I tako naš dekret stupa na snagu, 23. o4. 1968. godine, tačno prije 40 godina. Ljubav i zabavljanje je prekinuo moj odlazak u tadašnju JNA na odsluženje vojnog roka (18 mjeseci).
28. 05. 1968. god. ujutro moja Snježa, raja iz mog voda "Ljubičica", odreda, i još neki, ispratili su me u Pljevlja, u armiju. Dugo sam iz garavog Ćire mahao dragim likovima koji su ostali na Staroj željezničkoj stanici u Sarajevu.
Ponovo smo se vidjeli , nakratko, na nekom vanrednom odsustvu. Ljubav se držala na pismima koja smo razmjenjivali, do mog dolaska na redovno odsustvo, krajem godine. Nažalost, tada je došlo do razlaza (mojom krivicom), što i danas žalim.
Po povratku iz armije, povremeno smo kontaktirali, pokušao sam da popravim stvar, ali je izgledalo nemoguće. I kako već biva, život nas razbaca na razne strane, svako se zabavi svojim obavezama i kontakti se pogubiše i prekinuše.
Tako je moglo ostati i dovijeka, međutim Vesković Vesko (Veselin, kako ga ja zovem, kad hoću da ga naljutim, u stvari mu tepam), pokrenu BLOG i pruži nam svima mogućnost da obnovimo kontakte sa dragim nam likovima. Nama dokonim penzionerima dao je novu, izuzetnu mogućnost da na najljepši mogući način ispunimo vrijeme, kojeg imamo na pretek. Još jednom mu zahvaljujem, kao i svima koji su ponovo prihvatili da se ponekad družimo, pa i ovako na daljinu. Među tim obnovljenim kontaktima, našla se i nekad moja Snježana Tvrz-Zec, sada Mahmutović, majka dvojice mladih ljudi i baka dvoje unučadi, koja očekuje i treće, ali žena koja je zadržala vedar duh i neposrednost kojih se sjećam iz mladih dana. Skoro je nevjerovatno da smo tako brzo i lako nastavili druženje, kao da nikada nismo ni prekidali. Pošto smo oboje penzioneri, našlo se dosta vremena za zezanje putem Skype-a. Sjećali smo se starih dana, likova sa kojima smo se družili, pričali o sadašnjosti i puno se zezali na račun budućnosti. Dogovarali susrete i istovremeno se zezali, znajući, s obzirom na sve okolnosti, da to graniči sa duhovitom fantazijom.
Nikad nisam vjerovao u čuda, međutim, meni se dogodilo. Vječiti, duboko ubijeđeni ateista u meni počeo se pitati kojem bogu da se okrenem, ili naš VESELIN, osim upornosti, posjeduje i neke nadnaravne moći pa mi je omogućio da se ipak sretnem sa Snježom i provedem nevjerovatan i nezaboravan vikend u njenom društvu.
Snježa, koja živi u Minhenu, odlučila je da posjeti djecu i unučad u Ljubljani. Izgleda, da bi se desilo čudo, treba mu malo i pomoći. Pitao sam je da li je voljna da odvoji malo vremena za mene, a ja ću doći što bliže Sloveniji (problemi sa vizama). Pošto je prihvatila, dogovorili smo da se nađemo 28. 03. 2008. u Zagrebu, odnosno u Rijeci. Krajnje odredište otok Krk, mjesto Jurandvor.
Snježina sestra-polusestra tu ima kuću i baš taj vikend je naručila majstore da zamijeni prozore i vrata. Pozvala je Snježu, a ona mene, da se nađemo na Krku i budemo gosti Mire Mulahusić-Škofic, takođe nekadašnje planinke našeg odreda.
Orijentir, Baščanska ploča i najzad se nađosmo.
Mira, oduvijek ozbiljna, sada uspješna poslovna gospođa, ukazala mi je gostoprimstvo na kome se još jednom zahvaljujem i nadam se da neće zamjeriti što sam je ubacio u ovaj prilog bez njene saglasnosti. Evo nas, poslije skoro pola stoljeća.
U društvo se uključio i Mirin kućni ljubimac As.
Sutradan su Miri došli majstori, pa da ne bismo smetali, Snježa i ja smo otišli do grada Krka i još nekih interesantnih mjesta na otoku. Baš kao stari prijatelji, koji su se poželjeli, proveli smo vrlo ugodan dan. I vrijeme je bilo na našoj strani, pa je to doprinijelo da raspoloženje ne popusti ni jedan tren.
Stari grad Krk
Ne sjećam se koje je ovo mjesto, ali ovo je terasa jako prijatnog restorana na ogromnoj hridi iznad mora. Duboko dole je zaliv sa molom, te prekrasan pogled.
Pretpostavljali smo da su kod Mire radovi pri kraju, pa smo krenuli da joj se pridružimo. Sutradan je vrijeme ostalo isto, tako da smo u kuću ulazili skoro u mrak. I ako nije ni blizu sezona, u Krku je bilo dosta šetača, a na rivi je radilo više restorana i picerija, za razliku od Baške (Mirin komšiluk), gdje se, valjda, sve pokretno skupljalo u valjda jedinom lokalu "Forca", gdje smo i mi navratili u nekoliko navrata.
Plaža u Baškoj je ogromna, lijepa i čak ima i kabine sa datumom izgradnje i to neke davne godine.
Iza nas je Baška, valjda krajnje mjesto na Krku. Dok smo mi uživali na suncu, Mirin ljubimac As je iskoristio priliku da se izigra i okupa.
Iza nas su pomenute kabine, a pred nama Snježa zabavlja Asa, bacajući mu kamenje u more.
Stvarno je sve lijepo. Nisam vidio poznatu Bašćansku ploću, preživio sam taj propust, ali sam sigurno to kompenzirao ostalim ljepotama kojima sam bio okružen u ova dva izvanredna dana.
Izvinjavam se posjetiteljima bloga ako sam bio preopširan, ali čuda se rijetko dešavaju i mislim da zaslužuju da ih se opiše. Svima želim po jedno prijatno čudo, evo dokaza da se dešavaju.
Pozdravljam Miru sa porodicom, još jednom zahvaljujem na gostoprimstvu, a svim posjetiteljima bloga, pozdrav i laku noć.
Cober
No comments:
Post a Comment