NEMA ZABORAVA

Pošto me je Vesko toliko iskritikovao zbog ljenosti – u smislu, toliko godina si bila u izviđačima, a tako malo si napisala – evo me opet, ponukana onim Coberovim prilogom o čika-Gojku i divnom crtežu naseg čuvenog starješine. Zaboravila sam kako je Cober divno crtao (i sigurno još uvijek crta) – vjeran portret koji je uhvatio suštinu našeg starješine – a to je harizma. To je nešto što se ne uči – ili je imaš, ili nemaš. Gojko Jovanović je imao u izobilju i to je od njega učinilo prirodnog vođu. Pored toga, bio je organizator, elokventan i zgodan – po današnjim medijskim kriterijima – idealan.

Neki ljudi su zaslužili više od drugih da budu oteti od zaborava. Gojko Jovanović je jedan od njih. ‘Čika Gojko’ je prerano i iznenada umro. Generacije izviđača čije je djetinjstvo on obilježio svojim dominantnim prisustvom su u to vrijeme bile zabavljene odrastanjem, osnivanjem vlastitih porodica, djetinjstvom svoje djece. Sada kada smo mi, koji smo bili mladi pedesetih i šezdesetih godina, postali malo, što bi rekli moji Englezi, ‘long in tooth’, vraćamo se poljima našeg djetinjstva sa sjetom i toplinom, i ljudi koji su bili neodvojivi dio našeg odrastanja ponovo postaju živi, prisutni, važni.

Od silnih uspomena vezanih za čika-Gojka izdvojiću samo jednu – vrlo dramatičnu. Tiče se čuvenog ‘Čičinog’ zimovanja na Vlašiću 1968, koje sam već spomenula u svom prvom javljanju. Dešavalo se 20. januara, onih godina kada su zime bile prave zime, znači metar i po snijega i najmanje –10.

Naše krajnje odredište – Šantići ispod TV-releja na Vlašiću. Vojni
‘džemsovi’,
tako su se zvali kamioni, trebali su nas odvesti do Babanovca (današnji , valjda još uvijek kompleks hotela, onda napušteni vojni dom) nisu se pojavili, jer su svi putevi bili zavijani, pošto je u toku jednog dana palo više od pola metra snijega. Prvi pokušaj penjanja na Vlašić nije uspio i nakon 4 sata hoda smo se morali vratiti u selo Paklarevo (kakvo adekvatno ime!), jer se počelo smrkavati, a mi nismo prešli ni trećinu puta. Vijećanje da li ćemo nastaviti ili se vratiti bilo je dramatično. Ruku na srce, čika Gojko je bio za to da se vratimo (a njega su kasnije kritikovali što je poveo djecu u tu avanturu), ali, pošto smo mi živjeli u socijalističkoj državi, gdje većina odlučuje, štab zimovanja (ja bila vodnik ‘Ružinih pupoljaka’ – u to vrijeme pomalo bubuljičavih tinjedžerki) odlučio je da nastavimo. Gojko je bio toliko mudar da angažuje dvojicu seljana da idu naprijed i vode nas najkraćim putem i konje koji su nosili stvari do Paklarskih stijena. Dalje konji nisu mogli, ali mi jesmo – i prođosmo mi najstrmiji greben (gdje se nedugo poslije našeg prolaska sručila lavina) i izađosmo na plato i, kada smo mislili "evo nas", poče najgore hodanje u mom životu – vjetar šiba, snijeg vodoravno pada, svaka druga noga se ukopava u snijeg, ruksak se natopio vodom, vindjaka, iako k’o fol šuškavac, propušta, voda curi niz leđa, ja se pokušavam sjetiti svih naših izviđačkih pravila – ukopati se u snijeg pod uglom od 45 stepeni, zatrpati i šakom probušiti otvor da se diše (joj, voljela bih vidjeti taj svoj ‘iglo’). U koloni ja sam išla iza našeg starješine čika-Gojka. U glasu, kada je rekao ‘Moramo naprijed’, osjetila sam i strašnu napetost i prvi put prizvuk straha. Vidio je da djeca jedva više mogu da hodaju. Počeli su plakati i bacati ruksake u snijeg – i tu nikada neću zaboraviti sliku Cobera, Gvarde i pokojnog Ćamila zvanog Keki kako kupe te ruksake i nose po dva. To su bili naši brđani! A i njima onda nije bilo ni 20 godina! Kada je situacija postala dramatična i mi postali svjesni da moramo do prvog sela, a ne do Šantića, a stariji seljak (mislim da su bili otac i sin) na pitanje koliko još ima, po jedno dvadeseti put rekao ‘Još lula duvana’, čika Gojko je zovnuo u stranu sina i nikada dok sam živa neću zaboraviti taj dijalog ni lice našeg voljenog starješine kada je dobio odgovor. Dijaloga se sjećam od riječi do riječi. Čika Gojko: ‘Slušaj ti, nemojte vi meni ‘još lula duvana’! Hoću da mi tačno kažeš koliko još moramo hodati do tog sela Šišave’. Seljak: ‘Komandire (Gojko u uniformi, seljaci su ga zvali general), da ti pravo rečem, da je ljeto, stigli bi možda i za 40 minuta, ovako nam treba još najmanje dva sata.’ Mislim da smo sretni da Gojko tada nije doživio srčani udar. On je ostao bez daha. Ja sam se toliko prepala kada sam mu ugledala lice, da sam mu rekla ‘Ma, čika-Gojko, mi smo Čičini izviđači, mi ćemo uspjeti’, a ovamo sam se ukočila od straha. Čika Gojko nije dobio srčani udar, ali desilo se nešto što sam mislila da ne postoji u stvarnom životu, ono kada se kaže – ‘osijedio je preko noći’. Gojko je imao divnu crnu kosu. Kada smo se vratili sa Vlašića, te avanture, tog nezaboravnog zimovanja, ta kosa je postala srebrena.

Ovo je samo jedan detalj. Slika ogromne odgovornosti koju su imali ljudi koji su nas vodili... Gojko Jovanović nije jedini član našeg izviđačkog bratstva koga treba otimati od zaborava. Ne smijemo zaboraviti da je veliki faktor, neko ko je držao ravnotežu i stišavao njegov nekada burni i nekontrolisani temperament, bila njegova žena Zvjezdana Jovanović, o kojoj sigurno treba posebno pisati, što ću uskoro i učiniti.

Bilo je puno drugih koji su posvetili veliki dio svog života i slobodnog vremena odgoju mladih, otimanju nekada ‘problematičnih’ tinejdžera od ulice, koji su nam omogućili ove uspomene, koje nikakav rat, ni promjena režima ne može oteti.

Sjetimo ih se, pišimo o njima – njihov život je nekada bio tako neodvojivi dio našeg!

Vaša vodnica 'Ružinih pupoljaka' i načelnica čete 'Proleterka'

Mia Kordić

Fotografije su vlasništvo porodice Jovanović