NIDŽIN TELEĆAK

Iako sam polovinom šezdesetih godina zbog selidbe sa Čengić Vile na Grbavicu prešao iz odreda izviđača "Mladi radnik" u odred "Boriša Kovačević", moje druženje sa izviđačima iz "Mladog radnika" nikad nije prestajalo niti je bilo manjeg intenziteta. Posebno sam se nastavio družiti sa Mustafom Tetrevkom, Igorom Gaonom, Ramizom Pamukom i Nikolom Kozićem-Nidžom. Sa ovom dvojicom posljednjih, nažalost pokojnih drugova, vezala su me ne samo lijepa sjećanja iz "Mladog radnika", već kasnije i naše zajedničko učešće u opštinskoj ekipi izviđača na mnogim orijentacionim takmičenjima.

Dok sam Ramiza uvijek doživljavao kao ozbiljnijeg, starijeg i iskusnijeg izviđača, dotle sam Nikolu Kozića-Nidžu doživljavao kao sebi ravnog, spontanog, ne previše ambicioznog, ali odanog i iskrenog druga. Naše druženje bilo je stvarno bez zapreka, do kraja iskreno i dobronamjerno. Ali, pošto je teško naći prave riječi, koje ne bi bile patetične a koje bi do kraja rasvijetlile ličnost našeg Nidže, napisaću samo dva detalja iz našeg druženja, koja daju samo jednu dimenziju o tome kakav je Nidžo bio čovjek. U vrijeme kada smo mi počinjali sa našim aktivnostima u izviđačkoj organizaciji, imati pravi telećak bila je privilegija samo iskusnih i starih izviđača. Pošto mi je bilo jako stalo do tog telećaka, moj dobri Nidžo mi je obećao da će mi ga nabaviti. Ja ne znam kako je on to nabavio, znam da nije bilo lako, ali sam uskoro zahvaljujući njemu imao i ja pravi telećak, isti kao što je i on imao. Tog braon telećaka sa karakterističnim mirisom sjećam se kao svog najdražeg ranca.

Druga priča vezana je za isti telećak i Nidžin odnos prema svojim drugovima. Naime, 1965. godine, kada je naša opštinska ekipa učestvovala na republičkom orijentacionom takmičenju na Konjuhu, gdje smo osvojili drugo mjesto, Nidžo je pokazao kako se treba ponašati i drugarski odnositi prema ostalima. Kako je Dragan Bulajić – poznato ambiciozni vođa ekipe – nametnuo ludi tempo kod penjanja na vrh Konjuha, u jednom momentu mi je ponestalo daha i snage i ekipa je zbog mene morala stati. Dok su ostali drugari bili ljuti na mene, dotle me je Nidžo jedini hrabrio, uzeo moj telećak i mene, i gotovo me fizički iznio na vrh Konjuha. Tu je dokraja pokazao svoju humanost, solidarnost i nadasve čovjeka velikog srca. Zbog ovakvih, naoko sitnih detalja, ali koji život znače, ne mogu se nikada zaboraviti Nikola Kozić-Nidžo, Ramiz, Zlatan, Gojko, Šole, Kube, Bobo, Stela i mnogi drugi sa spiska umrlih izviđača i planinki sarajevske izviđačke organizacije. Mislim da negdje među slikama u Sarajevu imam Nidžinu i moju sliku iz Zenice, a pored nas leže naši telećaci. Ovog ljeta je moram pronaći i priložiti ovom tekstu.

Emir Omanović