Svaka vijest o trajnom odlasku milog drugara duboko nas pogađa i ostavlja ožiljak i prazninu u našim srcima. A Štef je bio drag i uvijek dobronamjeran prema svima. Štefov odlazak me je zatekao nespremnu, jer, čitajući na blogu o Iliji, Ljubiši, Alji, Bećku, Šoletu, Šišketu, Agi, uvijek sam se pitala šta li se događa sa našim Štefom. Svi oni su bili naši stariji drugari koje smo poštovali i divili im se. Bili su stariji, iskusni izviđači sa puno znanja koje su nam prenosili.
Uvijek raspoložen, nasmijan, malo pogrbljen, kao da mu je smetalo što je viši od mnogih vršnjaka, spreman za humor, šalu, često sa malo stidljivim smiješkom na licu, uživao je u životu i u društvu.
Zauvijek će mi ostati u sjećanju Štef sa dvodnevnog marša preko Romanije kada smo mi mlađi polagali Partizanskog kurira. On i Aljo su vodili našu veliku grupu planinki i izviđača.
Iako nismo smjeli govoriti, šala i smijeh su nas pratili tokom cijelog marša, zahvaljujući vedrom duhu njih dvojice. Dugo pješačenje i usponi su bili izazov, naročito za planinke. Poslije desetak kilometara Štef je stalno nosio dva ranca. Jedan dio puta i moj je ranac bio na njegovim leđima. Da, Štef je bio taj koji me je isprovocirao da progovorim nakon skoro 15 sati ćutanja. Nisam imala priliku da zimujem ili logorujem sa Štefom, ali se sjećam da nas je posjetio na par naših logorovanja, gdje sam ga i upoznala.
Kasnije, radili smo zajedno u Energoinvestu na Stupu i sretali se često. Sa Štefom se uvijek imalo o čemu razgovarati. Iako nismo radili u istoj radnoj organizaciji, kako se to tada zvalo, znam da je bio poštovan i cijenjen inženjer.
Sa Štefom i njegovom dragom Tanjom nastavljeno je druženje na Hvaru, gdje smo dugi niz godina ljetovali. Niko nije pokazivao koliko uživa u moru i koliko je sretan i opušten kao naš Štef. Taj veliki Štef se radovao kao mali dječak svježoj ribi sa gradela i “domaćem hvarskom”, vinu, naravno. Kako su mu samo oči bile sjajne i vesele kada bi znao da ga poslije kupanja čeka za večeru riba sa gradela!
Moj posljednji susret sa Štefom i Tanjom bio je prije mog odlaska u Australiju. Njih dvoje su me pozvali na oproštajnu večeru u svoju kuću u neboderu na Otoci. Sjećanja na Hvar i izviđače su se nizala. Čini mi se da je rat ozbiljno oštetio Štefovo zdravlje i učinio da nas tako rano napusti. Najteže mu je bilo nositi vodu na, čini mi se, 19. sprat. Nisam tada očekivala da se više nikada nećemo sresti. Nosiću u sjećanju zauvijek Štefov osmijeh na njegovom dobrom licu.
Nemam priliku da Tanji izrazim saučešće, pa to činim, evo, preko našeg bloga.
Tanja, znam da je ostala velika praznina u tebi poslije odlaska tvog dobrog muža i prijatelja. Neka te uvijek prati misao kako je Stevo bio sretan živeći s tobom.
Ranka Šipka, Australija
No comments:
Post a Comment