Ovih dana je u toku promocija knjige književnika Abdulaha Sidrana pod nazivom "Proizvodnja kože" u kojoj se u jednom dijelu nalaze njegova sječanja na izviđačke dane. Pa ipak treba spomenuti da su na stranicama našeg bloga još ranije objavljena dva priloga na istu temu. Prvi je objavljen 27. februara 2010. godine a koji je nakon toga izazvao polemiku tadašnjih učesnika dali je Avdo učestvovao na logorovanju u Berkovini. Neki ga se nisu mogli sjetiti. Međutim, u svom prilogu od 10. septembra 2011. godine, Husen Drnda je potvrdio Avdino učešće na tom logorovanju. Prilikom nedavne promocije knjige u Tešnju, Momčilo Spasojević, poslao nam je ovaj prilog koji evo i objavljujemo,očekujući da nam se i autor knjige javi.
„Mi smo samo čekali da mama izađe, pa odmah i mi izlazili kako ko na ulicu ili u školu i nismo se vraćali do naveče. Mama je stalno govorila da mi je samo znati šta povazdan rade na ulici i stalno se sikirala zbog toga. Jednog dana je došla od matere i rekla Bilo bi pametno da se upišeš u izviđače. Kako Akan fino. Ja sam poslije otišao zajedno sa Akanom i upisao se u marindvorsku brigadu (odred, ispravka: M.S.) koja se zvala „Slaviša Vajner Čiča“. Bili smo treća četa a naš vod se zvao „Galeb“. Naš vodnik je bio Irso koji je imao skroz žutu kosu. Otišli smo na logorovanje u selo Berkovinu kod Han Pijeska na Romaniji. Išli smo do Pjenovca vozom a onda pješice i bilo nam je mnogo teško. Imali smo velike ruksake na leđima i Akan i ja smo stalno posrtali preko pružnih pragova. Irso je rekao A kako bi da ste konačari? Konačari su bili jači i stariji izviđači koji su išli prije ostalih izviđača da nađu mjesto gdje će biti logor i da sve pripreme. Na logorovanju smo se učili raznim vještinama da bismo mogli polagati prvu zvijezdu pa da i mi možemo biti vodnici. Morali smo šutjeti tri dana i gladovati jedan dan a ići kroz šumu sami jednu noć. Akan i ja smo primjetili da jedan Paja i jedan Rale koji su bili stariji izviđači od nas stalno idu u šator i u šatoru razgovaraju iako su i oni polagali prvu zvijezdu i morali šutjeti kao i mi. Mi to nikome nismo smjeli reći pošto nismo smjeli govoriti. To nije bilo pošteno i nama je bilo krivo. Naveče smo palili logorsku vatru i pjevali izviđačke i borbene pjesme. To su najviše bile pjesme Budi se istok i zapad, Mi brđani srca vesela, U šumu smo mi krenuli baramba. Ujutru i uveče kada se dizala logorska zastava pjevali smo Hej Sloveni to jest himnu. Zastavu je dizao onaj koji je toga dana bio najvredniji i najposlušniji. Ja sam dva puta dizao zastavu. To treba znati pravilno raditi jer neko digne ili spusti zastavu prije nego što se pjesma završi pa onda stoji kao budala dok se pjesma ne završi. To treba raditi polagano i stalno računati koliko je još ostalo da se pjeva. Kraj logorske vatre smo igrali igru koja se zove dozivanje duhova. Jedan izviđač se zavuče ispod deke i postavlja pitanja a drugi se negdje okolo popne na drvo i iz mraka odgovara. Uglavnom je trebalo da nekoga zezaju a najčešće načelnika i kuhare zbog hrane. Mi smo se smijali i stalno pljeskali. Kada smo položili Vještine i ostala znanja to jest statut polagali smo zakletvu na spomeniku Slaviši Vajneru Čiči na Pjenovcu. Ja sam drhtao jer su svi okolo stajali mirno. Kad je došao na mene red iskoračio sam pred spomenik i izgovorio zakletvu Dajem časnu riječ da ću čuvati i braniti slobodu svoje domovine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, da ću čuvati i gajiti bratsvo i jedinstvo naših naroda i njegovati borbene tradicije, da ću biti marljiv i pošten i vrijedan učenik, da neću piti ni pušiti i da ću od svega najviše poštovati istinu i drugarstvo. Kada sam izgovarao riječi zakletve mene je stalno bridio nos i jedva sam izdržao da mi suze ne pođu na oči. Poslije smo išli na veliku izviđačku smotru na Pale kod Sarajeva. Bilo je puno izviđača iz cijele Jugoslavije a i iz drugih zemalja. Najljepše uniforme imali su poljski izviđači koji su se zvali skauti (harceri, isp. M.S.) Pokrovitelj smotre bio je drug Đuro Pucar Stari. Učestvovali smo u raznim takmičenjima i to je sve trajalo deset dana aonda smo se vratili u Sarajevo.“
(Iz knjige Abdulah Sidran „Proizvodnja sirove kože“ , Službeni glasnik, Beograd 2011. godine, str. 301-302)
No comments:
Post a Comment