Iskustvo jednog ordinarnog kanadskog beginera
Dragi moji drugovi i drugarice izviđači i planinke, evo poslije duge i "romantične" kanadske zime (nadam se da je na izdisaju), sa osjećajem da život ponovo počinje strujati kroz krvne žile, javljam se na raport. Blog nisam uspio čitati gotovo mjesec dana, što bismo mi laici rekli iz tehničkih razloga, koje, uzgred budi rečeno, još nisam uspio skontati. Ali, domišljat kao i uvijek, nešto sam zbrljao i nadam se da sam među vama.
Pregledavajući blog u periodu kada nisam imao pristupa, vidim da mojim odsustvom zemaljska kugla nije prestala da se okreće, što me je "veoma iznenadilo". Drago mi je da smo Bećka uspjeli "upaliti". Jeste da je bilo na guranje, ali sada, kad je mašina proradila, nema potrebe više pisati. Samo sjesti i čekati nastavke. Alal vjera, stara kosko (mislim, Bećko).
Upravo dok sjedim i ovo pišem, kroz prozor gledam blještavo i suncem okupano nedjeljno jutro. Da čovjek poželi na plažu. Ali, kao stari i iskusni Kanađanin (15. februara – 14 punih godina i isto toliko zima) ne pomišljam ni prst pružiti kroz prozor. Što bi se reklo, magarac se uči (naučio) na svom iskustvu.
Zbilo se jednog dana, mislim 17. februara 1995. godine. Treći dan boravka u kanadskom capital city Ottawa, u neposrednoj blizini Njenog Veličanstva engleske kraljice. Mi u prihvatilištu i kroz prozor gledamo gotovo nestvarnu sliku predivnog, blještavog zimskog jutra. Da ne bismo propustili ništa, kao da ćemo kući sutradan, na brzinu smo obavili sve neophodne jutarnje radnje i u rekordnom vremenu spremno stajali kod izlaznih vrata ne sluteći da veoma kratka i jasna lekcija slijedi u narednih nepun minut. Otvaranje vrata, iskorak u opisanu ljepotu i još brzi ukorak završen brzim zatvaranjem vrata. Lekcija broj 1 je glasila: nikada ne vjeruj svojim očima i ne poduzimaj ništa prije nego pogledaš na termometar. U datom trenutku je bilo –48° C.
Događaj broj dva desio se u naredna dva dana, znači 19. februara iste gospodnje godine. Opet jutro i naglo buđenje. Ovaj put ne od sunca nego od potmulih detonacija. Izvježbano sarajevsko uho pokušalo je utvrditi kalibar, ali bez uspjeha. Prva pomisao je bila: ”Zar i ovdje na kraju svijeta”, jer to je bilo upravo vrijeme pred referendum za otcjepljenje Quebeca. Za našu utjehu, atmosfera i retorika je bila apsolutno ista kao u Jugi pred raspad, samo bez zveckanja oružjem. Ali ko se jednom opekao nije vjerovao toj “kulturnoj” zapadnoj tišini. Za nas novodošle, i pored ubjeđivanja od strane domaćih o visokom nivou kulture itd. Sve je bilo moguće. Zbog toga, nakon naglog buđenja slijedio je skok iz kreveta u pravcu telefona. Na pitanje o čemu se radi slijedio je miran odgovor recepcionara: ”Komunalci otavskog ‘Rada’ razbijali su (minirali) led na rijeci Ottawa.”
Eto, dragi moji blogeri, sada ovaj moj uradak ide u postupak sve do redakcije. Nadam se prolaznoj ocjeni. Može i –2. Samo bez popravnog, molim. Ljetos sam planirao na Kubu.
Dragi moji drugovi i drugarice izviđači i planinke, evo poslije duge i "romantične" kanadske zime (nadam se da je na izdisaju), sa osjećajem da život ponovo počinje strujati kroz krvne žile, javljam se na raport. Blog nisam uspio čitati gotovo mjesec dana, što bismo mi laici rekli iz tehničkih razloga, koje, uzgred budi rečeno, još nisam uspio skontati. Ali, domišljat kao i uvijek, nešto sam zbrljao i nadam se da sam među vama.
Pregledavajući blog u periodu kada nisam imao pristupa, vidim da mojim odsustvom zemaljska kugla nije prestala da se okreće, što me je "veoma iznenadilo". Drago mi je da smo Bećka uspjeli "upaliti". Jeste da je bilo na guranje, ali sada, kad je mašina proradila, nema potrebe više pisati. Samo sjesti i čekati nastavke. Alal vjera, stara kosko (mislim, Bećko).
Upravo dok sjedim i ovo pišem, kroz prozor gledam blještavo i suncem okupano nedjeljno jutro. Da čovjek poželi na plažu. Ali, kao stari i iskusni Kanađanin (15. februara – 14 punih godina i isto toliko zima) ne pomišljam ni prst pružiti kroz prozor. Što bi se reklo, magarac se uči (naučio) na svom iskustvu.
Zbilo se jednog dana, mislim 17. februara 1995. godine. Treći dan boravka u kanadskom capital city Ottawa, u neposrednoj blizini Njenog Veličanstva engleske kraljice. Mi u prihvatilištu i kroz prozor gledamo gotovo nestvarnu sliku predivnog, blještavog zimskog jutra. Da ne bismo propustili ništa, kao da ćemo kući sutradan, na brzinu smo obavili sve neophodne jutarnje radnje i u rekordnom vremenu spremno stajali kod izlaznih vrata ne sluteći da veoma kratka i jasna lekcija slijedi u narednih nepun minut. Otvaranje vrata, iskorak u opisanu ljepotu i još brzi ukorak završen brzim zatvaranjem vrata. Lekcija broj 1 je glasila: nikada ne vjeruj svojim očima i ne poduzimaj ništa prije nego pogledaš na termometar. U datom trenutku je bilo –48° C.
Događaj broj dva desio se u naredna dva dana, znači 19. februara iste gospodnje godine. Opet jutro i naglo buđenje. Ovaj put ne od sunca nego od potmulih detonacija. Izvježbano sarajevsko uho pokušalo je utvrditi kalibar, ali bez uspjeha. Prva pomisao je bila: ”Zar i ovdje na kraju svijeta”, jer to je bilo upravo vrijeme pred referendum za otcjepljenje Quebeca. Za našu utjehu, atmosfera i retorika je bila apsolutno ista kao u Jugi pred raspad, samo bez zveckanja oružjem. Ali ko se jednom opekao nije vjerovao toj “kulturnoj” zapadnoj tišini. Za nas novodošle, i pored ubjeđivanja od strane domaćih o visokom nivou kulture itd. Sve je bilo moguće. Zbog toga, nakon naglog buđenja slijedio je skok iz kreveta u pravcu telefona. Na pitanje o čemu se radi slijedio je miran odgovor recepcionara: ”Komunalci otavskog ‘Rada’ razbijali su (minirali) led na rijeci Ottawa.”
Eto, dragi moji blogeri, sada ovaj moj uradak ide u postupak sve do redakcije. Nadam se prolaznoj ocjeni. Može i –2. Samo bez popravnog, molim. Ljetos sam planirao na Kubu.
Love You pojedinačno i sve skupa Dado Hegenberger (normalno, na čelu sa redakcijom).
No comments:
Post a Comment