"Nije problem što ja neću da pišem o Buljaricama. Problem je što danima ne mogu da skontam kada smo bili tamo. Da li je to 1960, 61, 62. Jedino sigurno je da je jedna od tih godina. Išli smo kao konačari, klub brđana "Bratstvo". To je bila uobičajena praksa. Prvo Mali Zaton pa Petrovac pa Buljarice. Ko je sve bio, i to je obavijeno velom zaborava. Znam da su bili Fontane – stari Krapina i Krapinče, Mustafa Čelebić-Čelo. Bio je i Iko (imena mu se ne sjećam). Pod sigurno sam bio i ja. Vjerovatno Brano Jovanović-Smlata, Muharem Mehić-Muha, možda i Gunđo. Oni kojih se ne sjećam neka me izvine. Alchajmer se izgleda uselio u bliži komšiluk. Putovanje do Buljarica iz današnje perspektive je bilo k'o put oko svijeta za 80 dana. Sarajevo-Dubrovnik ćirom. Dalje do Petrovca brodom. A onda, k'o šlag na tortu, pješice do Buljarica. Nije bilo magistrale i tehničkih pomagala XX vijeka. Kozija stazica od Petrovca do sljedeće uvale Lučica, pa opet preko brda. Buljarice, ogromna pusta plaža i maslinjaci obrasli kupinovim trnjem dokle pogled doseže. Da te suze obliju od "oduševljenja".
Radilo se, mislim, sedam dana od jutra do sutra. Kada ste stigli vi mladi, logor je bio podignut u predivnom ogromnom maslinjaku. Mislim da su sa nama bili i izviđači iz još jednog odreda.
Jedina anegdota koja mi je ostala u sjećanju je sljedeća:
Naš dobri Guša (za one koji to ne znaju: Gojko Jovanović – osnivač kluba brđana “Bratstvo” i dugogodišnji starješina OI SVČ) tjerao nas k'o bog maglu, jer je zaista bilo mnogo posla, a malo vremena. Negdje treći dan za večeru bila sutlija. Braća brđani se nabokali k'o stoka. Pošto jos nismo imali struju, jelo se u mraku, pa je bilo i priloga u obliku kamenja koje su braća brđani ubacivali jedni drugima u porcije. Poslije večere svi pospali. Mene, k'o starog srećkovića, zapala straža od dvanaest do dva. Ustanem ti ja i čuvam nešto, pošto je mrkli mrak. U jednom ternutku čujem neki šum iz pravca šatora koji nam je služio kao trpezarija. Napipam put i imam šta vidjeti. Krapinče sjedi pred kantom u koju smo stavili ostatke sutlije i trebali je sutra ujutro nositi mještaninu koji nam je izrent'o magare, i kusa li kusa. Pošto sam i ja prigladnio, pridružim mu se. Uskoro se pojavi i Edo-Niger,stari izviđač kome se ne sjećam prezimena. Samo znam da je nekoliko godina kasnije otišao u Ljubljanu i postao prvak svijeta u nekoj do zla boga komplikovanoj japanskoj igri. Nešto k'o šah, a nije to, nego puno komplikovanije. Da ne dužim, spucamo ti mi dobru polovinu magaretove sutlije. Ujutro Guša ne može da se načudi čudom. Sutlija isparila. Istraga nije dala rezultate. Zaključak je bio da je možda neki dalmatinski ili primorski jazavac to uradio. Eto, to bi bilo moje sjećanje na Buljarice. Brate, davno. Izgleda da smo se prerano rodili."
Pozdrav svima, Dado
A što i vi nešto ne napišete? A?
Dado
Dado
Na fotografiji su Mustafa Čelebić-Čelo i Rade Grbić-Kroko.
Na fotografiji sa lijeve strane su članovi štaba logora: Fajo Ibrulj, Gojko Jovanović i Hajrudin Halapić-Šole.
Na fotografiji sa desne strane su: Gojko Jovanović, Fajo Ibrulj, Zdravka Jeličić (Trokina mama) i Mustafa Čelebić-Čelo.
Na zadnjoj fotografiji prepoznajemo (u gornjem redu): Zlatana Lučića, Bećka Gribajčevića i Nećka Dizdarevića; donji red su mladi izviđači, među kojima su Cober i Ljupan.
3 comments:
Joooos,jos,hocemo jos! Bolje pises od Hemigveja, definitivno. Lipa je on za tebe. Bravo! Cekamo novi prilog.
Eh, Buljarice... To jebilo moje prvo pravo logorovanje koje sama pamtim a ne iz tudjih prica kao Focu. Bile smo nas tri najmladje planinke Jadranka, trokina sestra, marija Nikolajev, viktorova sestra i ja. Mladji je bio samo moj brat Neven koji je jedva napunio dvije godine i nesto starija Ljupanova sestra. Moj neven se Buljarica sjeca po tome sto ga je ta mala u igri gurnula u vreli pepeo logorske vatre i obje rukice su mu danima bile zamotane. Zahvaljujući tretmanu bjelanjcima nema ni jednog oziljka. Mislila sam i sama pisati o Buljaricama ali ovo je dovoljno.
Samo prvo i kratko javljanje. Slucajno naletio, ne znam kako, na ovaj krasni blog. Bio sam izvidjac davno i mozda prekratko za vecinu posjetilaca bloga, pa nek ne zamjeri onaj ko me ne zna. Sto ce reci, od 1953. do recimo 1964. Premalo vecih manifestacija, logora i zimovanja; za cim sam ponekad zalio. Ali ja, naravno, dobro pamtim i likove i imena meni dragih ljudi iz odreda "Mlada Bosna" i "Cicinog". Sigurno su mi to bile najljepse godine, tako vazne u mladosti. Kasnije me je zivot udaljio od izvidjaca kao organizacije, ali ne i od nekih koji su u njoj ostali i duze od mene.
U stvari, da ne duljim, samo kratak komentar na odlicnu anegdotu o tamanjenju ostataka klope iz kazana u Buljaricama (gdje, naravno, nisam bio): Edo je Eduard Ekart, drug iz razreda sa Beckom Gribajcevicem i Fuadom Sisicem-Sisketom. Bio sam mu vodnik u vodu "Soko" III cete Igmanske. U Ljubljani se zaista probio u maltene svjetski vrh one dozlaboga komplikovane i vrlo cijenjene japanske igre po imenu "go". Do prije par godina moglo se o njemu nesto procitati na Guglu. A onda za inat, nista. Telefon vise nije na njegovom imenu, na adresi je drugo musko ime pod istim prezimenom. Nisam pokusavao da saznam vise, bojeci se eventualne istine.
Inace, puno pozdrava Mustafi Celebicu-Celi (njega sam se sjetio ovih dana), Branki Danon (nije mi odgovorila na mejl upucen njoj i Braci u London), Olji Djuraskovic, Jadranki Salamunovic, pa neizostavno Zvjezdani i Gorani... o Alji i Becku da ne govorim, s njima sam u vezi.
Mislim da nemam slika, jazuk!
Vas Vladimir Osipov-Repeta
Post a Comment