Wednesday, 31 December 2008

SRETNA NOVA GODINA – DADO

Svim izviđačima, skautima i ostalim planinkama, brđankama i planinarima i planinarkama sretnu 2009, pod čim prvenstveno mislim na dobro zdravlje, želi Dado Hegenberger sa porodicom, suprugom Vojnom i sinovima Markom i Nikolom

SRETNA NOVA 2009. – MILICA ČUKIĆ



DRAGI PRIJATELJI ŠIROM SVIJETA, PUTEM INTERNETA OTKRILA SAM SVIJET KOJI VOLIM I U KOME SAM UŽIVALA. OTKRILA SAM NAŠ BLOG. JAVLJAM SE USKORO, A SVIMA ONIM KOJI DIŠU KAO I JA, SRETNO I VESELO U NOVOJ 2009.GODINI!

Z-D-R-A-V-O,

ZDRAVO,ZDRAVO, ZDRAVO

Milica Čukić

SRETNA NOVA 2009. – ŠILJA


Ktitorima bloga, svim skautima WORLDa i ostalom BUTUM dobrom narodu DOBROG ZDRAVLJA, SRETNO U NOVOJ 2009. GODINI
ŠILJA

Monday, 29 December 2008

SRETNA NOVA 2009. – COBER

SRETNA NOVA 2009. – RAHELA I BRANKO


SRETNA NOVA 2009. - MINKICA I VESKO

Dragi naši prijatelji, izviđači i planinke, brđani i brđanke, skauti,

Hvala vam svima što ste svojim prilozima, fotografijama, komentarima ili pak samo praćenjem našeg bloga omogućili da smo opet, kao nekada u stroju – na okupu na stranicama našeg bloga.
Hvala vam što ste nam svima omogućili da opet osjetimo miris logorske vatre, da imamo osjećaj da smo na nekoj planini, na izletu, logoru, zimovanju.

U novoj 2009. godini, želimo vam svima, prije svega, dobro zdravlje, mnogo radosti, susreta, novih kontakata sa starim i novim prijateljima.

Svaki pogled na bilo koji javor neka nas podsjeti na naš omiljeni znak, neka svaka zvijezda (kao u našem znaku) zatreperi sa najljepšim željama a magnetna igla i dalje bude putokaz našoj neraskidivoj vezi.

Zdravi i veseli budite!
Minkica i Vesko

Sunday, 28 December 2008

SRETNA NOVA 2009. - EMIR & CO


Svim sarajevskim planinkama i izviđačima, ma gdje se oni danas nalazili, iskrene čestitke i najbolje želje za dobro zdravlje i ličnu sreću u Novoj 2009 godini,od srca žele Aida i Emir Omanović sa djecom

SRETNA NOVA 2009. - EVO I NAS!


Saturday, 27 December 2008

SRETNA NOVA 2009. – PONOVO NA OKUPU

Već neko vrijeme grupa izviđača (većina je iz bivšeg odreda "Pavle Goranin-Ilija") povremeno se sastaje i priča o prošlim vremenima. Obično, kad neko priča o prošlosti, smatra da je to vrijeme bilo bolje nego ovo današnje. U našem slučaju je to zaista istina.

Nama, u biti, nije bilo važno ko je ko, kako se zove, kojoj konfesiji, naciji ili nečem drugom pripada, nego samo kakav je čovjek. Kako onda tako i danas – mi se evo okupljamo, družimo, razmjenjujemo sjećanja.

Na slici u prilogu, nastaloj krajem decembra, 2008. godine, sljedeći su izviđači i planinke: Hajdar Arifagić-Cican (okrenut leđima), Branko Parla, Bećir-Bećko i Mira Gribajčević, Sabiha-Bisa Hajdarević, Muhamed Fazlić, Alija Preljević (stojim), Vesna Hausler, Ahmed Ahmetašević i Biljana Šahinpašić-Čišić.

Ova mala družina odlučila je (treba li reći jednoglasno i bez suzdržanih) da svim izviđačima-skautima diljem svijeta, a pogotovo izviđačima Sarajeva ma gdje bili, čestitamo Novu 2009. godinu sa željom za dug život, dobro zdravlje i sve najljepše.

Posebne pozdrave i lijepe želje upućujemo svim onima koji su inicirali naš Blog, urednicima, saradnicima i posjetiocima Bloga.

Z - d - r - a - v - o!

Alija Preljević, sa prisutnim na fotosu

Thursday, 25 December 2008

I MI SE ZAGRIJAVAMO

Pretpraznično raspoloženje nije samo prisutno u Sarajevu. I nas četiri, nekadašnje planinke OI "Slaviša Vajner Čiča" ovdje u Ričmondu – UK, skupa sa prijateljima i rodbinom, zagrijavali smo se za naredne praznike. Šaljemo vam tople pozdrave, Minkica, Mia, Goga i Slađa.

Monday, 22 December 2008

POČELO JE ZAGRIJAVANJE

Nova godina se polako približava. Naši prijatelji, izviđači i planinke OI "Boriša Kovačević", uputili su nam ove fotografije iz restorana "Lovac" u Sarajevu, gdje su se sa svojim prijateljima "zagrijavali" za naredne praznike.

S lijeva na desno: Gordana Trkulja, Iskra Dugonjić, Snježana Ninić-Cerić i Tanja Mandić-Tepavčević




" Konstruktivna i veoma radna atmosfera"










Željko Majstorović uživa u razgovoru i muzici

Friday, 19 December 2008

NIKADA NEĆU ZABORAVITI KEVRIN POTOK...


Od svih naših akcija čini mi se da sam najviše voljela orijentaciona takmičenja, mada rijetko kada nisam zalutala sa ekipom.

Nikada neću zaboraviti Kevrin potok, odakle se, čini mi se, satima nismo mogli izvući. Iako potok prirodno ne pravi krug, mi smo se stalno vraćale na isto mjesto. Šljapkale u "BOROVO“ čizmama po blatu i prljavoj vodi ne videći izlaza iz šipražja. U ekipi smo bile, čini mi se, Vera Barbarić, Goranka Mirić, Azra Alić, Slađa Mujkić i ja.Taj smijeh i šale koju smo pravile na račun samih sebe su nezaboravni. Kevrin potok, a bio je baš ružan, prljav i ni nalik na potok, zakucao mi se u moždane vijuge za sva vremena...
Ranka Šipka

Wednesday, 17 December 2008

SAMO DA SE PODSJETIMO – JOŠ NIJE KASNO!


Dragi naši blogeri, samo napominjemo da uskoro stiže Nova godina i mnogi od vas će poželjeti da je čestitaju izviđačima i planinkama, brđanima i brđankama širom svijeta baš putem ovih naših virtualnih stranica. Ako to do sada niste uradili, molimo vas da to učinite na sljedeći način: čestitku sa (po mogućnosti) svojom slikom, slikom svoje porodice, sa slikom iz izviđačkog doba ili novijom, te vašim tekstom, pošaljite mailom Vesku, Coberu ili Gorani. Počećemo ih objavljivati od 26.decembra.
Da podsjetimo – adrese su:
veskovic@yahoo.com
goranajovanovic@yahoo.com
cobertopic@gmail.com
Redakcija

Monday, 15 December 2008

SVEČANA SJEDNICA SIFBiH – dec. 2008. god.

Avdić Zekerijah–Zeko iz Zenice, koji je i ranije pomagao na našem blogu, poslao je ove fotografije i kratak izvještaj sa smotre SIFBiH, koja je održana u Hrasnici i doprinijela proslavi 50 godina odreda ''Igman 92''.
Ovaj značajan događaj, 50. godina nije malo, nekako je vezan i za mene, za odred ’’Boriša Kovačević’’. Odred iz Hrasnice ’’Igman 92’’ prvobitno se zvao ’’Đuro Salaj’’. Naša dva odreda su sarađivala tih šezdesetih godina. U domu kulture u Hrasnici su organizovali igranke, na koje smo mi često odlazili. U to vreme nije bilo lako kao danas doći u Hrasnicu, a još teže kasno se vratiti kućama, ali to nije bila prepreka našem druženju. Na ovoj staroj slici mnogi će se prepoznati, a jednom izviđači, uvijek izviđači.
''Svečana sjednica Saveza izviđača Federacije Bosne i Hercegovine
06. 12. 2008. godine u Hrasnici, „Dom kulture“, održana je svečana sjednica Saveza izviđača Federacije Bosne i Hercegovine. Domaćin izviđačima Federacije bio je Odred izviđača „Igman '92“, koji je obilježio 50 godina od osnivanja.
Svečanosti su pored izviđača iz Federacije BiH prisustvovali i mnogi dragi izviđački gosti iz Makedonije, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije.
Upriličen je zanimljiv program sa izviđačkim horom iz Zenice, koji je izveo 6 izviđačkih pjesama i video-spotovima o proslavi 100 godina skautizma i spotom o izviđačima Sarajeva.
Dodijeljeno je ukupno 71 izviđačko priznanje, od toga „izviđača viteza“ dobilo je 22 izviđača, „srebrni javorov list“ 27 izviđača, „zlatni javorov list“ 11 izviđača i plaketu SIFBiH-a dobilo je 11 organizacija, radnih kolektiva i pojedinaca''.









































Avdić Zekerijah-Zeko

Objavila: Zlatica

Sunday, 14 December 2008

IZ ISTORIJE IZVIĐAČKE ORGANIZACIJE – Bio sam skaut

Kako smo ranije najavili, i dalje objavljujemo u ovoj rubrici priloge o našoj istoriji. Zahvaljujući našem saradniku Goranu Rubilu, danas objavljujemo iz "Izviđačkog vjesnika" autentična sjećanja Ešrefa Smajevića, zvanog "Sivi vuk" – Bio sam skaut.


Napomena: Klikom miša na tekst dobićete prilog pogodan za čitanje.

Friday, 12 December 2008

BRIZBEIN-AUSTRALIA – Ranka se javlja

Dragi moji Vesko i Minkice,

istražujući internet stranice, zaplivah u davni izviđački period svog života – sretno, nježno i nevino doba za sve nas koji smo težili ka tako jasnim ciljevima – da budemo dobri LJUDI, što i jesmo, svi mi, danas.

Jednostavno, izgradili smo nešto što jeste apsolutna konstanta čovječanstva – prijateljstvo, ili, kako se to zvalo u davna vremena – drugarstvo.

Nedavno mi rekoše ovdje u mojoj novoj domovini, što nikada neće biti otadžbina: "there is: a friend for reason, a friend for season and a friend for ever", na što bi naš Čvoka, Cober ili Zlatan rekli "Ćuj! Ćuj!" Mogla bih lamentirati na ovu temu danima. A mi smo jednostavno bili d r u g o v i, dobri drugovi. I zar treba reći – mi smo to gradili za uvijek.

Javljam se da vam kažem da sam čila i živa i da se zahvaljujem svim svojim drugarima iz izviđačkih dana koji su odvojili svoje vrijeme da napišu nešto na ovim stranicama, omogućavajući mnogim poznatim i nepoznatim čitaocima ugodne trenutke oživljavanja prošlosti i posjete (na trenutak, u mislima) dragih ljudi.

Ja sam već 11 godina u Brizbeinu, glavnom gradu države Queensland u Australiji. Ovdje radim kao nastavnik fizike i matematike u srednjim školama.

Da i ja napišem nešto što bi vas podsjetilo na veselu Ranku. Gledajući Minkičine fotografije koje su snimljene 65. (?), kada su „Čičine“ planinke i izviđači polagali vještarstvo partizanskog kurira, sjetih se kako sam nakon skoro 10 sati ćutanja – progovorila.

Dakle, to je bilo ovako: zaustavili smo se na jednoj od romanijskih zaravni (čini mi se da je to na prikazanim fotografijama). Ja sam se izdvojila nekoliko metara od grupe i skinula svoju cipelu da pronađem kamenčić koji me je žuljao zadnjih desetak minuta prije nego što smo se zaustavili da se odmorimo. Bila sam veoma skoncentrisana da nađem u svojoj cipeli što me žulja. Kamenčića nije bilo. Normalno, morala sam da pronađem i otklonim što prouzrokuje žulj u mojoj cipeli. I nisam ništa našla, a, kako god sam navlačila cipelu, uvijek sam osjećala da u njoj nešto ipak postoji. Bila sam u panici, jer sam se bojala da će grupa krenuti. U jednom trenutku zovnu me Aljo i upita šta to radim. I ja mu odgovorim: "Ma ne mogu da nađem što me žulja u mojoj cipeli. Možeš li mi pomoći?" Dok sam mu to govorila, i dalje sam pokušavala da nađem taj prokleti kamenčić. Kada sam mu odgovorila, podigla sam pogled prema ostalima i vidjela da svi gledaju u mene zapanjena i zabrinuta pogleda . Pomislila sam da nešto nije u redu sa mojom uniformom ili nešto slično. Zaboravila sam da je to bilo polaganje partizanskog kurira! Svi su nastavili da gledaju u mene. Misleći kako ću nastaviti pješačenje i ne shvatajući što me svi gledaju, ja sam im se obratila: "Šta vam je, što me gledate?" Na što je Štef odgovorio: "Ali Ranka!" Tada mi je sve bilo jasno. Pomislila sam da neću položiti vještarstvo. Aljo je rekao: "Ranka, nastavi ćutati još 24 sata odsada." I jesam. Sjećam se, kada sam došla kući, da sam sa roditeljima komunicirala pismeno i da sam progovorila sljedeće jutro. Moj stari drug Štef je otkrio neku deformaciju u mojoj cipeli, odrezao otparani dio postave i ja sam k'o ptičica završila marš, ali najteže mi je bilo kada su svi progovorili a ja još morala ćutati....


I nešto za Cobera. Prije dvije godine dobijem jednu fotografiju koju mi je Zvjezdana poslala preko Jace Baturine. Pogledam i ne mogu da se sjetim gdje i kada je fotografija snimljena. Normalno, ne mogu da dešifrujem, ali stalno pokušavam. Znam da nije Romanija i dalje ne dosežem. Mjesecima sam pokušavala da odgonetnem vrijeme i mjesto i nisam uspjela. Prva stvar koju sam otvorila na ovoj strani bilo je Coberovo sjećanje na vod "Ljubičica" i fotografije sa izleta na Stanare. To je bilo to! Hvala Cober, nakon dvije godine i više sam odgonetnula odgovor na pitanje koje me je dugo mučilo.

Pišemo se, slikamo se, i vidimo se,

vaša Ranka Šipka

Zdravo! Zdravo! Zdravo!!!

Thursday, 11 December 2008

SJEĆAM SE..... Kad izviđači grade puteve


Kao što rekoh, moram se debelo prisjetiti bar nečega što bi, recimo, bilo vrijedno pomena na našem blogu. Ovo što ću sada reći ima veze sa izviđačima samo djelimično.
U augustu 1960, pošto sam apsolvirao na sarajevskoj romanistici, odem ja na saveznu omladinsku radnu akciju »Autoput Bratstvo – jedinstvo«. IV sarajevska studentska brigada »Mahmut Bušatlija« bila je (po zadatku) sastavljena skoro sva od članova SK: kome se to inače ide dobrovoljno u augustu? Jer su u julu na autoput išle tri studentske brigade i mene tamo nisu primili. Meni se inače ta ideja sviđala, vremena sam imao, na logorovanje nisam išao. Krenuli smo noćnim vozom iz Sarajeva, preko Beograda za Niš. Sjećam se da sam prostro novine na podu ispod sjedišta – dakako, drvenih – i odlično spavao. Svi smo mislili da ćemo ostati u Nišu, ili bar negdje u blizini. U svakom slučaju na glavnoj trasi. Kad ono, odosmo mi dalje, te nas u Leskovcu iskrcaše i prevezoše autobusima pored Vlasinskog jezera za Crnu Travu, i još dalje u selo Brod. Do bugarske granice petnaestak kilometara, visina preko hiljadu metara. Određeni smo da gradimo zaobilaznicu a ne sam autoput. Nije nam bilo baš pravo. Dobijemo radnu odjeću dugih rukava i nogavica (pokazalo se ispravno s obzirom na nadmorsku visinu). Malo naselje sa četiri brigade, mi u školskoj zgradi, a neka mlađarija iz Požarevca pod velikim šatorima. Nemam pojma odakle su bile ostale dvije brigade, svi mlađi od nas. A kakav je žestok tempo udarila ta naša brigada od prvog dana! Velika većina brigadista je bila vična krampu i lopati, pa je bilo teško pratiti ih nama koji smo bili iz grada. I da sam htio, ne bih se mogao s njima mjeriti.

Vladimir Osipov-Repeta--------------------Fuad Šišić-Šiške

A sve to pišem zato što je od izviđača sa mnom u brigadi (da li i u istoj četi? jer je organizacija bila poluvojnička, sasvim nalik na izviđačku i prema tome meni bliska) bio Fuad Šišić-Šiške, koji je tada završio valjda III godinu medicine. E, Šiške je i na tim krajnje fizikanerskim radovima bio sjajan. Nama inženjeri i poslovođe nisu čestito znali ni odrediti dnevnu normu, koliko smo svi zapinjali. Profesionalni zidari iz tog kraja, koji su s nama radili stručnije poslove: na primjer, suhi podzid, govorili su nam da oni ne bi fizički mogli izdržati kad bi se zalagali kao mi. A na kraju smjene je svaka četa glasanjem određivala ko će dobiti udarničku značku, a ko pohvalnicu; s tim što nam je bilo rečeno da na cijelu brigadu dolazi toliko i toliko jednoga i drugoga.


Nekim pukim slučajem, moja pohvalnica (na koju sam i te kako ponosan, s obzirom na gore rečeno), i dalje je sa mnom: prilažem je da se vidi i stil, koji je u ono vrijeme još izgledao prirodno. A vjerujem da će se poneko grohotom smijati i formulacijama i ovom mom tekstu: od mene im prosto, što bi se reklo.
Nego, u isto vrijeme je bio i logor Čičinog odreda u Buljaricama, i nama dvojici, Šišketu i meni, naši dragi drugovi Edo Ekart i Husein Drnda, koji su pisali logorske novine i umnožavali ih na ciklostilu, pošalju jedan primjerak pisan ili štampan ljubičastim slovima – bilo je i crteža, Edo je u tome bio vješt (a pošta je putovala dozlaboga dugo) – pa smo se nas dvojica mogli obavijestiti o stanju duhova na primorskom logoru. A mi ovamo krampajući idemo u nove radne pobjede (kako piše na pohvalnici).
Frulu sam ponio, ali se od posla na trasi uopšte nije imalo vremena ni snage za umjetničke kerefeke. Nego se ja jednog vikenda (ipak smo imali i predaha) popnem na neko brdašce iznad naselja i sebi za dušu odsviram »Mali cvijet« Sidnija Bečeta. Original se, naravno, svira na klarinetu. Te mene prokljuve da sam to ja svirao, pa su me uključili u završnu priredbu naše brigade: frula je, naravno, sasvim odgovarala za Šotu, koju je izvodila spontano nastala folklorna grupa.
Tako smo, eto, nas dvojica, koji smo jedno vrijeme bili u istoj izviđačkoj jedinici, proveli u radnoj brigadi jedan sasvim radni august.
Vladimir Osipov

Tuesday, 9 December 2008

BLOG JE STIGAO I NA TV EKRANE

Glas Amerike je napravio prilog o korištenju interneta u BiH, a jedan od sagovornika je bio i Miroslav Topić-Cober. Tako smo stigli i na male ekrane. Slijedi video prilog.


video


Glas Amerike na jezicima naroda Bosne i Hercegovine, vjerovatno, prati najšira dijaspora, širom svijeta. Ukazala mi se prilika da i na taj način afirmišem naš Blog, te sam je odmah prihvatio. Istina, prilog je kratak, ali dovoljan da skrene pažnju onima koje za izviđače vežu lijepe uspomene iz mladih dana. Možda nam se ukaže i bolja prilika.

Pozdrav, Cober

Monday, 8 December 2008

STIŽE NOVA GODINA...


Dragi naši blogeri, stiže Nova godina i mnogi od vas će poželjeti da je čestitaju izviđačima i planinkama, brđanima i brđankama širom svijeta baš putem ovih naših virtualnih stranica. Molimo vas da to učinite na sljedeći način: čestitku sa (po mogućnosti) svojom slikom, slikom svoje porodice, sa slikom iz izviđačkog doba ili novijom, te vašim tekstom, pošaljite mailom Vesku, Coberu ili Gorani. Počećemo ih objavljivati od 26. decembra.

Da podsjetimo – adrese su:

veskovic@yahoo.com

goranajovanovic@yahoo.com

cobertopic@gmail.com

Redakcija

Friday, 5 December 2008

"GDJE SU, ŠTA RADE" ?


Evo ih u Sarajevu, u Imperijalu na kafi. Borjanka Savić i Ljilja Bodnaruk-Ljiša



Ljiša se slučajno pojavila i potrefila na skup starih izviđača u Sarajevu, u junu ove godine. Ne sjećam se kad sam je prije toga vidio. Borjanku sam posljednji put vidio nekih 80-tih na moru, a odselila je u Beograd davno prije tog susreta. Ljiša nam je prosvjetni radnik, a Borjanka u zasluženoj penziji. U Beogradu su članice planinarskog društva i slobodno vrijeme šetaju planinama i gorama naše, bivše nam, Juge. Ovom prilikom stigle su i na Bjelašnicu, a pred povratak pronašle malo vremena i za mene. Ipak, ja sam uživao 1 sat u blic-sjećanjima na raju i vrijeme, nekad zajedno provedeno. Kafica na brzaka, čaršija, ćevapi i pite za ponijeti i razlaz na Darivi, gdje ih je čekao bus.


Borjanka i ja smo generacija, a bila je i član mog voda srednjoškolaca "LJUBIČICA". Jedino njene slike nisam imao kad sam pisao prilog o vodu. Evo je sa malim zakašnjenjem. Istinski su me obradovale i uputile pozdrave svoj izviđačkoj raji. I ja im se pridružujem,

Cober

Wednesday, 3 December 2008

ASOCIJACIJE NA ASOCIJACIJE – MIA KORDIĆ KAŽE...


VLAŠIĆ – o njemu sam pisala opširno na samom početku Bloga, ali ostalo mi je u sjećanju kako smo Snježa Zec i ja uzdisale zajednički za Coberom, a tu se ugurala neka crna Zlata iz Slavonskog Broda. Uh, što je nismo mogli smisliti! A još je imala super heklanu kapu po posljednjoj modi ljepšu od naših. Ma, strašno!


(Ko to ima super heklanu kapu po posljednjoj modi?)


Što se tiče neslavnog povratka, ja sam bila jedan od rijetkih sretnika koje je mimoišao ‘trčihitis akuta’ kako smo to tada zvali, ali je zato moja rodica Caca sedam dana bila na dvopeku i čaju. Ne bi to bilo strašno da to nije značilo da nije mogla na sastanak pred bivšim Umjetničkim paviljonom, koji se nalazio na uglu Titove i Kralja Tomislava, a gdje smo se obavezno nalazili prvi dan nakon povratka sa zimovanja i logorovanja. A ponijela se maksuz mondura iz Beograda da se impresionira Saša Berberijan.



Svaki put kada dođe zima, ja se prisjetim uzbuđenja koje je vladalo i neizbježnih pitanja gdje će se na zimovanje, koliki su snjegovi (tada obavezni) da li će se uopšte ići, i ako hoće da li će ići oni koji su ti tada bili važni . Po onoj ‘Ća je pusta Londra, kontra Splita grada’, tako je i nama bilo ‘Ća je pusti San Moritz, spram Zabrđa, il’ Vlašića.’


Mia Kordić

Monday, 1 December 2008

„SJEĆAM SE... MEHO BASARIĆ“

Nove rubrike na našem blogu niko posebno ne smišlja. One se javljaju spontano kao što se dogodilo i sa rubrikom „Sjećam se“, koja je krenula sjećanjem na našeg Vehbiju, onda na Slavka Butinu, a evo sada i zapisa o još jednoj izviđačkoj legendi.
Kada prestanu kucati srca nekih nama bliskih i znanih ljudi, poslije te ljude u govoru o njima imenujemo po načinu kako su njihova zaustavljena srca kucala. A za Mehmeda Mehu Basarića može se reći da je bio čovjek u kome je kucalo jedno toplo ljudsko srce, čovjek iz koga je isijavala neka toplina.


Imao sam sreću i zadovoljstvo družiti se sa njim. Naravno, u izviđačkoj organizaciji. Po preseljenju na Grbavicu u početku davnih ’60-tih, a radeći na ponovnom oživljavanju odreda izviđača “Boriša Kovačević”, sreo sam mog Mehu. Naprečac me je osvojio svojom staloženošću, vedrim osmijehom, nasuprot mojoj tada plahovitoj naravi. Od njega sam saznao da je skupa sa svojim prijateljem Kićom Laganinom bio od osnivanja član odreda izviđača “Mladi radnik”, koji je djelovao u Novom Sarajevu. On, Kićo, Tomo,.. to su imena koja su ušla u istoriju njihovog odreda a i izviđača Novog Sarajeva, grada Sarajeva pa i šire.



Prvi počeci: (s lijeva na nesno – 1. Tomo Beker; 3. Marko Matić; 5. Selesković; 6. Šljivo i zadnji D.Basković)

Na moru: Meho, Sejo Šljivo, Boris Jelen, Ilho Talajić, Kićo Laganin, Zukić-Kus, Niho Talajić, mali H. Basarić, Niko Krtalić, Šljivo najmlađi, Stanko Aždajić i legendarni Tref

Vremenom sam upoznao i njegovu porodicu: oca Ahmeta, majku Hajru i sestre Fatimu i Dževadu, kao i najmlađeg brata Dževada. Svi su oni bili vezani za izviđače. Jer, ko ima od novosarajevskih izviđača a da nije znao “teta- Hajru” (Mehinu majku – od Kiće nazvanu Aska) i njenu prijateljicu “teta-Rosu”, naše kuharice na logorima, školama, zimovanjima. Svoj trud su poklonile izviđačima, kao i svi članovi njihove porodice.

Na izletu: Zekić, Ahmet, Hajra,... Turudić, Joza i Mira Bjelan, Dubravka i Zoran Janjić i Tref

-------------------Nerazdvojni prijatelji: Meho i Kićo

Pa ipak, od sviju njih Meho je bio nešto posebno. Izvrstan izviđač, sjajan organizator i veoma uspješan student, a kasnije i cijenjen stručnjak u svojoj profesiji (hemija) u BiH. Naše poznanstvo bivalo je sve jače kroz zajednička logorovanja, izviđačke škole, nebrojene sastanke. Uz mene, kasnije ga je upoznala i moja Minkica, za koju sam mislio da ga cijeni zbog iste struke, ali ne, cijenila ga je, kao i ja, zbog njegovog divnog odnosa sa ljudima. I negdje 1994. godine, sreli smo ga skupa u društvu sa Šoletom. Obojica su nas zapanjeno pitala zašto idemo zajedno, znajući da nam je dijete bilo u Engleskoj, kudeći nas da nemamo pameti u ta grozna vremena. Naš zadnji susret bio je ’95. godine. Jedan od rijetkih ljudi kome sam rekao da odlazimo djetetu bio je moj Meho. Čvrsti zagrljaj koji nikada nećemo zaboraviti uz opet smireni, ali ovaj put i tužni glas, rekao nam je: “Sretno vam bilo, vidjećemo se opet”.

Nismo se više sreli. Nažalost, njegovo plemenito srce prestalo je kucati na današnji dan, prije ravno deset godina. Izgubio sam dragog prijatelja, vrsnog drugara a nadasve velikog čovjeka.
Meho, dragi prijatelju, hvala ti za sve.

Vesko i Minkica

HVALA B(L)OGU – Našla sam Rahelu

Rahelu i Branka Rip upoznala sam na Tjentištu, 1968, Smotra SIJ-a "Vječno huči Sutjeska". Nas 12 članova Izviđačkog odreda "Ivan Senjug Ujak" iz Slavonskog Broda bili smo na toj smotri u sastavu Sarajlija, sa odredom "Slaviša Vajner Čiča", sa kojima smo imali dugogodišnju saradnju. Rahela i ja smo se tada upoznale i stalno bile zajedno. Branko Rip je bio načelnik OI "Boriša Kovačević” i, kako su krenule simpatije na relaciji Rahela –Branko, a starješina Gojko bio strah i trepet (tako se šaputalo), ja sam im bila kurir. Branko je po nekom od svojih izviđača slao pisma Raheli. Njegov kurir, došavši kao tobože da vidi šta mi radimo, uručivao je meni a ja Raheli pismo. Ponovo smo bili zajedno na "Čičinom memorijalu" na Palama. Nas 6 planinki bili smo gosti Čičinih planinki nedjelju dana. Rahela je bila moj gost u Slavonskom Brodu. A onda studij, posao, porodica i uglavnom telefonski kontakti.
1991. g. izbjegla sam iz Sl. Broda u Srbac. Molila sam Ripove da mi pošalju udžbenike za djecu. Branko nikako nije ozbiljno shvatao razloge našeg odlaska od kuće. Zadnji put smo se čuli 3. aprila 92. g., a nakon toga prekinule su se telefonske veze i nisam znala što se dogodilo sa njima. Pokušavala sam i poslije da ih dobijem telefonom, ali nije išlo. 2000. g. bio je međunarodni kamp izviđača na Mlinskoj rijeci – Jošavka kod Čelinca i po prvi put su učestvovali federalci brđani (iz Federacije BiH). Pili smo zajedno kafu i počele priče o "dobrim starim vremenima". I Zaim Ćatić iz OI "Moštanica", koji je nastavljao put za Boračko jezero, obećao se raspitati za Ripove. Samo što se vratio s puta, zove i kaže da je bio sa Zlatanom (nekad načelnikom SVČ), koji mu reče da nije siguran, ali da su i Ripovi najvjerojatnije otišli za Izrael. Prođu godine, molim predstavnike OSCE-a da pomognu (nama je kompjuter i internet još bio nedostupan). Jedna Lisa iz Osla javlja da su možda u Kanadi. Zovem informacije u Sarajevu da li ima i jedno prezime Papo, Rip. Nema. Sjetim se još koječega, ali ne ide. Kćer mi je u Sarajevu, hodam po Grbavici ali ništa ne prepoznajem. Ni Pale i onaj dom izviđača ni nalik nekadašnjem. Konačno na internetu nađem Ripove ali nema adrese, ali pominju izviđački blog Veska Veskovića. A Vesko tamo objavio svoju adresu. I odmah mi odgovara i šalje adrese Ripovih. I tako dođe Rahelino pismo. A sjećanja naviru, bujaju. Tjentište, Pale. Vrelo Bosne... Eh bože, šetamo mi korzom u Slavonskom Brodu, a k'o munja prođe vijest da su stigle Sarajlije na kulen. I trčimo da ih vidimo, čujemo kako su ostali, gdje se išlo. A oni u 0.30 h imaju voz i ujutro su u Sarajevu. Drage brđanke i brđani, ja sam sada u Bosanskom Brodu i opet sam osjetila čari izviđačkog života od 1999. g. do nedavno. Cijela moja porodica je izviđačka. Još ću vam o tome pisati. Fotografija iz našeg doba nažalost nemam (a ako ih neko ima, neka mi ih proslijedi), ali i ove
iz novijeg doba nisu za odbaciti.


Druga s lijeva je moja kćerka Biljana, a četvrti sa lijeva moj suprug Jovan.

Moja kćerka Dragana




Međunarodni kamp skauta Mlinska rijeka – Jošavka kod Čelinca, u plavim uniformama skauti BB










Opet ja – Vera, sa svojim poletarcima

A vi koji me se sjećate ili ne sjećate, javite se.

Z-D-R-A-V-O, zdravo,zdravo,zdravo!!!!
Moja e-mail adresa je:
vitomrdja@gmail.com

Vera Stjepanović-Mrđa.


Friday, 28 November 2008

MOJE ZIMOVANJE NA TARI


Majke mi, Vesko, nisam kriv. Znaš da sam zaboravio svoj password. Ustvari, Emir je kriv za sve. Čitam ovo njegovo pismo o klubu brđana "Mladost" i sve pokušavam da povežem konce. Znam da mi fali nešto u zimu 1962. I odjednom isplovi najljepše zimovanje kluba "Bratstvo" na vrhu Tare. Prvi put smo išli na zimovanje, ali ne sa našim odredom, već samo klub brđana "Bratstvo". Planinarski dom nekog društva iz Beograda. Zimsko ferije, vrijeme kada je to za nas bilo normalno. Mislim, polovina januara do početka februara.
Dom kao iz bajke, na vrhu planine, sa koga puca pogled na Zlatibor, Kremnu u podnožju. Na samom dolasku razočarenje. Nema snijega ni od korova. Prvi dan isto. Drugo jutro, ko je spustio roletne? Kada smo ustali, nismo mogli vjerovati. Snijeg preko prozora u prizemlju. I kako tada tako do zadnjeg dana. Na tom zimovanju sam pročitao "Anu Karenjinu", obaveznu lektiru za školu, bio k'o planinka zaljubljen u Firanji Gabrijelu iz Bečeja. Usput položio vještarstvo kuvara, kod tada Tete Zvjezdane. Poslije je postala naša Zvijezda. Najvažnije takmičenje, pored normalne dnevne nastave i ostalih programa, bilo je ko će navečer iz doma otići što dalje u šumu. Mi smo tada bili čuveni stojseri. Snijeg preko pasa i nije bilo mogućnosti čučnuti. Ali niko nije mogao platiti ljepotu poslije povratka u dom i rasterećenja od graha i feferona. Obično bi iza dotičnog ostajali krugovi u snijegu k'o poslije upotrebe švajs-lampe. Još jednom vas sve volim i molim Veska za duboko izvinjenje.


Iz voza vire; brđanka X, Slobodan Dodoš-Mile, Rade Grbić-Kroko i mlađi Fontana-Krapinče

Na gornjoj slici, pred domom: Mehić Muharem-Muha, Mile na ramenima starijeg Fontane-Krapine, a desno viri Krapinče. U otvoru vrata, u mraku, mogla bi biti Zvjezdana, ali nisam siguran.

Dado Hegenberger