Već smo pisali o izviđačkim porodicama koje su obilježile našu organizaciju i o svim ljepotama odrastanja u takvim porodicama. Učinile su mnogo za organizaciju, kao i organizacija za njih, najviše u emocionalnom domenu.
Jedna takva porodica bili su i Jeličići: tata Zvonko zvani Hećim, mama Zdravka, sin Mladen-Troko i kćerka Jadranka. Upoznala sam ih u Buljaricama, na logorovanju davne 1961. godine. Bilo je nešto posebno na tom logorovanju, ne znam tačno šta, ali samo prebrojte postove na ovom blogu u kojima se spominju Buljarice…
Vratimo se Jeličićima i mojim sjećanjima na njih. Tata Zvonko bio je prije svega jako duhovit čovjek, oko njega se uvijek čuo smijeh. Jednom sam napisala da sam preko njegovog nadimka naučila da „hećim“ znači „doktor“.
Mamu Zdravku pamtim po divnoj frizuri (kako li je samo održavala u onim uslovima?), smirenosti, ugodnom glasu i – uniforma joj je tako lijepo stajala!
Troko je bio (i ostao) duhovit na tatu, a na koga je bio „azrail“ – ne znam! Sjećam se da je oko njega uvijek bilo neke frke, pa i kazni, a moja mama Zvjezdana (ne mogu i neću da napišem „pokojna“) obožavala ga je i uvijek ga branila od strogog starješine Gojka, mog tate.
Jadranka (jesmo li je zvali Maca?) bila mi je najbliža. Ona, Marija Nikolajev i ja bile smo najmlađe na tom logorovanju, jedine „pčelice“ i ljubimice cijelog logora…
Sada smo i mi roditelji, do kraja posvećeni našoj djeci, koja, na žalost, nisu bili poletarci i pčelice jer ih je u tome omeo rat.
Jedno „naše“ dijete, koje to po godinama više i nije, jeste Trokina Mia, koja se već dugo bori za život. Naime, Mia je od svoje pete godine dijabetičar, prima tri do pet doza inzulina na dan… Imala je pet puta intervencije na očnom dnu i sadašnje stanje njenog vida je oko 80%. No Mia i dalje slika prelijepe slike na svili, pune života i radosti.
Najveći problem je otkazivanje rada bubrega, što je također posljedica dijabetesa. U proteklih šest godina bila je prvo na peritonalnoj dijalizi četiri puta dnevno, potom na kemodijalizi.
Napokon 2007, u maju mjesecu, odlazi na liječenje u Pizu, Italija, na kliniku Cisanello. Na pomenutoj klinici se konstatuje neophodnost transplantacije bubrega i pankreasa.
U maju 2008. joj je uspješno transplantiran bubreg. Tada počinju problemi sa dijabetičkim ulcerima (otvorene rane), koji veoma teško zacjeljuju i tek nakon devet mjeseci je u situaciji da je ponovo stave na listu čekanja za transplantaciju pankreasa…
Sâmō liječenje pokriva donacija (Crveni križ Toskane). Ostali troškovi smještaja u Italiji i neophodne cjelodnevne njege finansijska su briga porodice i, uz najozbiljnije mjere štednje, mjesečno je potrebno oko 4500 eura. To postaje sve teže i naš Troko čini čuda, kao i svaki otac, ali i čudima ima kraja…
Mia je jako samozatajna, svjesna je da je njen otac javna ličnost i užasava se uobičajenih humanitarnih kampanja po medijima. I naš blog je medij, ali je ovdje naglasak na „naš“. Zato, dragi blogeri i izviđači širom svijeta, koji pamtite ili ne pamtite jednu od pravih izviđačkih porodica, Jeličiće, napregnite moždane vijuge i pokušajmo smisliti kako da pomognemo Trokinoj Mii. Mi koji smo ovdje, u Sarajevu, nešto organiziramo, nadamo se da će biti uspješno i na nivou koji Jeličići zaslužuju, ali to nije dovoljno. Svaka vaša ideja je dobrodošla.
Jedna takva porodica bili su i Jeličići: tata Zvonko zvani Hećim, mama Zdravka, sin Mladen-Troko i kćerka Jadranka. Upoznala sam ih u Buljaricama, na logorovanju davne 1961. godine. Bilo je nešto posebno na tom logorovanju, ne znam tačno šta, ali samo prebrojte postove na ovom blogu u kojima se spominju Buljarice…
Vratimo se Jeličićima i mojim sjećanjima na njih. Tata Zvonko bio je prije svega jako duhovit čovjek, oko njega se uvijek čuo smijeh. Jednom sam napisala da sam preko njegovog nadimka naučila da „hećim“ znači „doktor“.
Mamu Zdravku pamtim po divnoj frizuri (kako li je samo održavala u onim uslovima?), smirenosti, ugodnom glasu i – uniforma joj je tako lijepo stajala!
Troko je bio (i ostao) duhovit na tatu, a na koga je bio „azrail“ – ne znam! Sjećam se da je oko njega uvijek bilo neke frke, pa i kazni, a moja mama Zvjezdana (ne mogu i neću da napišem „pokojna“) obožavala ga je i uvijek ga branila od strogog starješine Gojka, mog tate.
Jadranka (jesmo li je zvali Maca?) bila mi je najbliža. Ona, Marija Nikolajev i ja bile smo najmlađe na tom logorovanju, jedine „pčelice“ i ljubimice cijelog logora…
Sada smo i mi roditelji, do kraja posvećeni našoj djeci, koja, na žalost, nisu bili poletarci i pčelice jer ih je u tome omeo rat.
Jedno „naše“ dijete, koje to po godinama više i nije, jeste Trokina Mia, koja se već dugo bori za život. Naime, Mia je od svoje pete godine dijabetičar, prima tri do pet doza inzulina na dan… Imala je pet puta intervencije na očnom dnu i sadašnje stanje njenog vida je oko 80%. No Mia i dalje slika prelijepe slike na svili, pune života i radosti.
Najveći problem je otkazivanje rada bubrega, što je također posljedica dijabetesa. U proteklih šest godina bila je prvo na peritonalnoj dijalizi četiri puta dnevno, potom na kemodijalizi.
Napokon 2007, u maju mjesecu, odlazi na liječenje u Pizu, Italija, na kliniku Cisanello. Na pomenutoj klinici se konstatuje neophodnost transplantacije bubrega i pankreasa.
U maju 2008. joj je uspješno transplantiran bubreg. Tada počinju problemi sa dijabetičkim ulcerima (otvorene rane), koji veoma teško zacjeljuju i tek nakon devet mjeseci je u situaciji da je ponovo stave na listu čekanja za transplantaciju pankreasa…
Sâmō liječenje pokriva donacija (Crveni križ Toskane). Ostali troškovi smještaja u Italiji i neophodne cjelodnevne njege finansijska su briga porodice i, uz najozbiljnije mjere štednje, mjesečno je potrebno oko 4500 eura. To postaje sve teže i naš Troko čini čuda, kao i svaki otac, ali i čudima ima kraja…
Mia je jako samozatajna, svjesna je da je njen otac javna ličnost i užasava se uobičajenih humanitarnih kampanja po medijima. I naš blog je medij, ali je ovdje naglasak na „naš“. Zato, dragi blogeri i izviđači širom svijeta, koji pamtite ili ne pamtite jednu od pravih izviđačkih porodica, Jeličiće, napregnite moždane vijuge i pokušajmo smisliti kako da pomognemo Trokinoj Mii. Mi koji smo ovdje, u Sarajevu, nešto organiziramo, nadamo se da će biti uspješno i na nivou koji Jeličići zaslužuju, ali to nije dovoljno. Svaka vaša ideja je dobrodošla.
Teta Zdravka u Buljaricama
Jadranka je u sredini
Troko je drugi s desnaObjavljujemo račune na koje se inače uplaćuju donacije, ali mi izviđači možda možemo učiniti još nešto!
Pokušajmo! Izviđačka porodica Jeličić je to zaslužila...
BENEFICIARY: Jeličić Mia
ADDRESS: Čekaluša 51
71000 Sarajevo
Bosna I Hercegovina
UNICREDIT BANK DD MOSTAR
Kardinala Stepinca bb
88000 Mostar
S.W.I.F.T. code: UNCR BA 22
IBAN : BA 39 3383202897768212
ACC.40212814101 EUR
40212814102 USD
40212814104 CHF
40212814106 CAD
40212814107 SEK
Ako se uplaćuje iz Bosne i Hercegovine:
40212814002 Žiro Račun
40212814003 A'Vista štedni račun
Pokušajmo! Izviđačka porodica Jeličić je to zaslužila...
BENEFICIARY: Jeličić Mia
ADDRESS: Čekaluša 51
71000 Sarajevo
Bosna I Hercegovina
UNICREDIT BANK DD MOSTAR
Kardinala Stepinca bb
88000 Mostar
S.W.I.F.T. code: UNCR BA 22
IBAN : BA 39 3383202897768212
ACC.40212814101 EUR
40212814102 USD
40212814104 CHF
40212814106 CAD
40212814107 SEK
Ako se uplaćuje iz Bosne i Hercegovine:
40212814002 Žiro Račun
40212814003 A'Vista štedni račun
Gorana Jovanović
No comments:
Post a Comment