MOJA LJUBAV I DANAS TRAJE
Sjećanja naviru, a ja se pitam odakle početi. Naime, davne 1955. godine u jesen, kod mog brata dolazi njegov školski drug Vlado Osipov. Divno je pričao o izviđačima, o izletima, o logorovanjima. Bila sam peti razred osnovne škole, a slušala sam ga opčinjena tom ljepotom koja je izvirala iz njegove priče.
Jedva sam ubijedila roditelje da mi dozvole da i ja postanem izviđač. Vlado me odveo u Čičin odred, kod vodnice Vasve Lindov. To je bio početak moje opčinjenosti i ljubavi prema toj organizaciji, koja i danas traje. Sve što sam lijepo doživjela u djetinjstvu i ranoj mladosti, bilo je vezano za izviđače. Sjećam se prvog izleta. Bilo je to u proljeće 1956. Išli smo na Bukovik, u koloni. Na čelu kolone bio je Vlado sa svojom frulom. Bilo je nezaboravno. Moje prvo logorovanje bilo je u Berkovini kod Han Pijeska. Logor se nalazio na jednom proplanku, a u blizini se nalazio divan potočić. Starješina logora bio je Gojko Jovanović, a načelnik Aljo Melez. Tu sam upoznala Fuada Šišića, Bećka Gribajčevića, Šoleta Halapića, Milanu Langhofer, Nadu Ristić, Olgu Đurašković, Kasima Trnku, Huseina Drndu, Mustafu Ćemalovića, Ubavku i Dragana Cikotu, a Mašu Đikića, kao i Jocu Šremzera, znala sam od ranije. Poslije se redaju izviđačke škole, logorovanja i zimovanja, takmičenja, izleti, smotre. Sve ljepše od ljepšeg : Berkovina, Podgrab, Jajce, Pale, Boračko jezero, Molunat n/m, Buljarice, Martin Brod, Kamenica kod Zavidovića, COT u Mavrovu (Makedonija), Petrovac n/m, Kozara – Mrakovica, Šehitluci, Banja Luka, Kadinjača itd.
Godine 1957. formiran je odred „Mlada Bosna“. Prvi starješina bio je Gojko Čeraveša, a načelnik Velija Džananović. Ja sam došla u odred „Mlada Bosna“ jer je bio lociran u školi „Petar Kočić“, a to je bilo bliže dijelu grada gdje sam ja živjela. Nekako se najrađe sjećam logorovanja u Jajcu. Bilo je fantastično, nezaboravno. Nije nas bilo mnogo. Tridesetak, od toga nas pet planinki koje smo postale nerazdvojne prijateljice i danas. To su Mira i Ljilja Pašović, Lidija Muzika, Olgica Knežević i ja. Starješina logora bio je moj brat, Eldar Mičijević, student Ekonomskog fakulteta, a načelnik Velija Džananović, učenik Fiskulturne škole. Nažalost, ni jedan danas nije među nama.
U Jajcu, u to doba, bio je popravni dom za maloljetnike i u njemu su boravili i neki dječaci koji su igrali u filmu „Crni biseri“. Pošto su nas stalno posjećivali, jer je naš logor bio nedaleko od Doma, uprava Doma i štab našeg logora su se dogovorili da kod nas dnevno boravi po pet štićenika iz doma, a oni su se mijenjali svakih par dana. Svi ti naši gosti pokazali su se kao pravi drugovi i štitili su nas bilo gdje da smo se kretali. Čuvali su stražu za nas, radili sve teže poslove umjesto nas, a veselili se i pjevali zajedno sa nama. Kuhale su nam mama Đija (Jakuba Salihbegovića mama) i mama Buda (Muhameda Ibričevića-Ibrika mama). Bile su nam kao prave majke, pa smo ih tako i zvali. U logoru su tada bili Joco Šremzer, Zoran Stojanović, Dževdo Mičijević (moj drugi brat), Adnan i Jakub Salihbegović, Muhamed Ibričević-Ibrik, Radomir Marinković, Mišo Čengić, Anton Kalaš, Boban Đuričić, Dragan Kostić. Svaki dan se nešto dešavalo i stalno smo se takmičili. Polagali smo razne vještine i izviđačke zvijezde.
Godine 1958. Salih Pašić-Paja iz odreda „Pavle Goranin“ i ja odabrani smo da idemo na marš omladinskih rukovodilaca Jugoslavije pod nazivom „Stazama V ofanzive“. Tako sam upoznala i izviđače iz Mostara: Sadu Dizdarevića, Dragana Trbonju, Zoru Mikulić i Tambu Zahirovića. Marš je bio veoma naporan, a ja sam bila najmlađi učesnik. Sa nama su bili i kadeti visoke vojne škole iz Beograda. Možete li zamisliti kakav je to doživljaj za jednu četrnaestogodišnju djevojčicu? Obišli smo Tjentište, Maglić, Zelengoru, Volujak i kanjon Tare. Sve ljepše i uzbudljivije jedno od drugog.
Sjećanja naviru, a ja se pitam odakle početi. Naime, davne 1955. godine u jesen, kod mog brata dolazi njegov školski drug Vlado Osipov. Divno je pričao o izviđačima, o izletima, o logorovanjima. Bila sam peti razred osnovne škole, a slušala sam ga opčinjena tom ljepotom koja je izvirala iz njegove priče.
Jedva sam ubijedila roditelje da mi dozvole da i ja postanem izviđač. Vlado me odveo u Čičin odred, kod vodnice Vasve Lindov. To je bio početak moje opčinjenosti i ljubavi prema toj organizaciji, koja i danas traje. Sve što sam lijepo doživjela u djetinjstvu i ranoj mladosti, bilo je vezano za izviđače. Sjećam se prvog izleta. Bilo je to u proljeće 1956. Išli smo na Bukovik, u koloni. Na čelu kolone bio je Vlado sa svojom frulom. Bilo je nezaboravno. Moje prvo logorovanje bilo je u Berkovini kod Han Pijeska. Logor se nalazio na jednom proplanku, a u blizini se nalazio divan potočić. Starješina logora bio je Gojko Jovanović, a načelnik Aljo Melez. Tu sam upoznala Fuada Šišića, Bećka Gribajčevića, Šoleta Halapića, Milanu Langhofer, Nadu Ristić, Olgu Đurašković, Kasima Trnku, Huseina Drndu, Mustafu Ćemalovića, Ubavku i Dragana Cikotu, a Mašu Đikića, kao i Jocu Šremzera, znala sam od ranije. Poslije se redaju izviđačke škole, logorovanja i zimovanja, takmičenja, izleti, smotre. Sve ljepše od ljepšeg : Berkovina, Podgrab, Jajce, Pale, Boračko jezero, Molunat n/m, Buljarice, Martin Brod, Kamenica kod Zavidovića, COT u Mavrovu (Makedonija), Petrovac n/m, Kozara – Mrakovica, Šehitluci, Banja Luka, Kadinjača itd.
Godine 1957. formiran je odred „Mlada Bosna“. Prvi starješina bio je Gojko Čeraveša, a načelnik Velija Džananović. Ja sam došla u odred „Mlada Bosna“ jer je bio lociran u školi „Petar Kočić“, a to je bilo bliže dijelu grada gdje sam ja živjela. Nekako se najrađe sjećam logorovanja u Jajcu. Bilo je fantastično, nezaboravno. Nije nas bilo mnogo. Tridesetak, od toga nas pet planinki koje smo postale nerazdvojne prijateljice i danas. To su Mira i Ljilja Pašović, Lidija Muzika, Olgica Knežević i ja. Starješina logora bio je moj brat, Eldar Mičijević, student Ekonomskog fakulteta, a načelnik Velija Džananović, učenik Fiskulturne škole. Nažalost, ni jedan danas nije među nama.
U Jajcu, u to doba, bio je popravni dom za maloljetnike i u njemu su boravili i neki dječaci koji su igrali u filmu „Crni biseri“. Pošto su nas stalno posjećivali, jer je naš logor bio nedaleko od Doma, uprava Doma i štab našeg logora su se dogovorili da kod nas dnevno boravi po pet štićenika iz doma, a oni su se mijenjali svakih par dana. Svi ti naši gosti pokazali su se kao pravi drugovi i štitili su nas bilo gdje da smo se kretali. Čuvali su stražu za nas, radili sve teže poslove umjesto nas, a veselili se i pjevali zajedno sa nama. Kuhale su nam mama Đija (Jakuba Salihbegovića mama) i mama Buda (Muhameda Ibričevića-Ibrika mama). Bile su nam kao prave majke, pa smo ih tako i zvali. U logoru su tada bili Joco Šremzer, Zoran Stojanović, Dževdo Mičijević (moj drugi brat), Adnan i Jakub Salihbegović, Muhamed Ibričević-Ibrik, Radomir Marinković, Mišo Čengić, Anton Kalaš, Boban Đuričić, Dragan Kostić. Svaki dan se nešto dešavalo i stalno smo se takmičili. Polagali smo razne vještine i izviđačke zvijezde.
Godine 1958. Salih Pašić-Paja iz odreda „Pavle Goranin“ i ja odabrani smo da idemo na marš omladinskih rukovodilaca Jugoslavije pod nazivom „Stazama V ofanzive“. Tako sam upoznala i izviđače iz Mostara: Sadu Dizdarevića, Dragana Trbonju, Zoru Mikulić i Tambu Zahirovića. Marš je bio veoma naporan, a ja sam bila najmlađi učesnik. Sa nama su bili i kadeti visoke vojne škole iz Beograda. Možete li zamisliti kakav je to doživljaj za jednu četrnaestogodišnju djevojčicu? Obišli smo Tjentište, Maglić, Zelengoru, Volujak i kanjon Tare. Sve ljepše i uzbudljivije jedno od drugog.
.
Boračko jezero : Izviđači i planinke "Mlade Bosne" na prvoj smotri SIBiH 1959. godine : (stoje s desna na lijevo) Dževdo, Boban, Kasim Trnka, Miki Kulenović, Anto Kalaš, Radomir Marinković, Zlatan Vinžbah, starješina Čeraveša, Mira i Lidija; (sjede) Vahida, Ceca, Zoja, Ljilja Magaš, Vera Čurčić, Jagoda Bakšić, Remzo Bakšić i ostali.
"Mlada Bosna": zbor na smotri, s lijeva na desno starješina Odreda Čeraveša, Zoja Todović, Jagoda Bakšić, Ceca Stojanović, Vera Čurčić, Eleonora (Nora), Lidija Muzika, Mira Pašović, Ljilja Pašović i Muhamed Ibričević-Ibrik.
Postale smo nerazdvojne prijateljice – Vahida, Mira, Ljilja, Melika
.
Kao izviđač obišla sam sve republike bivše nam zemlje. Zato sam bogata sjećanjima. 1960. godine, moja ekipa i ja predstavljale smo planinke BiH na COT-u (Centralnom takmičenju u orijentaciji) koje je organizovano u Mavrovu u Makedoniji. Sa nama su, u muškoj konkurenciji, bili porječani iz Konjica. Našim plasmanom osvjetlali smo obraz našeg republičkog saveza izviđača.
U to vrijeme neprekidno smo bili aktivni, dešavali su nam se, za redom, izleti, logorovanja, zimovanja, sastanci, priredbe i druženja. Djetinjstvo i mladost, meni i mojoj generaciji, zahvaljujući izviđačkoj organizaciji, bili su prelijepi i pozitivni. Bili smo okrenuti zdravom životu, prirodi, pozitivnom druženju, osamostaljenju i vaspitanju.
U 1961. godini bila su dva događaja kojih se i danas vrlo rado sjetim. Otvaranje spomenika na Šehitlucima u Banjaluci. Bili smo smješteni u Poljokanovom parku.
Izvodili smo „Recital“, pod rediteljskom palicom Vehbije Đonlagića, na trgu u centru grada. Dva dana prije „Recitala“ šetali smo Banjalukom i ja sam se zajedno sa još 35 izviđača otrovala od sladoleda i završila u bolnici. Na dan izvođenja „Recitala“ ja sam „pobjegla“ iz bolnice, a pošto sam bila iscrpljena, na pozornici sam bila vezana užetom za Suadu Muštović i Stevana Kovačinu da ne bih pala. Poslije smo pravili šale na moj račun. Te iste 1961. godine imali smo marš do T. Užica, gdje je trebao drug Tito držati govor povodom godišnjice Užičke republike. Naš marš je završen na Beloj zemlji, gdje je nekoliko hiljada mladih ljudi iz cijele države bilo otrovano hranom. I u tim momentima, iako iscrpljeni, pravili smo šale na svoj račun.
Posebno pamtim naš pokazani elan na radnim akcija: na Mejtašu pri izgradnji Doma izviđača i na Kalovitim brdima pri adaptaciji i popravcima Doma izviđača.
Opčinjenost sretnim izviđačkim doživljajima i danas traje.
U to vrijeme neprekidno smo bili aktivni, dešavali su nam se, za redom, izleti, logorovanja, zimovanja, sastanci, priredbe i druženja. Djetinjstvo i mladost, meni i mojoj generaciji, zahvaljujući izviđačkoj organizaciji, bili su prelijepi i pozitivni. Bili smo okrenuti zdravom životu, prirodi, pozitivnom druženju, osamostaljenju i vaspitanju.
U 1961. godini bila su dva događaja kojih se i danas vrlo rado sjetim. Otvaranje spomenika na Šehitlucima u Banjaluci. Bili smo smješteni u Poljokanovom parku.
Izvodili smo „Recital“, pod rediteljskom palicom Vehbije Đonlagića, na trgu u centru grada. Dva dana prije „Recitala“ šetali smo Banjalukom i ja sam se zajedno sa još 35 izviđača otrovala od sladoleda i završila u bolnici. Na dan izvođenja „Recitala“ ja sam „pobjegla“ iz bolnice, a pošto sam bila iscrpljena, na pozornici sam bila vezana užetom za Suadu Muštović i Stevana Kovačinu da ne bih pala. Poslije smo pravili šale na moj račun. Te iste 1961. godine imali smo marš do T. Užica, gdje je trebao drug Tito držati govor povodom godišnjice Užičke republike. Naš marš je završen na Beloj zemlji, gdje je nekoliko hiljada mladih ljudi iz cijele države bilo otrovano hranom. I u tim momentima, iako iscrpljeni, pravili smo šale na svoj račun.
Posebno pamtim naš pokazani elan na radnim akcija: na Mejtašu pri izgradnji Doma izviđača i na Kalovitim brdima pri adaptaciji i popravcima Doma izviđača.
Opčinjenost sretnim izviđačkim doživljajima i danas traje.
IN MEMORIAM
Bili su izviđači „Mlade Bosne“
BAKŠIĆ ARIF BALJAK RABIJA DŽANANOVIĆ VELIJA
Bili su izviđači „Mlade Bosne“
BAKŠIĆ ARIF BALJAK RABIJA DŽANANOVIĆ VELIJA
ELZNER JANEZ KALAŠ ANTON KNEŽEVIĆ OLGA
MIČIJEVIĆ ELDAR MIČIJEVIĆ DŽEVAD
MUMINOVIĆ MEBRURA – TOPOLOVAC
MUMINOVIĆ MEBRURA – TOPOLOVAC
PANDUR AZIZA – OMEROVIĆ SALIHBEGOVIĆ JAKUB
Srcem i dušom pisala, vaša
Srcem i dušom pisala, vaša
Vahida Mičijević
1 comment:
E, draga Vahida, u srce si me dirnula. I Eldar i Dževdo i ti kao mala planinkica, vaš stan na Obali... Baš sam ponosan što sam te uveo u svijet izviđača. A kako je tačno sve što si rekla, sadržajno, lijepo. I uz to – memorija prve klase. Bravo.
Puno pozdrava
Vladimir Osipov
Post a Comment