IZVIĐAČKI BRAKOVI

Gorana Jovanović me je svojim prilogom o izviđačkim porodicama baš raznježila, a, vjerujte mi, nisam (bar za druge) baš nježan. Podsjeti me ona na mnogo dragih prijatelja, od kojih sam sada miljama odvojen. Čitam ta imena, ta prezimena, meni draga, a telefon mi zazvoni. Jedan ljupki glas iz Kanade mi priča sav radostan kako je “šetajući” po Googleu naletio na naš izviđački blog. I upita me: ”Znaš li ti Stjepka i Dominka Malera iz izviđača?”. Rekoh joj da ih ne poznajem, jer kako bih znao baš sve koji su bili ili prošetali našom organizacijom. “A, joooj, kako je jedan od njih bio zaljubljen u mene”, rekla je ona... Kasnije shvatih da je ona pričala o Goraninom prilogu (objavljenom 1. augusta o. g.), pa pomislih koliko je nas baš u ovoj organizaciji našlo “izbor svojih snova”.
A onda, kao neki film u mojoj glavi, počeše se odvijati scene iz naših života. Pomislih, koliko je nas za svoje životne saputnike našlo svog budućeg životnog druga / drugaricu?
Među nama, sarajevskim izviđačima, ima dosta takvih primjera. Bilo ih je dosta koji su već ranije bili oženjeni / udati za izabranike svoga srca. I cijeli svoj životni vijek pokloniše nama. Dovoljno je spomenuti nama drage:
– Gojka i Zvjezdanu Jovanović;

– Zvonka i Zdravku Jeličić;
– Ratka i Pejku Todović;

– Dervu i Mariju Čelebić, te

– Savu i Seidu-Seku Carević.

Onda se sjetih sebe ( a koga ću prije?).
Davno, davno “Upon times” – što bi rekla Mia Kordić, moje prve rodice (Slađana i Emica Mujkić, koje sam, iskreno rečeno, “zarazio” izviđačima), pričale su mi o svojoj vodnici, kasnije načelnici čete planinki Minkici Bilić. Te divna je, te slatka je, joj što je dobra… nemaš šanse da joj se približiš (kao da je to neko vještarstvo, neka nova zvijezda, novi izazov). Ma čekajte, moje mile rodice, vidjećete vi…
Sjetih se ja da sam u svoje slobodno vrijeme kao pubertetlija znao ići kod “Morde” (tamo negdje preko puta pravoslavne crkve u Sarajevu) da gledam neki plesni ansambl, koji je svirao melodije iz tog vremena. Gledao sam ih i na pauzi pitao ponekog člana orkestra kako se hvata “D-dur” i slični zahvati. Svirali su tada, koliko me pamćenje služi: “C’est si bon”, ”Besa me mucho” i niz drugih melodija iz tog vremena.
Naoružan znanjem (koje su mi muzičari tog vremena svesrdno pokazivali), žurio sam svome domu na Grbavici i vježbao pokazano. Imao sam gramofon, nekoliko singl-ploča i neumorno sam ih puštao. Uzeo bih štokrlu u naručje i vježbao do besvijesti kako da naučim plesati tango, engliš valcer, sving, ča-ča-ča, bosa novu, rumbu, sambu… i te ostale klasične plesove tog vremena. Čak sam i gledao na slovenačkoj TV, a tada je samo ona emitovala program, kako se uči plesati tango (otac bi mi poludio od mog ponavljanja “slow-kvik vi, slow”) da do kraja naučim lekciju.
Kasnije sam išao u “Fis”, a onda, kao nadgradnja, pojavila se “Sloga”. E, tamo se morala nositi kravata, gdje su se skupljala gradska raja, tamo su bile prave svečanosti. Plesao se tada rock and rol, a tvist, to je bio vrhunac užitka. Onda su se pojavile “Lutalice” u Domu milicije, u “Anex-u” na Grbavici, dok nisu postali “Indexi”. A bili su naša generacija (i Minkicina i moja – iz raznih perioda naših godina školovanja). Sjetih se i naših čajanki u odredskim prostorijama (čak opštinskih – ko se ne sjeća prostorija u N. Sarajevu), kasnije i u Domu izviđača na Mejtašu. Meni je bio sudbonosan ples u Domu izviđača na Mejtašu. Moja Minkica, "Čičina" planinka, dobro je plesala i znala je još bolje vezati čvorove. Ne znam ni sada da li mi se vrtilo u glavi od plesanja ili je pak napravila neki dobar čvor ali, eto, u izviđačkom smo braku punih 35 godina.
Koliko me pamćenje služi, sjećam se da je dosta naših prijatelja iz doba aktivnog rada u izviđačima koji su sklopili brakove. Da li su svoja poznanstva stekli na nekom izletu, logorovanju, zimovanju, smotri ili izletu i akciji, oni su naši definitivno izviđački brakovi.
Što ih ne spomenuti, zar ne:

Bulajići: Dragan Bulajić i Ljiljana Radić;

Vobornici: Drago-Pjano Vobornik i Slavenka (ne znam djevojačko prezime);
Ibrulji: Ranko Ibrulj i Slavica Bago;
Butine: Slavko Butina i Dragica Tomić;

Đonlagići: Vehbija Đonlagić i Nafija Kovo;

Dizdarevići: Nećko Dizdarević i Jelena Parezanović;
Dugonjići: Damir Dugonjić i Iskra Janjičić;
Fazlići: Sadudin Fazlić-Satko i Dina Kršlak;

Gribajčevići: Bećko Gribajčević i Mira Latifić;

Ripovi: Branko Rip i Rahela Papo;
Jakovljevići: Dragoslav Jakovljević i Jasna Čubela;
Jovanovići: Neven Jovanović i Sanja Derviškadić;
Laganini: Krsto Laganin i Blanka Janković;
Lomigore: Ico Lomigora i Aida (Ljilja) Latifić;
Karamešići: Rešad Karamešić i Gordana Ožegović;
Kozići: Nikola Kozić i Ankica Ujević;

Majstorovići: Željko Majstorović i Sadžida Viteškić;
Omanovići: Emir Omanović i Aida Gerzić;
Prapotnici: Branko Prapotnik i Slavica Bulajić;
Šahinpašići: Asim Šahinpašić i Biljana Čišić;
Šipovci: Risto Šipovac i Biljana Radić;
Skec: Marijana i Karlo;
Tankosići: Boris Tankosić i Branka Bodnaruk;

Topići: Miroslav-Cober Topić i Sanela Brčić;

Veskovići: Vesko Vesković i Minkica Bilić.

Treba svakako dodati brakove izviđača koji su sklopljeni tokom rada u Domu izviđača, kao npr.: Midhat-Šilja Buljubašić i Lejla.

Sličan slučaj je i sa Bencionom-Benkom Abinunom, koji je sklopio brak sa Bahrom…
Međutim, život čini neke čudnovate, nepredviđene stvari. Neki su i dalje u braku, neki su se razišli, neki, nažalost, nisu više među nama… ali, kako kaže tekst jedne starogradske melodije: Ljudi se sastaju, vole i rastaju… , a mi smo uvijek zajedno.

P. S.: Ako smo nekoga ispustili, molimo da nam jave. I ako imate neke fotografije koje će uljepšati ovaj prilog – ubacićemo ih i naknadno. A zaboravnost je teška bolest – srećom, ne boli.

Vaš Vesko

Drugi p. s.: poslije objavljivanja ovog priloga stigla su dva mejla. Alija Preljević-Karanfil se sjetio bračnih parova Vobornik i Ibrulj, a Šilja je poslao dvije slike: bračnog para Đonlagić. Kao što smo i obećali, ovi novi podaci su već dodati u prilog. To ćemo raditi i ubuduće.