LJUBAV NAM JE POMOGLA

"Da ljepote žene nije,

bi li bilo poezije,

šta bi bilo od od izviđača i drugarstva,

zbog žene su pala carstva"

Prebirajući ovih dane stare fotografije, naišao sam na ovu sa našeg logorovanja u Moluntu 1965. godine. Na fotografiji su Dragan Bulajić, Željko Majstorović i ja. Napravljena je na brodu prilikom nažeg izleta u Kotor i Herceg Novi. Ta fotografija me je ponukala da napišem nešto i za naš blog.

Iako se ne mogu pohvaliti da se sada mogu sjetiti svih važnih detalja i činjenica sa tog logorovanja, onoliko koliko mi sjećanje dozvoljava, tog logorovanja se u cjelini sjećam kao jednog od mojih najdražih jer to je logorovanje po druženju i događanjima na njemu bilo zaista za trajno sjećanje. To je bilo logorovanje novosarajeskih izviđača i na njemu su učestvovali izviđači "Vase Miskina-Crnog", "Boriše Kovačevića" i "Mladog radnika". Sa nam su bili izviđači odreda "Ivo Veličanin" sa Ilidže. Na logorovanju bilo je preko 100 izviđača i planinki. Pored svakodnevnog kupanja, na logorovanju su organizovane mnoge izviđačke aktivnosti: učenje signalizacije, polaganje vještarstava, organizovanje orijentacionih takmičenja, paljenje logorskih vatri, a naveče obavezni ples uz muziku sastava "Crvenih koralja", gdje su opet glavnu riječ igrali muzičari braća Šišić – izviđači sa Ilidže. Moram napomenuti da je izuzetno dobru organizaciju logora proveo odred "Vaso Miskin-Crni" na čelu sa pokojnim Mehom Basarićem, Mićom Kilibardom i Nebojšom Volićem. Nekako pred sami kraj logorovanja organizovano je i najteže i najizazovnije polaganje vještarstva partizanskog kurira. Istini za volju, za polaganje tog vještarstva nije se javio veliki broj kandidata. Od stotinjak izviđača na logorovanju, za polaganje ovog vještarstva prijavilo se samo nas 8 izviđača i planinki. Koliko se mogu sjetiti, na jutarnjoj smotri u 4 ujutro na startu su se pojavili: Vesna Dugonjić iz "Vase Miskina" i Melita Skalić, Dragan Bulajić i Emir Omanović iz "Boriše Kovačevića", Nikola Kozić i pokojni Ramiz Pamuk iz "Mladog radnika" i Mirsad Pilav iz "Ive Veličanina". Jednog se učesnika ne mogu sjetiti, isto što nisam siguran u učešće Ramiza Pamuka. Dragan Bulajić bio je vođa ekipe i on je bio zadužen za određivanje maršrute i kontrole ispunjavanja kriterija za polaganje ovog dosta zahtjevnog vještarstva. Oni koji su polagali ovo vještarstvo znaju da je potrebno u toku 24 časa preći preko 30 km i u tom periodu nije dozvoljeno pričati, piti i jesti. Nakon tog dijela dolazi i spavanje na osami, gdje moraš sam sebi od šatorskih krila napraviti privremeni smještaj. Sa druge strane, u našem vođi Draganu Bulajiću imali smo dosta principijelnog i u izviđačima poznatog militantnog momka, koji je ponekad znao i pretjerivati u svojim zahtjevima.

Elem, mi smo tako u cik zore krenuli u nepoznato. Krenuli smo makadamskim putem iz Molunta prema magistrali i, kada smo došli na magistralu, mogli smo krenuti lijevo prema Dubrovniku, što nam se činilo logičnije, ali mi smo ipak krenuli desno prema Herceg Novom. Tako smo gargali čitavo jutro po nemilosrdnoj vrućini i pod budnim okom Bulaje, da, ne daj bože, neko nešto kaže ili kriomice prekine post. Negdje poslije 12 sati, kada smo već dobrano bili iscrpljeni i poslije pređenih 20 kilometara, pojavila se tabla mjesta Igala. Krenuli smo prema plaži, gdje je bilo puno kupača, a nama nije bilo dozvoljeno kupanje. Tako smo sjedili malo podalje od njih i proklinjali našu sudbinu i psovali malodušnog i rigidnog Bulaju. Dok smo mi tako sjedili, ojađeni i nesretni, naš vođa se negdje izgubio. Mi smo i bez njegovog prisustva i do kraja principijelno i izviđački odgovorno bili nijemi, gladni i žedni. Nakon 15-tak minuta pojavljuje se naš vođa u društvu sestara Radić, Biljane i Ljilje – planinki odreda "Boriša Kovačević". Za nas je to bilo prijatno iznenađenje, a još veće iznenađenje je bilo to što naš vođa prijatno i zanosno čavrlja, kao da i on sa nama ne polaze vještarstvo partizanskog kurira. Mi smo se i dalje držali zadatih kriterija, te smo nastavili šutjeti i sa našim dragim Radićkama govorili išaretom i rukama. E, onda je došlo pravo iznenađenje, gotovo šok. Naš vođa teatralno objavljuje voljno na 1 sat, što je podrazumijevalo prekid šutnje, mogućnost konzumiranja vode i hrane, a, što je najvažnije, dozvoljeno je i kupanje. E, onda su Biljana, Vesna i Melita otišle do Biljaninog stana (gdje su sestre tada ljetovale) i spremile nam dobru klopu, sokove i voće. Dok smo mi zadovoljno jeli, pili i rashlađivali se u moru, dotle se je naš vođa odmakao od nas 20-tak metara i zanosno čavrljao i ašikovao sa Ljiljom. Brzo je prošao 1 sat, a bogami i drugi, a mi smo još bili pod voljno. Negdje oko 14 i 30, kada se je naš vođa dobrano naašikovao, pojavio se onaj stari i "odgovorni" Bulaja. Dato je naređenje za povratak. Trebalo je klapnuti taj isti put i pod istim uslovima totalne apstinencije. Kada smo se vratili u logor oko 22 časa, išli smo na bivake koje nam je odredio vođa. Znam da sam jedva napravio neki improvizovan šator od dva šatorska krila i da sam mrtav od umora pao na tvrdu zemlju, zamotan u jedno ćebe. Mislim da sam tada najbolje spavao u svom životu. Ujutro u 6 časova probudio me Bulaja i čestita mi na položenom vještarstvu partizanskog kurira. Naveče, kada smo uz logorsku vatru proglašeni da smo položili vjestarstvo “partizanski kurir“, bio sam jako sretan i ponosan jer sam osvojio to željeno vještarstvo. Ali jedno je sigurno: da nije bilo Ljilje Radić – buduće supruge Dragana Bulajića, ja bih polaganje ovog vještarstva pamtio samo kao jedno veliko iskušenje. Ovako ga pamtim kao jedan divan hepening koji nikada neću zaboraviti. I ovaj put je pobijedila ljubav, ljubav koja ruši granice, norme i principe. Ovo polaganje vještarstva nisam nikad spominjao Bulaji, jer se valjda podrazumijevalo da smo svi skontali što je baš određena ta maršruta za polaganje vještarstva... Zato hvala Ljilji što nije ljetovala u Kotoru, jer bismo mi u ime Bulajine ljubavi klapnuli duplo veći put, ali znam da bismo i to uradili jer smo mi – partizanski kuriri.

Emir Omanović