" OSTRVO BUDALA "

Vjerujemo da malo ili skoro nikako nema izviđača Sarajeva a da nije poznavao Mašu Đikića. E, taj naš dragi prijatelj (još iz prošlog stoljeća) bio je sinonim dobrog izviđača, odličnog đaka i studenta, veselog i nadasve lijepog izviđača, za kojim su uzdisale mnoge planinke Sarajeva. Životni putevi su nas rastavili, ali putem ovog virtualnog druženja opet smo zajedno, ma gdje god bili. Naš i vaš Maša poslao nam je svoje pismo koje smo (zbog dužine) uz njegovu saglasnost malo skratili, pa ga sada objavljujemo, kao i njegov prilog za blog pod nazivom "Ostrvo budala". On je čovjek zvani hrabrost, koji je uspio savladati sve ovosvjetske nedaće koje su ga pogodile i svojim optimizmom, hrabrošću i upornošću, nakon dužeg boravka u SAD, vratio se sa porodicom u Sarajevo, gdje je profesor na Mašinskom fakultetu.







Dragi moj Vesko (i moja Minkice),



Nakon sastanka starih izviđača u Sarajevu (o kome, siguran sam, detaljno ste obaviješteni i tekstom i slikama), odlučio sam da i ja ispunim davno, davno dato obećanje da ću i ja nešto napisati na temu izviđača.
Šaljem vam ovu moju priču o "Ostrvu budala" u strogom centru Sarajeva. Istina, svjestan sam da to nije priča ni o kojoj izviđačkoj akciji ( i zato ti sam moraš da odlučiš da li spada na izviđački blog ili ne) i ja se sigurno neću ljutiti ako ovo tamo i ne objaviš, jer stvarno se u toj priči izviđači skoro i ne spominju, sve su to klinci u odrastanju, prije nego što će postati izviđači, a i više je priča o jednom kvartu u Sarajevu nego nešto što pripada našem blogu... Unaprijed se izvinjavam na silnim štamparskim greškama (svima će biti jasno da nisam završio ni jednu sarajevsku gimnaziju) i jos više zbog pretjerane upotrebe zagrada (isto tako će svima biti jasno da sam, pored mašinskog završio i matematički fakultet, ha ha ha)... Nažalost, ja nemam starijih slika (i izviđačkih među njima), a imao sam ih bukadar jer smo Mehić i ja u to vrijeme imali vlastitu fotolaboratoriju i praktično svu lovu trošili na pravljenje slika, za koje nam raja nije ni materijal plaćala, to je bilo još jedno preduzeće "bankrot", pored onog kasnijeg kad su naša četvorica izviđača htjela da finansiraju i zarade koji dinar na proslavi Nove godine u Domu izviđača na Palama... A starih slika nemam jer prilikom našeg izlaska iz Sarajeva jevrejskim konvojem nismo ni skontali da su stare uspomene važnije od odjeće, obuće, dokumenata i ostalog što je ispunilo par torbi.………….
Vaš Mahmud-Maša Đikić


”OSTRVO BUDALA”

Nakon sastanka starih izviđača 7. juna 2008. u Sarajevu, odlučio sam da i ja ispunim obećanje dato poodavno Vesku da ću i ja nešto na temu izviđača napisat'. I evo priče o "ostrvu budala" u strogom centru Sarajeva. Istina, to nije priča ni o kojoj izviđačkoj akciji, u toj priči izviđači se ne spominju kao takvi. Sve su to klinci u odrastanju, koji će postati prvo nerazdvojni prijatelji, pa onda zajedno i izviđači…

Dakle, rodio sam se kao jako mali, a kao malo veći doselih sa porodicom u centar Sarajeva, tačnije na adresu JNA 15, baš na sredini između Kulovićeve (ma vidjeli smo mi da na tablama piše neko drugo ime, ali, iz nekog nama nepoznatog razloga, svi odrasli su tu ulicu zvali Kulovićeva) i Šenoine .

U tu zgradu (oblika ispravljenog Z) doseli se odmah po izgradnji i neka čudna porodica. Na ulaznim vratima bijahu četiri prezimena (Hadžismailović, Hadžidedić, Mehić i četvrto se povremeno mijenjalo, tako da ga nisam upamtio). Kako smo i mi dijelili stan sa drugom porodicom, ja sam mislio da su u tom stanu četiri porodice. Tek kasnije, kad upoznah mog prvog druga Muharema (koji je stanovao u tom stanu i nosio jedno od tih prezimena), saznadoh i da su ta tri prezimena jedna porodica, a da četvrto (ono koje se mijenjalo) pripada kućnoj pomoćnici...

Muharem i ja vrlo brzo postadosmo odlični drugari i postepeno smo sa odrastanjem počinjali i izlete izvan kvarta. Prvi "veliki" izleti bili su na Miljacku, tu odmah do mosta Čobanija (između pozorišta i pošte), gdje smo znali sići i loviti pliske i sapače, koje bismo onda mrcvarili u teglama s vodom dok ne bi uginule... Nije taj ribolov bio potpuno bezopasan jer je u Miljacki bilo dosta pijavica, ali smo vrlo brzo naučili kako da ih odvojimo od noge... Bilo je to krasno i bezbrižno djetinjstvo, prije osnovne škole...

A onda, k'o grom iz vedra neba, odseli se Muharem. Falio mi je, pravo. Međutim, poslije jedno mjesec dana, pojavi se on i objasni da i nije tako daleko, ustvari vrlo blizu, u Radićevoj ulici. Idući kod Muharema na igranje, polako sam upoznavao i taj komšiluk.

Prve kuće od Šenoine ulice bile su Sud i jedna zgrada u kojoj je tada bila milicionerska menza... Kako sam bio mali buco, često bi me poneki milicioner uveo u menzu i dao mi krišku bijelog hljeba. Hej, BIJELOG hljeba. Meni je više ličilo na kolač nego na hljeb u to vrijeme. Toliko sam bio opčinjen tim da sam ubrzo osmislio cilj svog života. Kad bi me neko pitao šta ću biti kad odrastem, odgovarao bih "milicionerski kuhar"... Očigledno da sam poguzija bio od najranije mladosti...

Iza Suda, kao što i priliči, bila je bajbukana (zatvor), na desnoj strani ulice iza pomenute menze bio je neki parkić, pa onda prolaz koji su svi zvali "amerikanac". Mnogo kasnije saznao sam i zašto. Na fakultetu sam imao profesoricu engleskog Nastić Dobrilu, ona je rođena u Americi i, kad se njena porodica vratila u Sarajevo, njen otac je u tom prolazu kupio kuću i otvorio restoran koji je nazvao “Amerikanac", pa je po tom restoranu i taj mali prolaz između JNA i Titove dobio ime...

Na ćošku ulica JNA i Radićeve bila je jedna od najpoznatijih kuća, čuvena "barutana". U početku sam mislio da je u pitanju neko vojno skladište oružja, a tek kad se zamomčih skontah da je u pitanju sasvim drugačiji "barut". U toj zgradi je bio smješten ženski studentski dom “Mladen Stojanović” (zapaljivo k'o barut, zar ne?)... E, preko puta barutane preselio je Muharem (uh, koliko puta smo, kao momci, virili iz zamračene sobe u pravcu barutane i gledali kako se razgolićene studentkinje spremaju na izlazak...).

Tu se ulica JNA dijelila na dva dijela – lijevi do ulice Radićeve i desni, koji je presijecao Radićevu i postajao ulica Mis Irbina... A između ta dva dijela i Radićeve ulice bilo je pješačko ostvro koje smo mi djeca zvali "ostrvo budala"...

To pješačko ostrvo je bilo zimski raj za našu raju. Dok su veća raja s ligurama na leđima išla ili prema Dalmatinskoj ulici ili na prve padine Trebevića nazvane "gaj", nama, maloj raji, to je bilo strogo zabranjeno. Tamo je za klince bilo previše opasno jer se iz Dalmatinske "letjelo" na ligurama pravo pod tramvaj ili auto, dok je u gaju vrebala druga opasnost: mogao si podletit’ pod voz (tu je prolazila uskotračna pruga od Sarajeva do Ustiprače).

Čim bi pao prvi snijeg, mi bismo u sumrak donijeli vode i uzduž tog ostrva (u širini od oko pola metra) prosuli vodu. To bi se preko noći zaledilo i mi smo imali klizalište! Ni ta zimska radost nije bila bez opasnosti. Ako bismo proletjeli na Radićevu, mogli smo se naći pod točkovima automobila. Na kraju tog ostrva bio je okrugli saobraćajni znak i mi bismo se na kraju klizališta hvatali za njega i okretali nazad, na pješačko ostrvo. Eto, zbog te opasnosti smatralo se da se samo budale mogu klizat' na takvom klizalištu i pješačko ostrvo dobilo je ime "ostrvo budala"...

Tu su se naša raja upoznala sa rajom iz Radićeve. Tako sam upoznao Radomira, Miroslava, Branimira, Helu, Slobodana... Zvonimira sam upoznao u osnovnoj školi, on je stanovao u Titovoj, ali je često dolazio sa mnom na zabave na ostrvu budala…

Možda se pitate kakve veze čitava ova priča ima sa izviđačkim blogom ? E, vidite, sva pomenuta imena su imena izviđača koji su mnogo kasnije činili jezgro oko kojeg je stvoren (na ideju Gojka Jovanovića, koji je uspio da vidi koliko se prijateljstvo među nama razvilo) klub brđana “Bratstvo” odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča”. Njihovi nadimci su vam svima sigurno dobro poznati, pa da ih navedem:

Muharem Mehić-Muha, Radomir Grbić-Kroko, Miroslav Hegenberger -Dado, Branimir Jovanović-Smlata, Helena Hegenberger-Hela, Slobodan Dodoš-Mile, Zvonimir Fontana-Krapina, Mustafa Čelebić-Čelo (moj prvi vodnik kad uđoh u izviđače 1954. godine) i na kraju ja – Mahmud Đikić-Maša.

Dakle, ovo je priča o tome kako se stvaralo doživotno drugarstvo. Nikad se nisam posvađao ni sa jednim od njih. I dan-danas sam u vezi sa mnogima od njih...

A te subote, 7. juna, u nekadašnjem “Amerikancu” ponovo sam bio sa jednim od njih – Mustafom Čelebićem-Čelom. Žao mi je što ga ne stigoh pitati, sjeća li se “ostrva budala”…
Mahmud Đikić-Maša



P. S.: Šta nam drugo preostaje već da uputimo zahvalnost našem prijatelju. Poručićemo mu da ne tuguje za izgubljenim fotosima. Neka samo telefonom nazove svog kuma Srđana Arkoša, Mustafu Čelebića-Čelu, Helu Hegenberger, Radeta Grbića... da ne nabrajamo druge, njemu i nama drage prijatelje, dobiće opet ono što je mislio da je izgubio. Pravi prijatelji se lako ne gube. A tu je i naš blog!

Hvala ti, Maša.

Minkica i Vesko