi: Branko Rip i Rahela Papo;
Jakovljevići: Dragoslav Jakovljević i Jasna Čubela;
Jovanovići: Neven Jovanović i Sanja Derviškadić;
Laganini: Krsto Laganin i Blanka Janković;
Lomigore: Ico Lomigora i Aida (Ljilja) Latifić;
Karamešići: Rešad Karamešić i Gordana Ožegović;
Kozići: Nikola Kozić i Ankica Ujević;

Majstorovići: Željko Majstorović i Sadžida Viteškić;
Omanovići: Emir Omanović i Aida Gerzić;
Prapotnici: Branko Prapotnik i Slavica Bulajić;
Šahinpašići: Asim Šahinpašić i Biljana Čišić;
Šipovci: Risto Šipovac i Biljana Radić;
Skec: Marijana i Karlo;
Tankosići: Boris Tankosić i Branka Bodnaruk;

Topići: Miroslav-Cober Topić i Sanela Brčić;


Veskovići: Vesko Vesković i Minkica Bilić.

Treba svakako dodati brakove izviđača koji su sklopljeni tokom rada u Domu izviđača, kao npr.: Midhat-Šilja Buljubašić i Lejla.
Sličan slučaj je i sa Bencionom-Benkom Abinunom, koji je sklopio brak sa Bahrom…
Međutim, život čini neke čudnovate, nepredviđene stvari. Neki su i dalje u braku, neki su se razišli, neki, nažalost, nisu više među nama… ali, kako kaže tekst jedne starogradske melodije: Ljudi se sastaju, vole i rastaju… , a mi smo uvijek zajedno.

P. S.: Ako smo nekoga ispustili, molimo da nam jave. I ako imate neke fotografije koje će uljepšati ovaj prilog – ubacićemo ih i naknadno. A zaboravnost je teška bolest – srećom, ne boli.
Vaš Vesko
Drugi p. s.: poslije objavljivanja ovog priloga stigla su dva mejla. Alija Preljević-Karanfil se sjetio bračnih parova Vobornik i Ibrulj, a Šilja je poslao dvije slike: bračnog para Đonlagić. Kao što smo i obećali, ovi novi podaci su već dodati u prilog. To ćemo raditi i ubuduće.