IZ BEČA SE JAVLJA STJEPKO MELER…

Stjepko danas, sa suprugom Dubravkom

Od Stjepka, jednog od blizanaca Meler iz našeg odreda “Slaviša Vajner Čiča” dobila sam lijep novogodišnji mail ali bi bilo šteta da dio koji se odnosi na izviđačka sjećanja ne podijelim sa svim blogerima. Nadam se da se Stjepko neće ljutiti, naprotiv, da će to “pogurati” i njegovog brata blizanca Dominka da se i sam oglasi na blogu.

Gorana

“Otkako sam pronašao izviđačku stranicu, mislim da nije ni dan prošao da nisam o tim divnim danima razmišljao i mojoj supruzi opisivao razne događaje iz tih dana.
I kada čitam tu stranicu, vidim da se najviše spominje Vlašić i sve što nas je tada pratilo.

Jako malo je pisano o smotri na Sutjesci 1968, pa Boračkom 1969. ili Bledu 1970.

Ali, i kada bolje razmislim, za Sutjesku me veže samo to da smo Dominko i ja dobili (kupili) prve vreće za spavanje u Bosnasportu preko puta Egipta. (Mislim da se ulica zvala Vase Pelagića. Ide od JNA do Vase Miskina ulice pored hotela Evrope). Koštale su 11400 dinara. Uprkos tim novim vrećama, bilo je hladno spavati, te smo se dodatno pokrivali i dekama. I sjećam se kupanja u Sutjesci. Poslije sam bio na ekskurziji na Tjentištu i nismo mogli ni zagaziti u Sutjesku. I pitam se još i danas kako smo mogli onda plivati i skakati u vodu sa jedne (mislim) vrbe. Sa vrećama za spavanje smo još 1978. do 1980. putovali po Evropi i ljetovali u kampu na moru do 1985. ili 1986.

O Boračkom mi je u sjećanju ostalo kada su Marka i Meco sa još dvojicom drugih zamijenili jednu tzv. pop-rock grupu iz Konjica na bini koja je bila pored našeg logora i puno bolje svirali.

Na Bled smo išli posebnom kompozicijom (Vlak bez voznog reda). Prva tri dana je neprestano padala kiša, tako da na kraju ništa nije bilo suho. Ako se i okačilo nešto u šatoru da bi se sušilo, bilo je poslije još mokrije. Znam da smo čarape sušili na tijelu. Prvo smo stavljali novine na kožu i na njih čarape i tako spavali i sušili čarape. U sjećanju mi je ostala i posjeta selu Vrba i rodnoj kući Franca Prešerna. U jednoj seoskoj krčmi smo jeli domaći kruh sa šunkom. Nikada mi više nije kruh sa šunkom tako prijao! Vjerovatno sam bio i jako gladan.

Povratak kući je trajao barem 20 sati. Jer znali smo skoro satima negdje stajati i čekati da nas puste dalje..

Stjepan Stjepko Meler