Dobro jutro, dan ili veče (ovisno o vremenskoj zoni), dragi blogeri. Već poduže se nakanjujem nešto napisati, ali problem je šta. Mnogo godina je prošlo, događaji se poboravili. Moram priznati, na ovaj pokušaj pisanja natjerala me i griža savjesti, ali i tu ima ali. Svaki put kada otvorim blog naletim na sliku i prilog Emira Omanovića. Nećete vjerovati, pisao davne 2007, 27. septembra. Pa kada on može, mogu i ja, kažem sebi i poravnim. Ali što je dosta, dosta je. Otvorim blog prije sedam, osam dana i naletim na Zlaticin prilog iz Buljarica. Gledam slike, nečega se sjećam, a nečega ne. Međutim, jedna slika mi odmah probudi sjećanja.
Slika brda ko piramida, normalno zaboravih kako se zove. U tu kamenu gromadu sam gledao svaki dan kada sam izlazio iz šatora. Ujutro, vrlo rano, normalno jutro, navečer pred spavanje. U rano jutro sam gledao sedam Vlašića, vrlo interesantnu skupinu zvijezda. Lijepo ih je vidjeti, ali problem je što se mogu vidjeti samo oko dva, tri sata ujutro. Svaki dan u to doba bio sam buđen od strane mog prijatelja, velikog poznavaoca astronomije, Ede Ekarta zvanog Niger. Sjećam se i plaže i brda na lijevom kraju, na strani prema Baru i Ulcinju.
.
Slika ispod koje stoji komentar o pravoslavnim i katoličkim crkvama probudi mi sjećanja na magare koje smo rentali od nekog domaćeg. Svako jutro grupa od pet ili šest brđana je išla u selo iznad magistrale, uzimala magare i prenosili neki teret (hranu ili šta drugo). Magare bi redovno krenulo i išlo izvjesno vrijeme i stalo. Muke su se rješavale metodom štapa i šargarepe. Dvojica naprijed sa mrkvom ili kojom drugom magarećom đakonijom, ostali sa strane ili iza magareta. Natezanje bi obično trajalo pet, deset minuta (valjda zavisno kako je magare provelo noć).
.
Gledam i slike sa logorovanja. Bože, koliko nas već fali. I kako smo bili mladi. I da razriješimo jednu dilemu. Sarajevski izviđači su bili prvi koji su logorovali u Buljaricama. To znam po tome što su nas domoroci ispitivali koji smo pa mi. Nikad prije nisu čuli za izviđače. Beogradskim priznanje na upornosti. Uglavnom, hvala, Zlatice. U tebi, izgleda, jedinoj još uvijek bukti izviđačka vatra. Mi ostali kako ko.
.
Za sebe mogu reći da sam našao topli kutak na Kubi. Mnogo sitnog pijeska, sunca, palmi. I dupe u ćošak. Lezi i gušteraj se. I ove godine je bilo isto mjesto (Varadero), ista plaža, ali na drugom kraju. Naime, na toj plaži, na dva kraja su dva hotela. Melia Varadero i Melia Las Amerikas. U prvom smo bili lani, u drugom ove godine. Samo ove godine, a, što mi je posebno žao, nije bilo Havane i Hemingveja. Nije se uklapalo. Ali bože zdravlja.
.
Događaj koji me posebno potresao bila je vijest o Zvjezdaninom odlasku. Znao sam da je bila teško bolesna, ali mi valjda nikada nismo spremni na rastanke. Kada sam čuo, više se ne mogu sjetiti imena glasnika, pred oči mi je izašla slika našeg zadnjeg susreta. Sarajevo, kraj zime 1994, pred zgradom Predsjedništva. Kako sam se ja našao tamo, ne sjećam se. Uglavnom, sreli smo se, ispričali i rastali, nesvjesni da je to bilo zadnji put. Neka joj je zemlja laka.
Eto dragi moji planinke (bečka škola) i izviđači, toliko za danas. Ako opet ne naletim na Emira, možda se javim uskoro.
Događaj koji me posebno potresao bila je vijest o Zvjezdaninom odlasku. Znao sam da je bila teško bolesna, ali mi valjda nikada nismo spremni na rastanke. Kada sam čuo, više se ne mogu sjetiti imena glasnika, pred oči mi je izašla slika našeg zadnjeg susreta. Sarajevo, kraj zime 1994, pred zgradom Predsjedništva. Kako sam se ja našao tamo, ne sjećam se. Uglavnom, sreli smo se, ispričali i rastali, nesvjesni da je to bilo zadnji put. Neka joj je zemlja laka.
Eto dragi moji planinke (bečka škola) i izviđači, toliko za danas. Ako opet ne naletim na Emira, možda se javim uskoro.
.
Dado Hegenberger
Dado Hegenberger
.
No comments:
Post a Comment