Za one izviđače Novog Sarajeva, koji se sjećaju davne 1967. godine

.

U žargonu bi se reklo: " A, jest nas krenulo"! Svojim prilogom javio nam se i Esad Ibišević-Đumbus, dugogodišnji izviđač, rukovodilac, instruktor, učesnik mnogih akcija, logorovanja, smotri…

Na jednoj od januarskih sjednica Izvršnog odbora Saveza izviđača općine Novo Sarajevo 1967. godine, donešena je odluka o održavanju 1. škole za vodnike općine Novo Sarajevo. Izbor je pao na dizanje logora na terenima kod vodopada Kravice na rijeci Trebižat, općina Ljubuški. Do tada izviđači Sarajeva nikad prije nisu logorovali na tim prekrasnim terenima Hercegovine. U to vrijeme u Općinskom savezu izviđača Novog Sarajeva bili su odredi: "Mladi radnik", "Boriša Kovačević" i "Vaso Miskin-Crni".

Kao instruktori na školi, po mom današnjem sjećanju, odabrani su: Vesna Dugonjić , Emir Omanović –"Boriša Kovačević", Ramiz Pamuk – "Mladi radnik" , Gojko Pavlović – "Vaso Miskin-Crni" i drugi čijih imena se nažalost više ne sjećam. Moja malenkost bila je određena za jednog od konačara te sam skupa sa drugih šest drugara iz odreda "Vaso Miskin-Crni" išao sa opremom za podizanje logora i svih drugih pratećih objekata za uspješno odvijanje školovanja prve generacije vodnika, koji su poslije postali nosioci širenja izviđačke organizacije u Sarajevu. Za ovu priliku sjećanja dostavljam sliku i popis prisutnih sa njene poleđine.
.

Ova slika će vam bar malo dočarati ljepote prekrasnih slapova na Kravicama. Sam vodopad visok je preko dvadeset šest metara, a širok 125 metara. Inače udaljen je sedam kilometara jugoistočno od Ljubuškog i 12 km od Čapljine, a u blizini je Međugorje i Etno-selo. Ko nije posjetio ove krajeve, rado mu ih preporučujem.

Od anegdota sa tog za mene radnog logorovanja, rado se sjećam kako je jednog jutra bilo na redu da Mihajlo Kilibarda (nažalost, nije više među nama) ide u Ljubuški u nabavku namirnica za hranu koja se trebala pripremiti za taj dan, a po jelovniku sačinjenog još u Sarajevu mjesec dana prije našeg dolaska na Kravice. Četiri sata ujutro, a Mića nikako da ustane i krene. Dado (Dugonjić) zovne nekoliko puta Miću, te tako probudi i sve nas ostale u velikom štapskom šatoru (moglo se smjestiti 20 izviđača, a u njemu smo bili samo nas sedmorica konačara), a ovaj mu odgovori da je umoran i da ne može da ustane i ide u nabavku. Na pitanje od čega je umoran kad je cijelu noć spavao, ovaj bosanski Crnogorac odgovori da je sanjao rad. Svi smo se slatko nasmijali, pa Dado prihvati da ode u nabavku umjesto njega. Do Ljubuškog se išlo pješke, a vraćalo u taksiju, tačnije kombiju VW, kojih je u samom Ljubuškom bilo preko 150 u ta davna vremena. Doduše, već tada su brojni Hercegovci radili po Njemačkoj i tako pomagali svoje u domovini.

I još jedna pričica iz tog perioda. Za vrijeme ručka upitah Đavla (Branimir Džamonja) kako može toliko mnogo da jede, a on mi odgovori: „Pogledaj koliki je moj stomak: ima sedamdeset centimetara i sve to treba popuniti, a šta ti hoćeš, ti nemaš ni trideset". Evo i toliko vremena poslije sjećam se samo lijepih trenutaka, a svi vi znate da je bilo i onih drugih. Konačarski-intendantski (danas ih lijepo zovu logističari) poziv, na svakoj smotri, taboru, logoru ili zimovanju, uvijek je težak i veoma odgovoran.

Do novog javljanja sa malim sjećanjima rado vas sve pozdravlja

Esad Ibišević-Đumbus