IGRAM SE ASOCIJACIJA (5)

1967 – ZABRĐE kod Viteza. Kada sam pisala o najvećem uspjehu „Čičinih“ planinki, osvajanje trećeg mjesta u državi na orijentacionom takmičenju u Dečanima, Kosovo, opisala sam tužni, zakašnjeli dolazak na logorovanje na Zabrđu, bez marama, koje nam je nas načelnik Zlatan, ko zna zašto, skinuo za kaznu, samo nekoliko stotina metara od logora... Cober, koji je bio s nama, požurio je naprijed da najavi naš dolazak i, kada smo stigle, tužne i uplakane s peharom u rukama, i sam je bio iznenađen. Dan-danas niko od nas se ne sjeća razloga tom tužnom događaju, a pokušavali smo se sjetiti i Mia i Cober i ja, nije da nismo... Čak i Zlatan kaže da se ne sjeća...

Sjede: Slađana Mujkić-Caka, Ljilja Pitić-Pipi i Gorana Jovanović, a stoje; Zlatan Lučić-Zlaja, Miroslav Topić-Cober i Slobodan Ćosović-Ljupan

Snježana Tvrz vježba signalizaciju pod budnim okom Branke Stojaković, a na malu Leu pazi Mirjam.

Tako logor na Zabrđu pamtim i po tome, ali i po mnogim lijepim stvarima. Prije svega, prvi put smo sami pravili krevete od drveta i konopca (konačno smo shvatili zašto je konopac od 25 m obavezan dio opreme). Tada sam prvi put vidjela poljske miševe, koji su nam bili kao kućni ljubimci. Emica i Gina iz „Popajki“, čini mi se da su imali vlastite ljubimce u šatoru, Žikicu i Pericu. U blizini kuhinje nalazilo se bure za pomije, koje smo davali mještanima da hrane stoku i jedan nesretnik (Žikica ili Perica) upao je kao simpatični poljski miš u to bure, a Gogo Marjanović ga je izvadio nakon nekog vremena kao ogromnog pacova! I mi smo u to povjerovale!

Na Zabrđu je bio i Krcko, naš drug iz komšiluka, živo spadalo koje je stalno upadalo u neke nevolje. Čika-Gojku je prekipjelo i poslao ga je kući – najteža kazna na jednom logorovanju. Cijeli odred ga je ispratio sa suzama, mahali smo dok nije zamakao u šumicu. Taman kad smo ga „oplakali“, trči on natrag, sav sretan i viče „Evo mene!“ bacivši se prvo u zagrljaj „Popajki“ Mirjam, svojoj simpatiji. Za njim je išao nasmijani čika Gojko, nadajući se da je lažni odlazak kući „upalio“ i opametio našeg Krcka. Pa i nije baš...

Kako je moguće zaboraviti hitno skupljanje sijena na obližnjoj livadi pred oluju? Zar izviđači mogu dozvoliti, pored sebe živih, da seljacima strada sijeno? A baš je bio dan posjete roditelja! Mame i tate u čudu su gledale svoje gradske mezimce kako spretno plaste sijeno, oluji pred nosom... Kada su se pojavili sami seljani s namjerom da spasavaju svoje sijeno, nisu mogli očima vjerovati! Njihovi privremeni susjedi su sve obavili samoinicijativno, brzo i kvalitetno. Uveče su nas posjetili i u znak zahvalnosti darovali su nam 15 kg vlašićkog sira! Mljac! I sada se toga sjetim kad jedem svoj omiljeni sir.

1967 – Drašnice kod Makarske – kako – zašto – ne znam, ali nakon Zabrđa jedan naš mješoviti vod i nekoliko brđana uputilo se na logorovanje sa izviđačima iz Slavonskog Broda u Drašnice kod Makarske. Starješina tog odreda bila je teta Ljuba, tetka naših Špice i Jasne Ibrulj. Valjda je to bila ta „tajna veza“. Sjećam se da je bio naš Mile, Tomica Milina (njega smo propustili staviti na sve veći tužni spisak), Miro Zdravič i njegova sestra Nada, čini mi se, Pipi (Ljilja Pitić, sada Peršić), možda Parla Branko, Veljko Lužajić i ja. Od Slavonaca pamtim plavokosu Zdenku, minijaturnu Jadranku zvanu Klikerica, Keca, Peru Duha (naravno da mu je Mile dao nadimak) i žutokosog DIF-ovca, ljepotana Ferija... Bio je s nama i „cvikeraš“ Zoran Abramović, također iz Slavonskog Broda. Kako smo se iznenadili kada smo ga vidjeli kao takmičara u popularnoj „Kviskoteci“, a bio je još dijete! Bio je tu i neki pomorac (uniforma?) zvani Grk, pa Blaža... Kako smo u onaj kamenjar stavili šatore, to se i dan-danas pitam. Tada sam prvi (i zadnji) put jela neke slavonske „specijalitete“, tipa rezanci s krompirom. Bilo je u obilju supe i salate, pa ipak nismo gladovali, mi „Čičine“ maze...

Nažalost, znam imena samo dvije "Čičine" planinke na slici, pa neću ni njih navesti.

Tada je nastalo trajno druženje tog odreda iz Slavonskog Broda i „Čičinog“ odreda. Bili smo zajedno na legendarnom Vlašiću i na Sutjesci sljedeće godine...

Na slici, odozdo na gore: Zdenka iz Slavonskog broda, Gorana i Ljilja-Pipi iz "Čiče".
S lijeva na desno: Jasna Ibrulj-Šantić, Slobodan Dodoš-Mile i teta Ljuba

1968 – Sutjeska. Smotra. Najružnije taborište koje pamtim. Ogromna livada, improvizirana ograda dijeli odrede, hrana očajna (dok čika Gojko nije, o vlastitom trošku, pojačao „Čičine“ obroke). Ali uspomene su lijepe kao i uvijek.

1. Kupanje na Hrčavki – kupala sam se i u Drini i u Neretvi i u Morači i u Moravi i u Sutjesci, ali ta mala Hrčavka definitivno je nešto najhladnije u šta sam se umočila. Ispod mostića produbili smo neku vrstu bazenčića i tu se brčkali, ali, svejedno, cvokotanje zuba bilo je jače od izviđačke pjesme...

2. „Gojkova apsana“ – tako su nas, „Čičine“ planinke, zvali iz susjednih logora. Zašto? Na zajedničkim igrankama ostajale smo kao Pepeljuge, sve do momenta dok ne bismo zaplesale sa „tuđim“ izviđačima neki „sentiš“. Odmah je bilo „nalijevo krug“ i u logor. Samo, bila je tu jedna mala greška: bolje da smo se zvale „Zlatanova apsana“ jer je naš dragi načelnik bio stroži u tom pogledu „ašikovanja“ od samog starješine, čika-Gojka!

3. Izviđači iz Zagreba i Slavonskog Broda – Za druge ne znam, ali moja Mia, Goranka i ja pamtićemo smotru na Sutjesci i po nekim ljubavima. Imena svoje simpatije se ne sjećam, znam da je bio iz Zagreba, kao i Gorankin Ec-Ec (tako smo ga zvali jer je bio ili njihov ekonom ili ekonomista po struci, prije ekonom). Goranku je „ganjao“ i jedan zagrebački „štablija“ iliti „štapovac“, kako je članove štaba zvao moj mali brat Neven. Mia se zaljubila u Željka iz Slavonskog Broda (valjda zato što je njena „stalna“ simpatija Cober bio tada u vojsci, ha, ha). Pipi (Ljilja Pitić, sada Peršić) bacila je oko na nekog „putera“, koliko se sjećam (Kec iz Slavonskog Broda?). Pipi, javi se na blog i ispravi me!

4. Partizanski kurir – Na Sutjesci je moja generacija „maturirala“ položivši vještarstvo svih vještarstava – partizanskog kurira. O tome je Mia već prekrasno pisala na blogu. Ja ću samo dodati „točanje“ umornih nogu u ledenom izvoru, nakon napornog marša, toliko blagotvornom da je neko od meraka progovorio i morao na popravni. Sjećam se i Alje na čelu kolone, sjećam se nekog kotrljanja niz „rižu“ u kanjonu Suhe ...

5. Vještarstva – Na Sutjesci sam položila još dva vještarstva – Signalista i Novinar. Ko bi tada rekao da ću tačno nakon deset godina, 1978, zasnovati stalni radni odnos kao novinar u „Oslobođenju“ i provesti u tom poslu narednih 15 godina! Vezni igrač tu je bila Goranka Mirić (Oljača), koja je mene i Miu odmah u prvom razredu gimnazije primila u novinarsku sekciju...

Bilo bi divno kad bi se još neko oglasio sa svojim sjećanjima na iste akcije. I to ne komentarom nego postom. Ili čak intervencijom direktno u moje postove. Nevjerovatno kako svako ima drugačija sjećanja na iste događaje...

Gorana Jovanović