Kako to dobro primijeti Dado, naš dragi osnivač Vesko, koga od milja zovemo Gazda, Shef, Boss (a on se ljuti), ima ozbiljne namjere da podijeli žute kartone neaktivnim blogistima. Da bih preduprijedio situaciju – prepoznatljiv izraz iz sistema iz ONO i DSZ – odlučih da nešto napišem, iako, kao i Dado, imam problem hladnog i sumorno-depresivnog švedskog januara.
Ako je Vesko zaboravio, ja se ipak još sjećam jednog izleta na kojem je on otkriven kao dobar folirant.
Naime, negdje polovinom septembra 1965. u "Boriši" smo organizovali izlet na Perun. Ne mogu se tačno sjetiti svih učesnika, ali, koliko me pamćenje drži, na izlet su išli čika Lazo – starješina "Boriše", teta Tonkica Dugonjić, Vesko, Biljana, Dindi, Buca, Rešo, Melita,Vesna, Boba, Fahro, ja i još nekoliko drugih izviđača čijih se imena ne mogu sjetiti. Vođa puta bio je Jozo Sajević iz PD "Bjelašnice".
Išli smo u subotu ujutro šinobusom Sarajevo – Vareš Majdan. Onda smo se penjali sat i po do planinarskog doma Karasan na Perunu. Dan je bio divan. Toplo septembarsko sunce omogućilo nam je da uživamo u vangogovskim žuto-zelenim-crvenim bojama hrastove i bukove šume koja nas je čitavim putem okruživala.
Naveče u domu, u toploj atmosferi sa drugim gostima doma, napravili smo pravi dernek – uz puno pjesme, plesa i dobrih viceva.
Sutradan ujutro smo se – za one koji žive na sjevernoj hemisferi malo patnje – po opet prekrasnom i sunčanom danu spustili do planinarskog doma "Bobovac", gdje smo popili čaj i nastavili put za stari grad Bobovac.
Tu smo nekoliko sati uživali u prekrasnom krajoliku koji čine planinski vijenci oko Sarajeva. U popodnevnim satima smo se pješke uputili do željezničke stanice Ćatići, gdje smo se ukrcali na voz za Sarajevo.
E, sada dolazi glavni dio priče.
U vozu, kako je to obično bivalo, uhvatili smo se igranja karata – remija.
Biljana, Boba i ja tražili smo četvrtog. Kako nije bilo baš zagrijanih kandidata za igru, nekako stidljivo i bojažljivo javio se Vesko. Naravno, niko od nas nije znao, a niti sumnjao, da Vesko pojma nema o igranju remija. On sam nije ništa rekao niti najavio takvu mogućnost. Jednostavno, prihvatio se igre kao dobar poznavalac. Poslije izvjesnog vremena otkrili smo da u njegovoj igri nešto nije u redu, posebno kada je bacio džokera. Mi smo jednoglasno uzviknuli: "Pa što radiš, čovječe, ti nisi normalan kada bacaš džokera". On je tada iskreno priznao da pojma nema o remiju i da je čitavo vrijeme folirao. Bili smo ljuti, ali mu nismo zamjerili. Naravno, uz našu solidarnost i edukativni rad, Vesko je do Sarajeva naučio osnovna pravila igre, koja je, koliko se sjećam, kasnije dosta uspješno koristio.
Zato, Vesko, dajem ti žuti karton za foliranje svojih drugova, istina sa zakašnjenjem od 44 godine, po sistemu "mogu ti oprostiti, ali ne mogu zaboraviti".
A ti, «Gazda», svoj žuti karton ostavi u džepu, pa makar ga morao držati naredne 44 godine. Vjerujem da bi i ti i ja bili jako, jako iznenađeni da se u 106. godini uopšte nečega sjećamo, a kamoli žutih kartona iz januara 2009. godine.
E, sada dolazi glavni dio priče.
U vozu, kako je to obično bivalo, uhvatili smo se igranja karata – remija.
Biljana, Boba i ja tražili smo četvrtog. Kako nije bilo baš zagrijanih kandidata za igru, nekako stidljivo i bojažljivo javio se Vesko. Naravno, niko od nas nije znao, a niti sumnjao, da Vesko pojma nema o igranju remija. On sam nije ništa rekao niti najavio takvu mogućnost. Jednostavno, prihvatio se igre kao dobar poznavalac. Poslije izvjesnog vremena otkrili smo da u njegovoj igri nešto nije u redu, posebno kada je bacio džokera. Mi smo jednoglasno uzviknuli: "Pa što radiš, čovječe, ti nisi normalan kada bacaš džokera". On je tada iskreno priznao da pojma nema o remiju i da je čitavo vrijeme folirao. Bili smo ljuti, ali mu nismo zamjerili. Naravno, uz našu solidarnost i edukativni rad, Vesko je do Sarajeva naučio osnovna pravila igre, koja je, koliko se sjećam, kasnije dosta uspješno koristio.Zato, Vesko, dajem ti žuti karton za foliranje svojih drugova, istina sa zakašnjenjem od 44 godine, po sistemu "mogu ti oprostiti, ali ne mogu zaboraviti".
A ti, «Gazda», svoj žuti karton ostavi u džepu, pa makar ga morao držati naredne 44 godine. Vjerujem da bi i ti i ja bili jako, jako iznenađeni da se u 106. godini uopšte nečega sjećamo, a kamoli žutih kartona iz januara 2009. godine.
Emir Omanović
1 comment:
Osjećam potrebu da opravdam našeg Veska, naseg dragog "bossa" - on je startovao kao "Čičin" izviđač a kod nas je kartanje bilo zabranjeno! Koga čika Gojko, to jest moj tata-starješina uhvati - prekoredno dežurstvo! Ni teta Zvjezdana, to jest moja mama-starješina, nije bila puno blaža kad su karte u pitanju. To najbolje znaju Marka, Meco, Baća, Cera i drugi tada ne još brđani na zimovanju na Palama 1970-te!
Post a Comment