PREKO BRDA I DOLINA PA NA SUTJESKU

Blogeri, prosuti po cijeloj planeti, ni krivi ni dužni odoše u pečalbu, a žao im da se rastanu zauvijek. Ova im „tehnika narodu“ dođe kao „bolje išta nego ništa“. Daj šta daš, da se bar dopisujemo, a ponekad i vidimo. Vesko, fotografije sve, ama baš sve, čak i dnevnik voda „Ljubičica“, sačuvaše od loženja Zvjezdana i Gorana na najtrusnijem području Sarajeva – Dobrinji. Izbaci ono „vlasnik fotografija taj i taj“. Svi bi voljeli da su mogli sačuvati svoje. Ali nisu. Svaku istinu koju poželiš reći ispadne politika i tabu tema na blogu. Zašto li se raziđoste po cijeloj planeti? Avanturizam, valjda... Toliko za uvod.

Nađoh fotografije sa marša veterana „preko brda i dolina pa na Sutjesku“. (O tom maršu takozvane „janjeće brigade“ opširno je pisao Cober 22. novembra 2007. godine – op.ur.) Dočekasmo ih na Tjentištu kao heroje. Iako nemam tu sliku, znam da su za Gojka našli i nekog bijelog konja pa on ujaha „k'o Tito“. Da to sve nije bila ljubav – bila bi farsa.



(dio tzv. jagnjeće brigade)

Naime, svakog 4. jula, na Dan borca, na Sutjesci se održavao reli. Posebno su se družili vlasnici i zaljubljenici „citroena“ iz cijele Juge, pa i „šire“.

Idemo na zbor do spomenika, u koloni jedan po jedan. Vodim malog Mimu, mama mu Biljana, šefica logistike smotre, nema vremena. Idemo krajem, cesta je zakrčena mercedesima „budžovana“. Iz jednog me pozdravlja Nijaz Skenderagić, nekada načelnik odreda „Slaviša Vajner Čiča“. Da je Gojko bio tu, rekao bi mu „Ma, dobro guraš“. Tako je to vazda bilo: „Kolo sreće uokoli vrteći se ne pristaje, ko bi gori sad je doli, a koj doli, gori ustaje“...

Nisam se dobro osjećala. Slutila sam da je to kraj nekog mog lijepog izviđačkog doba. I bi tako... Posebno pamtim dolazak neke banijske brigade i njihovog komandanta, ogromnog, plavokosog Banijca koji je stalno poticao neke urlatorske pozdrave od kojih se ništa drugo nije čulo. Ja pokupim mog malog Mimu, Šaćirovog i Jeleninog unuka, i natrag u logor, a već sutra i u Sarajevo.



(Ko se još ne sjeća Gojkove usne harmonike?)

To mi je jedino ružno izviđačko sjećanje. Obistinila se moja sumnja, bio je to početak kraja nečeg mog što sam voljela...

Kad je već moralo tako biti, želim vam dobar život u svijetu u kome se skrasiste.
Nikad me niko od izviđača ni u kom pogledu nije razočarao, i to me čini sretnom.


Sretno i vama svima, volim vas...
Teta Zvjezdana